Ma tko će tebe htjeti s petoro djece na leđima? majka je istjerala Anđelku, udovicu od 32 godine, ne znajući da ju u staroj obiteljskoj kući čeka nasljedstvo i gost iz noćnih magli.
Na groblju je bilo vlažno, glina je škripala pod nogama i lijepila se za potplate njenih običnih cipela. Anđelka je drhtala, gledajući kako grobari prekopavaju zemlju u kojoj je upravo pokopala svoj dosadašnji život. Mario je otišao iznenadno, u 35. godini jednostavno je pao na poslu, i više se nije digao.
Uz nju je nervozno poskakivala Ankica, njezina majka, u debelom kaputu od kunovine gledajući unučad kao da su hladne ribe zalijepljene za njezinu kćer.
Dobro, dosta je suza, ajmo doma, rekla je majka kad je humak bio gotov. Idemo, Anđo. Nema smisla smrzavat se ovdje. Trebamo ozbiljno porazgovarati.
U njihovom skučenom stančiću, kojeg su kupili na kredit, Ankica je odmah zauzela mjesto za stolom u kuhinji.
Ovako počela je, ni šešir nije skinula. Stan će banka uzet, jasno je. Nemaš od čega vraćat rate. Marija više nema, ti si stalno na porodiljnom.
Naći ću posao, šapnula je Anđelka, ljuljajući Peru na rukama, koji je imao samo godinu dana.
Kakav posao? Tko će tebe s petoro klinaca? Kao čistačicu? Najstarije, Katicu i Markeca, u dom bih poslala. Privremeno. A ove male možda će centar udomiti, odvagnula je Ankica ledenim glasom.
Izađite šaptom je Anđelka.
Molim? začudila se majka.
Ostavite moj stan na miru! Anđelkine oči su bile suhe, ali strašne. Djecu ne dam. I ako treba, propast ću od gladi, ali djecu ću podići.
O, jadna li tebe odbrusila je majka, zakopčala kaput. Trebala si prije misliti, a ne sad cviliti. Evo ti tvojih pet kolica, bori se sama. Od mene ne traži novce!
Nakon mjesec dana stiglo je službeno pismo. Imala je dva tjedna da iseli. Jurila je okolo, tražila krov iznad glave, ali nitko nije htio udovicu s petoro djece.
Tadapismo iz sela Krivi Potok. Iz pisarnice su javili da joj je pokojna teta Anka ostavila kuću. S kojom ju je vidjela svega jednom u životu. Kuća stara, ali njena, pomislila je Anđelka. Nije imala izbora.
Krivi Potok je dočekao ledenim vjetrom. Kuća je stajala na rubu šume, crne grede, truli trijem i mutna, ukošena okna gledala su na sivi svijet.
Mama, hladno je, zajecala je mala Mirta, koja je imala pet godina.
Sad ćemo, mala, odmah ćemo naložiti peć, pravila se Anđelka mirna.
Prva noć je bila paklena. Peć je dimila, djeca su kašljala, kroz svaku je pukotinu puhao ledeni zrak. Navukla je svu odjeću, prekrivače i stare tepihe po njima. Sama nije oka sklopila, već je bdjela nad sedmogodišnjim Mišom.
On je imao tešku bolest. Liječnik u Rijeci je rekao: Možda ne dočeka godinu. Već se pogoršava. Trebala bi privatno, u Zagrebu. Cijena kao dvije ovakve kuće.
Ujutro je otišla na tavan začepiti rupe. Među žnjampom, starim novinama i poderanim kaputima, spazila je limenu kutiju za čaj. U platnu je nešto teško šuškalo.
Sat. Džepni, masivan, sa srebrnim lancem. Prstom je prešla preko poklopca. Povukla se dvoglava ptica i natpis: Za vjeru i odanost.
Lijep, uzdahnula je. Ali što vrijedi?
Sat je šutio, kazaljke zaleđene na pet minuta do ponoći.
Sakrije ga u ormar. Sada nema vremena za antikvitete. Hrane ima još za tri dana, drva ponestaje, a Miši je sve gore. Čak ni ne ustaje.
Te večeri zapuhao je snijeg, odvojio kuću od ostatka sela. Djecu je uspavala, sjela kraj prozora i suzama zalijevala noć.
Tada pokuca tiho netko na vrata.
Anđelka protrne. Sanja li?
Kuc, kuc. Zvuči stvarno, duboko.
Uzme željeznu polugu, ide tiho.
Tko je?
Pustite, gazdarice, zima pritišće, javio se glas s druge strane, škripav kao stara vrata, ali smiren.
Bez riječi okrene ključ. Pred vratima stoji starac, malen, u neobičnom surkotu do zemlje, opasan užetom. Duga sijeda brada, a oči svijetle, mlade.
Uđite otvori mu.
Stari uđe, ali snijeg se ne lijepi za njega, nit uđe hladnoća; naprotiv, toplina peći širi se oko njega.
Pogleda gdje spavaju djeca, zadrži tek tren pogled na Miši.
Pritisla ga boleština? upita gost.
Teška bolest, a novca nemam, odgovori Anđelka.
Novac je prašina, sjedne djed na stolicu. Vrijeme je, dijete, zlato. Jesi li mi našla poklon?
Ona se prene.
Mislite na sat? Vaš je?
Moj. Gospon mi ga je daroval kad sam mu život spasio. Dugo sam ga čuval Znao sam da će zatrebati.
Dide, onda ću ga prodati! obradova se Anđelka. Bar ću nabaviti lijekova. Srebro je!
Djed se nasmije pod bradu.
Ne hitaj u Zagrebačku ulicu odmah. Taj sat ima tajnu. Majstor ga je našalio. Uzmi šilo i pod poklopcem, kod spojnice, stisni. Ima dvostruko dno.
Ustade.
Ime ti samo reci Anđelka.
Zovu me Borislav.
Skinula je čajnik, okrenula se Starca nema. Djeca spavaju, vrata su zatvorena, kuća miriši po kvascu i tamjanu.
Cijelu noć nije spavala. Ujutro, još za mraka, pronađe sat, uzme šilo, ruka joj drhti. Napipa sitni otvor ispod spojnice, pritisne.
Klik.
Poklopac odskače. Ispod, umotan papir u četvero i zlatna dukata. Prava, teška, sasvim drugačija od onih po kioscima.
Odmota papir: Ovime potvrđujem pravo, dalje teško čitati, staroslavenska slova.
Sjeda u prvi autobus za Ogulin, traži antikvarijat. Vlasnik, čovjek niskog rasta i lovačkog pogleda, škilji kroz povećalo.
Srebro, osamdeset četvrte, pet tisuća kuna maksimum, ogreban, mala.
Pogledajte ovo, molim, prinese mu papir i zlatnik.
Antikvar mu se obrve podignu, pa problijedi.
Otkud vam ovo?
Nasljeđe je, Anđelka.
Gospodo To je konavoski dukat, iz posebne serije. Ovo je potvrda s potpisom bana Jelačića. Ne usudim se ni procijenit. Morate na dražbu u Zagreb To vam je sudbina.
Za mjesec dana Miši su liječnici u Zagrebu pomogli. Najbolji stručnjaci, najbolja bolnica. Anđelka je sjedila u sobi i gledala kako mu obrazi crvene. Novca je ostalo, više nego dovoljno. I za novu kuću, i za obrazovanje za svih pet.
Kad se vratila u Krivi Potok, prvo je otišla na groblje. Dugo je tražila, razgrćući suhu travu. Našla je. Naginjao se drveni križ, pločica išarana kišom: Slug Božji Borislav, 1888. 1960.
Položila je cvijeće i duboko se poklonila.
Hvala vam, dida Borislave.
Izgradila je veliku, svjetlu kuću, s grijanjem i svim komoditetom. Selo ju je poštovalo vrijedna je žena, djecu urednu vodi.
Majka se pojavila za pola godine. Došla taksijem, s tortom, razgledala prostrano dvorište.
Zdravo, kćeri! raširila je ruke kao da je nikad nije tjerala. Čula sam, da si pronašla blago? Ajde, vidiš, sve dobro ispadne! A ja malo slaba, mala mi je mirovina, imaš puno soba, valjda ima i za mene.
Anđelka je stala na prag, uz nju su stajali stariji klinci i gledali baku ispod oka.
Dobar dan i tebi, majko, mirno je rekla Anđelka.
Pa, što čekaš? Pozovi me unutra! majka je već prstom golažila stepenicu.
Ne.
Kako ne? osmijeh joj je zapeo.
Ovdje nema mjesta za tebe. Svoj si izbor napravila kad si nas istjerala.
Ja ću tebe ja imam pravo! Ja sam ti majka! Ankici se lice zacrvenjelo.
Pokreni što želiš, okrenula se Anđelka prema vratima. Za sada, idi. Mali Mišo treba spavati.
Zatvorila je teška, hrastova vrata. Brava je kliknula.
Vani je još dugo recitirala majka o nezahvalnosti i pet prikolica, ali Anđelka više nije slušala. Otišla je u kuhinju gdje je mirisalo na pitu od jabuka, a stari sat na zidu mjerio tiho i pravilno vrijeme njihova novog, mirnog života.
