Pričica o Potočarki
O Anti Pavletiću iz Zagreba puno se pričalo, najviše o njegovom privatnom životu. Svi su, činilo se, znali sve o Anti, kao da s njim žive pod istim krovom.
Znalo se, primjerice, da Ante cijeni udobnost i sigurnost, te osobito voli red i stalnost da se svakog dana vrati kući gdje ga dočeka supruga, uvijek dotjerana, s urednom frizurom i mirisnim ružem na usnama, ali nikada napadno, nego nježno nasmijana, obraća mu se toplim glasom: Dobro došao, dragi, kako mi je drago što si došao! Ne kaže konačno, to bi zvučalo grubo, nego samo: Sretna sam što si došao, nedostajao si mi, svako malo gledala sam kroz prozor Tako zvuči ljepše.
Napokon si došao! Gdje si hodao? tako su znali presretati Antinog oca baka Marija i mama Matilda. On bi nešto promrmljao, skrenuo ravno u kupaonicu i zapalio cigaretu, pušeći prema ventilaciji.
Mali Ante se uvijek pitao kako netko može pušiti u kupaonici kad ima balkon, a vani je uvijek svjež zrak. Ali na balkonu, eto, čeka ga supruga s prigovorima, ili za svekrva viče kako nije imao sreće s mužem svoje kćeri.
Antin otac bi vani zapalio pola kutije odjednom, i tako se često zadržavao. Zbog toga su mu usne bile ispucale i tamne od duhana. Umro je kad je Anti bilo devetnaest, zadnje dane proveo je u vikendici od prijatelja, samotnjak, nikog nije puštao blizu, a Anti bi govorio da se napokon naguta tišine.
Ovdje je takva tišina, Ante, kao da oglušiš. Nitko te ne grize, ne ispija energiju samo zato što si takav kakav jesi. Ti idi u grad, k majci, ja ću ovdje preživjeti, radim u automehaničarskoj radionici, tješio ga je tata. Kad su ga ispratili, Ante je odlučio da njemu neće biti tako bit će ljubavi, mira, sklada.
No, može li zaista tako?
Ante je volio da mu je kuća čista i uredna, da u kuhinji ne vise mokre čarape ili donje rublje, kao dok je u djetinjstvu živio u zajedničkom stanu. To mu je bilo odvratno! Ne, kod njega neka zrakom ne digne sparina od kuhanog veša, nego da miriši na dobar ručak, sočan, prijateljski, uz koju čašicu rakije. Poslije takvog posla rakijica je dopuštena, za smirenje i bolji san!
S Ante Pavletićem je lijepo živjeti, svaka bi ga htjela za muža. Novaca ima, udobnost zagarantirana…
Hrastov kredenc? Ante će ga nabaviti. Stol, kao što su imali Radmanovi na sprovodu stare Barice? Nema problema! Ante je tražio po svim buvljacima i antikvarijatima dok nije našao upravo takav komplet. Donijeli su mu ga, nisu tražili ni kune više. Ugledan je Ante, dovoljno je samo da nazove kamo treba i može odlučiti o bilo čijoj sudbini, pa i životu!
Nedavno mu se nije svidjela usluga u jednom restoranu na Trgu, pa je poslao inspekciju. Ubrzo su se tu zadržali ljudi u odijelima, sve pregledali, bilježili, uzimali uzorke, pa nestali.
Što je bilo? Sjajno su nas hranili, čudili se stalni gosti.
Ma kakvi, kaže se da su puni žohara, a u tanjurima ostaci, tko zna čega! šaptali su bolje upućeni. Oni nikad nisu ondje jeli preskupo je to ali čuli su sve. I kako je inspektor izlazio na stražnja vrata, i kako je preklinjao šef kuhinje da ne piše prijavu, ali on je napisao sve, pa čak i da je i sam Pavletić od hrane imao želučanih tegoba.
Restoran su zatvorili, otvorili sada novi, poslužen baš po Antinom ukusu. Tamo sada Ante dolazi sa ženom, malom Mirnom.
Mnogo se pričalo, preuveličavalo o Ante Pavletiću, svi su ga smatrali važnijim nego što možda jest.
I njegova žena, Mirna…
Čudno ime za ženu takvog čovjeka, zadirkuju ga poznanice. Da je bar Sanja, Ivana, Dubravka bila bi to prava supruga, a Mirna kao da je u pitanju potočarka sitna riba s mirnog potoka, bez velike snage.
Što je naveo na nju?! šuškale bi sve te Sanje, Ankice, Vesne i Tanje, gledajući za njima. U njoj nema ničega! Baš ničega!
Kažu, pametna je, sliježu ramena. Kuću drži kao apoteku, gostima se sviđa. Dobra je kao poslugica, pojede kao ptica! I da ne voli je on zaista, nego čuva zbog izgleda, da ima ženu pored sebe!
Jeste li ikad bile kod njih?
Ma kakvi! Samo odabrane zove
Odabrani iz redova Antinih kolega dolazili su redovito: kroz tjedan netko navrati na večeru, vikendom društvo na ručak, a ponekad i na doručak, ako Ante dođe s lova i donese plijen tko voli, nek izvoli.
Stol je uvijek bogat, Mirna dotjerana, vesela, diskretno pruža tanjure, svako jelo ukusnije od prethodnog. Nema poslugu sve radi sama.
Ante je njome ponosan.
Ma nije on njome, već sobom! odmahuju upućeni. Pogledajte koga je izabrao! Sitna, neugledna, a ljubazna kao prava domaćica. Obasipa vas pažnjom. Vidjeli ste, ne usudi se ni proturječiti mu, sve pokorno izvršava, kao da smo u starim vremenima kad je muškarac bio glava, a žena samo služkinja u kući, i sretna ako je ne tuče!
Mirna je radila u tiskari, nešto sitno zarađivala, ali nije time podržavala kućni budžet.
To je više radi zabave, smijao bi se Ante pred gostima. Ne želi da se priča kako mi visi oko vrata. Takve su danas žene, samostalne, zar ne, Mirna?
Ona bi samo sramežljivo kimnula.
Ante, vi ste izvanredan domaćin! Kako ste sve sredili! Kod vas diše tako lako. divila se redovita gošća, Cvita Bilušić iz modne kuće.
Cvita bi zamuknula, poklonila glavu u znak divljenja.
Ante bi se samo nasmijao, pa kad bi večera završila, predložio igru, ples ili kartanje, a Mirna bi sve vrijeme lagano osmjehivala.
Kao lutka. On ju je kupio, zato tako usiljeno pokazuje sreću, kasnije bi kuhala kod svoje tete Janje, gdje je živjela već petu godinu, Cvita.
A što ti, dušo, misliš?, kartala bi pasijans teta Janja, gaseći cigaretu.
Teta Janja, nemojte na stol krhotine! Zar ne vidite? Zapalit ćete nešto! Pa ja sam i ljepša, i obrazovanija od nje, i puno toga bih bolje složila! Ona sinoć poslužila polpete i neku ribu puna kostiju, umalo se nisam ugušila! Ja bih, da sam na njezinom mjestu, napravila šunku u kruhu, pa domaću sarajevsku ili pečena pileća prsa s puno salata, a ne ovu seljačiju. Kod mene gosti ne bi jeli krumpir sa sirom!
Ti si pametna, Cvita, ali to ti ne pomaže tu. Možda ćemo Mirnu nagovoriti da ode na koji tjedan na more, a ti ćeš nuditi pomoć Anti, predloži teta Janja i ostavi Cvitu da snuje planove.
Mirna je sve kao i uvijek organizirala besprijekorno. Sobu je mirisala lavanda i čista posteljina, a gosti su već ispijali prve kave dok se iz kuhinje širio miris kolača.
Mirna Fedorova obožavala je gitaru, njezin topli zvuk i riječi što se stope s melodijom. Uživala je kad bi bila uz muža, osjećajući njegov dlan na ramenu, topao i odmjeren.
Antu je žuljao remen, košulja ga stezala, ali nije obraćao pažnju glavna stvar je društvo i Mirnina blizina.
Cvita Bilušić, danas posebno dotjerana s ogromnim naušnicama, bila je tu, pokušavajući šapnuti Anti: A hoće li vam biti teško bez supruge iduće dva tjedna? Ide na more, zar ne?
Teško će mi biti, nije mi to baš navika. Ali neću braniti ženi da ide na odmor!, uz smiješak je priznao Ante.
A tko će vam pomagati?, zabrinuto će Cvita.
Naći ću nekoga, možda Mirnina dalja rođakinja, došapnula Mirna.
Dogovorit ćemo se. Hajde, sad kolač! Mirna, donesi! zašali se Ante i raširi ruke kao da želi sve zbližiti.
Mirna donese ružičasti tortu, reže komade, a pogled joj je uvijek spušten.
Cviti je taj prizor bio nepodnošljiv. Pokraj takvog muškarca biti treba živahna, vatrena žena, a ne ova tiha potočarka! No već se spremala promjena…
Mirna je otišla noću. Ante ju nije otpratio, oprostili su se doma, ona ga zagrlila, on nju poljubio po kosi.
Ajde već, čeka te auto, a meni je vrijeme za spavanje. Znam sve, i sutra dolazi tvoja rođakinja, Snježana, sve mi je jasno. Idi!
Poslušno je otišla, pozdravila vozača, stala jednom na stepenicama i potrčala dolje kao djevojčica.
Očekivana Snježana se nije pojavila. Cvita je presrela kod tramvaja, stavila joj sto eura u ruku, rekla nek dođe sutra.
Cvita je tako dobila ključ, konačno šansu dok Mirne nema, osvojit će Antu!
…Pljusak ju je uhvatio na ulaznim vratima. Utrčala je u stan, skroz mokra, objesila vlažne najlonke po kuhinji, našla Antin ogrtač, obukla ga. Hrana loša, sir zaudara, jagode zgnječene ali važno je da je ona tu!
Oko deset napokon je stigao Ante. Cvita je iz mraka promatrala njegova pokreta, komentirala sebi: Debeljuškast, ali važno je da ima položaj!
Konačno, vrata su škljocnula, Ante je ušao, skinuo mokri kaput.
Pa gdje ste toliko?, prigovarala je Cvita. Gladna sam, naručite nešto kao uvijek!
Ante je zbunjen, pita što ona ovdje radi, zašto je uzela Mirnin ogrtač?!
Mirna je zamolila da vas pričuvam dok je nema, i… kiša me natopila, morala sam ovdje, smuljala je Cvita. Donesite narudžbu, ništa u kuhinji nije vrijedno!
Ante je otvorio hladnjak, začuđen: Zašto ste ovdje? Gdje su moji ljudi, gdje je Mirnin rođak?, negodovao je.
Ne pitajte! Snježana je završila u bolnici, eto mene!, muljala je dalje Cvita. Hajde, sjednite, popijmo šampanjac, pa ću vam pjevati kao vaša Potočarka, može?
Ante je u nevjerici gledao: Potočarka?! Kakva glupost. Maknite se od mene!, rasrdio se, pogrdio je za čarape po stolu, izbrusio joj u lice.
Cvita je bila šokirana. Pokušala ga zavesti, pokazala nogu, podigla ogrtač, no Ante ju je samo odgurnuo. Dosta! Sve što vrijedi, napravila je Mirna. Samo kući jedem, što god napolju dobijem, nije je. Ona sve kuća, ručak, torta, glazba sve ona smisli, i ja to volim. Nije ona meni sluškinja, nego zvijezda, sunce, bez koje ne znam za sebe!
Cvita je nijemo stajala. Ali ona je tako neupadljiva!, promucala je.
Ali zbog toga mi je najvrednija. Ako znate izreku malo zlato, velika vrijednost. E, tako je ona meni. Oprostite, ali moram ići. Moram ženi. Kad nje nema, kao da nemam srce, zaključio je, i već je bio pred vratima.
Cvita je pokupila svoje stvari i hitro izišla. Na stubištu ju je čekala teta Janja.
Pa što tako rano, dušo, nije išlo? smijala se teta Janja.
On voli svoju ženu, tužno je odvratila Cvita.
Ah, to je već viđeno. Draga moja, i za tebe će biti sreće! Glavu gore, nasmijala se Janja i krenula kuhati čaj. Nešto drugo žena ne može ni raditi usred noći nego prepričavati ljubavne zgode.
Ante je stigao do supruge sav smušen, disao je ubrzano, a Mirna ga je, zaboravivši sve, presretno zagrlila.
Dobro došao, dragi!, šapnula mu na uho.
U tom trenutku, sve brige su nestale. Nema za Antu veće sreće nego biti uz nju.
Proljeće mu je donijelo sina, malog Antu, pravu ocjenu tate Pavletića.
Mali Ante, naravno, ne može bez mame. To je valjda u obitelji
Što je njezina tajna, teta Janja?, jadala se Cvita, netom što je dobila otkaz iz modne kuće. Niska, diskretna, a muž joj na sve načine odan, iako je veći, moćniji, važniji od nje!
To ti je harizma, Cvito. To se ne uči. Za svakim muškarcem, stoji tiha žena koja ga čini upravo takvim. Hajde, nemoj se žalostiti I za tebe će netko biti!, rekla je teta Janja i izvadila liker iz vitrinu lijek za ženske jade. Možda će i Cvita dočekati svoju sretnu zoru.
Pouka: Prava vrijednost često se skriva iza skromnosti i nježnosti. Najsjajniji dragulji su oni koje čuvamo u srcu, a ne na dlanu. Sklad i ljubav ne traže buku ni gromoglasne riječi, već tiho razumijevanje i zajedništvo tek tada sreća zaista oživi.
