Pusti prošlost
– Idemo negdje na put? iznenađeno je pitala Maja kad je ušla u sobu i ugledala Davora kako pakira stvari.
Upravo se vratila s posla, a on joj ništa nije rekao. Pomisli, možda joj sprema neko iznenađenje.
– Ne idemo nigdje, Majo, – odgovori Davor ne okrećući se. Ja odlazim od tebe.
– Molim… Kako misliš odlaziš? Ako ti je ovo neka šala, baš i nije uspjela.
– Ma kakve šale, Majo? promrmlja on, vadeći iz ormara svoju košulju u kojoj je planirao dočekati Novu godinu. Znaš možda gdje mi je putovnica?
– Znam, u trećoj ladici od komode. Ali daj mi barem objasni što se događa? Nije mi više ni smiješno.
– Majo, ti si meni fakat nekad tak smotana nasmije se Davor. Pa rekao sam ti, odlazim. Jednostavno, nema više smisla nastaviti dalje. Ti si stvarno super cura i bilo mi je lijepo s tobom, ali
– Ali što, Davor?
– Prije nekoliko dana sreo sam Anu, znaš, išli smo skupa u školu
– I…?
– Popili smo kavu, pričali, sjetili se svega… I odlučili smo da opet pokušamo zajedno. Zapravo, ja nju volim, još od desetog razreda.
– A mene, što, ne voliš? vrećice s namirnicama ispale su Maji iz ruku.
– Tebe? S tobom mi je bilo lijepo Ali volim drugu. Anu volim prošao je Davor pokraj nje, obuo se i tiho izašao iz stana, zatvorivši vrata za sobom.
Maja je još neko vrijeme užasnuto zurila prema vratima…
Nije mogla vjerovati da se to sad stvarno događa njoj. Nije san, nego stvarnost.
I onda ju je preplavila spoznaja… Da su je jednostavno odbacili, kao staru igračku.
I još jo to napravio tri dana prije Nove godine, kad je već razmišljala o poklonima za njega, čime ukrasiti bor, koje neobično jelo zgotoviti za stol… Kako je mogao?!
Nagnula se uz zid, polako se spustila na pod, pokrila lice rukama i briznula u gorak plač.
Nikad nije mogla zamisliti ovakav rasplet. Nije bilo nikakvih znakova. Voljela je Davora, mislila je da i on voli nju. Čak su planirali uskoro vjenčanje.
Godinu dana zajedno, sve je bilo dobro. Sve do danas.
Zapravo primijetila je ona zadnjih dana da se čudno ponaša. Samo je mislila da je umoran kraj godine, a Davor radi na visokoj funkciji u velikoj firmi.
Do kasno sjedi za računalom, jedva da nešto odgovori…
Vidjelo se da ga nešto muči, ali Maja je odlučila ne navaljivati. Ako bude htio, reći će sam.
E pa eto…
Čak nije ni pokušao olakšati ovakvu vijest, reći nježnije ništa. Maja se nekako dovukla do kreveta, sklupčala i ponovno zaplakala. Cijelu noć.
A ujutro i cijeli dan samo je ležala i gledala u sliku na polici ona i Davor na moru. Na tome su ljetovanju shvatili koliko se vole.
Planirali su ići i ovu Novu godinu na more, u Opatiju… A sad sad više neće ići nigdje. Ni na more, ni Davorovim roditeljima u goste. Srce joj je bilo prazno i tužno
Cijeli dan ju je zvala najbolja prijateljica Petra trebale su se naći, ali Maji nije bilo ni do razgovora, ni do ljudi.
Najprije je ignorirala pozive, a onda i isključila mobitel.
Nije bilo snage za razgovore. Ma kakvi razgovori kad ti u jednom divnom trenutku cijeli tvoj život izgubi smisao?
Navečer je ipak uzela laptop, otvorila Facebook i pretražila Davorov profil.
Da barem nije…
Na profilu je bilo desetak najnovijih slika on i neka cura, vjerojatno ta Ana. Grle se, smiješe, kao da nikad ništa nije bilo između njih.
Što je u njoj našao? pitala se Maja, gledajući je iz svih kutova. Ne vidim ništa posebno.
Palila se u njoj želja napisati joj svašta, ali u zadnji tren odustane ništa se time ne bi promijenilo.
Zatvorila je laptop, vratila ga na stol, ponovno se sklupčala i opet plakala. Voljela ga je iskreno, a on…
…on je samo glumio.
To je boljelo dvostruko jače.
*****
Maju je probudio snažan udarac po vratima. Lupali su toliko jako da je prvo pomislila da su susjedi nešto renovirali prije Nove godine.
Možda se Davor vratio? prošlo joj je kroz glavu, ustala je na brzinu i pojurila otvoriti vrata.
– Majčice, živa si! skočila joj u zagrljaj Petra. Već sam brinula, mislila sam zvati policiju i vatrogasce! Cijeli dan ne odgovaraš, pa si ugasila mobitel…. Pomislila sam, možda ste ti i Davor pobjegli negdje zajedno. Mogla si mi samo javiti da ne brinem bezveze.
– Ma niti blizu… – odvrati Maja, a suze joj krenu niz lice.
– Čekaj malo… Što se desilo? Posvadili ste se? Pa sve vam je bilo super do sad!
– Bilo je… Ali on me ostavio.
– Kako ostavio?! Davor?! Ma daj, nije moguće, – šokirala se Petra.
– I ja sam mislila da nije moguće. Ali eto, moguće je.
Maja je sve ispričala najboljoj prijateljici dok je Petra kuhala kavu za obje.
– Ma nevjerojatno, stvarno… ljutila se Petra. Davor mi je uvijek djelovao dostojan, ozbiljan. I sad te ostavi pred samu Novu godinu?! Bez riječi, hladno pokupi stvari…
– E, tako ti je to…
– I reci, jesi vidjela nju, tu Anu? Mislim, je li ona neka manekenka, bogata nasljednica, ili što?
Maja donese laptop, otvori slike s Davorovog profila, gdje se već i više slika nagomilalo preko noći.
– Ma pogledaj ju… Usnice napuhane, silikonsko poprsje… Oči joj ko da su ledene. Ne kužim stvarno što je u njoj vidio.
– Stara školska ljubav
– Majo, znam da savjeti u ovakvim situacijama niš ne znače, ali možda stvarno ne trebaš cviliti zbog Davora.
– Ne razumiješ. Planirali smo se i vjenčati…
– Pa gledaj to ovako možda bolje što ti nije postao muž i što nemate djece! Zamisli da se ovako ponašao nakon deset godina braka?
– Voljela sam ga…
– Naći ćeš ti nekog boljeg, vjeruj mi. I, evo, sutra je Nova godina a ti plačeš! Hajmo mi lijepo prošetati po trgovinama, što kažeš?
– Iskreno, nije mi baš do toga. Ne veselim se ni Novoj godini, ničemu.
– Ma nema toga! Ajde, idemo!
Koliko god Maja protestirala, Petra ju je ipak odvukla van iz stana.
Prvo su kavu popile, pa otišle u salon ljepote i na kraju prošetale trgovinama. Maja nije htjela ništa kupiti, ali Petra joj je s osmijehom gurnula kutiju božićnih kuglica.
– Evo, moj poklon za tebe! Obećaj da ćeš okititi bor, ne može on tako tužno stajati u kutu. Mene boli kad ga vidim.
– Obećajem… uzdahnula je Maja.
– E tako, super si! Sutra ti dolazim u inspekciju!
Kući se Maja vraćala sama, i to joj je odgovaralo. Zahvalna je Petri što daje sve od sebe da ju razveseli, ali ipak je htjela biti sama s mislima.
Ta rana u srcu bila je toliko duboka, baš ništa je nije moglo izliječiti preko noći.
– Sretna Nova, ljepotice! vikne joj neki dečko u prolazu.
– Hvala… prošaptala je Maja, ni ne pogledavši ga.
Nije imala volje pričati ni s kim, pogotovo s nepoznatim dečkima.
Prolazeći pokraj pet shopa, ugledala je kako iz trgovine izlazi djevojka s velikom vrećom hrane za mačke.
Ona je ostavila nešto hrane na kartonu ispred vrata, osvrnula se, i vratila unutra. Kroz sekundu, iz nekog kutka izleti mali narančasti mačić i pohlepno počne jesti.
Kad je pojeo sve što je bilo na kartonu, stao je pred vrata i tužno mijaukao.
Maja stane, gleda ga sa žaljenjem. Sigurno su i njega odbacili pred Novu godinu… pomislila je. Suza joj sklizne niz obraz.
Mačić je bio sav izmršavio i tresao se, kao bakin stari frižider kad uključi kompresor.
Odjednom je mačić ugledao Maju i potrčao prema njoj, kao da se nada njezinoj pomoći.
Podigla ga je, zagrijala u naručju i ušla s njim u pet shop.
– Ne možete ga pustiti da se zgrije unutra? pita prodavačicu.
– Zašto ste ga donijeli ovamo? namrgodi se prodavačica. Šef ne da da ulične životinje ulaze u dućan. Još su sve kamere oko nas.
– Kao da će zbog jednog mačića propasti odgovori Maja, pokisla od tuge.
Nije joj se svađalo, samo ju je boljelo gledati nedužno mače. Baš kao ona odbačen, nevoljen.
– Ako ste toliko pametni, uzmite ga doma! odbrusi prodavačica.
– I hoću! naljuti se Maja. Neka mi barem nešto lijepo ostane u ovoj novoj godini.
– Ozbiljno mislite?
– Najozbiljnije.
Iz pet shopa je Maja izašla s mačićem i punom vrećicom svega što treba.
Skoro se iznenadila koliko joj je bilo lijepo trošiti kune na malog prijatelja. Ušuškala ga pod jaknu i s osmijehom krenula prema kući.
*****
Planirala je Maja tugu i samoću barem tjedan dana, koliko traju svi blagdani. Ali mačić je svojom pojavom izbrisao sve njezine planove.
– Kako da te nazovem, moje malo narančasto čudo? nježno se nasmijala, gledajući ga kako pokušava skočiti s kauča.
Napokon je skupio hrabrosti i potrčao istražiti stan.
Ti si prava mala šapica! nasmije se Maja. Šapica… E, tako ću te zvati, Šapica.
Zahvaljujući malenom, vrijeme je počelo brže teći, kuća je oživjela.
Obećanje prijateljici se sjetila tek pred spavanje. Morala je ustati iz kreveta, ali obećala je.
Skupa sa Šapicom izvadila je kuglice i počela kititi bor.
Zapravo, Maja je kitila, a mala Šapica rušila kuglice s donjih grana. Svaki put kad bi joj uspjelo, sakrila bi se ispod kauča. I bila presmiješna.
Po noći se par puta probudila jer je nešto opet srušeno. Morala je ustati, vratiti kuglice na mjesto.
– E, mala narančasta mudrice! Kad ćeš se primiriti? našalila se Maja.
– Mijau… tiho je odgovorila Šapica.
Kad se umorila, ušla je u sobu i legla do Maje, kraj jastuka.
Maja je uzela okvir sa slikom na kojoj su ona i Davor, prešla rukom preko stakla i ponovno ju vratila na ormarić. Suze su same išle… Nije ga mogla zaboraviti.
*****
Ujutro je navratila Petra.
Pogledala je bor, nasmiješila se od uha do uha.
– Bravo, Majo! Što god ti se događalo, Nova godina se ne propušta! Evo ti i pokoji kilogram mandarina i bengalske svjećice za atmosferu.
– Hvala ti. Ne znam što bih bez tebe…
– Znam ja! Plakala bi i gledala plafon! Slušaj, hoćeš doći kod nas na doček? Vjeruj mi, nećemo te ostaviti samu.
– Hvala, ali Nova godina je obiteljski blagdan, ne bih vam smetala. To prvo…
– A drugo?
– A drugo, sad imam s kim dočekati Novu godinu nasmijala se Maja.
– Ček, jesi li si već našla dečka? iznenadila se Petra.
– Još bolje! Našla sam sebi mačića, – i ode po Šapicu.
– Ajme, vidi je kako je slatka! Gdje si je našla?
– Na ulici, pred dućanom. Cvili, lama, smrznuta… Nisam je mogla ostaviti.
– Ni ja ne bih… zamišljeno će Petra. Super si postupila. A i ona će ti pomoći da zaboraviš Davora. Vrijeme je da ga pustiš iz života. Zašto mu još čuvaš stvari?
– Što, da ih bacim?! Pa to je sve što mi je ostalo od njega…
– Ne razumijem zašto ti treba sjećanje na nekoga tko te zamijenio drugom? Zašto se mučiti? Pogledaj, njegovi pokloni su ti posvuda, kao da ti je stan muzej…
Maja šuti.
– Neću ti naređivati, ali kad bih ja bila na tvom mjestu…
– Znam, Petra… Samo još nisam spremna. Treba mi još malo vremena…
– A vremena ti i nije baš puno ostalo, – nasmijala se Petra gledajući na sat. – U novu godinu se ulazi čiste glave, bez tereta.
Petra je otišla, a Maja se satima vrtila po stanu. Znala je da Petra ima pravo. Mora otpustiti prošlost i krenuti dalje. Samo… Kako?
Osjećala je neku čudnu podvojenost. Pola nje je htjelo da sve izbriše, zaboravi Davora, a drugo pola…
polagala je nadu da će se vratiti. Da će sve opet biti kao prije.
Stajala je dugo kraj prozora, ne znajući što da napravi, kad odjednom čuje kako nešto pada u dnevnoj.
– Šapice! Sad ću ti pokazati…
U dnevnoj je očekivala razbacane kuglice, ali našla je okvir sa zajedničkom slikom s Davorom stajao je na podu, plastika napukla, staklo razbijeno.
– Ma, malecka, što si to napravila? reče Maja, pogledavši Šapicu koja viri ispod kauča i veselo maše repom.
Mačić je prišao i počeo joj se maziti oko nogu.
Maja je skupljala komadiće s poda i razmišljala kako da popravi okvir. Plastiku možda i može, ali staklo… to će biti teže.
Šapica joj skoči u krilo, pogleda je onim svojim velikim očima, kao da poziva na igru.
– Oprosti, dušo, nisam sad raspoložena za igru… – prošapće Maja. A onda…
Ma dosta toga! Koga ja zavaravam? prošlo joj je glavom. Ako nešto pukne, raspadne se, ništa ga više ne može popraviti…
– Mijau! kao da se Šapica potpuno slaže.
– Riješeno!
Maja je s balkona donijela putnu torbu onu što joj je Davor darovao i počela u nju trpati svoja sjećanja: okvir sa slikom, plišanog medu, pepeljaru, šalicu, suvenire s mora Sve.
Jedva je izvukla pretešku torbu u hodnik, obula se i otvorila vrata.
– Vraćam se brzo, dušo! vikne Šapici i krene vući torbu prema kontejneru.
Teret prošlosti bio je teško, ali Maja je išla odlučno sve te stvari napokon mora nestati.
Ljudi su ju čudno gledali, ali njoj je napokon bilo svejedno. Samo da se riješi.
Kad je napokon izbacila torbu uspomena pokraj kontejnera, osjetila se lakšom, slobodnijom nego ikad.
– Sad sam slobodna! Stvarno slobodna, – s osmijehom reče prolaznicima.
Pogledala je kroz prozor i ugledala Šapicu kako joj maše repom.
– Dolazim kući! Dolazim, dušo! mahne joj i krene prema ulazu.
U sebi je zahvaljivala maloj Šapici. Zbog nje je uspjela, pustila prošlost i napokon mogla započeti svoj novi život.
