Danas si mi rekla da smo se vjenčali jer sam praktičan! pitao sam, spuštajući pogled na Jadranku.
Pa i što? odgovorio je Marko, podižući ramena. Je li to loše?
Još uvijek u tom starom pidžami? Marko je s odvratnom pogledom pogledao Jadranku, zatvarajući rukave košulje kao da priprema oklop za bitku.
Ona je stajala s šalicom kave u ruci, para se uzdigla kao tanka dimna nit, ali je prstima držala šalicu čvrsto, iako su joj se prsti lagano izgorjeli.
On je praktičan.
Da, praktičan odvrnuo je Marko, provlačeći kravatu ispred velikog ogledala. Kao i sve ostalo kod tebe.
Jadranka je spustila pogled. Para više nije puhala, a površina šalice je potamnjela, zrcaleći strop poput slomljenog ogledala.
Marko, ti
Što? već je izvlačio ključeve, a metal je zazvonio uz prsten.
Ništa.
Vrata se zatvorila toliko snažno da je policu s porculanom posjekla.
—
Upoznali su se na poslu. Ona je bila tih, skroman računovođa, kosa joj je bila uvijek u neurednoj punđi, a on je bio siguran menadžer, čiji se smijeh čuo po hodnicima. Marko je zavodljivo slao ruže s kapljicama rose na laticama, večere uz svijeće, gdje je za nju naručivao srednje pečeni odrezak, ne pitajući što ona voli.
Nisi ti ona koja stalno gnjavi zbog sitnica, zar ne? upitao je na trećem spoju, poravnavajući salvetu na njenim koljenima.
Ne, nasmijala se Jadranka, kao da nije čula nikakve zvonceve brige.
Pa dobro. Moja bivša je stalno pravila skandale
Nije mu dala značaj. Kasnije: vjenčanje, djeca, kuća. Kao i kod svih nas.
Samo ponekad, kad bi isprobavala haljinu s izrezom na ramenima, on bi kazao:
Trebala bi nešto jednostavnije. To ti nije stil.
Ili kad bi farbala usne ispred ogledala, on bi brzim tonom dodao:
Zašto? Ipak, sjediš kod kuće.
Jednom, kad je kupila novi parfem s laganim cvjetnim mirisom, on se namrštil:
Miriše kao u jeftinom dućanu. Pokušavaš li se mjeriti s tetom Lujom iz računovodstva?
Od tada ga nije nosila.
Na rođendan joj je darovao usisavač.
Star je, škripi, objasnio je dok je gledao kako otvara kutiju. Inače stalno uzdišeš kad čistiš.
Zahvalila se. Zatim je dugo gledala kroz prozor dok su djeca pozvala da režu kolač.
Šutjela je. Jer, u cjelini, bio je dobar muž. Ne bi udario, ne bi pio, donio je novac.
Je li to bilo dovoljno?
—
Nikada me nisi volio?
Tog istog večernjeg razgovora Marko je skrenuo pogled, kao da provjerava je li vrata zaključana.
Pa, zašto Savršena si supruga.
To nije odgovor.
Zadao je uzdah, kao da joj treba objasniti tablicu množenja.
Jadranko, što ti previše razmišljaš? Sve je u redu kod nas.
U REDU?! njen glas zatreperi, ne od suza, nego od bijesa koji se konačno probio. Danas si mi rekao da smo se vjenčali jer sam praktična!
Pa i što? on podignu ramena. Je li to loše?
Gledala ga je kao da ga prvi put vidi: taj ton na vratu od tenisa s kolegama, a ne od nje. Taj naboj između obrva ne od brige, nego od iritacije što mora opravdavati sebe pred njom.
A Ana?
Markovo lice se ukočilo, kao da je netko povukao nevidljivu žicu.
Što je ona?
Volio si je.
Da, priznao je naglo, i u toj jednoj riječi bilo je više emocija nego kroz sve njihove godine. Volio sam je, ali s njom se ne može izgraditi normalna obitelj.
Jadranka je osjetila da se nešto u njoj slomi tiho, kao puknuti štakl: možeš ići dalje, ali ne kao prije.
Znači ja sam podređena zamjenska?
Ne dramatiziraj, odmahuje rukom kao da otjera komarac. Imamo djecu. Kuću. Što još ti treba?
—
Razmišljala je.
Možda je u pravu? Možda je ljubav luksuz, a obitelj važnija? Jadranka je stajala uz prozor, gledajući prve kapljice kiše kako se razmazuju po staklu. U odrazu su se pojavile linije njenih prstiju stalno je tamo stajala posljednjih dana, čekajući da joj svijet iza prozora da odgovor.
A Marko Marko je živeo kao da se ništa nije promijenilo.
Tjedan dana kasnije, kad je vidio da je opet podnijela, potpuno je prestao pretvarati se.
Ponovno špagete? probadao je vilicom po tanjuru, kao da razotkriva dokaze njene nesposobnosti. Dodaj bar malo začina.
Samo si rekao da ne voliš ljuto, odgovorila je, ali glas joj je zvučao čudno, kao da netko drugi govori kroz nju.
Pa i što? odgurivši tanjur kao da joj je poslužio pomfrit. Ana je uvijek kuhala
Jadranka je naglo ustala. Stolac je zasedao po podu, ostavljajući ogrebotinu još jedan trag u ovoj kući, još jedna nevidljiva pukotina.
Hoćeš li kod Ane? Idi!
Odbaci to, nasmijao se, glas se razlupao jače nego da bi vikao. Kamo bih ja išao? Znaš da mi je s tobom praktično.
U tom trenutku shvatila je da on ne pokušava zadržati. Ne zato što je siguran u njenu ljubav, nego zato što je siguran u njezinu podložnost.
Počela je primjećivati to svugdje. Kako više ne ispravlja njezinu pogrešnu odjeću samo prolazi pored, ne gledajući. Kako više ne zadržava pogled na njoj, kao da je postala dio interijera kauč koji je tu, ali na koji se više ne sjedi. Kako njegovi mirni dani traju tjednima bez svađa, bez prigovora, jednostavno ništa.
I najstrašnije bilo je to ništa glasnije od bilo kojeg krika.
Stajala je u kuhinji, stiskajući rub stola, i odjednom shvatila: on se ne ljuti. Samo čeka da se pomiri. Kao da se pomiri s usisavačem umjesto s poklonom. Kao da se pomiri s tim što je prestala nositi parfeme. Kao da se pomiri s tim da nije ona ona koja jeca zbog sitnica.
I tada je nešto unutra preokrenulo. Nije bol, nije bijes oslobođenje.
Jer ako te ne vole, a ipak se ljutiš još uvijek postojiš. A ako se ljutnja potpuno ugasila znači te više nema.
—
Mjesec dana kasnije podnijela je zahtjev za razvod.
Marko je prvi put bio iznenađen. Ušao je u kuhinju gdje je Jadranka slagala dječju odjeću u kutije, i zadrhao na vratima, kao da pred njim stoji ne njegova žena, nego nepoznata žena.
Ozbiljno? upitao je, i po prvi put njegov glas odjeknuo je nesigurnošću.
Jadranka nije podigla glavu, nastavljajući pažljivo slagati male bluze.
Da.
Zbog neke gluposti? zakoračio je naprijed, a ona osjetila napetost u svojim ramenima.
To nije glupost, tiho je rekla. Nisam namještaj.
Naglo se nasmijao, nervozno, oštro.
Oh, opet drama! Uvijek sve pretjeruješ.
Jadranka je napokon pogledala u njega. Njegovo lice bilo je prepoznatljivo do boli, ali sada ga je vidjela drugačije: stisnuta usta, malo zamagljene oči nije se ljutio jer je gubio nju, nego jer je njegov praktičan svijet puknuo.
Ne pretjerujem, rekla je. Samo sam umorna od toga da budem praktična.
Marko je šutio, zatim naglo uzeo ključeve s stola.
Pa neka! Mislila si da će mi biti teško? Bacio je pogled na kutije. Ti čak ne znaš normalno kuhati.
Zadrljala je stari, poznati ubod. Prije su takve riječi sijele sumnju u nju, ali sada sada su zvučale prazno.
Možda, složila se. Ali neki misle drugačije.
Njegovo lice se izobličilo.
Aha, to ti je! Već imaš nekoga, zar ne? Zlobno se nasmijao. Naravno, gdje drugo da budem? Samo pogledaj sebe kome ti trebaš?
Jadranka je osjetila kako se u njoj sve steže stara, poznata bol. Gotovo je otvorila usta da kaže: U pravu si, oprosti, kao sto puta prije.
Ali odjednom shvatila: ne želi više.
Ja, rekla je čvrsto. Potrebna sam sebi.
Marko je zastao. Očigledno nije očekivao takvu reakciju.
Poludiš, šaptalo je. A djeca? Ne misliš li na njih?
Zatvorila je oči na trenutak. Djeca Da, mislila je na njih svakog trenutka.
Vidjet će da poštuju sebe, odgovorila je.
Dosta! vrištao je rukom. Samo si egoistkinja. Imamo sve kuću, dovoljno I sve ćeš baciti zbog nekih gluposti?
Jadranka ga je pogledala i odjednom shvatila: on stvarno ne razumije. Za njega su to bile gluposti.
Za tebe rekla je. Za mene, ne.
Okrenuo se, nervozno lupajući ključevima po dlanu.
Pa dobro. Još ćeš se kajati.
Na dan kad je uzimala posljednje stvari, Marko je odjednom upitao:
I što misliš, naći ću li nekog boljeg?
Stala je na vrata, osjećajući lagani povjetarac s ulice da joj miluje lice.
Boljeg? upitala je. Ne znam. Ali barem nekog tko će me vidjeti, a ne prazno mjesto.
Ništa nije odgovorio. I ona je izašla van, gdje je mirisala kiša i sloboda.
—
Prošla su dva godine.
Jadranka se vjenčala za čovjeka koji joj svako jutro poljubi ram, čak i kad se ljuti jer je prerano. Šaptao joj: Lijepa si, i kad je bila u starom pidžami, sa raščupanim kosom i tragovima umora pod očima. Jednom, vidjevši isti usisavač na sniženju, on se nasmijao i kupio joj buket božura samo zato što su ga podsjetili na boju njenih usana.
Ponovno je nosila parfeme. Farbala je usne. Birala haljine s izrezom na ramenima. Svaki put kad bi uhvatila zavodnički pogled svog muža, u prsima joj je zagorjela toplina kao da se otapa nešto što je dugo bilo u ledu.
A Marko
Jednog dana slučajno ga je susrela u kafiću u Zagrebu. Sjedio je sam za kutnim stolom, pio kavu i gledao u telefon. Pred njim je ležala fotografija njihove djece blago izblijedjela po rubovima, kao da su je često prelistavali prsti.
Jadranka je htjela proći, ali on je podigao glavu. Njihovi pogledi su se susreli.
I vidjela je ništa. Niti bijes, niti tuga, niti iritacija. Samo prazninu, jednaku i duboku kao prozor u stanu od kojeg su davno izneli namještaj.
On je klimnuo. Ona se nasmiješila. Otišli su svaki svojim putem.
Kasnije, kod kuće, grlila je svog novog muža i iznenada pomislila na ono što se nekad bojala ostati sama. Sad je znala strašnije nije biti sama.
Strašnije je biti sama kad netko još stoji uz tebe.
A Marko
Marko nikada se nije oženio.
Kata, kad mu je nazvala šest mjeseci nakon razvoda, nasmijala se i rekla da ima drugi život.
Djeca su dolazila kod njega vikendom, ali su u njihovim očima sve češće čitala se ljubazna udaljenost.
U večernjim satima navikao je sipati viski i gledati televiziju, gdje su se tiho kretale figure ljudi.
Jer praktični odlaze, a voljeni ostaju.
Ali da bi te voljeli, najprije moraš naučiti voljeti sebe.
