Njezin slikar
Eh, stigle smo Mirjana je zastala i otkopčala svoju jaknu. Sunce je već grijalo kao usred ljeta, mirisale su vlažna zemlja, ljepljivi javorovi listići što su tek provirili iz svojih svijetlozelenih pupova, dim i vruće željezo. Od topline se zarumenio limeni krov garaže što je nadvisivao urednu ogradu poput zelenog čudovišta. Garažna vrata bila su zatvorena debelim lokotom i obrastala grmljem, pa se nije moglo ni prići blizu. Ali Jana, Mirjanina kći, promatrala je iza suhog granja kako su vrata oslikana tratinčicama i ružama, s rubova su se uvijale loze i vinove grane. Tamnocrveni grozdovi visjeli su s njih, živopisno i nevjerojatno živo, kao da sjaje na suncu. Djevojčica je pokušala provući se kroz grane trnovitog gloga i maline, zakačila jaknu za ogradu i zaustavila se.
Mama! Pomozi, zapela sam!
Janice, zašto si uopće tamo krenula? Evo ti, poderala si jaknu! Još samo to mi treba! Ne miči se, evo me! Mirjana razmaknula je grane, oslobodila Janu iz trnja, privukla ju k sebi i zagrlila, pa zastala i sama gledajući oslikana vrata stara ulja.
Lijepo, zar ne, mama? Jana je nagnula glavu i pogledala majku odozdo.
Prelijepo, dijete moje.
Mama, je li ovo djedova kuća? pokazala je Jana prema maloj drvenoj kući, obojanoj u neboplavo, s razigranim prozorima i rezbarenim okvirima.
Da. To je ona. E, gdje su ključevi Ključevi Mirjana je pretraživala torbu, napokon ih pronašla i potresla prsten sa ključevima krećući naprijed.
Lokot nije popuštao. Ključ se zaglavio u bravi i nije se dao okrenuti, Mirjanine ruke bile su već cijele u hrđi i crnoj prašini što se nakupila godinama, ali ništa nije išlo glatko.
Ajde, molim te otvori se! šaptala je žena, a Jana je primijetila da joj se majka nekako uznemirila; obrazi su joj bili u crvenim flekama, a Mirjana je disala ubrzano, isprekidano.
Mama, idemo pitati nekoga da nam pomogne predložila je Jana. Vidim onog barba iz žute kuće, gleda nas.
Mirjana se okrenula tamo gdje je dijete pokazivala. Iza zavjese prozora pojavilo se lice starijeg gospodina u kariranoj košulji i vunenom prsluku. Kad je vidio da su ga uočili, izašao je iz kuće, navukao šiltericu, namjestio remen i teškim crnim čizmama zapucao po stepenicama.
Mama, ide ovamo. Zamoli ga da nam razvali lokot. Može čekićem objasnila je Jana, gledajući majčin zbunjeni pogled.
Susjed pod šiltericom polako je prošao blatnjavom stazom, zastao kod svoje kapije, uhvatio se za oštre daske i škiljio prema Mirjani.
Tko ste vi i što hoćete kod slikara doma? napokon je progovorio. Zvat ću policiju, vidjet ćete vi! Nemate nikakvo pravo ulaziti ovdje, jer je kuća i sve ovdje ostavljeno kćeri slikara. On je umro i Muškarac je zastao kad je vidio da žena kraj ograde postade posve tamna u licu, te da joj se u očima skupiše suze.
Barba Petre zar me ne prepoznajete? Ja sam Mirjana. Došla sam ja sam
Mirjana nikad nije znala biti snažna. Nikada, pa ni tada, nije mogla zauzdati svoje osjećaje. Lako je plakala, a isto tako lako i smijala se, ne iz gluposti, već iz one djetinje blage naivnosti, čiste poput izvora. Imala je to od oca. I on, čovjek nježne duše, osjećao je sve na isti način miris tuge ili sreće u zraku, i prije nego što bi shvatio razloge. I on bi pustio suzu, sramežljivo, brzo bi obrisao lice, ali ne bi mogao prestati. Ta je njegova osjećajna krhkost užasno živcirala Mirjaninu majku, Anicu. I to što je ta osobina prešla na kćer, još ju je više ljutilo.
Prestat ćeš plakati, Mirjana! To je samo štene, obični mali psić, razumi! znala bi prigovarati, kad bi djevojčica zaplakala zbog tužnog psića s ceste, ili pri slici oca srndaća u slikovnici, ili Stani, ili ću ti uzeti tvoju najdražu lutku s plavom kosom, jasno? još bi se više srdita Anica, kad bi Mirjana stvarno zaplakala.
Pusti je! zastupao bi kćer otac. To pokazuje da ima dušu, čuješ li, živu i toplu i čistu! Dobar anđeo živi u njoj, Anice! Ali ti tu bi uglavnom Petar zašutio i skrenuo pogled pred majčinim hladnim očima.
Ali ja to ne mogu razumjeti, zar ne? Tvrdokorna sam, hladna, štedim na emocijama smijala bi se ogorčeno Anica. Kako drukčije bi, Pavao? U ovom svijetu ne možeš biti mlakonja, svijet će te zgaziti i koristiti tvoju dobrotu i već koristi! Kad si zadnji put prodao slike, Pave? upitala bi. Kada si donio kunu u kuću? Davno. Sve slike poklanjaš, a imaš obitelj koju trebaš hraniti. Ja ne želim da s Mirjanom bude kao s tobom! Rođena je kao žena, njena je briga i pomaganje, pa što, odmah je prodaš ili daš kakvom čudaku, još jednom slikaru, da se uništi za njim Mirjana se sjetila maminog glasa koji je odzvanjao po kući za vrijeme svađa.
Ma kakvi pomije, dijete moje! Samo ne ubijaj njenu dobru dušu! znao bi izjuriti Pavao na stepenice, brisati djevojčine suze. Na njezinu kožu ostajali bi tragovi boje s njegovih uvijek zamašćenih prstiju. Anica je odavno digla ruke od njegovih prljavih košulja i sakrila mu one bolje, dajući ih samo za izložbe ili aukcije. Uz nju, Pavao bi šetao uzdignute glave, uvijek pažljivo uređen. Ipak, ponekad mu je pod noktima ostajala boja dokaz slikareva truda. Bilo je to zgodno, da ljudi vide kako je tek s platna ustao.
Mirjana se namrštila, grdeći sebe zbog slabosti, dok je Jana stegla njezinu ruku.
Mirjane, jesi to ti? začudio se Petar, brzo otključao kapiju koja je stenjala i klimnula kao da sliježe ramenima. Oprosti, nisam prepoznao! Pa ista si svom ocu! Anica se trudila ukloniti ga iz tebe, ali nije uspjela! mučio se s riječima, vrtio šiltericu, onda bacio pogled na Janu. A tko ti je ova curica?
Moja Jana, kći. Barba Petre, možete li nam pomoći skinuti lokot? Ni makac
Da, da Evo, idem. Jana, a? Aničina krv, vidi se Lijepa promrmlja Petar i ode po alat.
Mirjana i Jana stanu po strani, promatrajući ga.
Kako to da nisi nikad dolazila ovdje dok je otac bio živ? upita Petar dok se mučio s lokotom. Mirjana ga je poznavala od djetinjstva, tada je, kao da je bio nečiji drugi život, često nosio Anici svježu ribu s jezera. “Za Pavla, on obožava ribu!” govorio bi.
Otac je volio friganu ribu, a majka nije podnosila miris, ali trudila se. No, često otac ni ne bi silazio iz ateljea na objed, a riba bi hladila na tanjuru.
Imala sam razloge, barba Petre. Nije važno sad o tome hladno će Mirjana.
Naravno Anica ti je napunila glavu, a ti povjerovala, šteta! Evo, evo vaša kapija, izvolite! A vi ste, što, došli prodati starine? Ajde promrmlja Petar i nestane u svom šupi, a Mirjana, stisnutih usana, krene prema plavoj kućici s rezbarenim okvirima. Njezina kuća, njezina stvar što će sa očevinom! U oporuci piše: “Kuću i sav imetak, pokretnu i nepokretnu imovinu s pravom prodaje ili darivanja” Lukavo ispisano, ali je jasno. Mirjana ima pravo svakog čavla, žlice i vilice prodati iz iste te kuhinje u kojoj je majka pržila onu mrsku ribu, a otac je nikad nije ni okusio.
Jana je potrčala na veliko, prostrano predsoblje što je vodilo u verandu. Mirjana se sjetila koliko je otac volio sjediti baš tu. Sredina verande bila je za štafelaj, kraj njega stol na kojem tubice, paleta, komadići krpa, bočice s uljem, albumi s crtežima. Otac je uvijek radio zadubljeno, kao da se povuče u sebe i ništa oko njega ne postoji. Ako bi Mirjana potrčala k njemu s nekom molbom, dulje bi ju gledao kao nepoznato stvorenje, zatim namrštio obrve i tražio ženu pogledom.
Što ti treba, Mirjana? Zauzet sam, kasnije uvijek bi rekao, pa se okrenuo natrag.
Mirjana se sjećala njegove mršave pogurene figure, lopatica što su stršile kroz košulju, kao polomljena krila, raširivale se u ritmu ruku. Kad bi dovršio nekoliko skica, ispravio bi se, zaustavio, ocijenio urađeno, a ona bi trčkarala po dvorištu s drugom djecom. Njezin je život uvijek tekao usporedno s njegovim
Otvori napokon, mama! skakala je pred vratima Jana, nestrpljiva da zaviri unutra.
Sad, evo, ne znam koji ključ Aha, možda ovaj.
Brava je popustila iznenađujuće lako, kao da je netko dan ranije podmazao je i očistio prašinu. Možda stvarno Petar? Evo, lišće s poda pometeno, nigdje paučine. Vrata ne otvarana godinama
Vrata zaškripaše, pootvoriše se u crn, vlažan dom s mirisom na starinu.
Jana utrča u predprostor, nagazi na metalnu kantu koja se kotrljala i zazvonila.
Ojoj! Mama! djevojčica izletje van i uhvati majku za ruku.
Ne trebaš se gurati! opomene je majka. Možda pod trulim daskama padneš u podrum!
Dobre su to daske, ventilacija je super, bez brige, Mirjana, nemoj psovati kuću začu se s leđa. Opet taj Petar. Ne znaš ni di ti je sklopka, dajte, ja ću vam upaliti svjetlo.
Mirjana mu prepusti put. Petar je bio dobar čovjek. Kad je Mirjana bila mala, sjedili bi zajedno na njegovu trijemu, a njegova žena donijela bi pravo domaće, svježe mlijeko. Svojih nisu imali pa su pazili Mirjanu, vodili zmaja s polja, na jesen promatrali jelene u obližnjem rezervatu, gledali ih uz ogradu, a ona držala i svoju mamu i barba Petra za ruku.
I po kući je Petar puno pomagao, popravljao, namještao. Otac za takve stvari nije bio od koristi
Neka bude svjetlo! našali se Petar i podignu osigurače. Iznad stola zasja lampica pod crvenim abažurom s resama. Anica je smatrala to bezukusnim, ali Pavlu se sviđalo kako svjetlo daje posebne tonove. “Čarobno! Za slikanje idealno!” govorio je.
Sve je bilo na svom mjestu, samo prašine puno. Stol bez stolnjaka, kauč prekriven pokrivačem, na klupi stara pelargonija u zemljanoj tegli, pod nožicama izlizane papuče, isti tip iz Opatije što bi se na placu najčešće nudio.
Dok je Mirjana razgledavala, Jana je obišla gotovo cijelu kuću, popela se po stepenicama koje je nekad napravio Petar.
Mama! Mama, na slici je baka! Gore! Hajde, mama! povuče je Jana za ruku.
Mirjana slegne ramenima prema Petru.
Dobro idem, samo nemoj me vući, boli me! prošapće.
Vrata svih soba na katu bila su otvorena, prozori bez kapaka pa su po podu padali zlatni pravokutnici svjetla, prekidani sjenom prozorskog okvira.
Vidiš, mama, izgleda kao klavir! Jana poskoči po sunčanim krpama, nasmije se. Petar zastane dolje, smijeh joj je isti kao mamin. Mama, ovdje! Tu je taj portret!
Jana utrča u malu sobu s kosim stropom. Tu je nekad živio otac, sad se to sjetila, pa joj posta teško. Uski, gotovo asketski krevet, noćni ormarić, stolac uz prozor, na stolu stara tegla s prašnjavom paučinom u kojoj su se smjestili pauci.
Uz teglu bile su naslagane skice, crteži, neki komadi papira, sve iscrtano u olovci ili bojama.
A na zidu ona, mama Anica. Veliko platno, mama u cijeloj figuri pokraj jasmina, blago okrenuta od promatrača, pokazujući lijepu leđnu liniju, gracilnu vrat, nježno dodirujući cvjetove.
Mirjana uzdahne, majka je bila tako nježna na toj slici. Platno je visjelo nasuprot kreveta, baš pod svjetlom.
A tek sad se sjeti kako joj majka nikada nije bila model. Nikad! Sjetila se i njenih prigovora:
Možeš slikati sve mljekarice, traktoriste, starice na stanici samo ne mene! Za mene bi zaradio puno više! prigovarala je Anica ocu.
A Pavao bi samo slegnuo ramenima:
Ne želim te prodavati. Nije u redu. Zato i ne slikam. Što će mi, kad si tu, živa, prava! kazao bi, uzimao je za ruku, pažljivo, kao nešto krhko, i ljubio. Majka bi se najprije opirala, ali kasnije popuštala
Mirjana se voljela motati po hodniku, špijunirajući ih. Rijetko bi se grlili, pa je to bilo posebno
Da, lijepo je promatrala je Mirjana sliku. Jana, idemo nešto pojesti, ogladnjela sam. Hajmo u kuhinju.
Obje siđu dolje. Petar je već bio oko peći, naložio vatru, pazio da dim ne izvije iz pećnice u sobu. Bila je ustajala hladovina, mirisalo na vlažan zrak nakon zime još je trebalo dobro zagrijati kuću.
Oprosti, Mirjana, malo sam ovdje sređivao. U kuhinji je sve sređeno, Pavle moju Maricu zamolio još onda Petar je započeo, ali Mirjana je samo klimnula i otišla u kuhinju. Jana je već izvadila torbu s hranom.
Vodu! Sad ću pustiti vodu! Skoro sam zaboravio! dosjeti se Petar i istrča van. Jako mu je bilo stalo da se Mirjani ovdje svidi, da shvati
Iz pipe zagrglja voda, pljusne malo hrđe, pa poteče hladna kao led. Mirjana napuni čajnik, stavi ga na štednjak, krene vaditi sendviče.
A možda da dođete kod mene? predložio je Petar. Marica će donijeti mlijeka. Sjećaš se, Mirjana, kako si voljela svježe mlijeko?
Mirjana podigne oči, kimne. Sve dobro pamti. Kakav je bio otac, kako je začarano pratila pokret njegove ruke s kistom dok su mrlje na platnu postajale nešto lijepo, kako su navečer leptiri udarali o prozorsko staklo, mamino lice u svjetlu noćne svjetiljke. Bila je prevoditeljica, radila kod kuće, kasno lijezala, rano kretala vlakom za grad. Mirjana bi s njom doručkovala, ispratila je do kapije, onda bi čekala oca. Kad bi se oglasio u ateljeu, djevojčica bi ugrijala vodu, pržila jaje, rezala slavonsku kobasicu u oblike tratinčica.
Poslije bi otac sišao, dugo stajao na trijemu uživajući u rosi, magli iz zemlje ili gledao krave što su lijeno prolazile kraj kuće. I Mirjana je stajala uz njega
Ali onda je navršila sedam, i Anica je odvela u grad, svojoj majci.
Pusti ga! I ovdje je dobra škola! A kakva je priroda! čudio bi se Pavao njezinoj odluci. Ali kad mu je rekla da se ne vraćaju, da podnosi razvod, Pavao je potpuno problijedio.
Mirjana je tada špijunirala. Sjećala se očevog straha.
Zašto, Anice? Zašto? tiho je pitao. Ramena su mu se povila.
Dosta mi je svega, Pavao. Dosta mi je vući kuću, obitelj, razumjeti tvoje stanje, shvaćati da si ti umjetnik kojem je potreban mir. A nama je potreban novac! Ja ga zarađujem, ja imam stalno upaljene oči od tipkanja, u vlaku zaspim, želudac mi strada jer jedem uvijek na brzinu, a ti uživaš, jedeš kobasicu i kruh, piješ kavu sa čokoladom da bi bolje slikao. Mirjana ti uskače sa svime, divi ti se kao Bogu
Kakve to gluposti govoriš, Anice? Ja vas volim! Sve bih za vas napravio! Ti govoriš kao da sam parazit! zamahne rukom otac.
I jesi! Prije sam uživala u izložbama, slikama, bio si cijenjen, a kad sam te osvojila, prestala si se truditi. Zašto? Nema više potrebe! Ja sam sad tvoja, dijete je tu, sve je kao bajka? Ali ti ne živiš s nama, živiš samo za sebe! srdito je govorila Anica.
Nisi ti Bog, Pavao, niti smo mi tvoji štovatelji. Ti si običan, nespretan muškarac. Slomio si mi život, odvukao me u ovu zabit, lagao obećanjima, a kad si me dobio, smirio se. Znaš li koliko puta sam poželjela spaliti sve tvoje slike, da te gledam kako trčiš, vrištiš, plačeš, a one gore i ne možeš ništa?
Anice ponavljao je njezino ime; kad ga je primijetio Mirjana na vratima, ona je pobjegla. Drugi dan su otišle
Jana brzo pojede, žvače “hvala” i pobježe van, u vrt. Mirjana pospremi stol, sjede tiho i pomisli kako joj je majci ovdje bilo teško s njom kao malom.
Smije li se? na vratima se opet pojavi Petar. Evo, mlijeko, kao što sam obećao.
Stavi kantu na stol. Mirjana klimne, okrene se od njega.
Prodavat ćeš? A majka što nije došla? pita Petar. Već je bio naporan, uvijek pita, ali nije mogla biti gruba s njim. Bio je iz onog starog života, a takve ne može otjerati
Majka je bolesna. U bolnici je, poslije operacije. Očeva smrt ju je jako pogodila, nisam to očekivala preklopi ruke Mirjana.
Anica ga je voljela, Mirjana. Onda se Pavao prepustio radu, mislio je da je sve u redu A tvoja mama, ona je šutjela i trpjela.
Nemojmo o mojoj majci, može? Oprostite, Petre, trebam malo biti sama.
Mirjana ustade, ozbiljno pogleda Petra. On slegne ramenima i ode.
Mirjana se dobro sjećala dana kad ju je majka zauvijek odvela iz tog voćnjacima obavijenog dvorišta. Bio je kolovoz, vrućina, trava suha, izblijedjela, a po njoj su ležale krupne crveno-žute jabuke. Čudo da su uopće sazrele u onakvoj suši.
Majka je spakirala nekoliko kofeta, došao je auto. Mirjana je sjela otraga, majka sprijeda. Anica se smijala, veselo razgovarala s vozačem, Mirjana je brzo shvatila da ga dugo poznaje. Zvala ga je imenom Zvonko, tvoj Zvonko i bez prijekora gledala Pavla koji je zbunjeno ostao kod kapije. Mirjani je tada bilo zabavno. Idem u novu školu, imam novi ruksak i haljinicu, ćipelicem balet i klavir, to joj je mama obećala.
A tata? Dolazi s nama? pitala je Mirjana dan ranije slažući igračke.
Ne samo je mahala Anica, skidala slike sa zida. On će ostati ovdje. Znaš kako voli vikendicu.
A hoće li dolaziti k nama? navaljivala je Mirjana.
Valjda. Ne znam, spremaj se! mama je otišla s dvjema slikama koje je Pavao naslikao za Mirjanu: kućica iz bajke sa stolom i zecom s cilinderom, zimska koliba, za koju je mislila da unutra živi Djed Mraz, i treća, najdraža buket livadnog cvijeća, kakve su ljeti brali i stavili u vazu na verandi. Mnoga su cvijeća brzo uvela, tada bi išli po novi, punili vazu orhidejama, tratinčicama, ljubičicama, žutim zlatnicama, oslikavali nježne travke. Otac je znao sva imena, sve objašnjavao, ona bi plakala, zaboravljala, a on bi se veselio i govorio da nije važno kako se zove već da vidi ljepotu svake travke. Te slike s cvijećem i kolibom majka je odnijela sa sobom.
Otac nije ni mahao, samo je gledao za odlazećim autom.
Kukavica! Kakav je samo kukavica! prošaptala je Anica i nasmijala se, dok je Zvonko stavio ruku na njezino koljeno i ona ga pogledala.
Mirjana je sve vidjela, iako ništa nije razumela odmah. Ovaj Zvonko će sada živjeti s njima, i ona bi ga trebala zvati “tata”.
Ništa od toga. Imam već tatu! tvrdoglavo bi ponavljala. Mama bi stisnula usne.
Brzo su se rastali od Pavla. On nije išao na sud, priča se da je počeo mnogo piti. Ali Petar je dolazio, molio Anicu neka se predomisli, jer Pavao ju voli
Baš zato, nema smisla nastavljati objasnila mu je i zamolila ga da ode.
Prije ti je bilo lijepo s njim! Izložbe, društvo, zar ne? A sad, kad je Pavao postao mirniji, ne odgovara više? bacio je na odlasku neželjeni gost.
To nije tvoja stvar! Anica je zatvorila vrata.
Kasnije je prodala Pavlove slike, i one iz Mirjanine sobe i druge iz stana. Dobro ih je unovčila, Pavao je bio na cijeni član udruženja, poznat u Zagrebu, a njegovi radovi su koštali puno.
Pavao je redovno slao uzdržavanje za Mirjanu, ponekad bi dolazio, ali sve u krivo vrijeme: ona je bila u školi, na plesu, kod bake Vidjele su se možda dva ili tri puta.
Ostatak vremena slušala je pravu istinu o svom ocu: mama i Zvonko su joj pričali kako je pijanica, ne šalje novac, ima druge žene, drži Anicu pod strogom rukom, a sada traži otkupninu za Mirjanu, prijeti da će je uzeti.
U početku bi Mirjana prigovarala, ali poslije je prihvatila majčin stav. Tako je bilo lakše.
Kad joj je bilo petnaest, otputovala je sama na vikendicu, pobjegla je iz stana, uzela novac, sjela u vlak i krenula. Bilo je studeno, studeni, snijeg do gležnjeva. Nije mogla vjerovati da će je otac dočekati, čekala je buket poljskog cvijeća, čaj, stol sa starom stolnjakom, pite koje je kupila na kolodvoru.
Već izdaleka čula se doza njezina smijeha. Visok i zvonak, kao da netko zvecka zvončićima, smijeh je dolazio iz otvorenog kuhinjskog prozora. Neznana mlada žena stajala je uz štednjak pekući palačinke. Vidjela je kako vješto prevrće tijesto, pa se opekla i tiho kihnula. Pavao joj je dodavao med iz staklenke, poljubio ženu, hranio je žlicom meda.
Tad je Mirjana povjerovala majci i Zvonku. Otac ih je izdao. I nije bitno što i mama živi s drugim čovjekom otac je trebao voljeti samo nju, Anicu!
Mirjana je bacila pite u snijeg i otišla. Odsad je zvala Zvonka tata. Njemu je to bilo strano, a ni njoj nije bilo drago, ali tako se osvećivala ocu…
Danas je Mirjana odrasla, udata, ima svoju Janu. Anica je ostarjela, Zvonko ju je napustio, bolje reći ona njega. Kad je Mirjana saznala za očevu smrt i da je ona nasljednica, Anica je bila povrijeđena. Čim je saznala koliko novca ima Mirjana, tek tada se slomila. Mislila je kako ga je ostavila bez ičega, a on je rasprodao slike, stiskao kune na hrpu, sve ostavio kćeri. Kćeri, ne Anici, koja ga je prala, trpjela i prelazila preko svega! Sve Mirjani!
Sada se s njom držala hladno. “Ne dolazi u bolnicu”, molila je. Mirjana nije znala što dalje. Zato je i došla ovdje, kao da traži očev savjet kako ići dalje.
Pogledala je kako se Jana igra pijeskom kraj stare ograde, pa ušla u očevu sobu.
Majka je tražila fotografije. “Nađi one slike, donesi ih”, tražila je Anica. Zašto, nije rekla, a Mirjana nije ni pitala.
Nigdje albuma ni omotnica, ni u ladici ni u ormaru. Samo kutije s bojama, kistovi, posudice za ulje. Tipični očev nered. Ništa od mame, osim portreta na zidu.
On je svakog jutra gledao taj portret, navečer s njim zaspao. Nije bilo nje uz njega, ali je barem njezin lik na zidu ostao.
Nikada nije vodio druge žene u svoju sobu. Nijedna nije vidjela Anicin portret. Da su i ostajale noćiti, spavale bi dolje na kauču, Pavao bi prespavao gore, sam. Bio je nevjeran, griješio, pio, ali je znao: iza svega mora ostaviti Mirjani nešto, baš kao grof.
U najdonjoj ladici noćnog ormarića pod hrpom izrezaka Mirjana pronađe knjigu, prošla prstima po baršunastoj korici. Dobro se sjećala te crvene baršunaste korice i zlatnog natpisa. O čemu je knjiga, nije znala, otac nije govorio nije za to ni služila. U njoj su zajedno skupljali herbarij. Donesu s livade cvijet, list, gledaju ga, pa stave sušiti.
Mirjana je nježno prelistavala knjigu. Sve je bilo tu! I djetelina sa četiri lista, i zgnječeni zvončić, grančica ariša, zeleni klas. Sve upisano s godinom i crtežima nje i tate. Mirjana se nasmiješila.
A zatim knjiga pređe na ona tužna ljeta kad su Anica i Mirjana otišle. Ali i tada je sve uredno bilježeno, uz napomenu: “Pokazati Mirjani kad stigne!” i očeva nasmiješena figurica. Smiješno Bože, kako smiješno
Tu knjigu je Pavao sačuvao. Ništa nije ostalo od Mirjane, samo te travke. Za njega su to bile čitave slike; ona se skriva među visokim livadama, doziva ga, a on, podešavajući remen od aktovke, izgubljen traži svoju Mirjanu zauvijek izgubljenu Bio je nepažljiv, otišao je u svoje slike, snove. Ostao je sam.
A mogao je doći, zalupiti šakom, zamoliti Anicu, obećati novu priliku! Zašto nije? Zašto?
Mirjana sjede na krevet i zaklopi oči.
“Jednostavno nije mogao. Nije mogao obećati nešto što nikada ne bi ispunio sad je shvatila. On se nije predao, bio je jednostavno takav. Priznao je Anici da je loš suprug, samo joj otežava život Ali, tata, ja sam te voljela Glupo je ovo sve pite koje sam bacila, ti s medom, šutnja godinama. Glupo! I ne znaš da imaš krasnu unuku Janu Ništa ne znaš”
Ali znao je. Jednom, kad je došao u grad, ugledao je Mirjanu kako šeće s malenom Janom. Htio je prići, javiti se, ali mu je bilo drago kad je vidio sreću na kćerinu licu.
Vidio sam Mirjanu pričao je kasnije Petru u kuhinji. Baš sam išao prema tramvaju, kad sam ugledao nju.
I? Jesi li joj prišao? posluži ga Petar čajem. Pavlu je već bilo loše, stalno ga je treslo pa je i ljeti nosio džemper.
Nisam, ma kakvi! Ne bi joj se svidio, znaš i sam. Izgledam užasno, i nisam joj potreban. Zašto bih joj otežavao? Ona izgleda sretno. No, vidio sam svoju unuku, krasno dijete, veselo. Malu Mirjanu ni ne pamtim, stalno sam radio, bio na izložbama
Ali takvu je Anica htjela. Ona je tražila, izložbe, popularnost podsjeti ga Petar.
Da a onda sam ostario. Ni budućnosti ni prošlosti; sve sam propustio.
Gost nije ni taknuo čaj, otišao je svojoj kući. Dugooo je još svjetlo gorilo. Pavao je pokušavao naslikati malu Mirjanu, ali nije mogao. Ništa više nije mogao.
Mirjana se ni sama ne zna kako našla pred Petrovom kućom.
Mirjana! Uđi! Marica je srdačno zagrlila. Ma hajde na čaj! Kao nekad, s kolačima! Baš sam ih ispekla. I čeri dajemo posebnu šalicu, tvoj je djed iz nje pio čaj.
Jana je gledala visoku šalicu s božurima, a Mirjana je grijala ruke u džepovima i tiho upitala:
Teta Marice, kakav je bio otac? Voljela bih znati kako je živio bez mene
Marica joj je ispričala sve, iskreno, bez skrivanja. Nikad nije bio zločinac. Imao je žena? Da, ali nije volio ni jednu kao Anicu.
Pred kraj života, kad je još mogao na noge, stalno je po dvorištu uređivao, govorio: kako bi mogao ti, Mirjana, doći, a da nije spremno? Čekao te. Ja sam predlagala da te pozovem, ali on je odbijao. Bojao se.
Čega? šapatom upita Mirjana.
Da ćeš se razočarati u njega. Bojao se da će ti biti odbojan, sav suh, bolesni starac, da ga nećeš željeti vidjeti. A zaboravila sam! Ostavio ti je dar! Da, da! Zadnju noć mu je bilo nekako lakše, došao nam je do kuće, popio čaj, nasjekao drva gore, kod vas Pa donio sliku. Za tebe je, kaže.
Marica je donese. Okrene platno.
Na platnu je razdragana proljetna ulica, šetala je Mirjana, sunce igra u lokvama, odražava se u prozorima tramvaja, mreška po žicama. Na Mirjani pješčani kaput, crvene rukavice. Ona vodi za ruku Janu u zelenim gumenim čizmicama.
Mirjana i Jana gledale su sliku, pa se Mirjana nasmiješila kroz suze.
Vidjela sam ga tada, pomislila sam da sam ga zamijenila s nekim, htjela sam ga pozvati, ali me nekako bilo sram. Teta Marice, voljela sam ga
Utihnula je Jana, uzdahnula Marica. Bilo joj je žao propuštenog vremena, Mirjane, Pavla, Anice. Svatko je živio svoja bola, tko zna je li itko zaista kriv
Mirjana i Jana ostale su kod kuće slikara, odlučivši otići tek drugi dan. Noću je padala kiša, tukla po krovu, po prozorima su padale zrnca tuče. Mirjana i Jana spavale su zagrljene na velikom Anicinom krevetu. A slikar je, sjenom svojom, čuvao njihov san. Možda je sve ispustio, ništa nije popravio, i nije imao snage. Ali živio je do kraja, do zadnje kapi. Nema povratka, nema ispravljanja. Zaslužio.
Ali živa je Mirjana, rodila Janu. Neka barem one budu sretne, bez tuđih grijeha. Amen.
A kćer ga ipak voli! V O L I! To i jest najveće veselje.
