Kako je Neda Pavlović popravljala svoj krov
– Zdenka, amo vamo! Posla imam! viknula je mila starica, sjedeći na klupici kod svoje kapije, pa zamahnula rukom prema susjedi.
– Što je, Nedo? odazvala se visoka, mršava gospođa u širokome bijelom šeširu, koji je jasno izdvajao vikendaša od stalnih stanovnika. S uzdahom je prišla i sjela, rastegnuvši noge.
– Gdje si ti jurila od ranoga jutra?
– Na kolodvor. Ispraćala unuku.
– Sretna si ti! Imaš i djecu, i unuke, i čak jednog praunuka! A netko, ni mačke, ni djeteta, samo tuga…
– Ta tuga sama sebi dođe, Zdenka. Ako nemaš svoje, potraži nekoga kome treba pomoć pored tebe. Nećeš imati kad za dosadu!
– Da te nije Neda ugrizla? Prije nisi bila tak’ puna mudrosti! Sada samo Nedu citiraš!
– Kakve veze to ima s Nedinom?
– Tko će ga znat! Uglavnom, tvoje riječi mi sada nikako ne sjedaju!
– Pa zašto si me zvala? Moram kući, djeca će se probuditi. Trebam doručak pripremiti.
– Strpi se minutu! Baš sam te oko Nede htjela pitati. Nevolja s njom!
– Što se dogodilo? zabrinula se Zdenka, spremna već potrčati.
Nedu Pavlović znala je davno. Upoznale su se još kao mlade mame kad su zajedno gurale kolica kroz jasenovu šumicu prema željezničkoj postaji. Doma mrgodni mališani bi se začudo smirili čim bi prošli ispod visokih krošnji, a one bi, dok djeca slatko spavaju, napokon stigle do svojih priča i briga. S mamom ne možeš baš sve podijeliti, ali s bliskom prijateljicom možeš sve. Dugo su Neda i Zdenka bile nerazdvojne. Djeca su im se međusobno podruživala, iako su ih kasnije putevi razdvojili, pa danas komuniciraju uglavnom preko društvenih mreža, ali njihova povezanost nije nikad zamrla.
Posebno ne između mama, koje su u posljednje vrijeme postale još bliskije i na vikendici su bile susjede, a kasnije se pokazalo da će i u gradu živjeti vrata do vrata, kada je Neda prodala veliku staru roditeljsku četverosobnu, ne bi li pripomogla udaji svoje unuke. Tražeći novo mjesto, Neda je odlučila živjeti blizu Zdenke, kupila je malu, toplu garsonijeru u istoj zgradi. Iako su se viđale gotovo svakodnevno, nekoliko dana nisu našle vremena za dugi razgovor uz čaj i kolače jer su im obje stigli unuci.
– Pa što je s Nedinom? ponovila je zabrinuto Zdenka, spremna krenuti put kuće prijateljice.
Ali ju Vesna zaustavi rukom.
– Smiri se, ispričat ću sve! Bez tebe ništa neće moći.
– Zašto?
– Ma, Nedi krov curi!
Zdenka se namrštila pa brzo prekinula susjedu:
– Kakve ti to gluposti? Krov joj curi?
– Ma, ne znaš ti! Slušaj! Selo bruje, a ti ni ne znaš! Neda ti, tvoja najbolja prijateljica planira udajom drugima grijati! Zamislila opet tuđe usrećiti! Priprema papuče, a bisere krpi na njih! Tebe nije obavijestila, a ti joj “prava” prijateljica!
– Ajme, Vesna! nasmijala se napokon Zdenka. Tvoja usta, pa k’o radio! Dal me oko počne trzati kad popričam s tobom! Opet, zašto misliš da ona planira ženidbu?
– Jer, čekaj… Kad je sjedila prekjucer na krovu, odmah se sve pokrenulo! Svi pričaju kako se šeće pod ruku s novim susjedom, a ti ne znaš ni što, ni kako! Trk tamo, pa joj reci, u tim godinama red treba znati!
– Kakav red?! pita Zdenka, odmičući se.
– E, znaš kakav! Kultura, ugled, primjer! Da ne skaču po krovovima i ne šarmiraju muške! Djeca gledaju!
Zdenka nije mogla suzdržati smijeh, ali nije nastavila svađu, samo je zamahnula rukom i požurila. Tko zna što je sad Neda izvela, kad se ovakav trač zavukao. No, poznavala je prijateljicu u dušu. Bio je period kada je Neda prolazila razvod muž je otišao bez riječi objašnjenja, a samo Zdenkina pomoć dala joj je snage. Kad je Zdenkina obitelj došla u problem, Neda je uzvratila istom mjerom: primila malog Zdenkina sina dok je njezin muž bio mjesecima u bolnici.
Bilo je i novih životnih lomova drugi brak Nede testirao je pravo prijateljstvo. Kako prihvatiti da tvoja draga prijateljica ulazi u vezu s udovcem kojemu su ostala dvoje male djece? Neda je svejedno dala svoje srce i, kad je vidjela što nije u redu, povukla se, pa Nedin sin otišao od kuće zbog svađa. Opet su zajedno, uz pomoć Zdenke, uspjeli prebroditi to. Neda nije bila toga da dijete pati zbog tuđih pogrešaka.
I tako je Neda postala majka ne samo svom sinu nego i još dvoje namrštenih tinejdžera. Dala im je ono što nisu imali sigurnost, toplinu, nekoga tko ih nikad ne dijeli na “svoje” i “tuđe”.
“I ne znam ni sama zašto mi uspijeva. Možda zato što ih nikad ne lažem”, znala je reći Neda kad bi se Zdenka žalila da ne može ni sa svojom djecom na zelenu granu.
Kad su odrasli, sinovi su otišli dalje, ali na ljeto bi uvijek dovodili unuke. Za te posjete Neda se temeljito pripremala dom bi uredila, u trgovini nabavila svega, a onda tražila po internetu što danas voli mladež.
– Zašto si toliki trud, Nedo? smijala se Zdenka kad bi vidjela prijateljicu da pokušava igrati unukovu računalnu igricu.
– Moraš biti “svoj” ako želiš ostati dio njihova života! Već si zaboravila, ja sam član tima svog najstarijeg unuka, a u igri nitko ne zna da je DidoVuk upravo njegova baka!
– Je li to povjerenje?
– To sam ga ja zamolila! Moj glas se nije promijenio, nitko ne kuži moje godine, a tako sam uvijek prisutna. Još pričamo sve i svašta prije igre. A ti, koliko često razgovaraš sa svojima?
– Ma nimalo! žalila se Zdenka. Dosadne su im moje teme, kažu da sam ostala u prošlom stoljeću…
– E pa vidiš! Da mi netko zabrani to, što meni ostaje? Oni su moj život! Da nema te komunikacije, što bih sa sobom?
Zdenka bi samo vrtjela glavom, gledajući Nedu kako navečer, s unucima i slušalicama na glavi, komandira svojim “timom”.
– Ajde, s lijeva, čuvajte pedalj, noge gore! Ma bravo, ekipa! Laku noć, ekipo!
Zato je Zdenka bila začuđena kad je Vesna došla s pričom o krovu. Inače je Neda čekala sinove da na vikendici poprave sve, ali ako je bilo hitno, uhvatila bi se svega sama. Nećeš stalno zvati muške žarulju i sama znaš zamijeniti!
Došavši do Nedinog dvorišta, Zdenka podigne pogled i zastane. Prizor nevjerojatan Neda sjedi na krovu, na suncu žmiri kao debela, zadovoljna mačka. Ali nije sama pored nje sjedi muškarac, a oko njih sve unuci, i njeni i tuđi, čini se.
– Nedo? povikala je Zdenka, osjećajući kao da je upala u sretan, lepršav san.
– Zdenka! Neda otvori jedno oko, mahnu rukom. Hajde gore!
– Gdje, na krov?! začudi se Zdenka.
– Pa da! Znaš kako je ovdje lijepo? Sve do jezera se vidi! Kako to da nikad nismo ovo napravile?
Zdenka nije znala što reći. Malo je dvoumila, jel joj baš treba veselja na stare dane, ali kad se sjetila Vesnine brige oko “reda”, pronađe pogledom ljestve, i za minutu sjedi pokraj prijateljice, uživajući na suncu.
– Je li dobro? Neda se osmjehne, a sama sebi odgovori. Naravno da je!
Malo se namjesti, pa se sjeti:
– Evo, upoznaj!
– Tomislav! pruži ruku muškarac do Nede. Novi susjed, odnedavno.
– Zdenka.
– Dosta kurtoazije! komandira Neda, namigne unucima. Dosta smo trošili vrijeme! Danas imamo bogat program!
– Kakav to?
– Tomislav nam pravi roštilj, a mi slastice. Ali prvo idemo do jezera.
– Nemoguće, ja sam s malom djecom!
– Pa povedi i njih! Vidi koliko nas ima, bit će veselije!
– Teško, Nedo, moj Davor ne zna plivati, a Lucija se umori prije nego stignemo.
– Umori se jer je stalno korigiraš za držanje i hod! Daj malo pusti dijete, uživaj, pa će i ona!
– A što je danas naša zadaća, mladima?
Djeca su se raspravljala, ali najstariji od Nedinih unuka podigne glas:
– Sloboda papigama!
– Čuješ? Kratko i jasno! smije se Neda. Ajmo, silazimo, vrijeme je za doručak!
Taj dan bio je jedan od najboljih u Zdenkinu životu. Plivala je s unucima u jezeru, jela sočan roštilj, pjevala s djecom, koja su zaboravila tko je mlad, a tko star.
Navečer, kad su svi već bili mirniji, Tomislav se oprostio i odveo svoje unuke, Zdenka sjedne uz Nedu na stepenicu terase, zagrli je oko ramena i pogleda joj u oči.
– Što je, Nedo?
– Eh, Zdenka! Ili sam skroz skrenula, ili napokon došla do pameti… kako komu!
– Tko je on?
– Tomislav? Susjed, bivši pomorac. Čini mi se krasan čovjek… Zamisli, zaljubila sam se, kao mala cura! Nisam to nikada prije osjećala, a prošla sam puno…
– Vidi se! smiješi se Zdenka.
– Osuđuješ?
– Ma jesi ti pri sebi? Kad sam te ja osuđivala? Kako ste se upoznali?
– On je šetao ulicom, a ja na krovu. Jutro nakon kiše voda prolila po kuhinji, krov curi. Moj najstariji unuk bio baš otišao natrag u Zagreb zbog cure, a dečki neće doći uskoro. Što da radim? Penjem se!
– A Tomislav?
– Ugledao me, došao, ni riječ, uzme čekić, sve popravi. Zatim se predstavi. I sve po redu.
– Onda?
– Došao s unucima. Pogledala sam ih, srce mi poskočilo kao moji kad su bili mali! Kad mi je pričao da sam ih sam odgaja…
– Zašto sam?
– Teška obiteljska priča, Zdenka. Sin mu i snaha završili loše, alkohol, tragedija… Unuci maleni, žena mu otišla i nije dopuštala viđanje, kasnije priznala istinu, ali bilo je kasno. Srećom, djecu su dali Tomislavu.
– Koji čovjek…
– Joj, Zdenka… bila sam dvaput u braku, al nitko od mojih muževa nije me pozvao u kuhinju i sam skuhao za mene i moju djecu… Osjetila sam se ženom, prvi put. I da, popravio mi je krov!
– To sam već čula.
– Ne razumiješ ti… Popravio je meni krov! Neda dotakne sljepoočnicu. Shvatila sam kako ne smiješ gubiti vrijeme. Puno ga je, a proleti očas! Jutros grliš svoje dijete, već ga po glavi tapšaš kao odraslog… Kad imaš nekoga kraj koga ti je dobro i samo šutjeti ne puštaj!
– Hoćeš li moći, Nedo? Djeca nisu baš mala, ali…
– Navikla sam, još sam sposobna. Što mogu, to ću napraviti!
Zdenka samo klimne.
– Njima je sreća…
– Ili meni… tiho odgovori Neda.
Proći će godina, ili dvije… A kroz selo će promicati Vesna, nezadovoljno stisnutih usana, škicnuti će kroz svježe obojanu ogradu oko Nedinog dvorišta, pa se smrknuti:
– Koji su to ljudi! Smiju se, pjevaju, djece ko u priči, energije za dvoje, a nisu ni malo mlađi od mene!
A nitko joj neće moći objasniti ako ti krov ne prokišnjava, a temelji su čvrsti, tvoj će dom uvijek biti topao, i svaki će u njemu biti dobrodošao, ako ga ti poželiš.
