Pod teretom tuđih očekivanja
Tatjana je bila na rubu živaca. Stajala je pred kćeri, stisnutih šaka, gledala uplakanu Sunčicu tako strogo da bi pogledom mogla istopiti i najtvrđi kamen na Korčuli.
Ni pomišljati ne smiješ! odrezala je, dovoljno glasno da i susjeda na katu čuje. Eto, što si ti umislila! A jesi li ti barem sekundu razmišljala o budućnosti? Jesi li svjesna koliko je truda i kuna uloženo u tebe?
Sunčica je polako podignula suzne oči prema majci. Grlo joj je bilo stegnuto, ali pokušala je ostati što hrabrija.
Mama Ja te ne razumijem! odgovorila je drhtavim glasom. Na trenutak je zastala, skupila misli pa nastavila: Zar nisi ti uvijek ponavljala da je premlado za obitelj, da prvo moram završiti faks? prišla je mami, sklopila ruke kao da Boga moli. Da, zeznula sam, brkala sam zaljubljenost s ljubavlju Ali zar to znači da mi treba uništiti cijeli život? Imam osamnaest godina! Nisam još ni shvatila što želim, a već bih trebala postati majka
Tatjana nije ni dozvolila da Sunčica dovrši. Nježnost bi na njenom licu izazvala sumnju kod svekrve pa ju je radije izbjegavala.
Ili se udaš i rodiš mi unuka, ili pakiraj kofere i iseli se, jasno kao dan! vojnički i bez trunke sumnje otresla je svaku riječ. Odskočila je do prozora, naglo povukla zavjesu, malo teatra mora biti, i nastavila još glasnije: I znaj, sama si si odgovorna za život. Ja ti više ne dam ni lipe! To je možda jedina prilika da se poigram s unukom, kužiš? Nisam više u cvijetu mladosti! Šezdesetka me čeka iza ugla, a želim doživjeti unuka dok još mogu skočiti na igralište nakon večere.
Sunčici se sve stisnulo od muke. Šapnula je jedva čujno:
Mama
Mani se mamakanja! prekinula ju je Tatjana bez milosti. Već sam razgovarala s tvojim Jurajem, podržao me, još je i ponosno trzunula glavom, kao da je bitka gotova. Malo je izvijao nos, ali ja imam metode završila je majka, sad već s pobjedničkim sjajem u očima.
Što si ti to napravila? šokirano je ponovila Sunčica, povlačeći se nazad kao da je netko gurnuo. Obrazi bijeli, ruke joj drhte. Pristupila si Juraju?! Mama, petljaš se gdje ti nije mjesto! Nema tu ljubavi, a bračna idila ne postoji. On bi varao na prvu priliku, a ja bih visila doma s djetetom i gledala kroz prozor Takav mi život želiš? Da patim cijeli vijek?! u očima joj se vidjelo iskreno čuđenje: kako mama može tako nešto predlagati?
Sami ste si krivi. Već je dijete tu i nema povratka, odmahnula je Tatjana rukom, kao da tjera muhu. Uzmi akademsku godinu! Ja ću pričuvat malog, ne boj se. Sve sam isplanirala. Zračila je samouvjerenošću tipičnom za mame s Balkana koje znaju što je najbolje za sve, a nisu pitane.
Sunčica je stajala s rukama obješenim, ne sluteći zašto joj je mama gotovo bjesomučno protiv toga da riješi stvar. Pa nije li ona prva bila ta koja je tutnjala da prije djece dođe posao i diploma? A sad najednom preokret kao da je sporazum s Crvenim križem postignut. Sama si je kriva što je proklizala s jezikom. Da je šutjela, išunjala bi se do bolnice i gotovo.
Pravo iznenađenje bio je i Juraj On je još na prvu izjavio da ne misli preuzeti odgovornost nije to moj problem” i još izvalio par gadnih komentara na koje bi i sveti Petar podigo obrve. Sad bi on kao stao pred matičara? Koju to kartu mama drži protiv njega, nit je uspjela saznati: Juraj je šutio tmurno, siv kao kišna nedjelja u studenom, i na svaki njen pokušaj da razgovara samo bi odbrusio pusti me na miru.
Onda je sve prošlo munjevitom, svakodnevnom rutom: Juraj ju je samo doveo do matičnog ureda bez cvijeća, bez gostiju, bez ičega, samo ravno do šaltera. Prstenje s kioska, usluga otaljana, atmosfera na nivou bankarske čekaonice. Sunčica je jedva izgovarala riječi prisege, imala je osjećaj da to sve proživljava netko drugi. Samo blijeda fasada, neraspoloženi službenici ni Dee Dvora Hegedušić da popravi raspoloženje!
Po Tatjaninom nalogu, mladenci su ostali u njezinu stanu. Mama je preuzela svu logistiku: popis vitamina, koliko spava, koji je kruh bolji za trudnice, koji klasik čitati u razvoju djeteta. Ujutro bi Sunčicu dočekala na kuhinji, s blokom u ruci i dnevnim planom, kao stroga učiteljica. Za svaku knjigu o pravilnom odgoju Sunčica bi dobila glavobolju nakon druge stranice.
Danima se osjećala kao zarobljenica u vlastitome domu. Odluke kao da nisu njezine: ni koji će čaj, ni kad na spavanje, ni što će odjenuti. Čak je i disala tiše, da ne navuče novu čitanku prijekora. Katkad bi poželjela samo uzeti torbu i ispariti, no znala je nema love, nema ispite, nema krova nad glavom. Netko bi rekao: Ajde, idi radit, pa ćeš sama zaraditi! i zakolutao očima. Ali u praksi to nije tako jednostavno.
Jednom se požalila prijateljici Nini, nadajući se malo empatije, ali Nina, zna se, nije gubila vrijeme:
Daj, cure s djecom sve stignu, a ti se izmotavaš odbrusila je. Još mi reci da ti paše kod mame. Davno bi iselila, našla cimericu, uzela konobarit uz faks i riješila stvar! Sjedneš i kukaš!
Sunčici je došlo da joj baci jastuk u lice. Lako je pričati kad te roditelji još uvijek maze, a o parama si razmišljala taman koliko o kvantnoj fizici. Studentski dom? Idući put kad prođeš pored toga u Zagrebu, sjeti se prizora: ispred kvarta pjeva pijani Mate, a policija upravo privodi nekog kreativca s pivom. Da ne govorimo o stanarini toliko skupo da i stipendija Hrvatske pošte tu ne pomaže. Realno, ni tri studentska posla ne bi pokrila ni pola podstanarstva kod treće bake koja i na minus petnaest grije na dvanaest stupnjeva.
Tata? Završio svoju roditeljsku misiju, nestao s horizonta još prije dvotrećinskog razreda. Baka i djed? Nema ih ni za lijek. Što joj preostaje nego slušati mamu i štedjeti svaku kunu za bijeg jednog dana.
Dijete joj je srušilo sve planove. Mama joj zabranjuje raditi, na faks vodi pod punom zaštitom. Da ne bi što izvela, skoro bi promrmljala Tatjana.
********************************
Juraj, možeš otići u dućan? upitala je Sunčica umorno muža, sad već više nalik suputniku u reality showu nego životnom izboru. Majka je, naravno, izabrala trenutak kad da ode na par dana kod prijateljice, a cijela odgovornost o obitelji pala je Sunčici na glavu. Loše mi je, vrti mi se, muka mi je
Juraj ni da trepne, bulji u laptop, kuca po tastaturi, igra u punom jeku računa se, ima i važnijih stvari od života.
Šetnja će ti dobro doći, procijedio je ne odvajajući pogled s ekrana. Meni ionako ništa ne treba.
Sunčica duboko udahnu, prsti joj već bijeli kao bijela kava.
Znaš, mi smo ipak u braku, ako si zaboravio, počela je Sunčica, već pomalo gubeći živce. Sjećam se dobro da sam bila protiv! To si ti navalio na mamine uvjete. Obećao si da ćeš mi pomoći, a ti samo igraš igrice po cijele dane!
Juraj je napokon okrenuo stolicu, pogledao je onim pogledom da mi je makar tišina.
Rastat ćemo se čim dijete navrši godinu, izjavljuje hladno kao kakav računovođa. Tvoja mama zna. Bitno da dijete bude rođeno u braku.
Sunčicu kao da je netko ošamario. Ostala je bez riječi i bez daha.
Stvarno si nemam riječi! Kako te kupila, reci mi? Kako? kroz suze ju je steglo u grlu.
Autom sa smiješkom pobjednika onih kvizova prije Dnevnika. Znaš kakva je situacija kod mene doma, a ovo je bila prilika. Tvoja mama samo je trebala reći dvije riječi i evo me, muž iz snova. Sad pusti, igram.
Sunčica je samo zalupila vratima, ali dovoljno tiho da ne dobije još predavanje na temu kulturnog zatvaranja vrata. Nijedna riječ više nije imala smisla. U četvrtom mjesecu trudnoće već je osjećala čistu odbojnost prema tom klincu u trbuhu (na što bi Tatjana, naravno, bila potpuno ekstatična; sin, unuk, nasljednik). Razumom je znala da nije dijete pogrešno, ali svaki trenutak asocirao ju je na sve promašaje i krivnje.
Sva luda od osjećaja, Sunčica je izišla iz stana. Hodala je po kvartu, ni ne primjećujući sunce ni žamor djece iz parka ni miris lipe pored nogostupa. Toliko je bila zadubljena u misli da je prekasno začula auto i vrisak guma pokraj nje
*****************************
O, probudili ste se? Sunčici je kroz maglu do ušiju dopirao ženski glas. Negdje daleko, kao da dolazi kroz vodu.
Eto, izvolite, sarkastično je dodala Tatjana, odlučno stajući kraj kreveta. Popravila je torbicu na ramenu i pogledala Sunčicu hladno, s onim majčinskim izrazom pri kojem se mravi u hodniku povlače unatrag.
Sunčica je polako treptala, pokušavajući fokusirati pogled. Glava je bubnjala, tijelo je bilo čudno tuđe.
Što si to postigla? Što ti je falilo? Pod kotače Jesi li te ja tako odgojila? u rezkim je rečenicama brujila Tatjana. Šuti! prekinula ju je kad je Sunčica pokušala nešto reći. Znaš kamo je vodila tvoja glupost? Izgubila si dijete. Mojeg unuka! Jedva sam ga dočekala! I više nikada nećeš moći imati djecu! Sad mi je sva nada u tvoju stariju sestru Naći ću ja njoj muža!
Glas joj je bio bez trunke osjećaja, nabrajao je činjenice kao da kritizira stanje u parkiranju ispred zgrade.
Mama zajecala je Sunčica, osjetivši potok suza niz lice.
Skuhala sam ti stvari, kad se pokupiš doma, uzmi ih i to je to, odbrusila je hladno Tatjana, ni ne pogledavši izravno. Zašto me tako gledaš? Cijeli život sam željela sina, a dobijem dvije stala je, zamislila se na tren, a onda nastavila sarkastično milozvučnim glasom: Starija je odmah odjurila, kažu ne želi još obitelj. I još je sama! A s tobom sam odlučila biti lukavija. Namamila sam Juraja! I taman, euforija, unuk Andrea A ti opet sve zabrljaš! Sad si sama, ja sam s tobom gotova. Nema više ni kune ni živaca.
Odšetala je do prozora i pogleda van, leđima Sunčici. Otišla je iz bolničke sobe bez riječi i bez osvrtanja ostala je samo hladnoća.
***********************
Sunčicu je nakon izlaska iz bolnice primila jedina prava prijateljica, Marina. Dotrčala je odmah, donijela voće, plišanu deku, sjela do kreveta i samo ju je držala za ruku.
Marina je prva predložila da idu u stan za dvoje malen, topli, miran kvart na Trešnjevci. Ista je ona Sunčici poslala poruku čim je načela prvu kavu da ima jedan poslić u njenoj firmi, taman toliko da Sunčica stane na noge bez da podivlja od dosade. Nije bio bajan, plaća nije padala s neba, ali Sunčica je prvi puta osjećala da je netko razumije i gura u pravom smjeru. Malo-pomalo, uz podršku prave prijateljice, život se opet počeo graditi. Marina je uvijek nalazila pravu riječ utjehe, ispravila pogreške i gurnula naprijed kad bi Sunčica posustala.
U toj novoj tvrtki, Sunčica je upoznala svog šefa gospodina Zvonimira Barišića, direktora odjela. Na početku strogo ga je gledala samo kao elegantnog šefa s tankim živcima za bezglave greške, ali uvijek fer: davao je jasne zadatke, nije derao glas kad netko pogriješi već je sve objasnio kao nešto sasvim normalno. Nije bilo šta ti radiš tu?, nego ajmo probat opet. Pravi slavonski gentleman.
Što ga je više gledala, to mu se Sunčica više divila, pa čak razvila i laganu simpatiju. Držao je do ljudi: znao je čiji je rođendan, pitao tko je tužan, kad treba pomoć. Kava i iskreni smijeh sve je bilo lakše kad je Zvonimir blizu.
Zvonimir je bio rastavljen. Dvojica sinova, Ivan i Marko, četiri i šest godina, živjela su s njim. Majka im je spakirala kofere i odselila put Splita, a tata se snalazio kako zna. Uz posao i vođenje kućanstva, najčešće bi bake uskočile spasiti stvar, ali ni one nisu više imale energije ni za igralište, a kamoli za legić.
Jednom kad je Sunčica ostala dulje ispravljajući izvještaje, Zvonimir ju je pozvao na čaj. Sjedili su u maloj sobici, čuo se samo šušanj vrećica čaja, vani je već padao mrak, a iz ulice se čuo miris pečenih kestena. Njegov je glas zvučao mekano, drugačije, kao kod nekoga tko rijetko otvara srce.
Sunčice, vidim koliko si dobra i brižna, počeo je malo nespretno, ali iskreno. Imam ti jednu ponudu: udaj se za mene. Ne zbog zaljubljenosti iako mi se sviđaš! nego radi obitelji. Dečkima treba netko nježan, netko tko će ih zagrliti. Ja ti nudim dom, sigurnost, pomažem u svemu. Ako želiš, upiši ponovno faks, podržat ću te. Samo pomozi nama da napokon imamo normalnu toplinu doma.
Sunčica je protrnula. Tražila je zrak, srce joj je udaralo kao tramvaj na Maksimirskoj. Zvučalo je ozbiljno, ali u njegovim je očima vidjela samo umor čovjeka koji jednostavno traži malo mira, ne bajku. Nije pokušavao rasplamsati strasti, samo govoriti iskreno.
Treba mi vremena da razmislim, promucala je, boreći se sa suzama. U glavi vrtložnica: hoće li uspjeti biti mama tim dečkima? Hoće li moći? Ali negdje u dubini već se rađala prava želja.
Naravno, osmijehnuo se Zvonimir s razumijevanjem. Ne očekujem odgovor na brzinu. Prava odluka mora sjesti u srce.
Sunčici je sjeo kamen s leđa. Prvi put nakon godina imala je osjećaj da je netko vidi, ali ne kroz prizmu zahtjeva, nego nje, onakvu kakva jest.
Tjedan dana kasnije odlučila je pristati. Nije bila laka odluka, analizirala je dane i noći, zamišljala scenarije, bojala se. Ali kad je odvagnula sve shvatila je da će žaliti cijeli život ako ne pokuša.
Vjenčanje je bilo skromno par kolega i dečki u glavnoj ulozi, bez kiča, bez baklji, ali s kolačima koje je ispekla Marina. Prvo su je sinovi gledali ispod oka, tipično dječački, no za dva dana već su tražili mama Sunčica, možeš li mi pomoći s autićima? ili su joj donosili kamenčiće iz parka za sreću.
Sunčica ih je obožavala iz dana u dan sve više pekla je kolače, čitala priče na glas, skrivala im poklone po stanu. Prvi je put osjećala da ju netko treba ne zbog funkcije rodilja, već samo jer je tu.
Isprva su ona i Zvonimir funkcionirali kao praktičan tim: razdjeljivali obaveze, dogovarali tko kad kuha, tko ide po klince. Sastanci, popisi, dogovori. S vremenom je među njima počela izvirati prava toplina kad ju Zvonimir zamijeni kod kuće da otkuca seminar, kad nađe novu igračku ili kad je dočeka šalica kave nakon napornog dana. Osjećala je koliko on diše kad vidi da je ona sretna s dečkima. On je, pak, shvatio da ne može zamisliti dan bez njezina smijeha i galame male ekipe.
Jedne večeri, dok su djeca već spavala a Sunčica glačala dječju robicu, Zvonimir je došao tiho, uzeo je za ruku. Ambijent miran, svjetlo iz lampe, tiho otkucavanje sata, miris rublja.
Znaš, šapnuo je, molio sam te da budeš mama mojim sinovima, ali ti si za nas troje postala sve. Volim te stvarno.
U očima Sunčice blistale su suze, ovaj put radosne. Kao da joj je netko rastopio led oko srca koji je čekao baš taj trenutak.
I ja tebe, prošaputala je. Nikad nisam vjerovala da dogovor može postati prava obitelj.
S vremenom su postali sretno bračni par. Sunčica je upisala izvanredni studij, grizla se hoće li moći balansirati sve, ali Zvonimir je bio njezin fan broj 1 izrezivao novinske članke o učenju, podsjećao na rokove, donosio knjige i govorio: Ti možeš sve. Ja vjerujem u tebe.
Dečki su rasli zadovoljni, s pjesmom i zagrljajima, znali su da su njih dvoje uvijek tu. Zimi su gradili snjegoviće, ljeti brali lavandu na tržnici, navečer čitali bajke. Ivan je bio barem tri puta dnevno u filozofskim pitanjima, Marko ih je sve odjednom grlio sa Svi ste moji!.
A Tatjana? Ostala je bez onog o čemu je sanjala unuka. Starija kći, izmučena stalnim pritiscima, odselila se u Irsku graditi karijeru i tražiti sebe. Poslala je jedva koji red: Mama, sretna sam. Više neću živjeti po tvojim scenarijima. Tatjana je slegnula ramenima, spremila pismo i nastavila zvati Sunčicu, ali je uvijek dobivala automat Pretplatnik nije dostupan. Prešla je na SMS-eve, zahtjevne, ljutite, pune zamjerki i krivnje, ali Sunčica se više nije osvrtala. Odlučila je jednom zauvijek živjeti po svom.
Napokon je pronašla obitelj gdje je vole jer je baš ona s osmijehom, stresom i svim (ne)savršenstvima. Prvi put je bila kod kuće.
Nekoliko godina kasnije, jednom jesenskom subotom, Sunčica šeta sa Zvonimirom i dečkima kroz zagrebački park. Lišće pleše po šarenim stazama, zrak miriši na gljive i pečene kestene, a klinci jurcaju, razdragani, skupljaju žireve.
Ivan prvi dovikne:
Mama, našo sam najveći list! dotrči, crvenih obraza i s lišćem velikim kao dlan, sav važan.
Sunčica se nasmije, čučne, zagrli ga, udahne miris djeteta i pogleda prema Zvonimiru. On je samo stajao tamo, prislonjen uz drvo, smiješio se i gledao ih svim srcem.
Marko potrči, povuče je za rukav:
Mama, dođi vidjet ima cijelo nebo u ovoj vodi!
Ustane, primi ih za ruke i zajedno krenu do lokve gledati oblake kako plešu u vodi.
Eto ga, pomisli Sunčica, ovo je to. Čista, prava sreća. I ludo bi bilo poželjeti išta drugo.
Bila je toliko sretna da ni Dinamo ne bi mogao pokvariti taj dan.
