Od mržnje do ljubavi
Alen je mrzio pse. Još otkad su ga, debeljkastog, plavokosog prvašića, s crvenim obrazima i glomaznom torbom prepunom knjiga, na livadi iza zgrade opkolili lutalice. Predvodnik žilav, crn pas s riđim obrvama gledao je malenog Alena ravno u oči. Dječak je plakao, molio pse da ga puste, mrvlio im sendviče s parizerom koje nije pojeo u školi, ali psi kao da nisu imali osjećaja. Čim bi Alen pokušao krenuti, crni vođa, podižući gornju usnu, pokazao bi mu žute očnjake i duboko zarežao.
Stado je držalo Alena u krugu cijela dva sata. Onda je crni pas iznenada nakrivio desno uho, oslušnuo i dotrčao tiho prema šumici kraj igrališta. Svi psi su poput vojne kolone potrčali za njim, nestali među stablima. Alen je obrisao suze, čvršće zgrabio torbu i potrčao kući.
Ali kući nije stigao. Stara baraka na Trnju, gdje je živio s obitelji i još par susjeda, već je izgarala eksplodirao je bojler. U požaru je poginuo njegov djed, djed po tati, kojeg je dječak zvao deda. Deda je nekad bio pomorac, osunčan i osoljen vjetrovima Jadrana. Imao je snježnobijele brkove i bradu, koju bi obrijao jednom godišnje, odmah nakon Nove godine. Onda bi opet puštao, uplitao je u pletenicu, svezao gumicom u raznobojnu punđicu, ponekad čak samo prebacio iza uha.
Nakon onog dana, Alen je dugo mucao. Strah od pasa i tuga za dedom srasli su u velike, za životne stvari preglomazne sjene.
Drugi puta vrzla ga je ulična džukela kad je, sad već duguljast sedmaš, zamijenivši debele naočale lećama, krenuo iz škole pratiti najljepšu djevojčicu iz razreda Danu Poljak. Za Danom je ozbiljno uzdisao Borna, glavni razredni frajer i ponavljač u devetom razredu: terorizirao je cijelu školu. Alen se usudio hodati uz djevojku koja se sviđala opasnom Bornu.
Pas je izranjao pred njima niotkuda i prijeteći režao, nasrćući na Alena. Alen je sporim koracima ustupao, slušao mrmljanje psećeg bijesa, dok se Dana nije izgubila iza ugla svoje zgrade. Kad prijetnja nestade, Alen s olakšanjem krenu kući.
Sutradan, tijekom matematike, dobio je poruku s tri kratka retka:
Nemoj me pratiti više. Jučer je Borna htio da te pretuče. Oprosti.
Prijateljstvo s Danom nije pošlo, a Alen je sve više gubio strpljenje prema psima.
Godine su prolazile. Alen je odrastao, završio sjajan fakultet, otvorio vlastitu firmu i postao pravi poduzetnik. Poslovni put tekao je glatko, zarada dobra, kontakti potrebni. Našao je i sretan brak. Lijepa Dana, sada Poljaková, bila mu je žena rodili su sina, zvali su ga Miljenko, po omiljenom dedi. Osamomjesečni mališan još nije govorio, ali bi u kolicima uvijek veselo mahao svim psima u prolazu i uzvikivao:
Vau, vau!
Te nedjelje Alen je šetao Maksimirskim parkom s malim Miljenkom u kolicima. Puhao je lagani vjetar pun kestenova mirisa, tata je objašnjavao sinu kako hrane sjenice sjemenkama iz ruke, pričao o vjevericama, od kojih je jedna ove jeseni čak spuštala orahe na njegov dlan.
Bilo je vrijeme za natrag. Izašavši iz parka, Alen je usmjerio kolica prema zebri i kad su se upalili zeleni brojevi, krenuo preko prometnice.
Niotkud luda jazavčarka! Lajala je, trčala oko kolica, nije ih puštala na zebru; toliko je vrištala da se činilo da će svaki čas grlo popustiti.
Tek što je, na korak od kolica, projurila osobna Škoda, zabola se u banderu na drugoj strani. Iz auta su iskočili prestravljeni klinci i dali se u bijeg preko cvjetnjaka.
Alen je dahnuo, srce mu je tako jako kucalo da je bio siguran da ga svi čuju. Jazavčarke više nije bilo kod auta su ljudi trčali. Jedan prolaznik uhvatio ga je za lakat:
Jeste li dobro? Je li dijete ok? zabrinute, crne oči, usmjereno u Alena.
Alen je samo kimnuo kolica su cijela, dijete se smije. Sve je dobro.
Ne sjeća se kako je došao kući. Dani o tome ništa nije rekao, zašto uznemiriti ženu kad je sve ispalo dobro? No, u njemu se nešto promijenilo misli na crnu jazavčarku izazivalo je osjećaj zahvalnosti. Spasila je njegovog sina.
Večer je proveo misleći na tri sudbonosna susreta s psima. Ma koliko su mu nekad prijetili, shvatio je, nisu ga željeli povrijediti pokušavali su ga zaštititi. Dana ga je pogledavala, pitajući se što mu je, ali nije zapitkivala.
Navečer su, svi zajedno, izašli pred zgradu udahnuti proljetni zrak Mlinova. Kod udaljene klupe okupili su se susjedi. Prolazeći, Alen začu uzbuđeni žamor:
I što sad s njim? Kome treba takav?
Provukavši se između znatiželjnih lica, ugleda kutiju. U njoj malo štene. Štenetu su nedostajale oči neki genetski peh. Ljudi su šaptali. Dana s kolicima pričekala ga je par metara dalje.
Kud s njim, takvim…
Tko bi ga uzeo, jadan…
Ja ne bih mogla… slijezali su ramenima susjedi.
Alen polako priđe klupi; štene je bilo čokoladnosmeđe, cvililo je sitno, okretalo glavicu tražeći poznati miris. Majka nije bila ni blizu.
Muž je zastao na tren, pa skinuo lagani šal s vrata još su večeri svježe, iako je već travanj. Pažljivo, objema rukama, podignuo je štene; usto, vidio je da su mu i stražnje nožice krivo srasle.
Neka žena šapnu suznih očiju. Alen pažljivo umota štene u svoj šal kao dijete, podigne ga i tiho reče:
Ajde, mali, valjda je sad moj red… Idemo upoznati mamu. Dobra je, mila. U hladnjaku ima mlijeka i za tebe.
Pristupio je mladoj ženi uz kolica, koju je čekala i gledala ga ljubavlju… I netko je, s druge strane sna, tiho došapnuo: Znaš, nekad je najčudnije najbolje.Dana ga je pogledala, najprije ne shvaćajući, a onda se osmijeh razlio njezinim licem. Spustila je koljena do kolica, a mali Miljenko, novi prijatelj svih pasa, zacvrkutao je, pružajući ručicu onome što još nije vidio, ali je već mirisom raspoznavao toplinu i potrebu.
Bit ćemo mu oči i noge, reče tiho Alen i poljubi suprugu u čelo.
Miljenko se nagnuo naprijed, sitnim prstima pipkajući ljubičasti šal; štene, osjetivši toplinu, prestalo je cviliti. Prstić je našao meku dlaku, a onda se zaigrao između malih, nespretnih šapa.
Sjene od nekadašnjih strahova rasplinule su se, pokorene smijehom i toplinom. Noć se spuštala, mirisi proljetnog zraka utkali su novu stranicu njihova života.
A negdje, iza prozora, sjećanje na crnoga psa s riđim obrvama zadnji je put provirilo, osmjehnulo se u tišini i nestalo među zvijezdama.
