– I neka mi do povratka stan bude čist! viknula je Olga Petrović, izletjela na stubište i tako zalupila vratima da se stakla u haustoru zatresla.
Nataša, koja je baš silazila niz stepenice, trznula se od iznenađenja. Nakratko je zastala, nadajući se da je susjeda neće primijetiti. No, naravno, primijetila ju je.
– A, Natašice… Dobro jutro!
Žena je nehajno spustila na pod kartonsku kutiju od, reći ću ti, nekog aparata, i užurbano zakopčavala kaput. Očito je negdje žurila.
– Dobar dan, gospođo Olga, uz blagi, rezervirani osmijeh pozdravila je Nataša. Opet su vam djeca neku spačku smislila?
– Ma, to ti je rečeno premalo! Poludjet ću… odbrusila je Olga, boreći se s zadnjom dugmadi.
U tom trenu, kutija na podu se pomaknula.
Nataša se, iskreno, skoro trgnula kao da je dobila strujni udar, iako je bila na sigurno.
Nije ona nikada bila strašljiva. Ali tko bi očekivao da je nešto živo u kutiji za kuhinjsku napravu…
“O čemu se tu, pobogu, radi?”
Mašta joj je odmah dočarala šaljivu scenu o živom mikseru koji je pljuvao mrkve pa ga sad šalju na otpad.
– Evo, pogledaj, reče Olga, podigla kutiju i pokazala što je unutra.
Nataša priđe, pogleda bojažljivo u kutiju ma kakav mikser! Ono što je vidjela, baš ju je iznenadilo ugodno.
Sa dna kutije u nju su gledale dvije znatiželjne okice. Bio je to mali mačić.
– Jao, koji je to slatkiš! oduševila se Nataša.
– A čemu se diviš, nezadovoljno, više za sebe, procijedi Olga, zatvarajući kutiju.
– Otkud vam on?
Djeca su ga dovukla doma… Da sam barem znala nikad ne bih popustila! Toliko muke oko njega, Natašice, da nemam više riječi. I mene je osvojio tim okicama i tom čupavom njuškom, ali ono, znaš i sama, nije zlato sve što sja. Vani je pun šarma, a karakter ko moj bivši muž.
– Ma ne brinite, Olga, narast će pa će biti manje divlji, tješila ju je Nataša. Idete s njim veterinaru? Treba nešto obaviti?
– Molim? Veterinar? Cjepiva? Ma daj, Natašo! Ja sam na rubu živaca s njim, više ne mogu podnijeti njegove nestašluke. Odlučila sam ga odvesti na vikendicu… Neka tamo živi.
Nataša je ostala u šoku, misleći da je Olga možda malo šali. Ali s obrvama namrštenima i pogledom ledenim, jasno je bilo da nije i 15. studeni je, a ne prva travnja.
– Mačića na vikendicu u kasnu jesen?
– Što sad, pa da čekam proljeće? Kakva je razlika kada ga vodim? Da je zima, odnijela bih ga i sada. Ovo je, Natašo, jedno… nesporazum.
Olgi je ponestalo zraka od nervoze pa je zastala, udahnula, pa nastavila:
– Da vidiš što taj mali radi! Ja ti nisam ni na onim tabletama za smirenje bila kad sam sama odgajala dvoje djece. Moja je odluka zadnja on ide na vikendicu!
– Ali čekajte…
– Ma, ha! Mogla sam ga i u dvorištu ostaviti, otamo su ga i našli. Bojim se samo da će ga klinci opet dovući doma i sakriti u ormar. Ni to ne želim, nema mi više živaca, hvala!
Olga je bacila pogled na mobitel, proklinjala je što je zapričava, okrenula se s kutijom prema stepenicama ide, žuri joj se, bus ne čeka.
Nataša je gledala za njom, ne može doći sebi. Kako netko može malog mačića samo tako ostaviti na vikendici, samog… Znaš da dan neće preživjeti.
– Čekajte, gz. Olga! povikala je.
– Što je, Natašo, žurim, ajme!
– Nemojte ga voditi. Dajte meni, ja ću mu pronaći dobre ljude. Dajte mi ga, molim vas.
Olga stane, okrene se polako:
– Dobre ruke, kažeš? Hoćeš reći da su moje loše? opasno joj suzi oči S ovim rukama sam dvoje djece podigla.
– Ne, ne… Samo hoću da mu nađem dom. Na vikendici se neće snaći.
– Preživjet će! Ako ne može, nije mu sudbina… nije trebao ni roditi.
– Ajde, nemojte tako…
– Što ja tu mogu? On ne zna biti pristojan u kući.
– Pa beba je naučit će još, mirno kaže Nataša, pa se prelomila: Svoju djecu niste na vikendicu slali, a ni njih ponekad nije lako podnositi.
– Djeca su djeca, a ovo… ali, ako hoćeš evo ti ga.
Spusti kutiju na pod.
– Meni bolje, ne moram na put, neću potrošiti novce na kartu. Vidjet ćemo dokle ćeš ti izdržati! zlurado se nasmijala Olga.
Brzo se povukla u stan, tresnula vratima i kroz bučne povike: Što vi radite, zašto još niste počeli čistiti? Ajmo, mobitele ovamo!
Nataša dalje nije slušala. Uzela je kutiju, provjerila gdje je mališan, i pošla svojim katom.
Tako ti je nenadano postala “sretna” vlasnica kutije od kuhinjskog aparata i
…malog mačića.
Ma, znaš, nije ti ona planirala ljubimca. Danas pogotovo. Išla je samo skočiti po kavu koja je nestala, i eto, našla se na pravom (ili krivom) mjestu u pravo vrijeme.
Iskreno, nije bila ni neki ljubitelj životinja. Njena ljubav prema krznenim bićima bila je više neutralna. Ali da dopusti Olgi da ga samo ostavi, nije mogla. Jer ravnodušnost nije isto što i bezosjećajnost, znaš?
I stvarno, sigurna sam da će tako umiljatog mačića netko odmah poželjeti.
Malo poslikati iz svih kutova, oglasiti na netu evo ti reda pred vratima!
*****
Nataša nije htjela čekati, slikala je mačića, postavila po forumima poklanjam i dobra ruka traži macu.
Onda je legla dušom mirnom i otišla po svoju kavu… i hranu za mačiće. Jer valja ga nahraniti dok ne pronađe dom.
Uz to je uzela i plastični wc i pijesak. Neočekivan trošak, ali što ćeš.
“Dat ću to tko dođe po mačića”, mislila je i smijala se, zadovoljna što radi nešto dobro.
Kako je rekla Olga, zvali su ga Bubi, ali nije reagirao na ime. Nataša mu smisli novo.
Vrtjela ona imena, i, zamisli, broj 132 joj se svidio:
– Sad si ti Miro! Jel ti odgovara da te tako zovem? upitala ga je.
– Mjau! odgovorio je mačić i pohitao u hodnik, boriti se s papučama, koje su, zanimljivo, isto bile čupave kao i on.
Pa tko je, ako ne on, najmekša i najslađa zvjerka u stanu?
Nataša je gledala kako se igra, nasmijala se i krenula raditi.
Fotografkinja je, stalno joj ide posao, živi od toga. I nije joj dosadno. Ima od svega i rada i fine kune pardon, eura.
Bila je u žurbi, fotke od prošle sesije čekale su obradu. Uključi ona komp, otvori Photoshop, ozbiljna ali mir njezin nestane.
Miro, nakon što je riješio papuče, počeo divljati po stanu, leti na sve strane.
– Ej, mali! zavrti se Nataša u stolcu, mahne prstom.
Mačić se zaustavi, gleda je kao dobro, reci što imaš, a ja bih ipak igrao.
Shvaćam ja tebe, zabavlja ti se i dosadno ti… ali znaš da si ovdje privremeno, zar ne?
– Mjau!
– I ne raspravljaj! Ti si gost, pa budi pristojan i pusti me raditi, molim.
Trebala je šutjeti.
Miro se zamislio, pa baci takav pogled da je Nataši zaista bilo neugodno. Toliko ga je bilo žao…
“Kako mogu vikati na takvo malo stvorenje?”
– Ajde, igraj se, ali tiho, molim te smilovala se.
Miro veselo zamijauče i nastavi divljati, sudarajući se s namještajem.
“Samo cilj, prepreke ga ne zanimaju!” pomisli Nataša.
Da ne sluša tu buku, stavi si slušalice, pusti glazbu, obrađuje slike.
Pet minuta poslije, Miro, u punoj brzini, ulijeće pod stol, šapom izvuče kabel iz struje, i nestane naravno tko bi dokazao da je on to napravio!
– Bravo… Ajme, Nataša, kako tako? gleda ona u crni ekran.
E, sad su po stanu jurili i Miro i ona, pokušavajući ga uhvatiti.
Nije uspjela, ali je zato dva puta udarila koljenom u stolicu.
Kad je napokon upalila komp, pokušavala smiriti lijevo oko koje igra od nervoze, pogleda forume sto lajkova, tisuće komentara, ali svi: “Ajme, koji je sladak!, Kakva sreća imati takvu macu!”, “Mačko, čudo si!”, samo nitko ali baš nitko ne želi ga uzeti.
Ajde, doda ona ispod svakog posta Dovozim osobno, kamo treba, i na drugi kraju Zagreba ili čak Splita!
Ma sigurno ljudima nije blizu, sad će se netko javiti! govori si.
Miro, umoran, skoči na kauč, ispruži se, pokazuje trbuščić Voli me takvog kakav sam.
Nataša sjedne pored njega, mazi ga, zaspe i ona.
Večer je prošla u snu, radi taj dan naravno nije stigla ništa.
*****
Tjedan dana kasnije, Nataša je skužila da pronaći dom za mačića nije umišljeno kako je mislila. Svi pišu, svi lajkaju, nitko da pita za njega.
Još tri dana poslije, kod nje misao:
A što ako ga nitko ne odvede ostaje kod mene?
– Ma samo mi to fali! izleti joj glasno, odmah samoj sebi predbaci.
A Miro, spava kraj tipkovnice, drži miša u šapicama. Čuje usklik, otvori jedno oko, pogleda uvrijeđeno: Sad je vrijeme za spavanje, pssst!
Nataša uzdahne, uzme mobitel, stalno čita iste komentare svi misle da joj život teče u medu zbog Mirove prisutnosti, a njoj pada nada da će pronaći novog vlasnika.
Sjeti se posjeta psihologu, kojeg je nedavno pitala: što joj fali u životu?
Sve ima, voli posao, nema briga s novcem, roditelji joj dali stan, svoje ima. Idealno.
Ali zadnjih mjeseci osjećala je neku prazninu ništa nije pomagalo. S dečkima nije imala drame, sama je odlučila uzeti pauzu od veze.
Pa u čemu je problem?
Pokušala “pričati sama sa sobom”, kako psiholog preporuča; ali rezultat čaša vode i tableta protiv glavobolje.
Razgovor s frendicama? Prva joj kaže: Ti si, bona, samo umišljena, pa eto izmišljaj.
– Ma nije, kao i ti, radim pet dana u tjednu, nekad ni slobodno.
Maja, dok jede kolač, samo dobaci: Možda ti fali… toga malo masnoće za sreću, premršava si!
Ništa od zaključka, pa ne razmišlja više o tome… A možda bi zaista Miro bio upravo ono što joj je falilo? Pa vidjet ćemo, misli.
*****
Prođe mjesec dana otkad je mačić privremeno s njom. Zapravo, prošlo je, a Nataša nije ni trepnula.
Još čudnije, 1228 lajkova, ali nitko da pita želi li ga i sad joj jasnije zašto.
Tih 30 dana bilo je svega. Da ti sad pričam u detalje, bilo bi kao “Rat i mir” na hrvatski način.
Ali da skratim Miro je ispao pravi mali mudrac.
Razumio ju je iz prve, čak i kad je deseti put zahtijevala: Pusti taj kauč.
Usput je pokušavao sve i svašta, da bude koristan prvo se bacio na interijere, pa je zahvaljujući njemu promijenila četiri različite zavjese (i skužila da joj ne trebaju).
Onda je isprobavao i karijeru kuhara. Kusao sve sa stola kisele krastavce, gljive, kuhani krumpir i pljunuo sve.
Zato je odustao od kuhanja kad je skužio da u kuhinji uvijek ima nešto fino, posebno za njega.
Naposljetku, odlučio je da će Natali donositi samo sreću i osmijeh.
Dodaj da se pod srećom nisu slagali. Nataši je sreća bila dobar san i gotova obrada fotki. Ali otkad je mačić tu, san joj je samo prešućena želja.
Valjda su odozgo odlučili da joj je previše dobro, pa eto ti Miroslava.
Čim sjedne, e tu je on gleda, moli očima: Igraš? A kad krene, u stanu show…
Sada napokon shvaća i Olgu, iako nikad ne bi postupila kao ona. Maknula bi ga s vikendice jedino da ga nosi kući. Nikad ne bi ostavila malu bespomoćnu njuškicu.
Bilo je naporno, ali isto tako i predivnih trenutaka.
Prvo, prestala se pitati što fali u životu. Dosta joj njegova pusa i jutarnje igre.
Drugo, postala je brža s čišćenjem znala je pospremiti stan dok je on još spavao!
Koliko je bilo veselja za cijeli život! Kao mame kada dijete prvi put prohoda, tako je i Nataša slavila kad je Miro počeo sam koristiti wc. Ranije ga je morala nositi u tri ujutro, ili kad god se sjetio.
Sad plače od sreće, jer napokon može malo duže odspavati.
Ma naravno, s vremenom je razvio nove fore najdraže mu je bilo igrati se noćnom lampom. Upali, ugasi. Upali, ugasi.
Maknula ju je, naravno, kao i zavjese sad joj je stan još svjetliji.
Svašta je prošlo, kao u svakoj obitelji. Navikla se.
Najveće iznenađenje tog mjeseca? Da nije Miro kod nje gost, nego ona kod njega. On je tu šef, a ona samo dolazi i odlazi. Svako jutro dolazi je pozdraviti pravi gospodin.
I Nataša je, shvatila ne treba ona tražiti bolje ruke za Miroslava! Ona je ta ruka, ona je ta koja ga voli i sve će mu oprostiti, koliko god ga išao nestašluka.
I spremna je ustati se noću da igra nogomet ili skrivača.
Spremna je dati mu cijeli krevet, pa nek se rasprostre kako hoće.
I ne žali ni sekunde jer ga voli. Jer ga je nemoguće ne voljeti.
A voli i on nju… Sad je više ne budi u cik zore. Samo dođe, legne pokraj nje, čeka da se probudi.
Tiho čeka. A nekad se u očima vidi: E, koliko ćeš još spavati, gazdarice? Fališ mi…
I zna što je sreća.
Ni zbog čega ne žali, prijateljice niti jednu sekundu s Mirom.
