Majstor Nos
Moj stric je poznat u našoj obitelji kao osebujan tip. Kada mu je zdravlje zaista krenulo nizbrdo, pozvao me k sebi da porazgovaramo.
Vedrana! rekao je moj stric.
Na ovom mjestu završila bi krležijanska stranica mog iskustva. Mogla bi sada početi maturovska, jer moj se stric zvao stric Ivan, ali u biti to je bio samo uvod u pustolovinu kakvu niti sam Jules Verne ne bi mogao zamisliti.
Strica gotovo da i nisam poznavala. Iskreno, nitko iz naše šire familije nije znao puno o njemu. Smatrali su ga čudakom, živio je povučeno negdje iza Vrbovca, u nekoj zabiti, slabo je komunicirao s ikim i nije bilo jasno ni čime se zapravo bavi. Vidjela sam ga svega dva ili tri puta u životu.
Zato me je prilično iznenadilo kada me baš on telefonom pozvao k sebi. Ne tražio, nego baš pozvao, kao sudac na hokejskoj utakmici: “Vedrana, žurno te trebam radi jednog iznimno važnog posla.” Puno više me iznenadilo to što stric zna moj broj. Zaintrigirana, sjela sam u auto koji je poslao po mene, i to već pet minuta nakon poziva. Očito nije sumnjao da ću se odazvati.
Vedrana! ponovio je stric.
I zašutio. Ispostavilo se da ne stanuje baš usred ničega od izlaza s autoceste do kuće trebalo nam je svega tri minute po odličnoj asfaltiranoj cesti, ali krajolik je mirisao na divljinu. Visoke, tamne smreke pritisnule su cestu tako da sam svako malo dotaknula prozorom grane. Fitoncidi su mi opsjeli nosnice. Odjednom, u proplanku ispred mene, pojavio se dvorac. Ili je to barem tako izgledalo na prvi pogled. Stričeva kuća bila je trokatnica, velika, s mnoštvom tornjića i gotičkih šiljaka, crne fasade. Na pozadini takve šume izgledala je istovremeno opasno i očaravajuće. Vozač koji nije izustio ni jednu riječ kroz cijeli put, otpratio me do vrata stričeve sobe, naklonio se i nestao u tami.
Da, striče Ivane podsjetila sam ga na svoje prisustvo.
Vedrana promrmljao je, pa zakašljao.
Ne mogu ne spomenuti, izgledao je loše. Koliko pamtim, nikad nije imao tolike podočnjake, nije škripio glasom i nije bio vezan za krevet pod brdom jastuka tako da mu je samo naš slavni nasljedni Fijački nos virio iz jastuka. Kad je prodisao, nastavio je:
Dani su mi odbrojani, ali posao života nije gotov. Mislio sam da ću stići sam, nisam si našao nasljednika. Ali, bolje ikad nego nikad. Izabrao sam tebe.
Već sam spominjala da nemam blage veze čime se stric bavi, ali zamisao da trebam ostati u ovakvoj mračnoj kući nije me baš veselila.
Ali zašto baš ja…? skočila sam.
Ostavit ću ti ovu vilu prekinuo me pod samo jednim uvjetom.
Samo što mi nisu zasvijetlile kune u očima i nisu mi u glavi zatrubili trubači. Kakav džekpot, to se ne smije propustiti!
I… kakvom uvjetu? podignula sam najšarmantniji osmijeh.
Trebaš ovdje provesti točno mjesec dana. Ima dovoljno soba, biraj koju želiš, samo jedno nikako i nikad ne idi sama u podrum. Dogovor?
Misli su mi proletjele glavom, ali već sam čvrsto držala suhu stričevu ruku.
Soba je zaista bilo mnogo nakon šeste sam prestala brojati, a to je bio tek drugi kat. Svaka uređena u mračnom, pomalo vampirskom stilu, kao neki mini hotel. “Znam! Pretvorit ću ovu vilu u najbolji B&B u okolici Zagreba!” Na kraju sam izabrala sobu najdalju od stričeve, upalila crvenu lampu, bacila se pod baldahin, rastvorila guste, bordo zavjese i zurila u zeleni zid smreka. Da, sumorno, ali ispite sam riješila na vrijeme, roditelji su na terenskim radovima, dinosaurima zanimljivijima od mene. Ima li ovdje wifi? Imao je, i to bez šifre.
Kuhinja je bila vrhunski opremljena, hladnjak pun, a cijela kuća podsjećala je na kuću ekscentričnog bogataša. Ili je stric to bio.
Lutajući kućom, stigla sam do podruma. Povukla sam kvaku… nije bilo zaključano. Hm, ne idi u crnu sobu! No glupo bi bilo sad uništiti sve, samo iz znatiželje. Ispuniti uvjet i mjesec dana uživati lagano kao burek s jogurtom!
Najgore je čekanje, pogotovo kad ne znaš što čekaš. Imala sam milijun pitanja i odlučila ih ispaliti stricu sljedećeg jutra. Za sada, poslala sam par selfija, prolistala Instagram i taman kad sam se opustila, zazvonio je ogroman retro telefon na noćnom ormariću.
Vedrana? stric. Sutra ću ti pokazati laboratorij i uputiti te u sve. Danas me, molim te, ne ometaj.
Laboratorij? Kakav laboratorij, stric?
Iza ormara odsječe on. Laku noć.
Pet poslijepodne kakva laku noć? I otkud zna u kojoj sam sobi? Dobro, spona do sutra. Gledala sam anime do mraka, večerala “što je stric poslao” i zabila se pod debelu deku. San mi je bio kaotičan, pun noćnih mora, a stalno mi se činilo da hodnikom netko šapuće, tapka. Ili mi srce lupa kao bager. Probudila sam se kasno, umorna, natečena, i otuširala se, pa, bez poziva, otišla kod strica.
Striče Ivane, mogu ući?
Vrata su bila pritvorena, pokucala sam nekoliko puta i oprezno zavirila. Sva kosa mi se nakostriješila
Strica nigdje. Samo nered. Strava kakav nered, kao da je cijeli namještaj pročešljan. Čak je i krevet bio prevrnut, madrac i pokrivač razvlačeni prema vratima. Predočila sam si scenu strica kojeg na silu vuku, on se brani i grabi za sve moguće. Sjetila sam se noćnog tapkanja hodnikom. Znači, nije bilo priviđenje?
U panici sam tumarala kućom. Ni strica, ni traga. Možda je vani? Čvrsta brava na ulazu bila je zaključana iznutra dakle, nitko nije izlazio. Podrum!
Ispala (s šarki) vrata podruma zaustavila su me kao da su okovane.
Striče Ivane! procvokotala sam.
Ne smijem ući bez njega, ali ako ga nigdje nema, možda je dolje znači mogu? Ali strah Pognuvši glavu, zavirila sam kroz vrata. Mali hodnik, lokva na podu, i još jedna masivna vrata koja se upravo polako otvaraju, kao da su mene čekala. Ispario je led, a iz otvora je iskočilo što? Čovječuljak, u velikim čizmama, u poludlaku od ovčje kože, visok kao moja podlaktica.
Tko ti? procijedi čovječuljak.
Gledao me zapanjeno, led mu se otapao niz crvene obraze.
Ja sam Vedrana, zamucao mi je glas.
Vedrana? Gdje je majstor Ivan?
Ne znam
Loše Vrlo loše… Vladar bolestan, opasno bolestan! Rat! Sve je loše! Majstor Ivan mora pomoći!
Nisam razumjela pola, ali tuga se čitala na licu. Brisao je suze podnaraštajno.
Majstor Ivan? pokušala sam shvatiti. Stric Ivan?
Majstor Ivan, pokazao lika rukom svoj dugi nos.
Nema ga, slegnuh ramenima, ispadalo kao da mi je hladno. Nestao
Traži! Brže! poskoči čovječuljak.
Mogla sam samo dovesti gosta u stričevu sobu, gdje je još više poludio, preturao, zavirivao posvuda, pa pronašao nešto u kutu, sretno povikao i zamahnuvši mi pod nosom:
Gnome!
Povukla sam nosnice. Mala bakrena dugmad mirisala je na majčinu dušicu. Uzela sam je, bila je šuplja i puna praška.
Gnome! likovao je čovječuljak Spasi majstora! Brzo!
Ne znam kako me nagovorio. Stalno je nešto mrmljao, pokazivao mi na nos, postajao ozbiljan i gledao me ravno u oči. I odjednom, činilo mi se kao da ispred sebe više nemam dječaka, već muškarca ne visokog za mene, ali očito zrelijeg. U duši mi se sve objasnilo: samo ja mogu spasiti strica. Netko mi je tako postao drag možda jer nije stigao zatražiti još vilu.
I tako ja, zamotana u stričevu deku, gazim snježnom mećavom. Ne pitajte zašto snijeg usred srpnja. Jer krajolik iza podruma vodi u zaleđenu ravnicu. Ostala sam šokirana, ali pokorno slijedila svog vodiča, prateći utrte korake. Zvao se Kicoš. Ili Kic, nisam točno shvatila iz njegova dijalekta.
Brzo sam požalila što sam krenula, još brže počela cvokotati i najviše mi je stradao nos crvenio se i kapao.
Kic! Stanimo, molim te…
Zovem se Kicoš.
Okrenuo se, pogledao moj modri nos, prekopao džepove od kaputa i izvadio kutijicu, očekivala sam rakiju, ali bila je to kutijica s raznim začinima.
Nanoši! ponudio mi je prstohvat smeđeg praha.
Pomirisala sam, nos mirisao na začine i odmah me ugrijao. Čak sam poskočila veselo, osjećajući se kao div iz prapovijesti. Šteta što nema mora, do sad bih ga prešla.
Brže, Kicoše! viknula sam. Stiži!
Zovem se Kicoš, nasmijao se vodič, ubrzao korak.
Nakon pola sata skakanja kroz mećavu upitala sam:
Kamo mi to idemo?
Ti ideš ti si vještica. Ti znaš put.
Kakva vještica?! naljutila sam se. Izvukao si me do virovitičkih kukuruza pa još vrijeđaš!
Nanoši! odjednom naredi Kicoš.
Zbunjeno sam povukla nos. Opet majčina dušica… Mećava je stala, pred nama se otvorila bijela pustopoljina, ali miris je vodio do humka, iza kojeg se nalazila niska vrata, zemunica. Savršeno kroske i hlače su mi bile mokre, a čarolija čarobnog praška nestajala.
Kicoš prvi otvori vrata, mahnu mi da uđem i spustili smo se zemljanim stubama u tamu. Odjednom, žamor, smrad vina, čvaraka i pljesnive tkanine. Uskoro je svijet razbio sumrak: prostrana sala, dimne baklje oko rustikalnih stolova, a za njima niska, čudnih ljudi piju, pjevaju, handre se, nekolicina se i bije. Kao da je netko generirao prizor “taverna iz 16. stoljeća” i stisnuo tipku “živaj!”. Htjela sam pobjeći, ali vrata su nestala.
Hajdemo! prošaptao je Kicoš.
Nitko ne obraća pažnju na nas, mada sam bila neobičan prizor. Svi su bili stasom kao Kicoš, a ja sam se morala sagibati od greda.
Došli smo do krčmara s crvenom bradom.
Jesu ti poznati tko sam ja? priupita Kicoš.
Brada potvrdi pokretom.
Onda najbolje donesi najsvježije, Kicoš kima u kut.
Sjela sam nasuprot Kicošu i promatrala ga. Tko li je on zapravo? Nije više bio onaj uplakani dječačić, sada su svi gledali u njega s poštovanjem. Samopouzdanje mu je isijavalo iz pogleda, a svi oko njega brzo odvraćali pogled. Čak je postalo tiše.
Donijeli su meso, kruh, vrč i drvene čaše. Smrdilo je kao u birtiji, ali bila sam gladna i pojela. Ubrzo mi pogotovo smetao kiselkast sadržaj vrča.
Vode! reče Kicoš pa donesoše drugi vrč.
Jeste li tu vidjeli gnome? naglo upita krčmara Kicoš.
N-isam, gospodine, ovaj nisko kimne i odmakne se.
Izmirisala sam neku novu, neobičnu notu rđa, metal. Povukla sam nosom…
Što osjećaš? zaintrigira se Kicoš.
Kao da je željezo u pitanju…
Na to Kicoš planu, ode do šanka. Krčmar je bio prestravljen.
Istinu reci! viknu Kicoš i uhvati ga za bradu.
Reći ću sve! promuca bradati.
Tada je prostorijom krenuo smrad močvare. Trojica bezličnih gostiju prilazi šanku, baš od njih vonja. I odjednom, osjetila sam napetost, strah.
Kicošu, oprez!
Skočila sam i bacila vrč prema njima. Razbio se o glavu jednoga, ostala dvojica izvuku noževe i jurnu na Kicoša. On se brani krčmarom kao štitom, zadnji sruši jadnika, pa se pope na šank, nogom nokautirao jednog, pa juriša na zadnjeg. Divno, miris gašena limuna, snijega, oluje. Kicoš se okreće, zadihan, gleda me trijumfalno.
Zovem se Kicoš!
Sve utihne, ljudi zure, zaborave žlicu u zraku. Tada pljesnem rukama i svi nastave. Krčmar i dvojica iznesu beživotna tijela, a treći, koji je dobio vrčem, sjedi, zbunjen. Kicoš ga povede iza šanka, otvori svoju kutiju, osjeti miris cimeta.
Govori! čujem odlučnost u njegovu glasu.
Dugo je šaptalo, nisam razumjela ništa.
Krećemo! pozove me Kicoš.
Kamo? udarim glavom u gredu.
Van je već sumrak. Ničim više nisam iznenađena. Noćna ulica tipičnog srednjovjekovnog grada, ozračje, mirisi, sve mi je novo.
Kicoš opet oblači poludlak, ja omotala deku oko struka, masiram čvor na čelu, ali Kicoš užurbano vodi, prolaznici se s poštovanjem klanjaju. Mirisi su svuda, razaznajem raspoloženja, statuse, kao da moj Fijački nos može zamijeniti emociju. Više nego mistika, i moj nos je prokletstvo i dar.
Ovdje!
Napokon, Kicoš stane pred velika vrata s grbom, otvore ih, vojska na vratima nas propusti. Unutar dvorane grupa gospode nas pozdravi, jedan mladić ljubazno me ugađa do sobe i upali svijeću.
Udobno se smjestite!
Soba ista kao ona kod striča. Povučem bordo zavjese, vani ista polumračna ulica.
Počinite! kaže mladić, poprskavši zrak mirisom vanilije i lavande.
Nakon svega zaspim kao klada.
Probudilo me oprezno kucanje na vrata. Tko ja? Gdje sam? Tek kad mi se sjećanje vratilo, otvorila sam vrata.
Dobro jutro, gospođo!
Jutro? Toliko sam spavala?
Da, gospođo… Njegovo Visočanstvo vas zove na doručak.
Mladić poprská zrak mirisom lubenice i badema.
Što je to, zašto? zapitam.
Jutarnja aroma, gospođo. Za razbuđivanje.
A sinoć?
Miris za spavanje. Doručak počinje za pet minuta.
Oprala sam lice, popravila kosu, još sam slatka, a gladna ko vuk. Nadam se da je Kicoš tamo.
Bio je. I on i elegantni ljudi. U sjajnom plavom mundiru s golemim epoletama, mirisao je važno. Ili… možda je baš on princ? Sve se poklopilo.
Kicoš sjeda nasuprot mene za dugačak stol.
Kako ste spavali, gospodo Vedrana?
Sjajno, Vaše… Visočanstvo? Tako vas da sad zovem?
Bez formalnosti, smješka se on. Možete me zvati Kicoš.
Ako može, i ja ću biti samo Vedrana. A sad, recite mi gdje smo, što se dešava i zašto sam baš ja važna?
Poslužen omelet, tost sa sirom, kava, sve mi poznato, osjećam se lakše. Kicoš kreće s pričom i ni sama je ne mogu pohvatati. Ukratko, on je princ, general i povremeni izaslanik. U ovu zemlju se ulazi kroz snježnu pustoš. Zalihe mirisa donedavna mu je dovodio moj stric; trgovali su tajno. Do trenutka kad je stric nestao. Kad je kralj (tj. njegov tata) ostao bez ljekovitih mirisa, razbolio se, a gnomi su započeli rat.
Usto, gnomi su probili granicu i oteli strica, kao neku zlatnu patku.
Možete zamisliti što će biti? zavrti očima Kicoš.
Nemam pojma. Znam samo da moj nos sada treba spasiti cijeli svijet, stric, vladara i sve redom. Ali ako stvarno mogu pronaći strica koristeći nos, dobro. Ostalo kako ispadne.
Nakon doručka, krećemo tražiti strica i spašavati svijet. U kočiji, prava ekipa konjića i odred letaćih husara. Osjećam se kao prava princeza do prvih rupa. Stigli smo pred veliko selo, dimnjaci puše, goveda muču, žene peru veš u potoku, mirisi dimljene slanine… Nigdje mirisa gnomova, iako je zarobljenik priznao da je stric tu.
Okrećem nosom, tražim miris strica starom jastuku? Kašlju? Pokrivaču? Pokrivač što sam ga nosila u kočiji smrdi na mene. Počela sam se osjećati beskorisno. Svi gledaju u mene, čekaju korak Mojseja, a ja ne znam. Ali onda iz štaglja povuče miris očaja.
Tamo! naredim i svi krenu.
Prvi ulijeće Kicoš, staju svi, pa gledam izdaleka stric vezan za stup, gnom s bakljom prijeti. Oko njih svuda sijeno. Sve gledam kako će planuti… Srce mi puca, stric vapi i trza glavom, dođe mi da plačem od sućuti, ali postajem bijesna kao bik pred crvenom krpom.
Daj mi baklju! viknem, prilazim i otimam gnomu, rješavam stric pluta iz usta. Tada iz sjenika izleti gomila gnomova, sablje, zatvore prsten.
Vedrana! zaviče stric Pa pokazivao sam ti da je ovdje hvat!
Predajte nam majstora! povika najzločestiji gnom Dajte nam nosatu! Inače će nastradati svi!
Bijes mi nestaje, ostaje samo strah. Okupili su me, poveli kroz šumu. Uopće se ne osjećam kao Snjeguljica, više kao rak u loncu. Stavili su mi ruke u pripone i svezali za kola; treslo je manje nego u kočiji.
Dolaskom u njihovu prijestolnicu, bijeli grad na brijegu, smjestili su me u udobno čuvanu, ali ugodnu odaju u samom dvorcu. Hrana dobra, samo se nadam da me neće pojesti. Nakon par dana, pozvana sam na prijem kod samog vladara.
Gnomi kralj, prilično simpatičan, ušminkan, mirisao na pravednost.
Udobno se smjestite, reče blago. Zamolili smo vas za malu uslugu…
Ja spremna na sve.
Sigurna sam, sumnjam, no što želite?
Kao što sigurno znate, na našu miroljubivu zemlju napali su gnomi…
Što? Na svoju zemlju? Zbunjena sam…
Ukratko, netko je izokrenuo priču. Ovi tvrde da su napadnuti, drugi isto. Ispada rat je izbio jer oba naroda svog vladara različito nazivaju. U zemlji gnomova kolorij, a kod ljudi kralj za zamjenu riječi visi glava!
Zato očekuju od mene nošene, nosnice Fijačkih pomoć. Ako ne dam, vješanje. Dvojbe nema. Doduše, pogrešna adresa. Djedovina je ključ stric, kako saznam, trgovao mirisima s obje strane, dovozeći razne mirisne pripravke, arhomagiju za utjecaj na ljudsku psihu: mirisi snage, istine, sna, veselja… Svi navučeni nitko se više ne snalazi bez mirisa i sve je postalo unosan posao. No, stric nestaje. Rezerve na izmaku, katastrofa. Komando upad kod strica prazne skladišta, otmu njega. Nema mirisa zato sam tu ja. Ili ću riješiti problem, ili…
Zašto baš ja? uzdahnuh.
Jer imaš nos! reče kralj i pokaza.
Nasljedni nos kao izvor nevolja. Gledam pogrebnu povorku kroz prozor i odlučujem ako stric može, mogu i ja. Uskoro mi dodijele laboratorij, staru stričevu bilježnicu, recepte, volontere vojnike. Eksperimentiram. Dobivam novo samopouzdanje, razvijam vlastite recepte, generiram esencije: ne samo smjelost, nego širok spektar osjećaja.
Kralj nije osobito strpljiv, traži što više “mirisa panike” kemijskog oružja predrivega svijeta. Prinosi, nagrade, ni u čemu oskudice. Korisnici dolaze u redovima jedan traži mir za sina, druga parfem vjernosti za četvrtu udaju, treći kapljice protiv mucanja. No, s vremenom opažam čudan učinak: dobrota potiče dobrotu, zlo umnaža zlo! Grad postaje sretniji, no vojska gubi odlučnost.
Ili sada proizvodimo miris pobjede, ili… zaprijeti kralj.
Spremna sam! Doznala sam sve o sastavu odabrala elemente koji nestaju s prvim kišnim kapima. Miris na bojištu sada postaje… dobrota.
Na ratnoj liniji protivnička vojska sam Kicoš i moj jadni stric. Dajem da moji raznesu miris panike i demoralizacije po neprijatelju, ali netom kiša počne padati, sve se mijenja odbrana i napad se smiju i grle, vojnici postaju braća. Ostala sam bez riječi.
Vedrana! reče stric, iznenada se stvori kraj mene.
Premašila si sva moja očekivanja. Ali, reci mi kako ti je to uspjelo?
Jednostavno, nasmiješim se eliminirala sam sastojak koji drži miris straha nakon mokrenja; bez toga formula radi potpuno suprotno! Sada sve miriši na sreću i dobrotu.
Vedrana! Ti si genij! Znao sam da ćeš nas zamijeniti kako treba!
Zagrlila sam ga, prvi put osjećala da mi je zaista blizak.
U idućoj sceni, Kicoš, smeten i ponizan, moli za oprost…
Sve je dobro što dobro završi. Kolorij (kralj) abdicira, predaje prijestolje Kicošu, mir se sklapa, oba naroda prihvaćaju obje riječi za vladara, a gnom biva zabranjena psovka. Vraćam se u Zagreb na fakultet, živim u stričevoj vili, pišem stihove, pomažem prijateljima uljima dobrote i sreće i sada, sve je dobro. Šteta, u našem svijetu aromamagija još uvijek ne djeluje…
Ali radimo na tome.
