Maja.
Bok! Slaven se nasmiješio čim je ugledao kćer kako izlazi iz zagrebačke osnovne škole s preteškom torbom na leđima. Kako si, dušo?
Maja i Slaven, njen otac, smjestili su se u automobil. Sve se činilo kao san, boje su se slijevale niz prozorska stakla.
Tata, danas smo nešto posebno radili, ali ne smijem ti reći! Pokazat ću ti poslije, iznenađenje! A znaš, danas sam bila na redu da hranim zečiće u školskom vrtu, i Ivan je donio čokolade jer mu je bio rođendan, svi smo dobili… A još…
Maja je neprestano govorila, umotavajući riječi u čudan magleni pokrivač snova, kao da se boji da će nestati njihove rijetke zajedničke minute. Slaven je opet gledao kilometer-sat, kazaljka je titrala blizu crvenog. Iza njega Maja je u autosedalici pažljivo slagala lutkice oko sebe, a radijski glas u autu kazivao je prognozu za sutra i reklamirao nove vitamine za djecu.
…Udario ih je auto iz suprotnog smjera, Ford. Vozač tog auta imao je lice od porculana i oči pune vriska, pokušavao je nešto učiniti, ali vozila su zagušila cestu, nigdje mjesta za izlaz.
Slaven je osjetio bolan udarac u lijevom ramenu, potom ga je sila povukla naprijed i nestao mu je dah na trenutak. Brzo se vratio svijesti, pokušao se okrenuti, ali lim je bio izlomljen i pritisnuo mu rebra. Čuo je Majin glas, sve iskrivljeno, ona je plakala i vikala mamu, pa opet tatu, a zvukovi su se miješali sa zapomaganjima guma.
Oko njih ljudi pokidane lutke, dugi prsti koje nemoćno potežu vrata, ali ništa ne otvaraju.
Istrpi malo, dušo, samo još malo, izdrži! Sve će biti dobro! Slavenove riječi plivale su usporeno kao ribice ispod leda.
Maja se sve slabije javljala i polako je utihnula. Sirene su se ispreplele s maglom; vatrogasci, crveni anđeli, stigli su.
…
Jelena je sjedila pokraj kreveta i držala Majinu ruku među svojim dlanovima. Djevojčica nije imala teških ozljeda, nekoliko prijeloma, pa će ostati u bolnici, ali Jelena je vjerovala da je najgore već iza njih. Gladila je Majine prste, na njima su ostale mrlje od tinte i tempere, a Jeleni je brada drhtala. Zrak u sobi bio je od vate. Zatvorila je oči i pokušala se pribrati, duboko dišući kroz san.
Ušla je doktorica, Ivana Marić.
Jelena Grgić? Možemo li prošetati do mog ureda? Moramo razgovarati.
Jelena je nježno pustila Majinu ruku, pokrila je dekicom. Maja je spavala, umorna, zapetljana između jave i snova.
Doktorica Ivanina ordinacija bila je beskrajno bijela, stolovi puni papira, kompjuteri zuje, a svi pogledi na nju kao iz nekog drugog vremena.
Gospođo Grgić, je li se Maja ikad žalila na bolove u leđima?
Jelena je pokušala uloviti misli kroz maglu. Nije bila sigurna čija je bila glava, a čija sjećanja.
Nisam primijetila. Ili, čekajte! Prije dva mjeseca rekla mi je da je zabolela leđa ujutro. Mislila sam da je spavala loše. Prošlo je do ručka, nikada više nije spomenula. Zašto pitate?
Ivana je zaustavila riječi i polako izgovorila:
MRI je pokazao tvorbu kraj kralježnice. Nije velika. Još ne znamo što je u pitanju.
Kakvu tvorevinu? Maja je bila u prometnoj nesreći! Tumor? Od nesreće?
Nije od toga…
Tišina kao čokoladni umak prelila se iz jednog kuta prostorije u drugi. Sve će se promijeniti, i vrijeme mora usporiti da netko uhvati smisao.
Što sad? tiho je šapnula Jelena.
Dovest ćemo stručnjaka za Maju. Pogledat će nalaze, pa ćemo znati više. Ali, molim vas, ništa još ne zaključujte.
Da… Mogu li nazad k Maji?
Idite, naravno.
…
Slaven je bio u komi. Sanjao je da Jelena poziva njega i Maju na ručak u vrt ispod trešnje, ali Maja se skrivala negdje, nije se htjela niti oglasiti. Slaven je vičući lutao oko kuće koju je san zamijenio za zeleni brod na jezeru, ali nije mogao doći do svoje djevojke. Jelena izlazi na trijem, nešto mu šapuće, ali ne čuje. Vrata se gube. Slaven zna da ih treba, ali kao da hoda kroz šećer.
…
Dva dana kasnije, došao je doktor o kojem je Ivana govorila. Imao je šarenu kapu, zelenu uniformu, a na džepu nasmiješenog zeca, zvao se Petar Petrić i Maji je odmah bio zanimljiv. Gledao je nalaze kao kroz ribarsku mrežu, povremeno telefonirao nekome u bijelom.
Sunčeko, mogu li pogledati tvoja leđa? pitao je tiho.
Može, Maja je poslušno legla na bok.
Topli, hrapavi prsti skliznuli su joj niz kralježnicu, tražeći nevidljivo.
Tu boli? pitao je.
Malo kad stisnete. Što je tamo?
Jelena je kraj kreveta molila u sebi: Neka kaže da je sve greška, san, nešto što nestane kad se probudiš!
Gospođo Grgić, idemo po iznenađenje za hrabru curu! pogledao je Maju voliš li ti iznenađenja?
Maja je poskočila i klimnula kao miš ispod stola.
Petar pogleda Jelenu, u očima umor i nešto što žari poput mora do Krka.
Vidiš da sve shvaća. Nikad nisam znao skrivati istinu… prošlo mu je kroz misli.
Jelena je poljubila kćer i slijedila doktora kroz hodnik.
Sjednite. Hoćete li čaja? Dobro. Moramo što brže maknuti ovu tvorbu, previše je mala za biopsiju, najbolje ju je odmah izvaditi.
Jelena se zatrese.
Znam… U obitelji je bilo raka, nije prvi put…
Ne tvrdim da je zloćudno. Moramo odstraniti i vidjeti. Ali s operacijom ne bih čekao. Sutra papirologija, prekosutra, ako sve bude po planu operacija. Bit ćete prebačene u Dječji centar u Klaićevoj.
A moj muž? On je tu, na intenzivnoj. Ne možemo li ostati?
Čim se probudi, može vas vidjeti. Ali što prije idemo, to bolje, vjerujte.
Maju i Jelenu isti dan premještaju.
Mama, idemo doma? veselo pita Maja. Je li tata već tamo?
Nije, još je bolestan, ali brzo će doći. Nas vode u drugu bolnicu, specialnu.
Ima li tamo crtića?
Naravno, pitat ćemo čim dođemo! Jelena se nasmiješila, sjetila se školskog dvora, neonske svjetlosti, svega.
Maja ulazi držeći majku za ruku, dvije djevojčice gledaju ih ispod obrva.
Hej, ima li ovdje crtića? Maja pita dovoljno hrabro.
Da, navečer puštaju… odgovori netko iz mračnog kuta.
…
Dok je trajala operacija, Jelena je hodala gore-dolje, osjećajući kako joj pod stopalima postaja nestaje, pa se vraća kao stari tepih.
Ne brinite, doktor Petar je najbolji! začula je šapat i okrenula se. Mlada žena s djetetom u naručju milovala je dječaka koji se nemirno migolji.
On je i mojem Koli operirao. Sjednite uz mene… rekla je žena i sve je iznova postalo onaj mi svijet nema više ja. U bolnici se pupčana vrpca zapeće javom za san i samo moliš da ne pukne.
Koliko ste ovdje?
Pola godine već… Kola će ubrzo kući, liječnici govore. Samo mu lijekovi baš teško padaju… Što je vašoj djevojčici? Je li počelo liječenje?
Čekamo analize. Svašta… prometna, slomljena ruka, pa onda tumor. Moj Slaven ne zna ništa, on je još uvijek u komi, a ja ne znam više… glas joj je puzao, više podrum nego riječima.
Hej, tiše… Vaša Maja to sve osjeća. Možda ne sluša, ali zna. Smirite se samoća je gora od bolesti, još kad dijete gleda u vas. Ajmo, osmijeh nazad!
Jelena pogleda ženu toliko mlada, a već naborane oči koje plamte čudnim sjajem.
Hvala ti…
…
Maja na operacijskom stolu; ljudi u maskama plove nad njom, govore šapatom, ruke im tople, svjetlo sjaji kao kad proljeće ulazi u sobu i sve zamiriši na jagode. Sve se počne vrtjeti, a ona zaspe nestane sve.
Sanja: ona je mala, drži glazbenu kutiju, balerina od porculana pleše na velikoj staklenoj latici ružičaste lopoča. Note sviraju. Na rođendan je tata dao tu kutiju, šapnuo joj:
Zapamti ovaj trenutak, zlato, čuvaj ga cijeli život.
I pamti. I sad, pred san, kad bi najradije nestala, tata stoji kraj nje, drži je za dlanove, balerina se okreće sve brže, glazba svijetli.
Reci mami da se ne brine! šapće joj dok sviće. Samo malo, uskoro ću doći. Obećaj?
Obećajem, tata, šapće Maja uspavana.
…
Nakon operacije, Petar Petrić uđe u sobu s novom kapom ovaj put s osmijehom medvjedića. Sve je prošlo dobro. Sad čekamo nalaze, potrudit ću se da požure. Odmorite, budite s Majom. Želite li kavu?
Jelena ga u čudu gleda, kao da bolnički liječnici nikada nisu kupovali ništa bolesničkim rođacima.
Idem baš u kantinu. Kava?
Može, samo da netko bude sa Majurom kad se probudi važno je!
I nestane, brzo poput galeba.
…
Slaven još uvijek spava. U snu čuje Majin smijeh, balerina se vrti u snježno plavoj sobi, ona kaže: “Zrak miriši na žvaku!” Gleda ga nekoliko liječnika oni Majinu kralježnicu maze dlanovima, a ona spokojno diše. Osjeti njezin strah, pa odjednom stane pred nju, zakloni je tijelom. Sve bi uzimao na sebe, ali ruke mu se odmiču. Čuje glas:
Pusti nas, prijatelju! kaže anesteziolog. S njom je dobro, a ti gledaj da ozdraviš. Maja te čeka!
Što je s njom? želeo je pitati, ali tama je propala.
Srce mu staje. Slaven, ostani! Čeka te kći, čeka supruga, shvaćaš! lome prsti bijelih halja noć, koja juri za novom žrtvom.
…
Dobar dan, ovdje Jelena Grgić, tražim informacije o Slaven Grgiću… Da, piše se G-R-G-I-Ć… Još se nije probudio… I dalje je teško…
Ponavljala je riječi kao eho, kao pjesmu bez rime. Nikad joj nije bilo teže. Kao da je stala na krhki led Maksimira, a pod njom sve nestaje u tamu. Nije tako zamišljala nijedan dan, život je puknuo, melodija se izgubila, a sad pleše solo između dvije tišine.
Maja je brzo došla k svijesti. Pogledala je oko sebe, našla majčin pogled i počela brzati riječi:
Mama! Sjećaš se kad mi je tata dao onu kutiju s balerinom? Ajmo je donijeti ovdje? Tata me podsjetio na nju! Rekao je da se ne brineš. Samo će malo odmoriti pa doći. Znaš, mama?
Jelena je znala. Apsurdno, smiješno, ali zbilja više nije imala izbora nego vjerovati, inače bi poludjela.
Došao je večer, Maja je postala nervozna; ležanje i bol u leđima, slomljena ruka, pitanja o papi nikad kraja, dok nije zaspala.
Jelena je budna, promatra kćer. Nije joj uvijek bilo lako s Majom. Mala stalno uplakana, nije znala što joj treba. Kasnije tvrdoglava, svaki dan nova borba, s djetetom i sa samom sobom.
A Slaven je bio sasvim drukčiji. Znao je uvijek s Majom dogovoriti, nasmijati je, utješiti. Jelena to nije umjela, trudila se, ali nije znala.
Slaven, vrati se… Trebamo te. Tvoja balerina ne pleše više, zlato! Pomogni nam, molim te…
Jelena je usnula.
Drži se, Jelo, ne mogu sada. Moram još popraviti neke stvari, daj izdrži, pokušavam! Budi posebno jaka sutra, bit će ti itekako potrebno! Slavenov glas bio je toliko stvaran, kao da sjedi kraj nje ili šapuće s druge strane jastuka.
Skočila je s kreveta, pogledala sobu. Nikoga osim njih dvoje. Maja tiho stenje, negdje zvoni poziv sestre.
Ujutro je stigao nalaz. Petar Petrić osobno je izvijestio Jelenu, objasnio što će dalje i što treba očekivati. Jelena je kimala, mozak odbijao procesuirati, sve je bilo mutno i šuplje.
Jelo! Slaven joj odjednom u mislima jasno govori. Saber se. Pitaj za lijekove, prehranu sve zapiši. Javi mami, neka donese što treba!
Njen suprug, precizan kao odvjetnik, vratio joj je kompas. Jelena zamoli doktora da ponovi sve još jednom i pažljivo zapisuje.
…
Grgić, pa što radiš, čovječe! mrmlja dežurni liječnik uz Slavenov krevet. Stalno negdje žuriš… Hoće li biti barem jedna mirna smjena?!
Puls raste. Slaven gleda Jelenino lice, kao kroz vodu vidi promjenu kad čuje Petrove riječi. On je s njima, s obitelji, ali još se ne vraća.
…
Maji počinju prvi tretmani. Svi neželjeni efekti o kojima šapuću mame u hodnicima vrlo brzo se pojave. Oči joj ogromne, lice sitno, kao da je osoba i sjena odvojena. Proljeće je. Komunalci pometu travnjake, crtaju pješačke prijelaze, a Maja sve gleda kroz prozor. Na ulicu ne smije. Maše baki iz sobe svaki dan, ali čeka nekog drugog. On ne dolazi. Majka govori kako je tata bolestan, ali brzo će ga vidjeti.
Mama, znaš, tata noću dođe k meni. Sjedne tu, na kutiću kreveta, i priča bajke. Čuješ li ih? Tiho da ga sestra Marija ne bi istjerala, ona je baš stroga…
Maja uzdahne. Jelena misli o svom: i njoj Slaven dolazi u snovima; samo sjede, zagrljeni, gledaju svjetlucanje balerine na lopoču, ništa ne govore riječi gube smisao.
Majino se tijelo dobro prilagodilo terapiji. Pojavila se nova nada. Jelena više nije strepila promatrajući žuto-plave bolničke panele s prozora tamo šalju one najteže. Iznad nje tri su obitelji već izgubile bitku i tiho odlazile iz bolnice. Ostale mole dalje.
Jelena primjeti prve sijede u kosi. Više joj nije važno. Češlja se iz navike, život stane, dok Maja, iako bolesna, ide na radionice, igra se, veseli svakodnevno. Jelena još ne može.
Tata! Mama je tužna! Čula sam ju da je rekla baki kako joj je preteško! Dođi! Bojim se za nju! Maja šapće snu tati.
Požurujem, mala, ali i mama mora još malo izdržati!
Jelena žali sebe, svoju prošlost, proklinje nesreću, ne shvaća da je to i šansa za spas. Ne želi prihvatiti sadašnjost, bori se zato pati.
Jelo! Dosta! Dosta jadikovanja! Maji je sto puta teže, ali ona se bori, smiješi se! Ostavi svoje rane iz djetinjstva odrasla si! Puhni na koljena, zalijepi flaster, podigni glavu i kreni! Ne znaš koliko ti je ostalo, ne troši na gluposti! Slaven vikne, razgrne joj san, zvuk balerine, plešući lopoč, sve se miješa do boli, Jelena želi baciti glazbenu kutiju, razbiti sve.
Sve stane. Pogled kćeri, očaj supruga, njezina iskrivljena lica u snu ako zdrobiš balerinu, samo tama ostaje…
Polako, u snu, stavi balerinu na stol. U njoj nešto klikne, kotačići zazvone. Slaven klimne i nestane. Jelena se budi, srce joj bijesno kuca.
…
Grgić! Slaven! Čuješ li me? liječnik lagano udara po obrazima. Vrijeme je, prijatelju! Posao te zove! Otvori oči!
Slaven čuje. Vraća se. Zna da Jelena sada može, mora brzo ozdraviti. Maja ga čeka, zna gdje je prozor njezine sobe. Zna sve.
…
Mama! Maja klikće, osmijeh joj sav od jagoda. Gle, tata dolazi! Tata!
Gleda prema prilazu i maše, viče kroz prozor. Po asfaltu polako, oslonjen na štake, ide čovjek s buketom. Za svoju Maju, onu koja ga je čekala…
