Dnevnik: Zagreb, 11. lipnja
Još uvijek mi je teško mirno pisati nakon svega što se dogodilo. Vrtim scenu opet iznova u glavi: stojim na uskoj kuhinji našeg malog prizemlja, šakama stežem crni čipkasti grudnjak i vičem na Dinu. Suze peku, ruke mi drhte. On stoji na pragu, s platnenom vrećom punom svježeg kruha iz “Mlinara”, lice mu se skamenilo.
Odakle ovo, Dine? gotovo kriknem, pokušavajući ostati na nogama.
Nisam ja, Iva, kunem ti se! proba mi prići, ali se povlačim i dižem grudnjak među kruh i šećer, kao još jedan dokaz u nizu. Pa nije ovo prvi put. Treći put u dva tjedna!
Zašto? Samo pola godine smo u braku, tek smo sagradili ovo naše gnijezdo iza mamine stare kuće, a život nam se pretvara u kugu sumnje… Ponavljam mu: pod sjedalom u autu sam našla. Prije toga ženske gaćice u pretincu, pa ubrus u džepu jakne… Pa tko bi normalan šprdao s ovakvim stvarima? A on, Dine moj, nikad s ni jednom drugom, barem tako tvrdi. Zar bih povjerovala da rade takve podvale? Kome? Otkud toliko ženske intime u njegovoj ‘Stojadini’, ako ne vara?
Gledam ga, a ispod tanke slojevitosti dana raste napetost. Radi ko konj, po 12 sati kao vozač u “Brzoj pošiljci”, većinu honorara ulaže u krov, žbuku i kauč koji mi je obećao. Sve za nas. Sad klima glavom, iscrpljen, utučen. Znam da nije tip koji “pada” na druge, ali… kad god mu pogledam oči osjećam bolno nepovjerenje.
Šutim, ali grizem se iznutra. Ni sama ne znam, tjeskoba mi steže prsni koš. Svaki put kad mislim da je nešto riješeno, u zemljištarskoj rupi ispod sjedala, evo ga opet – komad tuđeg rublja.
Zalupi ulaznim vratima netko iza kuće. Pogledam mama. Teta Zora, 81 godina, u već spucanom kućnom ogrtaču i maramici, šepa s cekerm na povratku iz “Konzuma”. Otkad sam s Dinom, stalno je dvorištu, živcirana i ljuta, kao da nas špijunira.
Možda pitamo mamu? provali Dino bez razmišljanja.
Ne diraj je oštro odgovorim. Ne bih izdržala da se ona brine još i oko NAS.
Evo problema. Moja mama Zora. Otpočetka nasrće na nas pogotovo na Dinu. Upisala sam se u računovodstvenu školu, radim subotom u kafiću na Trešnjevci, ali mama galami što će ti taj, siromah, nije završio niti srednju, radi za crkavicu, nema budućnosti! Kad sam mu rekla da, izderala me pred cijelom Zvonimirovom.
Ali uselili smo se. Ispod nje, uz isti ulaz, ona u drvenoj šupi, mi u prizemlju. Dvorište dijelimo. Zora kao vječni kontrolor, stalno slučajno prolazi pored auta.
Prekjučer, nakon posljednjeg incidenta, ulazim doma Dino sjedi na stolu, oči crvene, u ruci crveni ženski tanga. Riječi nestaju. Približi mi ga… Ja se paraliziram.
Opet? šapnem.
Netko podmeće! poludi on, dok mu povjerovati više ne mogu.
Posvađali smo se. Kad sam kasnije otišla do mame, ispričala sam joj sve. Nije rekla ništa pametno, samo zavrtjela glavom. Dino, ljut, vrti sve u glavi. Idući dan, dok sam kod mame pila čaj, on je, kaže, opet pretražio cijeli auto. Sve prazno. Možda je prošlo? Zar je netko uistinu napravio šalu? A onda… opet. Bijeli svileni rupčić u vratima. Dino poludi.
Odlazim iz prizemlja k mami. Dino ostaje. Razumijem ga, ali srce me para kako ponovo vjerovati?
Nekoliko dana smo jedno uz drugo prolazili kao duhovi. Spavala sam kod mame, jela tamo, plakala do kasno. Dino je pokušao razgovarati, ali zid među nama rastao je svakim danom.
U jednoj noći Dino je skupio zadnji novac i kupio rabljeni mobitel, postavio ga kao kameru u autu, snimao cijelu noć. Ujutro ništa. Auto miran, pokrivač u redu, nitko ne prilazi.
Ali dan kasnije, kad je izašao iz stana i pogledao ponovno snimku u kadru se pojavljuje mama! Zora! S praznim kantom, slučajno se zadržava kod auta, brisačem briše klupu, pogleda unaokolo, otvara vrata, vješto ostavlja ružičasti čarapu! Dino izleti, pronađe je… dok sam ja još kod mame, on mi šalje poruku da se moramo HITNO vidjeti.
Došla sam. Pokazuje mi snimku. Boje nestaju s mog lica. To… Moja mama… Sve vrijeme?
Isplakala sam se, ali nisam mogla vjerovati. Otišla sam do nje. I onda, ludilo. Mama priznaje, bez imalo srama! Kaže da je to njezina dužnost, da nas rastavi, jer sam na Dininu propast ništa od života u siromaštvu, a bolje da sam s njom. Ako se rastavim, ona me opet prima pod krov.
Grozno. Vidjeti vlastitu mamu u toj hladnoći. Suzdržavam se da ne vrištim. Vratila sam se k Dini, još uvijek jecajući. Nisam znala što dalje.
Pokušavali smo razgovarati, ali toplina između nas je nestajala. Dino se pokušavao boriti, pokušavao me vratiti, ali zid je bio previsok.
Prošlo je tjedan dana, napokon sam mu javila telefonom da odlazim. Morala sam maknuti se na neko vrijeme iz tog bolesnog trokuta. Moja prijateljica Petra iz Rijeke mi je ponudila privremenu sobu. Spakirala sam kofer i otišla.
Mama je na to reagirala slavljenički. Ai Dino je ostao praznih ruku. Poslala sam mu poruku, da mi treba vremena, ne mogu izabrati žao mi je što sam toliko slabaš, nisam odmah izabrala njega. Bilo me sram, ali kako zaboraviti svo to mučenje i bol? Najgore je što ni sada nisam znala mogu li voljeti istodobno i njega i nju.
Danima nisam mogla spavati. U sobi u Rijeci, gledala sam u more i razmišljala kako ponekad roditeljska briga može biti toksična, a ljubav majke ugušiti umjesto osnažiti. Nije prestajala zvati. Sjedila je pod našim prozorom, brojeći svjetla. Dino je bio tužan, prestao jesti, pričali smo svaki drugi dan, ali sve rjeđe.
Pri povratku, nakon tri tjedna neizvjesnosti i premišljanja, došla sam u Zagreb i rekla Dini: Biram tebe. I bilo je to najteže, ali i najispravnije što sam ikad izgovorila.
Vratili smo se kući. Mama je vikala iz prozora, proklinjala, prijetila. Nije me više doživljavala kao kćer. Bilo je hladno i tužno shvatiti to, ali nisam se popuštala. Iduće jutro imala sam osjećaj da me netko gleda. Zora je zatvorila prozore, ali bila sam sigurna da sve promatra.
Dinu su, nekoliko dana kasnije, dočekali prebušeni kotači na autu. Sve četiri gume prazne. Pogledala sam prema maminom prozoru zavjesa se zatresla. Znak. Neće stati.
To večer, prvi put jasno i glasno, kazala sam mu: Moramo otići. Naći stan negdje u Dubravi ili Novom Zagrebu. Nema više zajedničkog dvorišta s njom. Ovdje nas neće nikada pustiti na miru.
Dino je tužno gledao pod. Trebamo kune. Sve što zaradimo trošimo na život…
Nekako ćemo. Pronaći ću full-time posao. Stanodavac ionako ne pita odakle smo, samo uredne uplate. Uspjet ćemo.
Ustao je, primio me za ruke. I prvi put nakon mjesec dana sam ga osjetila blizu. Izvukli smo se jedno drugom iz zagrljaja.
Kroz špijunku sam posljednji put pogledala prema prozoru mamine kuće. Svjetlo se gasilo.
Završavam ovo u 2 po ponoći, umorna, a istovremeno prožeta nadom. Dino spava pored mene, čvrsto drži moju ruku. Pokušavam vjerovati da će biti dovoljno volje i snova. Da će ljubav biti jača od inata, tuge i starog, tvrdog srca moje Zore.
Ništa nije jednostavno život to nikada nije. Ostaje nam samo jedno: pronaći svoj komadić mira pod ovim zagrebačkim nebom. I živjeti. Samo živjeti. I nadati se.
