Sve će biti dobro!
Ej, zamisli samo tu staru vilu negdje u Zagorju, onu pravu gospodsku kuću s velikom verandom na kojoj su nekad dame pile kavu s domaćim kolačima buhtlima, štrudlama, pričale kojemu mladiću su srca dale, čiji su sinovi stigli iz Zagreba, ogovarale susjede, dogovarale udaje svojih cura, sa smijehom čekale da prođe vojni puk kroz selo Skrile bi se ponekad u sjenicu među sukašcima vinove loze, plakale zatvorene u sobi punoj friško namještaja iz Trsta, trčale niz dugu stepenicu, smijale se, dolje u salonu plesale, skrivale lica iza lepeza, sve kao što priliči pravim damama s Markova trga. Rađale djecu, svađale se, starjele i, uz pjesmu seoskih žena, putovale vječnost u miru lokalnog groblja.
Ali danas tamo nema više ni krinolina ni baršuna, odavno su oljuštili nosići onim anđelima sa željezne kapije, nestali su skupocjeni ćilimi i stakleni lusteri. Prostrane sobe su moderno namještene, sa svim komforom, umjesto lustera mali reflektori po stropu, stara drvena stolarija zamijenjena je bijelom PVC-om, vrata proširena do novog doba.
Direktor doma, Stjepan Ljubić, taman kak treba, okruglast, u košulji i prsluku, s naočalama na prstu nosa, stoji u svom uredu i gleda u stari voćnjak pun jabuka. Onako s prstima pod bocama tregera, gleda kako mu štićenici beru jabuke sočne, mirisne, kad zagrizeš, cvrkne osjećaj pravi domaći. Jabuke stare sorte, drva im kvrgava, isprepletena jedno s drugim, baš ko i ti djedovi i bake što su igrom sudbine završili u tom uvaženom domu.
Jabuke ti ne traže ništa, same one rode, ali stari ljudi
Jučer su bili drugačiji, danas svi nešto komplicirani! upala je u ured, ko i uvijek bez kucanja, šefica kuhinje, Jelena Franjić, mala, žilava žena, uvijek nekako sumnjičavog pogleda. Stjepan si nekad pomisli da među njima ima i guštera, samo što joj jezik ne viri. Ma Stipe, možeš mislit… tražila je očima direktora, pritisnula se do prozora i pokazala jabuke i vreće.
Kaj je sad? gunđao je, ljut što ga zove baš sad kad uživa.
Pa naši su skovali plan: hoće džem kuhati! Kažu: Lena, ti nam samo pribavi šećer i tegle, a mi ćemo sve ostalo. Ja njima gdje je para za to, a oni meni peticiju pišu! Mahnula mu papirom pred nosom. Sitni rukopis, sitan ko broševi, brojke naslagane jedna na drugu podsjetilo ga je na rukopis stare profesorice iz fizike. Eto! I vama je neugodno, a?! vrtila glavom. A još i to, ako ih pustiš u kuhinju, ne daj Bože nešto se dogodi, tko će odgovarati?!
Stjepan si pređe usnama, prošeta se, prebaci press-papier po stolu, obriše prašinu s lakiranog ormara, na kraju potpiše Odobravam i gurne Leni papir natrag.
Pa kako, Stjepane, molim vas?! šapnula je, oči joj sad ko dvije riblje glave. Stjepan se sjeti kako je ko klinac znao naći zmijska jaja, smrviti ih da škripi. Pa ne može to tako, pusti ih pa buju nam sad pravili red! Pa kaj, doma seku džem, a tu će nam raditi nered?..
E sad bu isplazila taj jezik! misli Stjepan, a uživo digne prst:
Jelenka, zaboravila si na koji ti budžet tu živiš? Na čije pare tenisice kupuješ, zlato nosiš, po parku šećeš? Na njihove kune, Lena, na njihove kune! (ma, sad su euri) Oni tu žive s dostojanstvom i veseljem jer mi to omogućujemo. Čim čujem još kakvu buna, letit ćeš Sve mora biti tip-top! Skupljaj popis i ne zanovijetaj.
Lena pistne kroz zube, okrene se, polupa o parket s onim svojim potpeticama i izađe ko kakva zmija.
I onda mi jednom Tonka, znaš ona iz kvarta, šeće pokraj grma jasmina i čuje kako žena priča na mobitel.
Ma, super mi je tu, zrak, priroda, sve ti tu šljaka, stvarno! izgubljeni glas, nepoznat, ali nekako topao.
Ode ona da vidi tko to studira svoje plodove na onoj mramornoj klupi (kaj se može smrznut na hladome kamenu, pa nije ni čudo da su sve barunice bile boležljive, misli si Tonka).
Sjedila je Tamara, velika žena, kratko ošišana, siva kosa, rukom gladi koljeno. Govori u mobitel:
Ma nemaš brige. Dobro hrane, soba sunčana. Predivno! Recepcija ko mali muzej, štukature na zidovima, cvjetići i anđeli po stropu. Baš mi je drago da sam došla, znaš? Ma ne, sve OK Ajde, pusa ti, sinek, pusa.
Spusti mob, uzdahne, Tonka priđe:
Dobar dan. Ja sam Antonija Kranjčević.
Tamara Prpić odgovara ona, ruku pruža.
Ajmo vi s tog kamena, pa će vas ščepati reuma! Imam ja bolje mjesto.
Ma ne, Antonija, hvala, hoću malo biti sama.
Dobro, ne sili je Tonka, ode do društva koje vuče sanduke jabuka pod verandu. Imaš cijelu ekipu: žene u haljinama i gumene čizme, muški, svi kao srednjoškolci izblijedjeli, ali veseli. Vuku, smiju se sirovi humor, prava ekipa iz sela.
Aj jabuke moje drage, aj mame, sad ćemo džem kuhat, sušit ćemo štrudlu, heeej, majstori, nemojte zabušavati! viče baka Mara. Ajmo, netko mi zapali cigaretu!
Ma ne smiješ ti pušiti! smiju se muški. Daj, pojedi bombon, kći mi je donijela cijeli kilogram, zna da ih najviše zavolim uz čaj!
Tu nitko ne pita nikoga za obitelj, tko ga je parkirao u dom. Svako svoju priču nosi, dobro ili tužnu, ali ovdje je i to nevažno. Baka Mara uzme bombon, zahvali, i ode dalje.
Starci sjede, gledaju sunce koje im grije kosti, govore o zimi, kako treba za Sveta Tri Kralja organizirati vožnju do izvora, kuhaju kave, šalju poruke direktorima i navijaju protiv preslane kaše a to je, zna se, kuhar zaljubljen.
Pozovu ih na ručak. Svi pomalo odu prema kući.
Toni stane, gleda gdje je Tamara, ona ide polako, pogleda u pod.
Kad ste stigli? pita je Tonka.
Jutros. Taksi. nije joj ni do čega.
Pa da vas odvedem do blagovaone, ajmo! Vidjela sam ja puno vila, restaurirala sam tih po cijeloj Hrvatskoj. Svi oni isti kako su stanovi u novogradnji, sve na isti kalup.
Tamara kroz hodnike, puni ih slike nije replika nego prava ulja! Slike dvorca, jezera, sela, jablanova, brda… Prije tri godine je tu živio slikar, kažu, bio je kao zrak, ali kakav talent!
Tamara tihim glasom doda: Danas nemaš više jednake stanove. Moj sin i snaha kupili su novi open space, sve se vidi, ništa se ne možeš skriti. Loše je to.
Tonka klimne. Zamisli se o gužvi, gostima i tišini. Njoj je uvijek bilo puno ljudi, mali stan, svi nagurani i bilo je bučno, kaotično, šušur. Kad joj je muž zabranio goste, zavladala tišina, pa joj je to poslije prazno i hladno. Nije život u tišini.
Tamara se smjesti za stol ali ipak odluči ručati sama, nek joj donesu u sobu. Počasti se juhom i gulašem, ne pamti ni što jede, već misli: Kak je mali? Jesi li ga nahranila? Treba mu miksat, teško guta. A čaj od kamilice ne voli! Trebala sam mu kupit cipelice, malo veće…
Večer provodi s pletenjem, sjedi u fotelji, gleda na dvorište s fontanom i blesavo sunce, ali misli su joj… daleko.
Stjepan Ljubić jede sam u uredu. Nikad nije volio kiselu juhu, a majka bi je kuhala svaki tjedan. Ali nedjeljom tada je sve bilo bolje. Odlazak u Slastičarnicu Kraš, veliki doručak, mamin osmijeh, razgovori…
U toj vili Stjepan je otvorio dom zbog svoje majke. Kad je bila starica, poželjela je naći mir, biti napokon slobodna, šetati alejama, uživati u kolačima, jesti fino i ne misliti ni na što. Stjepan je već onda bio gazda, mogao je majci priuštiti nešto osobito, ponudio joj Grčku il Italiju, ali ona se smijala: Di bum ja, Stipica, jedva s našim jezikom, a ne još po Italiji… Ostani me ti ovdje na mom bregu.
Ostala. Nije bila dugo, tri godine, prerano je otišla od raka. Tu je i pokopana, Stjepan nije imao srca voditi je do rodnog sela daleko, a ona je ipak tu provela zadnji čas.
Stjepane! bane Lena. Tvoji penzići pojeli sve i sad traže lonce, noževe, stolove. Šećer je stigao, tegle samo što nisu.
Uleti, nasmiješi se, vidi ga s čašom konjaka:
Umoran si? Stipe, pa previše si vezan za ovaj dom! Nije to ničiji život no tvoj posao. Nitko tebe tu ne treba toliko. Samo radiš, ponese te njihov naphotalin…
Pokuša mu sjesti u krilo, ali Stjepan je pregrub i odgurne je. Lena pognute glave ode do prozora.
Ma ajde, ostario si, baš ko oni vani, znaš? Samo oni tebi plaćaju to što stariš, a ti si ionak samo debeli buldog. Razvedri se, bit će još tvojih jabuka, ja idem doma, moji sati su prošli.
Povukla papire, rasuli se, čaša se prevrnula, izlio se miris karamele. Lena se stisnula, nije ga voljela, a ni on nju. Kad ga je ostavila druga žena, ona je popunila rupu, ali nije nikad uspjela biti više nego kolegica.
… Negdje vani buka stigle tegle, svi istrčali, pomažu nosit.
Ma daj, pusti, još ćeš se ozlijediti! smiju se nosači.
Zahar grabi tegle, daj ja! Pa nisam ja još za staro željezo! Svi se slažu.
Antonija nosi po jednu teglu, kuhar sve prijima, nose voće, šećer, sve je zbrinuto.
Stjepan izlazi, treba nešto potpisat. Ispred njega, smušena, ide žena s poslužavnikom.
Treba vam pomoć? vikne preglasno. Tanjur padne, zveči. Pardon, nisam htio uplašiti… Tamara? Tebra, pa ti si ovdje?!
Oprostite… Ja ću platiti tanjur i odmah pospremam Tamara sramežljivo.
Pa ne vjerujem! Tamara, ti si ovdje?! Nisam te mislio sresti nakon svih ovih godina!
Nekako mu dođe veselo, baš kao dijete. Pomogne joj, pozove spremačicu, vodi je prema kuhinji.
Ajde, sad buš s nama pravila džem od jabuka! Znaš recept, ne?
Tamara se sjeti kako je završila tu gdje, ali zapravo, Stjepan je cijeli njen studentski život bio netko poseban. Bio je onaj koji joj je nosio knjige, čitao pjesme, ona je otišla za drugim Stjepan joj je na svadbi pio najviše. Jednom ga je netko prebacio u grm, a iz novčanika su mu počastili vožnju.
Godine prošle. Ona bavila svojim životom, dijete bolesno, snaha nervozna, sve je bila viška u toj kući. Na kraju je predložila da proda svoj stan, da sin ima za veći. Pristali svi, ali snahi nikad nije odgovarala baka s uputama. Nije joj dala držati dijete, hraniti, šetat i tako je Tamara otišla.
Poslije puno godina, sad sretne Stjepana, sve se vrati.
Vanjski dečki nose tegle, Stjepan pokuša pomoći, ali mu pukne leđa, sve padne, svi se smiju.
Tamara mu pomaže sjesti.
Sjede vani, mirisi džema šire se kućom, pjesma odjekuje Darija najglasnija, svi pjevaju, najbolji refreni, smijeh. Gledaju kako zec skakuće šumskim vrtom, nestane kroz jabuke, netko ga prati pogledom. Tada Tamari stiže poziv.
Mama, gdje si ti? Je l te snaha opet istjerala van? Ja ne mogu sam, Petar plače, ni večere nema! Mama, dolazim odmah po tebe!
Tamara uzdahne. Da, otišla je. Sama sam se uvalila, samo smetam. Prodala je stan, pomogla, ali zapravo možda je sve trebalo biti ovako.
Stipe, sve bu u redu sigurno kaže Tamara. Čuj, ja ti znam čovjeka što radi s takvom djecom, možda možemo pomoći tvojoj snahi.
Znam puno više o tebi, nego misliš, Tamara. Ali nisam znao da ćeš baš ovdje završit. Nisam baš Sherlock, ha?
Zašto plačeš, Tamara, zašto? A Stjepan joj briše suze, stara prijateljska ruka, s toplim očima.
Jelena, opet važeći kofer na vratima, mahne taksistu, pogleda dom još jednom.
Nek im je džem, nisu me ni pozvali! Neka uživaju, drugi će me prije cijeniti. U Zagrebu ima još boljih mjesta, gdje će Lena biti Lena!
Kad padne noć, svi zasićeni džemom i pjesmom, Stjepan pogleda svoje penziće i shvati da nije uzalud obnavljao tu vilu podno zagorskih brežuljaka. Svi su konačno našli svoj kutak. A što će biti sutra, to znaju samo stari jablanovi i zvijezde nad Zagorjem.
