Nema kud pobjeći
Marija Stjepanovna, pa zar me ne prepoznajete? Ja sam, Marko… Vaš jedini nećak.
Marko?!
Teta je nekoliko sekundi teško disala.
Isuse, ja već mislila da si ti negdje pokopan, ili si završio u zatvoru. Ne zoveš, ne pišeš ništa…
*****
Zašto baš sad?! pitao se Marko, sjedeći pred laptopom, dok mu je s druge strane zida štemerka pilila mozak. Zapravo, nije ju uopće htio čuti, ali protiv te buke nije bilo spasa.
Marko je stavljao dlanove na uši, nosio slušalice, čak i glavu pod jastuk gurao…
Potpuno uzaludno.
Svaki novi udarac dolazio je uz jecaje metala i zvuk koji se ne može preživjeti bez laganog nervnog sloma. Imao je osjećaj da ne sjedi u stanu, nego negdje na gradilištu usred Zagreba.
Daj, pa kad će ovo završiti?! Dokle više maltretiranja?
Marku se pucalo od želje da ustane od pisaćeg stola, izleti na hodnik, pa jednim udarcem nogom izbije čelična vrata i oduzme susjedu taj prokleti bušač.
Ali to je bilo izvedivo samo u mašti ili…
…na stranicama novog romana.
U stvarnom životu, njegov susjed Zvonko, bivši padobranac i dvaput veći od garderobnog ormara, mogao bi Marku i vratiti natrag. A pogledom bi smrzn čovjeka.
Tako da nije imao izbora nego trpjeti.
Možda bi i trpio stvar, da nije jednog detalja…
Direktor poznate zagrebačke izdavačke kuće, očito zadovoljan njegovom prošlom knjigom o misterioznom ubojstvu u izmišljenom Fužincu Donjem, javio se Marku i predložio suradnju.
I to, naravno, uz solidnu svotu kuna pardon, eura. Reko čovjek, bit će toga.
Pristajem! uskliknuo je Marko.
Super, samo jedan uvjet: knjiga kroz tri mjeseca na stolu! odgovori direktor.
Ma, bez brige.
Marko, naravno, uvijek prvo nešto obeća, pa tek onda promisli. Tako i sad pristao na sve, a pojma nema o čemu bi, zapravo, pisao.
Jasno je da treba biti detektivska napetica. Nekome iskusnom, kao što je Marko pa to smuljati roman o zločinu, mala stvar. Ali u stvari, ništa nije tako jednostavno.
Treba smisliti ideju. Razraditi zaplet, ubačiti likove… A najvažnije smisliti dobar zločin.
A zločin, nažalost, nije Kraš Napolitanka pa da se s police uzme. Tu se treba pomučiti. Izmučiti mozak.
Prošli put mu je za to trebalo pola godine. Ali tad nije imao rok, pa je mogao na suncu gubiti vrijeme. Sad, tri mjeseca. Ni za dobar gablec nije, a kamoli radnju romana.
I baš sad susjedi odlučuju renovirati… zvuk štemerice tjera misli ravno u crnjak.
Pitao je Marko Zvonka na balkonu koliko kani dugo štemati.
Tri mjeseca, sigurno. Smeta ti?
Ma ne, čisto me zanimalo… Pobjegao je Marko bijel kao jogurt kroz vrata.
Znači, nije bilo druge mora bježati iz stana. Samo, kamo?
Pogledao cijene hotela… Toliko nerealno skupo, da je hotel odmah otpao.
Najam stana, puno povoljnije, ali… Gdje zagarantirati da novi susjedi neće isto krenuti s renovacijom?
Odgovor nije našao.
I ako su mirni, možda budu malo pijani mjesec dana jer im je sina rodila ili kćerku… Možda dođe mala violinska genijalka koja vježba do deset navečer!
Najam je kocka a možda ispadne skuplja od hotela ako stalno seliš.
Iz susjednog stana nešto je tresnulo o pod prema zvuku, kao da je strop pao. Marko je refleksno skočio gore, zaboravio da sjedi na krevetu, ni ne za stolom, a iznad glave mu polica s knjigama…
Masirajući čelo, sjetio se tetke, Marije Stjepanovne.
Odnosi s njom su mu bili niti dobri, niti loši, reklo bi se, nikakvi. Posljednji put je tetu vidio na sprovodu vlastite majke. Davno, sedam godina.
Ali, začudo, broj tetke pamti napamet. Svoj često zaboravi, ali tetkin nikad. Nakon što je udario glavom, samo mu se pojavio broj bio bi grijeh ne iskoristiti priliku.
Halo! začuje Marko poznati glas, i srce mu zaigra što teta diše.
Dobar dan, Marija Stjepanovna. Ovdje Marko.
Marko Marko ponovi ona. Onaj vodoinstalater? Jesam li ja vama platila onaj ventil u kuhinji? Možda sam nešto zaboravila…?
Ne, teta, prepoznajte me… Ja sam Marko vaš nećak, jedini.
Ma Marko… stvarno?! nekoliko sekundi je šutjela.
Isuse, ja sam već mislila, il si umro, il su te zatvorili negdje! Ne javljaš se, ni pismo, ni razglednica…
Ma šta ću, puno se radi. Nisam stigo nikako zvati. smuljao je Marko.
Sedam godina radiš baš non-stop? Ni minute ne uhvatiš? Jesi ti upo u dužničko ropstvo?
Ma ne, teta, nego jurim kao pisac. Pišem knjige. Uglavnom krimići jer idu.
Pisac?! Pa što si onda išo na FER? Toliko para smo tvoja mama i ja ulupali u tvoje obrazovanje! Sve bezveze?
Shvatio sam kasno da me to ne veseli… Uglavnom, teta, zovem iz jednog razloga…
Znači, nisi nazvao čisto radi mene? Nego trebaš nešto, a?
Pa… ovak, iskreno… Zbilja želim čuti kako ste, ali to ide kasnije… Imam molbu.
Treba ti love, ha?
Ne. Treba mi vaša vikendica.
Kako?! Vikendicu hoćeš? A, bogme, kakve li želje, dijete… Jesi ti danas udario glavom?
Odakle znate? Marko se nesvjesno počešao po čelu. Ma nije što mislite! Ne trebam je zauvijek samo bih malo živio na njoj.
Pa budem, zapravo, prodajem je agenciji predala. Sve za prodaju.
Možete li malo odgoditi prodaju? Samo tri mjeseca, i to je to.
Ma možda i mogu.
Stvarno?!
Ali, moraš mi objasnit zašto. Ako misliš muvat žene tamo, a imaš ženu doma, onda nema šanse! Ni ne pokušavaj.
Ma kakve žene? Fala Bogu nemam žene, ni djece…
Ispriča Marko tetki sve pošteno i zaglušne zvukove štemera pusti joj preko mobitela.
Slušate? pitao je molećivo. Tetka, pomagajte!
Na kraju je Marija Stjepanovna imala milosti i pustila ga na tri mjeseca, ali uz uvjet da Marko očisti okućnicu i pokosi džunglu divlje trave do dolaska potencijalnih kupaca.
Nema problema! presretan je Marko. Samo mi pošaljite broj agenta da pokupim ključeve.
Istina, kasnije se užasnuo kad je shvatio da će morati raditi i čuvati dvorište, a i knjiga mora biti gotova, ali nadao se u tišini će mu sve poći za rukom. Ostatak vremena, e, za košnju i uređenje…
*****
Marko je imao sve pod kontrolom. Raspuštene kose, krajem kolovoza, većina vikendaša nestala je iz naselja.
Bio je uvjeren da je sam samcat.
Vrijeme još lijepo, a fali tišine i mira što zanima njega? Jedino ga malo strah neugoda (i nedostatka WC-a koji ne smrdi).
Gurao je kroz žbunje kao Rambo, prema kući, kad:
Stoj! Tko ide?! zagrmi nečiji glas.
Marko stane ukočen.
Tko si, čovječe? Zašto ne odgovaraš?! glas ne popušta, postaje još napetiji.
Marko sam…
Što radiš ovdje?
Došao kod tetke…
Koje tetke?! Tu odavno nema nikoga! Mora da si provalnik!
To je vikendica moje tete, Marije Stjepanovne. Dao mi da budem tu tri mjeseca!
Priđi ogradi.
Kojoj ogradi? zbunjen Marko traži.
Lijevo, nogom…
Kad je Marko prišao, na susjednoj parceli stoji djed s ogromnim psom. Pas ga gleda kao da bi ga smazo. A možda i ne bi, ali Marko od malena strahuje od pasa i vidi samo najgore.
Djed pak priča kao baje. Predstavi se: Ivan.
Marko dokaže da je pravi nećak, a Ivan odmah započne svoju životnu priču. Očito je bio usamljen.
Vidiš, Marko, sedam godina sam tu. Stan dao kćeri kad se udala, ja na vikendicu. Onda je došao Grom, moj pas. Skupa smo sad.
U redu… promrmlja Marko, još gledajući psa s neskrivenim strahom.
Usput, pazim ti vikendice kad nema ljudi. Svatko ima tu nešto dobro frižider, mikrovalka… Tok solidno zaradim, pa makar crkavica. A ti za tri mjeseca pišeš knjigu?
Da. Muke po buci u gradu.
Onda dobro došao. Nitko te tu neće ometat, osmi nas s Gromom. Gotova stvar!
*****
Nakon razgovora s Ivanom, Marko ulazi u kuću. Iz auta donosi hrpu vrećica s hranom, laptop, mikrovalnu. Frižider ima televizor ne treba, nije došao na ljetovanje.
Gleda dvorište i srce mu tone. Odluči promijeniti planove.
Treba ovo srediti, tu ću živjeti tri mjeseca. Ne mogu pred ovim starcem biti seljak kod njega je ko u apoteci.
Četiri dana je Marko čistio, plevio, sadio i grabio. Peto jutro, trava pokošena, divljina nestala, sve složeno gromade korova stavio na zadnji kraj dvorišta (za kompost, nikad se ne zna).
Sve vrijeme Grom gleda iz prikrajka, šuti, promatra i djeluje… prijeteće. Ta šutnja pasja Marku naježila leđa.
Bogu hvala, ograde ima, pas ne može preskočiti. To mu je davalo veću sigurnost nego tonik za živce.
Sad konačno mogu pisati sretan je Marko, otvara laptop.
Sretan, jer sve šuti kao zdenac ni auta, ni pijetla, ni susjeda s bušačem. Nije potrajalo dugo.
Samo što je tipkao prvu rečenicu, kad na susjednoj parceli Grom skoči, pa laje kao lud.
Koji mu je vrag? čudi se Marko.
Cijela četiri dana, dok je on radio, pas je šutio kao zaliven. A sad… laje, dere se, skroz do zida. Bukom ubija svaku misao. Tko je gori: susjed s bušačem ili Grom, pitanje je sad.
Što je zanimljivo čim Marko iziđe van, pas prestane i gleda, maše repom. A kad uđe natrag, cirkusni lavež.
E pa stvarno… Koji sam ja pehist!
Oko toga je popričao s Ivanom, ali starac je samo slegnuo: Nemam pojma. Ali ti se sigurno sviđa, to ti je znak!
Čuj, a meni se baš ne sviđa…
Naviknut ćeš se. Ne možeš vjerovati, na mojoj memoriji svi bi rekli: Ne volim pse! a onda bez njih nisu mogli na kraj.
Netko ga je izbacio kad je došao k vama…
Pa to ljudi nisu, Marko. Nisu…
*****
Te iste večeri, kasno, dođe Hitna na Ivanovu parcelu i iznose ga na nosilima. Marko je sve vidio kroz rupicu u prozoru WC-a.
Čuo je dok je djed zarežao od boli:
Što sad? Tko će čuvati kuće i psa hraniti? Grom mi je skroz sam… neće to izdržati…
Ma vratit ćete se brzo, ne brinite smiruje ga mladić u uniformi. Sada vas moramo odvesti, infarakt nije šala.
Cijelu noć Marko nije oka sklopio. Grom zavija na mjesec. Zaspao je oko podne, ustao predvečer.
Noć ponovno, isto. Vukao je pas do ujutro… tako par dana, dok nije stigao kvartovski policajac.
Šutke je prošao pokraj psa, bio unutra sat vremena, pa zapečatio vrata.
Oprostite, šta se događa? upita Marko.
Tko ste vi?
Ma, privremeni stanar.
Objasni sve kao i Ivanu kad ga je uhvatio u žbunju. Priloži osobnu i tetkin broj.
Umro vam je susjed, infarkt.
Šteta… Bio je čovjek za pet. A šta sad sa psom? Ostao je potpuno sam.
Odakle da znam? slegne policajac. Ako hoćeš, uzmi ga ti. Ako ne, pusti ga. Neće on propasti.
Lako je njemu reć…, usne mu Marko, promatra psa koji stalno sjedi na lancu.
Gladan si, jelda? upita. I odmah shvati bedastoću… Pa jasno da je, nekoliko dana nije jeo.
Marko mu donese veliku kobasicu, baci je preko žice.
Pogodi… naravno, fula.
Nikad ga nisu zvali na košarkaške utakmice, vazda je promašivao.
Baci drugi put opet ništa. Treći isto.
Opsuje Marko i onda s pola straha dođe do Groma. Pas ga gleda mazno, samo žvače jezik.
Marko skupi sve živce, pokupi kobasicu do kućice i pruži mu. Pas smaže u sekundi.
Tako još jedanput. I još.
I onda je Marko učinio nešto što je kasnije debelo požalio. Otpusti mu lanac, ode tri metra pesko se zaleti i baci ga na travu.
I… krene ga lizati po cijelom licu.
Aaaa! urlikao je Marko.
Ali uzalud, nitko mu nije mogao pomoći. Vikend naselje, subota, nikog, nitko ga ni ne čuje.
Po savjetu policajca, mislio je pustiti psa, ali Grom nije ni pomišljao otići. Od tada je počeo hodati za Markom gdje god bi Marko išao.
E, pa što si ti zamislio? upitao ga Marko. Nema šanse da te vodim doma!
Vau!
E, nema šanse… Prvo, ovo je vikendica od moje tetke. Ako sazna, istjerat će me. Drugo, ja sam tu privremeno, treće, nisam ni zaposlen jer ovu knjigu, hvala tebi, neću završiti.
Vau!
Da, baš tebi hvala, jer ti cijele dane laješ, a noći zavijaš. Zbog tebe sam propao, sinko…
Ipak, Grom nije pitao za dopuštenje. Bio je jasan: Tvoj sam i ostajem. Ti sad pazi na mene.
Marko se morao pomiriti.
Na iznenađenje, Grom je prestao lajat, nije ga više živcirao. Mogao je Marko napokon raditi ali…
Ništa nije išlo. Ni ideje, ni likovi, ni zaplet. Skroz se odvikao od tišine, pa sad kad je napokon mir mozak blokirao.
Marku je čak falila njegova stara stančina. Da je ostao, možda bi smuljao roman o bivšem padobrancu Zvonku, kojeg su našli sa štemericom u ruci. Naravno, ne živog inače, gdje je tu krimić?
Umjesto pisanja, Marko je gubio dane prebacujući staru pseću kućicu s jednog dvorišta na drugo. I to ko da prebacuje Golubinjak!
S debelim rešetkama, sve kao bunker. Tu bi zatvarao psa za vrijeme ručka.
Zašto? Jer Grom je sam kriv! Drsko je krao ručak sa stola.
Narihta Marko sve vani, stavi stol i klopu, skuha čaj unutra, vrati se tanjuri prazni kao hrvatski budžet.
E sad si pretjerao! hrabro će Marko.
Kraj stola Grom sjedi, liže se i glumi nisam ja.
Tri sata je Marko vukao kućicu.
Ništa nije pomoglo. Opet, postavi stol, zaključa Groma, ode po čaj, vrati se prazno sve!
Pas sjedi u kućici i ceri se. Vrata zatvorena. Poltergeist…
Idući dan, Marko slučajno vidi: dođe sivi mačak niotkuda, otključa vrata šapicom, i onda skupa u galopu na stol i brsti sve do zadnje mrve.
Mačak vrati vrata na kuku, stara škola.
Jel moguće da se ovo stvarno dešava?
Od tad više nije zatvarao psa u kućicu jeli su svi skupa. Marko na klupi, Grom pod stolom, Mačak sada nazvan Bezobraznik i on ispod.
Kao nagradu, Mačak je pohvatao sve miševe u kući, uredno ih slagao Marku ispod kreveta dobro jutro!
Taj vikend, mislim da se Markovo psovanje čulo sve do Rijeke.
***
Vrijeme za bilancu… Danas dvije tjedna… ništa nisam napisao. Ideja nema. Likovi i zaplet nigdje. Imam psa i mačka, treba ih hraniti. A s čime?
Hladnjak prazan. Treba u nabavku. Planirao ići sam ali Grom i Bezobraznik nisu tako mislili.
Čim je otvorio vrata: ljubimci prvi uskočili u auto.
Nema druge, sve troje u grad. Natrag, sa svim šopingom i tehničkim zaustavljanjima, put je trajao tri sata.
Sve je plan pao u vodu. S njima, nema plana. Oni odlučuju.
Već Marko rezigniran nema više kamo. Nema kud pobjeći…
*****
Iza večere odluči: ujutro, pravo šefu izdavačke kuće, i otkazujem posao. Onda pakiram stvari i doma. Što ću tu?
Al ne lezi vraže, stvar još nije gotova. Ovaj put, ne zbog životinja…
Kad je pao mrak i Marko dovršavao treći čaj, čuje u blizini zvuk motora. Po decibelima nikako osobni auto.
Bizarno.
Zove kvartovskog policajca, prijavi sumnje.
Aha, ajde, dolazim čim mogu, samo vidim tko noću šparta po vikendicama.
Tada na Ivanovoj vikendici zaustavi se bijeli kombi. Marko u WC-u, Grom i Bezobraznik stražare pred vratima, a na verandi ni žarulja ne radi. Nitko ga ne može primijetiti.
Gleda, dvojica upadaju kod Ivana i krenu sve okrenuti naopako. Lopovi, nema dileme. Samo, što činiti?
Tko zna kad će policajac naići. Možda pobjegnu, još i prije no što dođu.
Na sreću, nisu primijetili Markov auto. Ako vide, shvatit će da nisu sami…
Marko šapće: Vrijeme za akciju… tražeći toaletni papir. Izlazi, životinjama: Vi čekajte tu! pa tiho šmugne prema susjednoj vikendici.
Kraj kombija vidi nakrcano suđe, frižidere, televizore, pa čak novu plejku. Netko baš dolazi ovdje i igrat igrice…
Ide prehrabro dvorištem, kad dvojica izlaze iz kuće.
Čine mu se poznati, ali otkud ih zna?
Daj, brate, pa ovo je dobra pljačka! smije se jedan noseći TV.
Je, a ima još medalja što ih ono stari čuva. Dobra roba…
Primijete Marka.
Tko si ti?!
Policija! slaže Marko. Uhvaćeni ste na djelu, ruke uvis, okrenite se i ne pokušavajte ništa!
To sve naučio iz filmova.
A, matere ti… zapne prvi.
Ali drugi je bistar:
Hajde, to nije policajac, Miha. Sjećaš se, stari je brbljo da mu je došao neki susjed pisac? Jesmo rekli da baljezgari…
A, da! kliberi se drugi.
Znao je Marko da nema šanse. Nije se nikad tukao, sad bi mogao dobiti po tamburi…
Ali, iz tame iskaču Grom i Bezobraznik! Mačak odmah na glavu jednom i krene mu pileću masažu, a Grom drugog na pod, rikta. Kapa slina.
Aaaaaaa! vrišti jedan.
Viči, nema te tko čut, smije se Marko.
Drugi ubrzo kapitulira i on na tlo, mačak ga mesarski tuče šapama.
Marko pronađe neku staru lančinu i koliko može, sveže ruke jednom… Ubrzo dolazi policajac sa smiješkom do ušiju, mijenja lanac za lisice.
Bravo Marko! tapša ga policajac. Sam protiv dvojice, svaka čast.
Nisam bio sam… pokazuje Marko svoje društvo.
Takve prijatelje treba čuvat! S njima možeš gdje hoćeš…
Pa gdje bih ja sad od njih?
Čekajte, otkud se meni čine poznati? A, stvarno, gdje sam ih vidio?
A to su ti djelatnici Hitne… iskoristili priliku. Ja ih pola godine pokušavam uhvatiti, a ti za 15 minuta! Svaka čast…
Policija ih odvela, Marko odjuri kući, kad ga za razliku od mozga inspiracija konačno pogodi.
*****
Dva i pol mjeseca kasnije, Marko donese rukopis šefu izdavačke kuće. Čitaj: nije se mogao odlijepiti!
Marko, pa ovo je hit! Bestseller! I kad izdam, dobiješ honorar i masnu proviziju!
Ubrzo Marko proda stan i otkupi tetkinu vikendicu.
Kupi još jednu Ivanovu i spoji parcele. Ostalo od para još za novu kuću i pravu kupaonu, grijanje…
Od tada Marko živi izvan Zagreba sa svojim najboljim prijateljima: Gromom i Bezobraznikom.
Danju piše, navečer šeću po dvorištu i paze koga zaluta.
Blagoslivlja onaj štemeraj i Zvonka bušača da nije bilo njih, nikad ne bi stigao do ovdje.
Oko njega mir, raj. A najvažnije društvo kakvo svaki čovjek poželi.
