– Recite mi, koliko dugo će Marija biti u ovakvom stanju? upitala je Ivanka Petrović, gledajući svoju kćer.
Marija leži na bolničkom krevetu i u rukama drži fotoalbum koji joj je donijela majka.
– Teško je reći… liječnik je slegnuo ramenima. Katkad se sjećanje vrati kroz nekoliko dana ili tjedana, a ponekad… doktor je suosjećajno pogledao ženu.
– Zašto ste stali? Recite mi iskreno, ja želim znati na što moram biti spremna.
– Nekad prođu mjeseci prije nego što se osoba opet sjeti svega što je bilo prije nesreće.
– Mjeseci? teško uzdahne Ivanka. Doktore, možda glupo pitam, ali ima li… Ima li načina da se to ubrza? Tablete, injekcije? Spremna sam platiti koliko treba. Novca imam.
Otvorila je torbu i posegnula za snopom od tisuću kuna.
– Nema potrebe… Savjetovao bih da Marija što više vremena provodi s bliskim osobama. Tada postoji veća vjerojatnost da se sjećanja vrate prije. Ima li ona još nekoga osim vas?
– Naravno da ima. Zapravo se trebala udati. Vjenčanje je za tri tjedna.
– A gdje je mladoženja?
– Pa… zbunjeno je odgovorila Ivanka Branimir je sada baš zauzet oko priprema za svadbu.
*****
– Mira, što si opet tako šutljiva? Marija je prišla mački i pomilovala je. Još se ljutiš što se udajem? Takav je običaj kod ljudi, znaš… Vjenčaju se pa žive zajedno. Ali nemoj se brinuti, manje te voljeti sigurno neću.
Mira se okrenula prema prozoru, pokazujući tako da joj razgovor nije po volji.
– I Branimir će te zavoljeti, dat ćeš ti njemu priliku. Što si se tako naježila na njega? Dobar je dečko, brižan, suosjećajan.
Mira ju je pogledala s nevjericom, pa skočila na noćni ormarić i jednom šapom srušila okvir za slike.
– Mira! Što si sad to napravila? uzviknula je Marija skupljajući staklene komadiće.
Mačka nije odgovorila. Samo je skočila nazad na krevet i legla uz jastuk.
– On je zaista dobar, voli me i ja njega. Svidjelo ti se to ili ne, Branimir će živjeti s nama. Mama nam je obećala veći stan, ima mjesta za sve. Imat ćeš svoj kutak.
Kad je pokupila staklo, Marija je digla sliku ona i Branimir nasmiješeni ispred matičnog ureda u centru Zagreba.
To je bio baš onaj dan kad su predali papire. Možda najbolji dan u životu.
Ili jedan od boljih upoznavanje s Branimrom također joj ostaje u posebnom sjećanju.
*****
S Branimrom se Marija upoznala sasvim slučajno.
Jednog dana je došla kod majke na posao (Ivanka vodi privatnu tvrtku za savjetovanje) pa je skoro naletjela na Branimira.
Zapravo, zamalo ga je srušila, žureći majci u ured, a on je s gomilom papira bio na putu prema njenom uredu zbog potpisa.
– Oprostite, molim vas, smiješće se ispričala Marija. Žurila sam se k mami, dogovorile smo kavu, nisam vas ni primijetila.
– Ma ne brinite, događa se, Branimir je sakupljao papire.
– Treba li pomoć?
– Ne, hvala, sve je pod kontrolom. Vaša mama…
– Da, to je Ivanka Petrović, moja mama. Ako vam je hitno, slobodno prvo vi.
– Ne, ne, vi izvolite.
Taman tada su se vrata otvorila, a Ivanka je kroz smijeh komentirala:
– I pitam se tko to zabušava pred mojim uredom Ajde, ulazite, spremala sam kavu s kolačima.
Tako je Marija upoznala Branimira.
Nakon toga viđala ga je još nekoliko puta kad bi došla kod mame, onda joj je predložio da odu na kavu u obližnji kafić, a vikendom su zajedno išli u kino.
Veza im se brzo razvila. Mariji se Branimir stvarno svidio: dobrodušan, zabavan, pažljiv… I mama je, kad je čula, klimnula s odobravanjem:
– Branimir je dobar i sposoban dečko. Ako si ozbiljna s njim, nemam ništa protiv. Biti će kome tvrtku ostaviti i onako bih konačno htjela malo živjeti za sebe.
Nakon pola godine Branimir je zaprosio Mariju, a ona je pristala.
Ivanka je odmah promaknula zeta na poziciju zamjenika direktora i dala mu do znanja da će nakon svadbe donijeti važnu poslovnu odluku.
Marija se u međuvremenu posvetila pripremama za vjenčanje: biranje restorana, lista gostiju, pozivnice, dogovor s fotografom, prijevoz Posla do grla, vremena malo.
Zato njena crna mačka Mira većinu vremena provodi sama doma. A čim bi Marija spomenula Branimira, Mira bi frknula nikako joj nije prirastao srcu.
Kad je Branimir prvi put došao u njezin dom, pažljivo je odmjerio Miru pa upitao:
– Crna mačka? Zar te nije strah, Marija?
– Čega?
– Pa znaš onu priču: crne mačke donose nesreću, simboliziraju zlo, prišuljaju se i
– Gluposti, nasmije se Marija. Nisam mislila da vjeruješ u takve stvari.
– Ma nisam baš, nego znaš ono Gdje ima dima, ima i vatre.
– Mira je dobra. Ako je nešto utjelovljenje, to je sigurno sreće. Hoćeš je pomaziti?
– Opasno je?
– Nije! Moraš nekako uspostaviti odnos s njom, ipak ćemo svi zajedno živjeti.
Marija je uzela Miru i donijela je Branimru. Čim je on pružio ruku, mačka ga je ogrebla po dlanu.
– Auu! povukao se Branimir.
Marija je ostala bez riječi od šoka. Mačka je još par puta fijuknula prema njemu. On se odmaknuo na sigurno, a ona je ostala na straži.
– Oprosti, Branimire Ne znam što joj je došlo.
– Imaš li nešto za dezinfekciju?
– Da, odmah ću donijeti, Marija je Miru odnijela u drugu sobu i utrčala po prvu pomoć.
Od te scene, svaki put kad bi Branimir došao, Mira bi doslovno poludjela frktala kao da pred sobom ima tko zna kakvo stvorenje.
Marija ju je svaki put morala zatvarati. Kad bi dečko otišao, razgovarala bi s Mirom, molila je da prestane.
Sve te uspomene preletjele su joj pred očima u sekundi.
Onda je krenula u kuhinju baciti staklo, vratila se, stavila sliku u ladicu i sjela na krevet.
– Mira, molim te, ajmo pokušati zajedno. Tako će biti, to moraš prihvatiti.
Pomazila je mačku, ustala i otišla se spremati. Danas je trebala u restoran potvrditi meni za svadbu. Branimiru još nije stigla reći gdje će proslava biti (on u zadnje vrijeme stalno zatrpan poslom), ali bila je sigurna da neće imati ništa protiv.
*****
Marija izlazi iz restorana, zadovoljna, sve je dogovorila i dobila veliku popust.
Vadi mobitel, zove Branimira jedva čeka podijeliti dobru vijest.
On prekine poziv.
“Čudno…” pomisli iznenađeno.
Zove ga opet. Nakon trećeg zvona napokon ga čuje:
– Branimire, htjela sam ti reći nešto super…
– Marija, oprosti, sad sam na važnom sastanku. Nazvat ću te poslije, može?
– Dobro…
Spremila je mobitel i krenula prema autu. Zatim zastane na pločniku kao ukopana.
Preko ceste ugleda Branimira. Stoji ispred ulaza u kafić s nepoznatom djevojkom. “Kako je to moguće? Pa rekao je da je na sastanku lagao je?”
Krene ga opet zvati, ali onda ugleda nešto što joj sruši tlo pod nogama. Branimir zagrli djevojku, poljubi je, rukom klizne niže, a ona se smije i prihvaća sve pred svima.
Ruka joj padne, oči suze.
“Zašto? Govorio je da voli, da se nikad neće dogoditi izdaja, da mu je stalo… sve laž…”
Branimir uhvati djevojku za ruku i odvede je prema restoranu.
U toj istoj zgradi je hotel. Vjerojatno poslije ručka slijedi nastavak
Ne, ne želi scenu, ali bar mu želi pogledati u oči. I pitati zašto.
Marija, teško koračajući, prelazi prema pješačkom prijelazu, ignora svijet oko sebe.
Sve je odjednom palo. Svijet joj se okrenuo naglavačke, sve vrijednosti nestale.
Vjerovala mu je svaki put kad bi rekao da ima previše posla.
Mislila je: trudi se završiti sve prije vjenčanja. A zapravo… Sve to vrijeme viđao se potajno s drugom. Iza njezinih leđa…
“Čemu ova svadba? Pa jasno, zbog mamina posla… Bože, kako sam naivna…”
U trenutku kad je već prelazila cestu, nije ni primijetila da je crveno svjetlo. Ni kad su joj ljudi vikali, nije ih čula.
Čula je samo škripu kočnica auta što je izletio iz ugla, pa osjetila udarac i mrak.
*****
– Sjećate li se što se dogodilo? pita liječnik pokraj Marije, čije je lice zamotano zavojima.
– Ne.
– Sjećate li se svog imena?
– Ne.
– Koji je danas dan, znate?
– Ne… Ništa se ne sjećam. Samo djetinjstva, osnovne, faksa, tatine sprovode.
– Znate li gdje ste sada?
– Pretpostavljam u bolnici.
– Tako je. U bolnici ste. Udarilo vas je auto. Srećom bez lomova i unutarnjih ozljeda, ali ste udarili glavu i djelomično izgubili pamćenje.
– Što to znači?
– Riječ je o retrogradnoj amneziji. I većinom se pamćenje vrati s vremenom. Ima nade.
– Dobro…
– Smijem pogledati vaš mobitel?
– Zašto?
– Da bih mogao naći kontakte u imeniku i javiti vašim najbližima što se dogodilo. Imate li roditelje? Muža? Zaručnika?
– Majka… još mi je živa majka.
– Dobro, kontaktirat ću vašu mamu. Vi se odmarajte. Par dana ćete biti ovdje, pa doma ako ne bude komplikacija.
*****
Ivanka Petrović je dojurila čim je saznala. Drži Mariju za ruku, suze joj teku premda si je obećala da će biti jaka.
– Kako si mogla, kćeri moja? promuca majka. Svadba je skoro… Sjećaš li se Branimira?
– Ne, ne sjećam se… Je li zgodan?
– Zgodan, i dobar. Nazvala sam ga, ali zasad ne može doći.
– Zašto?
– Zato što je zadužen za skoro sve pripreme. Nada se, kao i ja, da ćeš do svadbe vratiti makar dio sjećanja.
– Znači rekla si mu da sam izgubila pamćenje?
– Naravno. Kako bih drukčije?
Majka je svakodnevno dolazila, donosila albume, stvari sve što bi moglo pomoći Mariji da se sjeti.
Ali Mariji se nije vraćalo ništa.
Kad ju je Branimir posjetio dan pred otpust, gledala ga je kao da ga je tek sad upoznala. On se šalio, tješio, tvrdio da će biti u redu.
– Čak i ako se ne sjetiš do svadbe, vjenčat ćemo se! Zar ne?
Marija je šutjela. Nije znala što bi mu odgovorila. Ni je li ga voli.
Kad je napokon došla kući, Ivanka joj je pokazala stan. Tamo je bila Mira. Oči velike, prestrašene.
Gledala je svoju vlasnicu kao da pita: “Zašto te nije bilo? Što je s tobom?”
– Imam li stvarno mačku? pitala je majku. Zašto mi nisi spominjala?
– Zašto da ti govorim… Liječnik kaže čovjek će ti pomoći vratiti sjećanje, ne životinje.
– A tko ju je hranio kad mene nije bilo?
– Ja. Poslije posla bih dolazila. Ma ti bi bar toliko brinula za vjenčanje koliko za tu mačku!
Marija nije rekla ništa.
Samo priđe Miri, pomazi je, podigne i zagrli.
Odmah je toplije, kao šalica kave u rukama. (Sjeti se naglo: voli li ona uopće kavu?)
– Kako se zove?
– Što?
– Mačka. Zaboravila sam…
– Mira.
– Lijepo ime. Zašto baš tako?
– Otkud ja znam? Došla si jednog dana s faksa, bila je uspred ispita, zoveš me i vičeš: “Mama, našla sam crno mače!” Ja te pitam za ispit, a ti samo o mački
Tjedan dana se Marija borila sa sjećanjem, bezuspješno. Plakalo joj se.
Srećom, stalno je bila Mira uskočila bi joj u krevet, mjaukala i molila zagrljaj. Kad bi je uzela, sve bi bilo lakše.
Ponekad bi Mira iznenada potrčala iz sobe.
– Ostani! Nemoj bježati, trebaš mi viknula je Marija.
Ali, Mira bi se samo poslije vratila, ušuljala se tik uz nju.
Kad bi polagala ruku na Mirin trbuh, osjećala bi dubok uzdah.
Kao da joj Mira pokušava nešto reći. Ali Marija nije mogla shvatiti što.
Znala je pitati majku što misli da to znači, a Ivanka bi samo odmahnula: “Više budi s ljudima, ne mačkom. Svadba ti je za koji dan, a ti i dalje ništa”
Jednog dana, kad je Mira opet otrčala van iz sobe, Marija odluči poći za njom.
Instinkt joj kaže traži da ju pronađe.
Traži je: u kuhinji, kupaonici, na balkonu nigdje. Ostala je još samo predsoblje.
Već kroz igru upita: “Gdje si se sakrila, Mira? Nađem li te sad, izljubit ću te!”
– Mijau! odzvoni zvuk.
I kad se okrenula prema ormaru, pronašla je Miru na donjoj polici.
Odjednom bljesak kroz glavu, kao munja. Srećom, oslonila se na zid.
Približila je Miru, uzela je u naručje, nježno po češlju prešla.
Nije ništa govorila, samo mazila. A onda, iznenada:
– Koliko dugo nismo tako igrale? Bila sam umorna, zaboravila na tvoju igru… Našu igru. Oprosti, Miro.
Mačka je zadovoljno prela, oči obasjane radošću.
Par minuta kasnije zazvonilo je na vrata. Branimir, s buketom gerbera.
– Bok, Ivanka me zamolila da navratim rekla je da danas ne može.
– Uđi… suho odgovori Marija. Ne moraš se izuvati.
– A hoćeš li…
– Što?
– Hoćeš li maknuti mačku? Možda se ne sjećaš, ali stalno me grebe. Prvi put kad sam došao, skoro mi ruku raskrvarila.
– Stvarno?
– Da. A obećala si, zapravo, da ćeš je dati nekome… Da nam ne smeta u životu. Možda je vrijeme?
– Ozbiljno? nasmiješi se Marija. To se baš ne sjećam.
– Pa, znaš… zbog njega…
– Da prestane napadati, da. To da. Ali da je dam? Nikada. Zato što volim Miru.
Branimir je nekoliko sekundi gledao Mariju ne znajući što bi.
Onda mu sine:
– Jesi se ti možda svega sjetila? Sjetila si se?
Marija kimne.
– Hvala Bogu!
– Stvarno to misliš?
– Naravno! Sad nećemo morati otkazivati vjenčanje. Sad će sve biti dobro.
Htjeo ju je zagrliti, ali Marija se odmaknula.
– Mira i ja, sigurno ćemo biti super. Ti i ja, teško. Svadbu, dragi, moramo odgoditi. To je to.
– Ne razumijem Zašto?
Marija mu sve ispriča. Bez ljutnje, bez suza. Nabrojala je činjenice. Branimir ju je gledao, zbunjeno, bez riječi.
– Čekaj, pa to nije bilo ozbiljno…
– S tobom ništa nije ozbiljno. Sa mnom ti nije ozbiljno, ni s njom. Vrijeme je da odrasteš. Žao mi je, ne želim te više gledati.
– A ako ne idem? Volim te, kužiš?
– Ne ideš? mirno kaže Marija. Onda bježi.
Pustila je Miru, koja je odmah zaprijetila Branimiru.
On je izletio iz stana brže nego što je došao. Marija je s olakšanjem zaključala vrata, pomislivši: samo da može tako lako zaboraviti sve povezano s tim lažljivcem.
No, vrijeme liječi. I Mira je s njom. Zaboravit će, kad-tad.
Istog dana je nazvala mamu i obradovala je: sve se vratilo. Ispričala joj je i za Branimira.
Majka je šutjela pa rekla:
– Dobro, nije tragedija otkazati svadbu. Glavno da si ti živa, dobro, i da ti se sjećanje vratilo. Za Branimira ne brini, danas ću ga otpustiti.
– Ma ne brinem. Baš mi je drago što se sve ovako gotovo. I to, znaš, zahvaljujući Miri. Kako je znala što treba napraviti?
– Znaš, nedavno sam čitala da u Japanu i Engleskoj crne mačke poklanjaju mladenkama za sreću. Možda je i Mira poslana da ti budeš sretna.
– Ne možda, nego sigurno, mama… Mira je moja sreća. Najveća.
Pretplatite se na kanal
da ne propustite nove priče
Pretplatiti.
