Izgubio se dječak Srećko…

– Pa, što da ti poželim u novoj godini, kćeri? Naravno, zdravlje. I da ti napokon nova godina pošalje kakvog dobrog momka!

– Ajme, mama, svake godine isto želiš…, – odmahnula sam rukom.

Nismo se ni presvukle za Novu godinu. Dogovorile smo nema smisla, ionako smo samo nas dvije.

Ispekle smo, skuhale, kao svaka domaća žena!

Uvijek isto: spremaš, pa spremaš, a kad sjedneš za stol, pitaš se za koga? A odgovor je jednostavan za sebe.

Svijeće su gorjele na stolu, lampice na boru titrale, izvana su doprli prvi prasci vatrometa, pokloni su se sjajili pod borom i čekali ponoć.

Mama je jela polako, ja sam navalila. Nikad nisam bila zadovoljna svojom linijom, ali Nova godina je… A i salate su uspjele: Snovi, Rijeka, Cesar.

Naša šesnaesterokatnica slavila je Novu godinu. Dio prozora sjajio je lampicama, iza drugih su se nazirale siluete ukućana, na nekima je treperio plavi sjaj ekrana. Bilo je i onih u potpunom mraku. Možda su otišli nekud, možda nisu htjeli posebno doživjeti ovu noć i to je privatna stvar.

Postojale su i življe stanove: balkonska vrata cijelo vrijeme su se otvarala, vratima su lupali gosti, čula se pjesma, zdravice, smijeh i dječji glasovi, vino se šaptom točilo, šuškale su haljine, mirisalo je na nadu, borovinu, zimu…

Ali najvažnije ljudi su jedni za druge bili potpuni stranci. Tek poneki poznavao je svoje na katu, ali kat iznad, ispod ni govora…

Cijela zgrada slavila je jedan praznik, ali svaka je stan slavio samo za sebe. I svatko na svoj način.

A mi s mamom skromno.

– Pa, što ti da poželim, kćeri? Zdravlja. I da ti sreća nađe dobrog muža.

– Mama, svake godine isto meni, – nasmijala sam se tiho.

– A, želje majke su najpouzdanije. Samo još nije vrijeme.

Pojela sam još Rijeka salate, prinijela si gljivice…

– Mmmm…

Zapravo, samo sam glumila da uživam. Htjela sam oraspoložiti mamu i sebe. Iskreno sam se pitala: što li jače djeluje moje potajno novogodišnje želje ili majčina? Prije desetak minuta poželjela sam isto što i mama.

Eh, po tko zna koji put sam zaželjela!

Možda je to sve glupost. Da se novogodišnje želje ispunjavaju, svi bi bili sretni. Netko poželi kupiti skupi auto do travnja, netko nižu kamatu, netko pake štap za ribolov. Netko poželi vjenčanje, drugi sretan porod, treći konačno da se iseli. Netko jednostavno zdravlje za sebe ili bližnje.

Koliko želja i nada među ljudima. I daleko od toga da se sve ostvari.

Moj san je bio upoznati pravog. Pogoditi da je ON taj. I po mogućnosti udati se. Nije mi to prva godina ista ta želja, ali ništa.

Uglavnom, praznik promašenih očekivanja.

Još nije vrijeme… reče mama.

Naravno, nije vrijeme. Vrijeme me baš stiska već mi je dvadeset sedam. Moja prijateljica iz razreda ima dijete u školi. I… Sve mi je već dosta. Čak i to proslavljanje Nove godine s mamom je li to slavlje?

Niti smo se obukle drukčije. Skuhale smo, pojele, zurile u TV. Zdravice su predvidljive. I odmah nakon raspodjele unaprijed dogovorenih poklona, mama će reći da je umorna i otići spavati, a ja ću buljiti još sat, dva u ekran pa zaspati.

Kako dočekaš Novu, takva ti bude cijela godina! baš veselo…

Idemo gledat vatromet! rekla sam.

Ti se lijepo obuci, ja ću gledat s prozora, ne troši ljudi kune* na gluposti! – rekla je ona, (sad euro*).

Obukla sam zimski kaput, izašla na balkon. Osmi kat. Dolje mladi, među njima Djed Božićnjak, vreva. U dnu dvorišta netko pali vatromet. Gornji balkoni puni glasova, glazbe.

Gledala sam malo blistajući nebo i vratila se u toplinu stana.

– E, nekad, u staroj zgradi, slavili smo cijelo dvorište zajedno. Kakva su to bila veselja! Djeca su trčala! Prozor otvoren pjesma. Ili harmonika. E, to je bio doček! A sad?, – mahala je na poluprazan dvorište.

Novogodišnja noć, slavi se po već ustaljenom planu, ništa novoga se nije činilo na vidiku. Mama je otišla spavat u svoju sobu, mene zamolila da sve spremim kasnije, nastavila sam jesti mandarine i gledat zapjenjene pjevače na ekranu, s vremena na vrijeme provjeravala mobitel. A što rade poznanici? Statusi, ekipe, izleti…

I, ovoga puta, vrijeme je proletjelo. Bilo je skoro tri ujutro kad sam krenula prenositi jelo iz dnevne sobe u kuhinju. Sudje sam odlučila ostaviti, mama i onako ustaje rano, sve počisti…

Upravo sam prolazila hodnikom s tanjurima kad su nježno pokucali na vrata.

Pogledala sam kroz špijunku vani stoji muškarac u bijeloj košulji.

– Tko je? blago sam upitala.

– Ja sam, Srećko, – vrti glavom, gledam ga kroz špijunku.

– Koji Srećko?

Nagnuo se bliže vratima, gotovo ga nisam vidjela. Glas je zvučao kroz ključanicu.

– Oprostite, nisam li ja ovdje slavio Novu godinu? Ne?

– Ne. Niste. rekla sam strogo. Fali mi još pijani gost…

– Oprostite!

Nije baš izgledao pijan, ali počeo je zvoniti kod susjeda. Samo mu je susjed vrata nakratko otvorio, nešto promrmljao i zatvorio.

Nije odmah otišao. Stajao je stisnut uz zid, obgrlio ramena rukama smrzava se, pa se polako popeo uz stepenice.

Ima on previše rakije, prošetala je misao.

Ali znatiželja nije popuštala. Svaki put kad bih prošla hodnikom, pogledavala sam u špijunku. Gdje je taj čovjek?

Kako je završio tu? Zar se ne sjeća gdje je slavio? I zašto samo u košulji? Je li izašao zapaliti i izgubio put?

Gluparija…

Dizalo je prošlo nekoliko puta. Ma sigurno ga više ni nema.

Pospremila sam većinu hrane, ali, znatiželja je pobijedila. Ljudi imaju vremena za sve, pogotovo ono što ih se ne tiče…

Krenula sam kroz stubište, polako, stepenicu po stepenicu.

Prošla sam nekoliko katova, već sam se htjela vratiti, kad sam ga ugledala. Sjedi u kutu na odmorištu između dvanaestog i trinaestog. Umoran, pogrbljen, u tankoj svilenkastoj košulji.

– Hej, jeste pronašli što tražite?

Trgnuo se, ustao.

– Ja? Nisam, nisam.

– Koga zapravo tražite?

– Ne znam.

– Kako to?

Trašio je rukama po rukama smrznuo se.

– Vidite. Prijatelj me pozvao, tj. jučer već… Njegovi kolege i prijatelji žive u ovoj zgradi, nisam pitao prezimenima… Tako se sve zakotrljalo. Ispratio sam Nikoliće do auta, nosio im poklon, obitelj brojna. Nisam shvatio da svi odlaze… Oni sjeli, ja ostao, pogledam nema ih, ne pamtim ni kat, ni broj stana. Možda sam i u krivi ulaz ušao?

– Pa…

– Evo, više od sata hodam.

– Možete nazvati nekoga, imate broj od prijatelja?

– Telefon nisam uzimao. Samo sam u hodniku bio, dohvatih kutiju i…

– Broj napamet znate neki?

Odmahnuo je glavom. Jasno, da zna, već bi odavno netko zvao.

– Samo mamin znam, a ona je daleko, u Osijeku.

Prvi je korak najteži. Nećeš valjda čovjeka ostaviti da se smrznava. Ne izgleda kao luđak ni manijak. Bio je viši od mene, vitak, uredan, s tihim naivnim osmijehom. Ravan nos, svijetle oči, bradica.

– U redu. Hajde do nas na kavu, da se barem zagrijete.

– Hoće li vaši imati što protiv?

– Svi moji već spavaju, – namjerno sam rekla u množini, da se ne opusti previše.

Ušao je, pažljivo skinuo cipele. Kuhinjski stol prenatrpan tanjurima i zdjelama.

– Upravo spremam. Hoćete malo?

– Smijem?

Smrzao se, uključila sam čajnik. I došla mi je ideja.

– Svoj broj, svoj mobitel, znate?

– Znam! oduševio se.

Nazovem broj ništa, nema signala.

– Normalno. Isključen. Nisam ga napunio, ostao mi u torbi kod kaputa u hodniku. Zaboravio sam ga…

– Nema veze. Jedite slobodno.

Srećko je bio gladan, jeo je s guštom. Podgrijala sam pečenku.

– Koliko je soba bilo u tom stanu? Da nađemo suzimo traženje…

– Soba? Čini mi se tri. Da, sigurno tri, – jeo je salatu Snovi.

– Voilà, to su vam samo šesnaest stanova sa tri sobe na jednu stranu kata, u četiri ulaza. Ako ste uopće u pravom ulazu.

– Oprostite, stvarno pravim nered. Nisam vam bio baš trijezan, eh, ali sad sam se već ohladio i otrijeznio. Ne znam ni na kojem parkiralištu je bio njihov auto. Doslovce sam donio poklon, pričao s Filipom to je njihov mali.

– Kako ćemo sad?

– Nemam ideja. Mogli bi mi vi nešto posuditi za taksi ili… al’ i ključevi su mi u onoj torbi, a doma doći bez ključa nema smisla. Prvi siječnja koga ću naći da mi otvori? Ni mobitel…

Ponovno sam razmišljala. Najbolje bi za njega bilo da ipak pronađe stan gdje je slavio…

– Čekajte, imamo mi chat ulaza. Da! Samo nije na mom mobitelu, nego maminom. Stvarno vam treba naći prijatelje.

– Vi živite s mamom?

– Da, s mamom.

– Mislio sam suprug, djeca… Da izleti ozbiljan muž…

– Nisam udana. Vas žena ne traži?

– Tražila. Prije četiri godine, rastali smo se. Obojica shvatili bolje samostalno. Ovdje sam podstanar.

– Ništa, Srećko, sjedite mirno. Ja idem po telefon.

Na prstima sam ušla mami u sobu, ali ona se odmah probudila.

– Ana, što je? Ne spavaš više? Lezi…

– Dobro, mama, – pjevuckala sam skrivajući telefon, tiho zalupila vrata.

U kuhinji Srećko je prao posuđe. Pridružila sam se pa smo zajedno složili sve u frižider pa u dnevnu.

Otvorim chat tišina. Ljudi su sad naučili koristiti zajedničke grupe, pišu samo kad treba. Čak ni čestitke za Novu nisu poslali.

– Što sad napisati? Nemam pojma…

– Jeste li to vi na slici? sevnuo je s fotografije na zidu, zagledao se.

– Jesam…

– Lijepa ste. Pisati? Što da napišem…

Zabavljali smo se smišljajući razne verzije, svaka gluplja od druge, najprije tiho hihotali, a onda stezali šake na ustima, da ne prasnemo otvoreno u smijeh.

– Muško izašao iz ulaza i zaboravio broj…, – predlagao je.

– Ne, bolje: Izgubio se dječak, dvadeset i…, – ubacila sam ja.

– Dvadeset devet…

– Ne, još bolje: Pozivam Vjeku Novakovića. Vjeko, gdje si? Ja u stanu… Oprosti, kako je vaš broj?

– Ne treba, bolje ne kompromitirati moj stan. Mama bi poludila. Misli da sam pristojna cura.

– A stvarno?

– OZBILJNO. pocrvenila sam.

– Muško traži stan iz kojeg je izašao samo na pet minuta…

– I nije ga mogao pronaći. O, gluposti…

Što god smo pokušali, bilo je smiješno. Sjedili smo rame uz rame, prolazili razne rečenice, tipkali, prosljeđivali si telefon, dok napokon nisam slučajno prstom pritisnula pošalji i u grupu je otišlo:

Sretna Nova godina!
U našoj zgradi izgubio se dječak od 29 godina. Ime mu je Srećko. Traži ljude s kojima je slavio, ne sjeća se stana ni broja ni telefona. Pomozite!

– Ajme! Još sam pritisnula! Srećko gleda u ekran, ja hvatam telefon Daj meni!

– Evo, poslala si, – nasmiješio se.

– Izbriši brzo… Daj…

Dok sam tražila obriši, već je stigla prva poruka:

Dječak Srećko, to je stan 87. Drugi ulaz. Šesti kat. Čekamo te kod nas! U tijeku je ženska zabava! Trebamo barem jednog Srećka!

Prosljeđujem poruku u glavni chat zgrade. Drži se, Srećko! Pridruži se!

Odjednom stižu i nove poruke svima je cilj naći zabunjenog Srećka.

Srećko, imaš litru? Ako imaš dođi u 121.

Ja sam sama. Tugujem. Nema s kime popit šampanjac. Srećko, tebi je isto teško?

Nije ni čudo. Pometnja posvuda. Treći sat ne mogu usnut. I u liftu tulum? Bar da su pozvali!

Srećko, svratite u četvrtu. Popijte nešto i ugrijte se. Baka Mara.

Sretna Nova, zgrado! Živio Srećko! Čekamo te na ulazu, pomažemo traženje!

Možemo li i mi pomoći? Stan 72.

Trebamo. Pomozimo Srećku svi skupa!

Nova godina je! Moramo pomagati jedni drugima. Čekamo u dvorištu!

Srećko, ne slušaj njih. Dođi kod nas. Nećeš požaliti. Stan 87, ženska zabava!

Sjedili smo i samo treptali, smijali se. Ukloniti poruku bilo je kasno. Cijela zgrada, kao ogromna pahulja, zahvatila je želja pomoći Srećku. Svatko je zvao, vikali su s balkona, čekali dolje.

Opa! Već se skupljaju ljudi dolje! pogledala sam s balkona!

Srećko, iziđi! zovu ga.

Možda je vrijeme da idem. Što ti misliš? pitao me.

Pa… da. Gle, kao da je cijela zgrada izletila van boje, pjesma, svi. Samo, ne dam da ideš bez kaputa. Obucat ćeš mamin.

Već smo prešli na ti.

Na brzinu smo se spremili, stali u lift. Gledali se u zrcalo. Ja bež kaput, crna kapa, iza mene Srećko u tamnozelenom maminom kaputu, koji mu je bio kratak u ramenima.

Pogledali smo se na trenutak i sijevnula je neka iskrica. Brzo sam skrenula pogled, duboko udahnula, a Srećko me uhvatio za ruku i stisnuo.

U tom su se trenutku vrata lifta otvorila.

I vi pomažete Srećku? nasmijala se živahna žena s papirnatom krunom na glavi.

Ja sam taj izgubljeni Srećko, – priznao je.

Ajme! Grehota što nisi otišao u 87.

Odmah ga je tome usred dvorišta predstavila svima.

Ljudi! Ovo je taj Srećko! Idemo se organizirat oko traženja.

Ali u tom općem novogodišnjem ludilu, teško da se itko ozbiljno organizirao. Neki po stubištima, neki Srećku nudili rakiju, drugi dovukli zvučnik, glazba trešti. Ubrzo došli i Djed Božićnjak i Snjeguljica.

Srećka su ponijeli u veseloj povorci. Lijevali se šampanjci i jače, djeca su trčala, dolazili su i prolaznici iz susjedstva.

S vremena na vrijeme, pokušao mi je prići, ali ga je uvijek netko odvukao i nudio piće. Ja sam stajala malo po strani i smijala se.

Nevjerojatno dvorište je prije bilo prazno, sad maskenbal, veselje, ljudi. Kolo se zaigralo, povukli su i mene.

Srećko! Sre-ćkoo!, – vikne kroz gužvu netko.

Vjeko! Tu sam!

Progurali su se kroz ljude.

Našli! Našli! Našliiii!, – uzviknuli su u glas.

Vidjela sam kako Srećko skida ženski kaput, oblači svoju jaknu. On je bio junak večeri, svi su ga tapšali, zvali u goste. Tek se tada saznalo ulaz je stvarno zamijenio, slavio je u trećem.

Dame iz stana 87 su se natjecale u šali za njegovu pažnju. Svi su bili veseli Nova godina…

Mamin kaput držao je u ruci, pa se okretao, gledao oko sebe kao da nekoga traži. Prišla sam, ali ga je gužva odnijela. Gitarist je odsvirao prvi akord, društvo zagalamilo.

Pustila sam. Znam da je sad s društvom, a i meni je bilo hladno, mama bi se mogla probuditi.

Vratila sam se, prvo pobrisala poruke s maminog mobitela nema razloga da brine. Tiho ušla u sobu, vratila joj mobitel.

Ipak sam još jednom izašla na balkon, ljudi su ludovali. Učini mi se da Srećko pogledava, nekoga traži.

Mene? Teško… Sad je on zvijezda.

Vrata balkona se otvore, mama sva umotana u deku.

Nisi još zaspala, mama?

Ana, kao da sam čula vrata, jesi li ti izlazila? pogleda dolje Ajme! Fešta! Kao nekad. Pitam se tko je to organizirao?

Slegnula sam ramenima.

Nemam pojma.

Ljudi su, očito, trebali poticaj zajedničko djelo, i sad su ga dobili. I dobro da je sve završilo lijepo.

Ali, ostala mi je, ipak, neka sjeta…

Prvoga ujutro probudila sam se u jedanaest, protegnula, sjetila se sinoćnje priče. Ova je Nova godina možda bila ipak za nijansu bolja.

Mama je žurila k prijateljici. Njihova je tradicija prvo navečer na kolače kod Josipe, pokazati najbolje od sebe. Vukla sam je u prednosti s odabirima, dok je ona uzdahnula moj ukus je bio bolji.

Drugog siječnja posjetila sam Viku, prijateljicu s faksa što sad živi u mjestu pokraj Zagreba, u kući još nedovršenoj, s mužem i dvoje djece, mlađom od dvije godine.

Tamo sam slučajno pronašla preslatkog Djeda Božićnjaka u kanti za otpad.

Kak ste bacili Djeda Božićnjaka?, – začuđeno sam upitala.

Gdje?, – Vika izvadi figuricu, zbilja začuđena, – Pa bio je pod borom…

To je Milana, – objasnio joj šestogodišnji Edi o sestri dvogodišnjakinji.

Malenoj se, naime, jako nije svidio pravi Djed Božićnjak u dječjoj predstavi, pa ga je kod kuće izbacila iz svoje blizine.

K njima sam uvijek odlazila iscrpljena, iznosa djece i željna tišine, ali… s laganom zavisti: Vika ima pravu obitelj, svoj dom a ja…

Kod kuće sam mami prepričala novosti, pokazala filmiće, pa smo zajedno sjele na kauč, išao je dobar film.

Mamin mobitel zvonio je neprestano od poruka.

Ma što je ovo, Ana! bila je već nervozna Drugi dan nemam mira.

Još čestitke?

Ma ne! Svašta. Mi pošteno, mirno slavili, a ljudi i danas žale i traže.

Što je? upitala sam više iz navike.

Ma pusti, izludili me. Izlazim iz grupe.

Hoćeš da ti stišam?

Ma ne. Hoću čuti druge poruke. Samo, neka se ta djevojka više pronađe!

Koja djevojka? taman se reklama ugasila pa sam vratila zvuk na TV Počinje, mama.

Mama je pričala kao da i ne gleda TV, mrmljala u ekran.

Neka nestala u Novoj godini. Svi je traže, kažu, traži ju Srećko… – zamuknula je, zagledala se, nasmiješila ekranu – Pogledaj, eh! Sastali su se!

Okrenula sam se polako prema mami, onda posegnula za njenim mobitelom, film mi više nije bio u planu. Otvorila sam chat, tamo…

Treba zaista skrolati natrag do prvih poruka od jučer.

Prijatelji! Srećko, koji je zalutao novogodišnje noći, sada traži djevojku koja ga je spasila i koja mu se jako sviđa. Živi u zgradi, u trosobi desno, s mamom, ulaz ne zna, kat srednji. Tamnooka i lijepa! Pomozimo Srećku da ju pronađe!

A niže… veselje, šale, prepoznavanja, čak su neki počeli vaditi popis stanara. Počela su pitanja, nagađanja.

No, uglavnom, svi su zbijali šale, predlagali zajedničko traženje, vikati kroz prozore, kao Pepeljuga gdje joj je cipela, dogovarali opću potragu…

Ana, gledaš film? pitala je mama, smijala se ekranu.

Gledam, mama. Ja… mislim… mislim da mene traže, – šaptom sama sebi.

Koga? Tko tebe?, – mama nije čula.

Namrštivši se, pogledala me, primijetila moju zbunjenost.

Što je? Što ti je?

Možda mene traže, – ni sama nisam vjerovala.

Kako to? Oni traže Sofiju, neku što je noću nekome pomagala. Nisi ti. Mi smo ravne doma, mirne…, – shvatila sam da me mama ne prepoznaje.

Mama, ti samo gledaj završetak filma… Kasnije mi ispričaj.

Uzela sam svoj mobitel, otrčala u sobu. S njega smo zvali njega sinoć. Partner ga nije uspio zabilježiti, ali kod mene je ostalo.

Otvorila sam propuštene pozive, srce mi je tuklo, zovem.