Bandit
Dnevnik, 14. svibnja
Gospodine, zadnja stanica! Izlazite ili se vraćamo za Split?
Polako sam otvorio oči. Autobus je bio prazan, vozač me gledao s blagim osmijehom, a krajolik mi je bio tako poznat, iako 25 godina nisam kročio ovamo. Bez riječi sam ustao i sišao. Dahnuo sam duboko, a s osmijehom pomislio: Evo me… doma sam. Četvrt stoljeća nisam bio ovdje. I dalje mi se čini kao da je prošao tek treptaj oka.
*****
Dočekao me načelnik Petar Filipović, čovjek kojeg znam cijeli radni vijek.
Nenade, sjedi, sinko. U nogama nema istine, kažu naši ljudi, nasmijao se i pokazao na stolac. Znaš valjda o čemu ćemo danas razgovarati?
Petre, pa ni ne pokušavaj glumiti. Tjedan dana prije nego sam otpušten iz bolnice znao sam da ćete me slati u mirovinu. Godine službe su prošle, što ne bi, jel?
Eh, prijatelju… Zaslužio si je. Dobivaš i invalidsku naknadu.
Koja sreća… Sad ću napokon proživjeti život, kroz smijeh sam prokomentirao.
Nemoj mi zamjeriti, razumiješ ti i sam…
Nema ljutnje. Odrastao sam, sve mi je jasno…
Petar je nakratko utihnuo. Liječnici su rekli da si pravo čudo što si preživio.
Znam…
A i kako ćeš, s takvom nogom, juriti za kriminalcima? pokušao je opravdati vlastitu odluku.
Pogledao sam ga, zatim kroz prozor vrapci su sjedili na orahu ispred policijske postaje, cvrkutali nešto među sobom. Oduvijek mi je bilo fascinantno što šapuću. Kao dječak, gubio sam sate ponavljajući: čiv-čiv, sjedeći pod tim istim orahom… Nisu me razumjeli, ni ja njih. Komunikacija ni o čemu, ali mi je tad bilo žao. Toliko sam želio znati što ptice misle i kakve su im brige.
Radoznalost i upornost naslijedio sam od oca, policajca kojeg danas pamte još samo stariji susjedi. Poginuo je na dužnosti, a na pogrebu je bilo pola sela. Jedan kolega, čini mi se da je bio inspektor, stisnuo mi je ruku kao čovjeku, ne kao djetetu: “Nadam se da ćeš napraviti pravu stvar, Nenade.” Tada sam odlučio: ići ću očevim stopama, iako sam sanjao da ću biti ornitolog.
Majka je bila protiv, ali kad sam se vratio iz vojske, nije je više bilo… “Previše je pila”, šapnula mi je susjeda, tetka Marica.
Slušaš li me uopće? čuo sam Petra izdaleka.
Odmahnuo sam glavom, otresajući sjećanja. Načelnik je nastavio obrazlagati zašto iskusnog inspektora šalje u mirovinu.
Izvukli su te s one strane! Razumiješ? prstom je pokazao prema stropu. Sreću nemaš dvaput u životu, Nenade. Kreni u penziju, vidi što možeš korisno raditi. Nisi star, možda obitelj stvoriš. Posadiš smokvu, odgoji sina…
A tko će hvatati lopove? Sam si govorio da nema pravih operativaca.
Naći će se ljudi. Nezamjenjivih nema. Svoj dug državi si ispunio. Tvoj bi otac, da je živ, bio ponosan na tebe. Pregledaj rješenje o mirovini, prepiši spise, javi se kadrovskoj i…
I slobodan sam kao lastavica, je l tako, Petre?
Haha, zašto lastavica? Ah, da, Nenad Vrapčević… Jesi, slobodan si. Sretno ti bilo, prijatelju. Hvala ti na svemu!
Stisnuo sam mu ruku i, šepajući, uputio se prema izlazu.
Ispred postaje dočekala me gotovo cijela ekipa. Svi su željeli stisnuti ruku kapetanu Vrapčeviću, poznatom u našem Solinu koliko i u Splitu. Posebno otkad sam prije pola godine sam riješio veliki slučaj bande istina, skoro sam stradao, ali zadaću sam izvršio.
Pomislio sam: čime se zapravo baviti izvan policije? Nijedan čuvarski posao me ne zanima, u zaštitarske firme me ionako ne bi uzeli šepam za cijeli život.
Čemu korisnom, kako reče Petar, mogu služiti ako nisam naučio išta osim hvatati kriminalce?
Nisam imao odgovora, ali znao sam jedno u gradu ostati neću. Kad čovjek juri cijeli dan, ne spava, a onda odjednom sjediš i nema te nigdje… samo bi propao.
Zato, kad sam stao na vagu, otputio sam se u Dalmaciju, u rodno selo iznad Splita, gdje me čeka prazna kuća.
*****
Gospodine, zadnja stanica! Izlazite?
Polagano sam pokupio stvari i istom stazom kao prije četvrt stoljeća krenuo prema obiteljskoj kući. Drveni ograda klima se, ali još drži. I kuća je čitava prozori nisu razbijeni, krov je na mjestu. Baš sam odahnuo.
Stajao sam pred kapijom kad začujem ženski glas:
Gospodine, što tražite ovdje? Ovdje već godinama nitko ne živi!
Okrenuo sam se tetka Marica, susjeda, s motikom u ruci.
Pa, zar me ne prepoznaješ? spustio sam torbu i krenuo prema njoj.
Ne, sine, svih ovdje poznajem, ali vas ne… Ček malo… Jesi li ti Nenad? Vrapčević?
Tako je, tetka Marice.
Pa, sarma ti ne bila, to si ti?! Bože moj, kako se nisi promijenio. Kad sam te zadnji put vidjela…?
Prije 25 godina. Samo slegnuo ramenima.
Tako davno? Zbilja nisi šepao tad. Jesi li naletio na metak nekog kriminalca?
Tako je.
Jesi li navratio samo ili ćeš ostati?
Da budem iskren, planirao sam ostati, biti domaćin svojoj kući i obnoviti je. Dosta mi je gradske nervoze.
Samo, Nenade, mislim da ti nije kuća više slobodna…
Kako to misliš?
Bandit ti živi tamo… pas, ogroman! šapuće ona.
Pas?
Da, Bandit. Prije su živjeli niže, a kako su Mladen i njegova žena došli u selo, poveli ga. Ali, žena ga ostavila, a on, jadničak, poginuo pred pola godine. Djeca prodala kuću, ali Bandita ostavili. Sad je tu, na tvom dvorištu. Nitko ga se ne usudi tjerati tolko je strašan da nitko ni blizu ne ide!
A tko ga hrani?
Marija, iz dućana… Sjećaš se Marije? Organizirala ti je cvijeće ispod prozora, a ti si stalno okretao glavu, govorio da je premlada…
Sećam. Zar nije završila sa Zvonimirom i otišla iz sela?
Trebala je, ali je otkazala svadbu. Zvonimir je bio nevjeran. Ostala je u selu, ima 35 i nije udana.
Hvala na informaciji…
Ona hrani Bandita, ja mu zalijem kakvu kosku, drugo ništa… ljudi ga se boje.
Zašto?
Kad ga vidiš, znat ćeš zašto. Sva je faca banditska, zastrašujuća…
Pozdravio sam i krenuo prema dvorištu gdje me čekala pasačina. Čim sam otvorio kapiju, iz stare kućice izvirila je velika njuška. Doista, imponzantan prava bandaš.
Lagano sam prišao, pas je režao, pokazivao zube. Stao sam par metara od njega.
Pozdrav, bandite. Ja sam Nenad, povratnik u ovu kuću. Vlasnik sam i dvorišta i svega ovoga.
Rrrr…
Znam, nećeš vjerovati na riječ. Mogu ti pokazati dokumente, evo i ključeva, vidiš? tresnuo sam ključeve.
Rrrr…
Nije argument, razumijem… Ali da nisam stvarno vlasnik, sigurno ovdje ne bih došao.
Sjeo sam na koljena, izvadio iz torbe gotovu pitu iz pekare na autobusnom kolodvoru. Polovicu sam bacio psu.
Cijeli sam život lovio bandite, a sad moram pregovarati s Banditom da bi mogao ući u vlastitu kuću… Tko bi rekao…
Pas je neodlučno prišao, onjušio pitu i, nakon što je probao prvi zalogaj, pojeo ostatak. Glad je čudo.
Tako, bravo! Imam ti prijedlog ja te hranim, ti čuvaš kuću i dvorište od uljeza. Što kažeš?
Pas je mahao repom, glavu nagnuo.
Rrrrr…
Ne, želim konkretan odgovor, prijatelju…
Vau!
E, to je to! S tobom mogu računati, daleko bolja suradnja nego s pravim lopovima. Ajmo sada unutra pa u trgovinu, treba nam večera možeš poći sa mnom, veselo je u društvu.
*****
Kod trgovine sam primijetio policijski auto.
Vjerojatno mladi kolega iz Krila Jesenice došao po robu. Ušao sam unutra Marija na blagajni, policajac nešto zapisuje, Marija briše suze.
Ništa nisi vidjela? pita policajac ozbiljno.
Nisam… Bila sam u skladištu. Vratim se, a kasa je prazna.
Hmm, čudno…
Približio sam im se i pokušao doći do riječi:
Trgovina ne radi, provodimo istragu! mrzovoljno prozbori policajac.
Šteta… Smijem pitati što se dogodilo? Bok, Marija.
Nenad? Jesi li to ti?
Ja sam.
Kako ovdje?
Vratio sam se, selim doma. Vidim, imaš problema?
Da, netko je ukrao novac za obnovu crkve! Svi su naši, nemam koga sumnjati…
Tko ste vi? službeno pita policajac.
Nenad Vrapčević, umirovljeni kapetan krim-policije, sada opet mještanin.
Onaj Nenad što je sam riješio slučaj one bande prošle jeseni?
Taj sam.
Legenda ste kod nas! Kolege, očito…
I da i ne, mi smo rasli pod milicijom, vi ste već policija… Dobri ste, mladi kolega…
Heh, ima li razlike?
Za mene ima, ali nije sad bitno… Imate li kakvu pretpostavku tko je ukrao?
Ili je netko došao iz drugih mjesta, ili je… pogleda Mariju. Sama kriva.
Ja?! uvrijeđeno će Marija.
E pa, nema drugih. Nisi nikoga vidjela, a novca nema…
Marija, kad si primala robu, jesi li vidjela koga oko trgovine?
Samo vozača… Nitko drugi. Netko je možda bio vani, ali nisam obraćala pažnju. Kod nas se nikad ništa ne događa!
Na izlazu sam spazio hrpicu opušaka pred dućanom. Nisu tu sami. Dvojica su čekali, jedan nadzire, drugi krade. Sigurno su iz sela znali su kad roba dolazi.
Eh, Bandite, da ti znaš pratiti trag, gdje bi nam bio kraj!
Pas je onjušio opuške, zatim krenuo, pokazuje: Prati me!
Idemo! Da umijem trčati, već bi bili tamo prije nego tvoj kolega okrivi Mariju, pomislih.
*****
Stigli smo pred kuću Antuna Zadre, kvartnog huligana.
Što trebate?
Bok, Tona. Ja sam Nenad Vrapčević.
Nenad? Pa dobrodošao, nisi se promijenio…
Pas Bandit odmah je pokazao zube, Antun svrnuo pogled.
Čujem da si probao ući u moju kuću, a Bandit te otjerao?
Ma… Izlanuo sam se. Zanimala me kuća. Nisam ništa htio ukrasti.
Ne brini, tu nisam zbog toga… Daj jednu cigaretu.
Izvadio je kutiju, baš iste one kao one nađene pred trgovinom.
Ne pušim, ali reci mi radije… Zašto si ukrao novac?
Kakav novac?! Nisam bio u blizini trgovine!
Moj pas nije tako mišljenja. Trag vodi ravno do tebe.
Stvarno? A kome vjeruješ, čovjeku kojeg znaš ili psu s mutnom prošlošću?
Više psu. Ljudi znaju lagati, pas ne. Imaš ti motiv bio si u zatvoru, nisi prvi put. Tvoj prijatelj Grga je unutra?
Dokazat ćeš to? Nećeš ni moći! povikao je.
Poslušaj me: mnogo puta sam ovo čuo, i svaki put dokazao!
Zgrabio sam ga za ruku, Bandit postavio stražu. Ušli smo unutra.
*****
Pola sata kasnije, poveo sam Antuna i Grgu vezane prema trgovini, a Bandit je išao uz mene. Sa sobom sam držao ukradenu kasu, još uvijek zatvorena.
Policajac je s nevjericom gledao procesiju.
Što je sad ovo?!
Pravi krivci, kolega. Marija je nevina, a njih dvojica će sve priznati. Zar ne?
Obojica su pogledala Bandita i pokorno kimnula glavom.
Policajac je samo tiho rekao: Dobro ste vi to riješili… S razlogom ste legenda!
Nasmiješio sam se: Samo je treba prionuti poslu srcem.
Sljedećeg jutra cijelo je selo znalo da je Nenad Vrapčević s Banditom otkrio tko je ukrao novac za obnovu crkve. Svi su mi zahvaljivali, a i na Bandita su sad gledali drukčije bio je heroj s repom i četiri šape.
Pola godine kasnije, Marija i ja imali smo skromno vjenčanje, te za godinu dana dobili sina. Nikad ne bih rekao da će mi život donijeti toliku promjenu… Ali, sudbina je tako htjela.
Sad imam i vjernog psa, i ženu, i sina malog Vrapčevića, koji trči ispred kuće, gleda vrapce i mašta o tome što si cvrkuću među granama…
