Mogu li te pričekati?
Moje misli lako skreću na Ivana Mihajla, s obzirom na to da mu je, kao i mnogima, put do sreće uvijek prolazio kroz želudac, poharan gastritisom.
Svaki dan bi Ivan Mihajlo Horvat, glavni čovjek svog odjela, sjedio u svom malom, zagušljivom uredu, koji je bio premalen za krupnog čovjeka kakav je on. Nosio je strogo odijelo i košulju, uvijek svježu i naškrobljenu. Tko mu ih je peglao? Samo čistionica. Ivan je živio sam. I tako je svaki dan šefovao, znojio se pod vunenim sakoom, stalno namještao remen koji mu je rezao trbuh, povlačio čvor kravate, psovao, lupao šakom o stol, crvenio se, hvatao za bradu, prčkao zamišljenu bradu, potpisivao nekakve papire, zvao nekoga, mumljao u slušalicu, slušao druge, pa opet odgovarao, a nakon toga, gutajući knedlu, stajao na tepihu pred ravnateljem i naravno, na kraju dana patio bi od bolova u želucu.
Da bi se barem malo sabrao, Horvat bi svakih pola godine završavao u bolnici “na kontrolama”. Pio je tablete, gutao onu groznu sondu pred šaljivim i ciničnim doktorima, koji bi uvijek našli vremena za pokoju vicevu na njegov račun. Pio bi tegobno lijekove, mrštio se i gunđao. Za vrijeme boravka u bolnici hranio se samo dijetno, a navečer bi uz čaj vodio mudre razgovore o smislu života s prijateljima koji su ga dolazili posjetiti. Povremeno bi namigivao zgodnim medicinskim sestrama, a one bi crvenjele i diskretno odbijale čokoladice koje im je nudio.
Ajde, uzmite! Zar baš ne volite slatko? uvrijeđeno bi govorio Horvat. Ma ništa iza toga, volim počastiti prave žene.
Sestra bi, nakon malo oklijevanja, ipak prihvatila čokoladu, a kasnije bi uz čaj komentirale Ivana Mihajla, sažalijevale ga jer je sam, poželjele mu sve najbolje.
Uz te sitne zabave, Horvat se često znao zakačiti s dr. Ninom Malobabić, koja bi ga zatekla na balkončiću bolnice sa cigaretom u ruci.
Opet vi?! Rekla sam vam da ovdje ne pušimo! Pazite dobro, Ivan Mihajlo! Sutra ću vas otpustiti i poslije više ne možete ovamo! stajala bi Nina, mali stas naspram njega, pogleda punog odlučnosti i ruke stegnute u šaku.
Ajte molim vas, doktorice Nino! I vas sam vidio kako pušite! Zašto mogu ja, a vi ne? Rado bih izašao van, da nije te kiše! Naređujete mi da kisnem? otegao bi Ivan, načinio još par dubokih dimova pa bacio opušak u limenku napunjenu cigaretama, odnekud donesenu. Onda bi ponosno povukao svoj preveliki, crveni kućni ogrtač, dar sestre Zdenke.
Nina bi ostala na mjestu, ne mičući se ni milimetra, pa bi se on morao stisnuti pokraj nje, a u tom prolazu bi osjetio kako miriše: na čistoću, blagi sapun što se koristio za pranje kutom, i neki diskretni, cvjetni parfem.
Nisam ja zaposlenica sanatorija, pa da vam podilazim! bjesnila bi Nina, mala pored tog gorostasa. Sutra odlazite!
Sama sebi čudila se što se toliko uzrujava zbog njega. Prije Horvata, njezine su misli bile trome i sumorne, a sad je on tu Ivan Mihajlo.
Propustite me, imam postupak! Ajde, gurnite me, ako već morate! Prava ste Gorska vila, samo rudnik fali! Usput, doktorice, gastritis je nervozna bolest, a vi me baš znate iznervirati mrmljao je Ivan, probijajući se pokraj nje. Jednom joj je stao na nogu, pa se njezine lagano plave klompice izmaknule. Oprostite rekao bi Ivan Mihajlo, suzdržano.
Ništa. Vaše postupke ću ubrzo ukinuti! Pacijentu kao vi! stisnula je zube NIna i nestala. Kasnije, kad bi se odjel smirio, i sama bi izašla na balkon kiša je i dalje padala
Moram promijeniti grad, krenuti ispočetka, udahnuti novi zrak! potajno je obećavala sebi Nina, otresajući pepeo u limenku i mrzovoljno razgovarala s veselim licima s bolničkog edukacijskog plakata. Mogu ja to, mogu biti sretna tiho bi mrmljala, dok sjedeći na zahrđaloj stolici iz podruma razmišljala o svojim pacijentima. Samo da Mišel izdrži još, pa i Stanko A Nikolina opet jučer dovezli, baš nesreća
I tako bi Nina odlučila ostati još koju godinu, dok svi njezini slučajevi ne završe … i dok se Željka ne vrati. Pacijenata nikad nije ponestajalo; neki su je pozdravljali na tržnici, zahvaljivali, a drugi su je ignorirali. Najčešće su to bili rođaci, kojima čuda nisu došla.
Na njih se nije ljutila, navikla je, ona, mala Nina nije ona čoko-kocka pa da je svi vole. Ipak, znalo bi joj biti krivo.
Završivši s poslom, Nina bi stala pred malo ogledalo u čeličnom okviru, koje su medicinske sestre izvjesile, navodno za bolesnike da se dotjeraju. U stvarnosti su se one najčešće dotjerivale u tom kutu.
Ponovno je podsmješljivo pogledala pramenove svoje pepeljasto plave asimetrične frizure; s jedne strane duže. Je li joj to pristajalo? Naglašavalo je nježan, krhak izraz njezina lica s velikim očima i izraženim jagodicama. Ili je pak činilo da izgleda kao dječak? Često je nosila karirane flanelske košulje, traperice, kožnu jaknu i crnu tanku pletenu kapu.
Kupi si pravu kapu, te sada rade čudesa, prave krasote! savjetovala bi joj teta Slavka, starija i dobronamjerna garderoberka, baka iz bajke. Ko maskirana banda hodaš!
Ma neću, Slavice. To je Željkina odvratila bi kratko Nina i automatski utrpala kapu u džep jakne.
Daj, dobro, nije ni zašto, ako je mokra, raširi je! Slavka bi joj često izvadila kapu iz džepa, ostavila je da se suši. Nina bi već nestala, tiho šuškajući hodnicima u svojim svijetloplavim klompicama.
Ništa, ništa, curice Bog da sve bude dobro šaptala joj za petama teta Slavka, prekrižila Ninu i kapu pa opet se zabavila križaljkama kojih je imala punu knjižicu.
Kad bi završila s poslom i pozdravila kolegice, obukla bi upravo tu kapu, zakopčala poznatom kretnjom patent na jakni.
Nino, da te povezem? redovito bi je pitao Denis Grgić, lokalni zavodnik, ruku prelazeći preko njezina ramena.
Pusti, Grgiću, sama idem. Vidi, tamo te Maja čeka nova s rendgena, povuci nju. Laku noć! Branko, bok! NIna bi kimnula kolegi za računalom, zgrabila ruksak i požurila na autobus.
Bilo je neophodno da stigne kući do deset navečer. Nedavno je promijenila bravu, a Željka nema novi ključ opet bi sjedila pred vratima, naljutila se i otišla. Nina onda ne bi ni znala da je bila pred vratima, i tu bi je bolila najviše.
Nina je jurila prema stajalištu, bacila ruksak preko ramena, nespretno stala u lokvu, promočila tenisice, a s njima i čarape. Hladnoća joj se uvukla u stopala.
Ajme, majko šapnula je i pogledala autobus koji je već nestao za ugibalištem. Hodala je prema kući, gurajući pokaznu kartu s veselom zelenom navlakom s mačkom, Željkin dar za Osmi mart. Kupila ga je u Tiskari, zamotala u papir s mašnicom. Jako je to dirnulo Ninu.
Sam si, Deniska? promrsila je Slavka. Nije ti Nina za svakoga. Nađi neku lakšu.
E, sve vi, teta, volite znati, a? promrmljao je Grgić. Šta ako su mi namjere ozbiljne?! Možda sam se zaljubio, pa što onda?!
Malo kasnije, opsovao je kad je pokušao ugurati ruku u jaknu, a nevaljala ga je nevralgija ometala.
Vrag te odnio! opsovao je istodobno kad je Nina zakasnila na bus.
Ma ne viči Ti si novi, a Ninu imamo mi već dugo. Još dok su nju i Željku roditelji ostavili. Muško to ne razumije! Daj, daj ruku, spremna sam! Eto! prepravila mu je ovratnik i potapšala ga. Ajde sada doma, nemoj kasnit. Bez života si.
Grgić je slegnuo ramenima i samo dao znak rukom možda još spasi da uhvati Ninu na stajalištu! Ali nije stigao. Ionako, bolja mu je Maja
Za razliku od ostalih, teta Slavka nije žurila kući; gnjavila se pokraj radnog stola, a onda otišla do “cura” u sestrinsku na čaj. U toj sitnoj, tijesnoj prostoriji s tamnoplavim tapetama u točkiće, bijelim svjetlom i starim naslonjačem uvijek je vruće. Tomica i Ljilja, dežurne te večeri, šarale su po plastičnim kutijama od večere, povremeno zijevale i gledale sat.
Dobar tek! dobacila je teta Slavka bez prijelaza na drugu temu. Grgić se vrti oko Ninke, ne liči na sebe! Prava ljepotica postala, a Ninka jednom rekla da ne voli bradate, pa je sad izbrijan, ko dječarac! I čokoladu joj nudio, ali nije je uzela, ponosna naša cura Šteta, bili bi lijep par.
Ljilja je pospremala kutiju i stavljala šalice, još jednu i za Slavku. Prelila čaj i malo šećera.
Nini je s bradom i bez, svejedno, već dugo! Ona kao da ni ne živi, samo čeka, čeka Ako ne visi po odjelima, gleda mobitel, pa zvoni, pa se rastuži, zapali i svađa se s Horvatom Taj je, inače, šarmer! namrštila se Ljilja. Flertuje s mladim sestrama, ponaša se kao doma, sam jer u privatnoj sobi leži. I nervira Ninu, a veseli se tome. Ivan Mihajlo, naš gospodin, po balkonu puši, ogrtačem mete pod Ninka ga izgrdi, on njoj vrati i eto mu sreće. A što dolazi? Pa mogao se liječiti i kod privatnika, love ima, ali pravi sat dolazi ovdje. Pijte čaj, Slavka, što se čeka
Ja mislim da on zbog Ninke dolazi, otpije Tomica čaj, razvija bombon.
Ma daj odmahuje teta Slavka.
Ma kažem vam! Ja vam na takve stvari imam nos! ustraje Tomica, mršteći se zbog glavobolje.
Eh, tko ne bi volio Ninku! Lijepa, pametna, dobar liječnik Samo ona nema vremena. Trebala bi pustiti, početi ispočetka, preseliti Ali stoji, čeka, ko moja baba muža iz rata čekala zauvijek, iako je mogla imati novu ljubav Ali, eh, Željka sve poremetila sebi i sestri.
Ton u hodniku privukao je pažnju, no nitko nije ulazio. Tomica je samo zatvorila vrata.
A što s njom, sa sestrom? Bila sam na porodiljnom, nisam znala rastegla je Tomica.
Ninka i Željka doselile su kad su roditelji poginuli, Željka je bila deset, možda dvanaest godina mlađa. Došle su, Nina našla posao, iznajmile mali stan, Željka završavala srednju, bila čudna, nemirna, povučena. Znaš je sigurno! podbočila se Slavka, poslužila tvrd sirek s tanjurića.
Sestre su se prisjetile kako zaboraviti Željku s ljubičastom kosom i prstenom u nosu!
A ti si tada rodila Luku, mislim Željka nije upisala faks, pobjegla. Već je ranije znala nestajati, govorilo se da je to zbog stresa. Nina ju je po klubovima tražila, nalazila, vraćala doma, često preklinjala, mirila, izvlačila čak iz policijske stanice Jednom su je našli u lošem društvu, ali nisu podigli optužnicu, no bilo je toga Čak je išla psihologu; jedva je nisu hospitalizirali, a ona se smijala svemu. Onda je nestala. Tražili su je, plakate lijepili, sve pretražili nigdje. Nema joj traga. Od tada Nina ne živi, samo čeka.
Lutalica. Znaju oni samo za sebe, za obitelj ništa. Susedima je mali otišao, nikad ga nisu našli. Ponekad je znao zvati, tražio novac je li bio to on ili netko drugi, tko zna, ali su mu slali uzdahnula je Ljilja. Nini bi trebalo otići
Ne može ona otići. Svaku večer žuri kući, da ne bi propustila Željku. Nedavno su provalili u stan, ukrale gotovo sve, promijenila je bravu, sad se brine kako će Željka, ako se vrati? Ako misli da je Nina otišla, što tada? Zato stalno juri kući. Mogla bi živjeti bliže bolnici ili otići dalje, ali ne može pustiti.
Na trenutak su šutjele, svaka u svojim mislima črčkala po papiru.
Kako će pustiti sestru? Osjetila je obvezu prema pokojnim roditeljima Jao, jadna zaključila je Tomica, dok je kroz hodnik opet prošao kašalj. Sve su zamuknule.
Ivan Mihajlo legao je na krevet i, ruku pod glavom, zamišljeno gledao u strop.
Kao leptira pribosti iglom, mislio je. Umjesto da leti, lijepa je, mlada, puna snage mogla bi svijet obići, a sama sebe prikovala, lancem vezala i ne miče. Jadno.
Prisjetio se Ninih velikih očiju, drske kratke frizure, sitnog djevojačkog tijela, koljena pod uskim trapericama i hladnih ruku dok mu je pregledavala trbuh, kao da mu namjerno šteti Sve je Ivan vidio. Ženskar? Ne, nešto drugo; želja da je zaštiti, da ju spasi, od čega ni sam ne zna.
Previše puši!, zaključi potiho.
Ivan nije spavao cijelu noć. Mučio se, sjedio na krevetu, osjećao krivnju zbog rasprave na balkonu i svog bahatog stila. Loše. Jako loše.
A bio je naučen finijem životu. Kavalirski bi ponudio čokoladu, Ne žalim dati 10 eura, birao najbolje, tražio posebno poštovanje.
Ali isto tako zna Nina, privatni pacijenti su posebna (elitna) kasta, i prema njima se treba ponašati primjereno. A ona hladnim rukama po trbuhu!
Sjeo je, spustio noge, potražio papuče i obuo ih.
Iza zida se čuo uzdah. Ivan je počešao bradu, poslušao, nježno otvorio vrata i zavirio u hodnik niti sestre niti doktora na vidiku. Tiho se ušuljao u susjednu sobu, isto malu elitnu, za privatne bolesnike.
Oprostite, može li? zastao je na vratima. U sobi je mirisalo na zatvoreno. Ili bolje da ne ulazim?…
Oklijevao je, ali ipak ušao, jer je netko tužnim glasom stenjao u mraku.
Hoćete da zovem liječnicu? Mogu upaliti svjetlo? Trebalo bi i zrak malo pustiti šaptao je Ivan.
Obično su se svi brinuli za njega: popraviti jastuk, donijeti čaj sa šećerom, navući zavjesu, dodati kaput O drugima je zaboravio voditi brigu. Kad su roditelji bili živi, još se i trudio, ali nakon što ih je pokopao ostao sam, prepušten sebi.
I s prijašnjim curama, što su povremeno živjele kod njega, bio je kralj, one sluge; on daje, daruje, a one zauzvrat skrbe i zahvaljuju.
Ivan je napipao prekidač i upalio noćnu lampu.
Sobu je preplavio blijedo plavičast sjaj, otkrio ljubičaste zavjese, stol s nedirnutom hladnom večerom, ogrtač na podu. Na krevetu je bio starac, suh, ispijen, lice mu je u sjeni izgledalo kao maska.
Dajte mi vode, molim vas, u čaši tamo promrmljao je starac bez zuba, s mukom.
Ivan je našao čašu, bila je prazna. Izašao je po vodu, vratio se.
Starac se pokušao uspraviti.
Evo. Hoćete da zovem liječnika? Cijelu ste noć stenjali, preko zida vas slušam ponudio se Ivan.
Neka, pusti sestre da odmore, već sam ih deverao cijeli dan Ali starac je očajno raširio ruke, sručile su mu se niz koljena. Hvala. Idite vi, potrudit ću se ne praviti više buke. Žao mi je. Želudac me reže, ni injekcije ni tablete ništa ne pomažu Kazna mi je ovo za svu mladost, a kako je tad bilo lijepo! nasmijao se, ali nimalo veselo.
Svima je lijepo kad su mladi suosjećajno je odgovarao Ivan Mihajlo, prisjećajući se svoje divlje mladosti s početka devedesetih, dok je noću hodao Zagrebom i sve je zvučalo opasno. Prošli su ga trnci. Mogu li otvoriti prozor? Zatvoreno je
Možeš. Al nije svima mladost radost, to samo tako izgleda, a ustvari je često teško. Starac se na to srušio na bok, sklupčao i jecao kao dijete.
Nikad Ivan Mihajlo nije čuo da netko toliko pati. Psovanje, gunđanje, stenjanje, da, al ovako, kao da nema nade?
Idem doktorici. Trebaju vas pogledati. Zar nema smisla što ste u privatnoj sobi! nije više mogao izdržati Ivan, pa je potrčao po liječnicu.
Privatna soba kiselo se nasmije starac. Sin me ovamo stavio da ne smetam drugima, skupio je kune i platio. Sad imam sve, samo on ne dolazi. Bit će ti ko kralju, rekao mi je Mario. Ja ću svratiti za dva tjedna. Evo, čekam.
Neka ti proklet bude, taj tvoj Mario! tiho opsuje Ivan, kao sebi samom upućeno. Imao je i on svoje grijehe.
Nema veze, mladima život, nama smrt. Ne možeš cijeli život nekoga pazit, umoriš se. I ti si tako živio, vidim. I to je dobro. Nasmije se starac. A Ninka? Ona ode doma čekat Željku Sirota moja cura
Nije bitno sad o meni ili o Nini. Idem po doktora, vi ste sasvim izblijedili! Ivan Mihajlo naglo se uplašio, da će starac otići baš sad, pred njegovim očima. Bio je prestrašen.
Prošao je hodnikom do sestrinske, tamo je zatekao Tomicu, zaspalu na stolcu. Prodrmao je za rame.
Što je? Vama pozlilo? skočila je Tomica, kojoj je i Ivan znao ponuditi čokoladu.
Ne meni, susjedu. Jako je slab i stenje, mahnuo je prema privatnim sobama.
Hvala. Vi idite svojoj sobi! Tomica je skočila, požurila kroz tamu, onda je iz neke sobe istrčao raščupani dežurni liječnik.
Koliko god se Ivan nagnuo da vidi što je bilo, nije uspio shvatiti.
Stajao je kod prozora, gledao Zagreb kroz raspršena svjetla. Osjećao se loše, debele, mračne misli hladile su mu dušu. Poželio je šalicu vrućeg slatkog čaja i cimet rolicu, kao nekad kad bi ga baka nakon planetarija dočekala toplim pecivom i velikom šarenom šalicom čaja. To mu je bila nagrada proučavanje zvijezda, pa utjeha u kuhinji s ljepljivim stolnjakom i lončićem s cvijetom, s drvenim žlicama i slikom broda na zidu.
Zaspao je pred jutro, nemirno, jer su iza zida uzbuđeno šuškali.
Ujutro se susjedna soba već čistila za novog pacijenta.
A gdje je onaj starac, moj susjed? strogo pitao je Ivan iscrpljenu Tomicu. Samo je slegnula ramenima. Ivan je sve shvatio, i srce mu se stegnulo. Svašta se noću dogodi iza zida, a on, Ivan, bio je posljednji s kim je taj čovjek pričao, a nisu se ni upoznali Loše je kad ne stigneš, a već je kasno. I svima karta u jednom smjeru, samo sjedimo u različitim vagonima.
Ivan se okrenuo, htio otići, kad se sudario s Ninom Malobabić.
Ona, opet mala, Titina palčica, stajala je tik do njega i grcala u suzama, zagrlivši se.
Trebala sam ga obići, ali sam žurila kući Znate, morala sam prije deset biti doma, inače Trebala sam! A on, stric Nikola Možda je čekao, a nisam se ni pozdravila
Nina je jecala kao dijete, brisala nos rukavom, sitna i mršava s tom kratkom frizurom. Ivanu je došlo da ju zagrli, prisloni joj glavu na svoja široka prsa, miluje je i tješi, šapće lijepe riječi, a potom joj napravi slatki čaj i da buhtlu s cimetom.
Ne zamjera on. Rekao je da vi morate živjeti svoj život I tiho reče Ivan i pruži ruku, ali se zaustavi.
Nina ga pogleda svojim velikim, zamagljenim očima, drhtavog brade, a onda otrči niz hodnik, gurnuvši na izlazu Grgića. Vani izvuče cigarete, ali ne pronađe upaljač; opsuje, a tad joj netko pod nosom zapali šibicu.
Horvat.
Stoji, u crvenom ogrtaču, tvrdoglavo i spreman da je Nina napadne.
Doktorica Malobabić zapali, duboko povuče, i onda sikne:
Ovdje ne smijete! Vraćajte se u sobu! Koliko puta sam rekla ovaj balkon je za osoblje. Što još da zaključam? Pustite me konačno!
Ne diram vas. Samo sam zapalio. Imam pravo ovdje biti smireno reče Ivan.
A s čim to?
Tako piše u vašem ugovoru! Zabranjeno je samo gdje piše da je zabranjeno. Tu nema. Izvolite, pomaknite se, i ja ću stajati!
Raširi svoj ogrtač, nasloni se na ogradu, u pidžami s prugama.
Pogledajte, pao snijeg. Kada je stigao? Lijepo je. Imate dobar park. Na klupi netko sjedi A ne, snjegović je, netko ga je napravio mumlja Ivan, samo da odvrati Ninu. Gleda ga odozdo s velikim očima, sluša i trepće. Ugasila joj se cigareta.
Poznavala sam ga otkad je Željka Otkad sam ostala sama. Nikola je bio u mirovini i svirao violinu u parku, reče tiho.
Violinu? Onaj starac? iznenadi se Ivan i ponudi cigaretu, ona odmahne.
Da. Stalno je nosio šešir i tu violinu Šešir je bio njegov zaštitni znak.
I crveni šal? Više na saksofon podsjeća komentira Ivan naglas.
Imao je šal, crveni i grub, ali to bi Željka više voljela. Ipak, ona je otišla. Nikola ga je posljednji vidio. Otišao je sada i on. Ostala sam.
Htjede još nešto reći, no Grgić uleti i pozove je na vizitu.
Kako pacijent ovdje? naljuti se Grgić, ali Nina ga povede u sobu, dok Ivan ostane sam gledati snjegovića kako se topi Onda netko zaključa balkon Ivan u crvenom ogrtaču ostane s vanjske strane. Vani, dok ga ne potraže…
