Vrbe, vi, vrbe
Halo, dom zdravlja? Kako smo se dogovorili, pošaljite medicinsku sestru u Općinu. Idemo kod Nikoline. Evo, dolaze iz vojnog ureda
Nikolinu Jurić znalo je cijelo selo. Svi su je zvali Nikolina, premda joj je bilo već četrdeset pet godina. Rođena je na ovim zagorskim brežuljcima. Bila je udana, ali brak nije išao, i vratila se ocu i majci, ne sama nego sa sinom Markom.
Prvo je otišao otac, ubrzo i majka. Nikolina se više nije udavala, sav život posvetila je sinu. Radila u seoskom vrtiću, od malih do velikih svi su je znali.
Još nečim je Nikolina bila posebna pjevala je kao vila. Već u školi solirala je u lokalnom zboru, kasnije bi pjesmu zapjevala samo kod kuće, kad bi zaspali gosti ili se ugasila svjetla. Pjevala je roditeljima, koji su tada šutjeli i jednostavno uživali bili su pošteni i mirni ljudi, cijenjeni u selu. A mali Marko bi stao i samo slušao mamu.
Majka ju je često molila da joj zapjeva omiljenu pjesmu: “Oj, to nije vjetar granu savija”, a Nikolina bi, uz tužan smiješak, nježno povukla prve stihove. I pjevala. Pa i na majčinom sprovodu, kad se dvorište ispunilo suzama i tugom, prišla je kovčegu i prošaptala:
Mama, pjevat ću ti tvoju najdražu pjesmu i nježno počela, Oooj, to nije vjetar
Nije bilo suhog oka.
Njihova kuća stajala je iznad potoka, podno vrba što su svako proljeće zelenele prve, čim bi se snijeg otopio. Prve mace su se pojavljivale na granama, zlatni pelud šarao je zraka. Ah, kako su te vrbe bile lijepe!
Kao djevojčica, Nikolina je s curama trčala pod te vrbe, iako je tlo još bilo blatno. Ispod jedne ogrome vrbe napravile su dječji kutak danima su nestajale kraj vode, majke su ih dozivale uzalud.
A u ranim dvadesetima Nikolina je prvi put čula pjesmu “Vrbe, vi, vrbe”. Nije ju mogla izbaciti iz glave; činilo se kao da je napisana baš za nju. Zapisala je stihove u stari notes i od tada joj je postala omiljena pjesma.
Vrbe, vi, vrbe
Zelene grančice,
Što ste mi učinile
Vjerovale ste u ljubav
Pjevala ju je sama na obali, pod vrbama, čini se da su vrbe svile grane u ritmu njene duše. Pjevala je i kad se zaljubila, sinu, s pozornice mjesnog doma kad je nova ravnateljica doznala za njen glas.
Ali, Nikolina se sramila pjevati sama: osnovale su ansambl, a ona predvodila svim srcem i glasom.
Mama, s vašim “Vrbama” obišli ste cijelu županiju šalio bi se Marko, škrt na pohvalama, ali ponosan.
Život nije mazio. Teškoće, siromaštvo, samoća, problemi kod kuće, pa još kad je Marko napravio glupost u školi potukao se. Stid pred svima! Plakala je u svojoj sobi, misleći da je sin ne čuje.
Ali Marko bi tiho ušao, sjeo na krevet, položio joj glavu u krilo i zagrlio je.
Mama, što plačeš?
Loša sam mama. Ne mogu ti ništa pružiti
Najbolja si mama. Sretan sam što si baš ti.
Nikolina bi ridala, a Marko tada, prvi put, tihim promuklim glasom zapjevao:
Pokraj visoke verande
Srela sam sokola,
Vjerovala, nadala se
Ljubavi odgovorila.
Ona bi brisala suze i pridružila mu se. Te noći izmijenili su kraj pjesme, ostavivši ime nade.
Čamac se njiše,
Pristaje uz obalu,
Pristaje uz obalu,
Ljubav tu ne prestaje.
Pjevali su te večeri, dok je selo spavalo.
***
U početku joj je vojna služba sina teško padala. Zurila je u mobitel, ali Marko se rijetko javljao. Jednom je uspjela dobiti zapovjednika, koji je smireno rekao: “Sve je u redu, nemate brige.” A kad bi Marko vikendom zvao, zvučao je veselo…
Ali češće je zvao Mirjanu, prijateljicu iz razreda.
Mirjana bi navratila Nikolini, sjeli bi, pričale naravno o Marku. Nikolina je bila sretna što njezin sin ima nekoga svoga, poznatu djevojku iz sela.
S vremenom se naviknula. A onda je sin potpisao ugovor s vojskom.
Mama, što da radim doma? Dobit ću ubrzo čin, solidna plaća, poslat ću ti kune Ne brini.
Eee, Marko A Mirjana?
Mirjana je za, dogovorili smo se. Sve će biti dobro, mama.
Sin je već bio odrastao. Njegova odluka, svoju brigu je spremila duboko u sebi.
Da je sudjelovao u ratnoj operaciji, Nikolini vojska nije javila. Kasnije je saznala da su Mirjana, njeni roditelji i njegov prijatelj Luka znali, ali mama ne Marko ih molio.
***
Halo, dom zdravlja? Onako kako smo i dogovorili, neka sestra ode do Općine. Idemo kod Nikoline. Evo, vojska dolazi…
Nikolina je bila kod kuće, promijenila se u vrtiću, spremala se za proslavu Dana djeteta.
Netko je pokucao na vrata glasno, odlučno. Muški kašalj.
Navukla je ogrtač. Tko je?
Nikolina, otvorite, Antun iz Općine…
Otvorila je vrata, zakoračila natrag, udahnula, pa zažmirila. Ispred vrata vojnik, pokunjena Mirjana s majkom, iza njih Luka… Srce joj je zalupalo, noge klecnule, povukla se u sobu, pala u naslonjač i rukama zaklonila lice.
Koliko je brinula za sina… Koliko puta je ovu scenu zamišljala. Ne…
Nikolina, ne bojte se dojurila je medicinska sestra. Nikolina ju je gledala staklenim očima.
Nikolina, nije poginuo, nestao je ubacila se napokon Suzana, Mirjanina mama, svjesna da treba nešto reći.
Vojni predstavnik potvrdio je nema ga među poginulima. Neki nered, zasjeda. Poginuo nije, ali nestao. Dogodilo se prije desetak dana.
Luka je uvjeravao:
Živ je, teta Nikolina, živ, naći će ga Vidite, među poginulima njegovo ime nije.
Naći ćete ga?
Naći ćemo govorili su svi u glas…
Nakon injekcije, Mirjana je ostala ali otišla navečer. Nikolina je pala pred ikone, nije znala ni moliti, ubrala sa ormara majčinu molitveniku, stala na koljena…
Bože, pomozi! Da je živ, da ga pronađu
I još tiho pjevala.
A ujutro… opet sestra na vratima. Sonjin je život tad stao “prije” i “poslije”. Kuća ista, ulica, rijeka, vrbe… a sve tuđe. Sina nema.
Ima li vijesti? i zvala bi redom Mirjanu, Luku, vojni ured…
Nije izdržala, otišla sama u vojni ured. Da joj objasne sve kako treba.
Objasnili nisu puno, premalo je vremena prošlo. Kako premalo? Dva tjedna! Toliko dugo bez traga…
Samo recite je li živ? nije se mogla suzdržati, žudjela je čuti “da”. No, oni bi samo slijegali ramenima.
Bol ju je stezala, noćima nije spavala. Lijekovi nisu pomagali. Sin u bolnici.
Bol je iz bolničkog kuta navirala i urlala. Nikolini su davali injekcije, nije imala ni volje za izaći.
Drijemala je kad je zazvonio mobitel Mirjana zvala.
Teta Nikolina, kako ste?
Dobro usne joj bile suhe, jedva otvori oči.
Slušajte, šaljem vam sad sliku. Možda nije Marko, mi nismo sigurni, ali… pogledajte.
Nikolina se uspravila, spustila noge na tlo. Slika ta slika ostat će dugo, vraćat će se noćima…
Mobitel pisnuo, otvori poruku. Na krevetu leži mladić, glava mu u zavoju, lice natečeno, plavo i u modricama, cjevčica mu iz usta zalijepljena flasterom. Oči zatvorene.
Nikolina zanijemila. Je li to Marko? I već kroz tri minute zove Mirjanu:
Mirjana, gdje je on, gdje je…
Dvije bolničke susjede došle, gledale sliku.
Da ga se tu prepozna, teško
To je moj sin, to je Marko! Nikolina već oblači jaknu. Treba ići, juriti tamo gdje je on…
Teta Nikolina, ne znamo gdje. Tražimo. Duga priča…
Noge su joj klecnule, sjela je na krevet, pokraj nje susjede.
Priča je bila čudna. Netko je objavio sliku ranjenog vojnika: “Tražimo obitelj”, bez dokumenata, prsten, nesvjestan. Netko prekopira, pošalje preko Vibera, usta do usta, do Luki. Luka je već ludio po internetu tražeći prijatelja.
Ali ne mogu naći izvor. S weba maknuta slika, ostala samo u prepisci. Nitko ne zna gdje je taj ranjenik.
Tražimo, teta Nikolina. Vojnici isto traže, ali spori su. Ma naći ćemo ga. Javit ću svima da je to Marko. Ja još… nisam sto posto sigurna.
Ne sumnjaj, Mirjana Javi. On je, Marko Jurić, moj sin.
Davno ga je ostavila samog doma. Imao je šest godina. Poput nestašnog klinca rastegnuo gumicu po sobi i pao, razbio obrve o kvaku. Kad je došla, bježao je, krv iz čela. Strah ju je tad uhvatio! Ožiljak je zarastao, ali crtica na obrvi ostala je uvijek, mala ćelava crtica.
Sada ju vidi na unakaženom licu, i samo po tome je znala.
Moram ići u bolnice Nikolina skuplja torbu. Nitko je ne zadržava. Ni liječnici je ne priječe, znaju.
Iz bolnice krene u vojni ured.
Moj Marko je pronađen govori na porti zbunjenom dežurnom. Pustiše je.
Gospođo Jurić, tražimo vašeg sina. Ta slika Znate li vi koliko je tih slika po internetu? Mladost se tako zabavlja. Ne vjerujemo da je prava Ali, provjerit ćemo.
Šala? Moj sin nije šala! Samo mi recite, u kojem bolnicom je mogao završiti?
Ne savjetuju joj ići, kažu da će oni javiti kad saznaju, ali Nikolina ne može čekati, odlazi na kolodvor, kupuje kartu do Zagreba. U torbi je imala reservnu odjeću, bolničku knjizicu, osobnu, novčanik i bankovnu karticu. Novac nije bio problem, doma nije ionako mogla sjediti.
Imala je sreće, vlak lokalom do Zagreba, iz Zagreba za Osijek. Već sutra oko podne je tamo.
Vlak lomi šine, a Nikolina ne može mirno sjediti. Prevrće telefon i gleda sliku. Sve češće je uvjerena nije to šala, njen je sin.
Navečer je nazvala Mirjana.
Teta Nikolina, gdje ste sada? U bolnici? Došla sam do vaše kuće, cijelo selo traži za vas
Mirjana, ja sam u vlaku, idem za Osijek.
Kako to? I ja bih s vama!
Nisam mogla čekati, krenula sam odmah.
Kako samo?! Bez stvari?
Imam sve: opremu, papuče, dokumente, sve kod sebe. Ti dođi ako treba, ako stvarno bude Marko.
Vi ste stvarno posebni! Bit ću na vezi.
U vlaku je susrela čovjeka, popričali, čuo ju je kako telefonira. Gledao je sliku, pa mudro rekao:
Pa može se prepoznati. Po toj obrvi, vidi se ožiljak.
Nikolina je skočila i zagrlila ga od radosti.
I opet portir, i opet objašnjavanja u bolnici. Slika je otvarala vrata svugdje.
Ne Toga mladića tamo nije bilo. Najprije u prijemu, pa kod doktora, ali ipak je pustili je u odjele. Prohodala je hodnicima, gledala mlade ljude, srce joj se para, ali nije bila njen Marko.
Znate, imali smo nedavno sličan slučaj. Pisalo je na slici da je ranjenik kod nas, ali novinarka je nakon dva dana doznala da je ta slika šest godina stara. Vidite koliko je tu tuge ljudi se igraju tuđim životima.
Nikolina nije dala vjerovati. Već je bila sigurna na slici je njezin Marko.
Mladi liječnik pogledao je sliku:
Isprike, no gledajući fotku vidi se da je urađena operacija na lubanji. Tada se obrve briju, a ovdje nisu. Sumnjam
Bila je razočarana. Izlazila iz bolnice, osjetila vrtoglavicu.
Jeste li dobro?
Dvije studentice i dva mladića priskočili su joj, sjela je na klupu. Jedan joj donese vode, osjećala se bolje ali tek tad shvatila koliko je žedna. Sve popila u trenu.
Idete u?
Tražim sina. Moram u Rijeku…
Kad su im ispričala priču, zamolili su je da im pošalje sliku, dali joj novi broj, a jedan joj je kupio kartu za najbrži vlak do Rijeke. Ona im je vjerovala.
Na odlasku su joj mahali, poželjeli sreću.
Nikolina je otišla do bifea na kolodvoru, pojela polpete i kavu, pa u trgovinu za sendviče i vodu za dalje.
U drugoj bolnici nova razočarenja. Ne puštaju je među ranjene, ali tvrde nema takvih ozljeda kod njih. Putovala je dalje, a baš dok je išla prema trećoj bolnici, zazvonio mobitel.
Nikolina, ovdje je Vika sjećate, s kolodvora u Zagrebu, dala ste mi fotku.
A, Vika! Oprostite
Mislim da ni u Rijeci niste pronašli sina?
Nisam ali još
On je u Zagrebu, Nikolina. U vojnu bolnicu Dubrava. Tamo su ga vidjeli. Dobila sam info da ima gubitak pamćenja, navodno kontuzija Ja ne znam.
Jeste sigurni? Da je on?
Po pričanju Ubacili smo po fotki, javio se dečko koji je ležao s njim. Sjeća se etaže, broja sobe.
Nikolina je tada iz tramvaja izletjela na kolodvor.
Već je navikla na putovanja, više se nije bojala ničega. Pošla bi i na kraj svijeta bude li tamo mrvica nade
Nazvala je Mirjanu.
Trebam novce. Kartica mi presušila.
Teta Nikolina, naći ćemo karte i poslat vam na račun kunu, ali idem s vama u Zagreb!
Mirjana se riječi držala.
Kad su se susrele na peronu, Zagrlile su se i zaplakale. Sada više nije bila sama.
Mirjana!
Sada sam s vama. Uzela sam vam pidžamu, maminu trenirku, hranu.
Rano zlato jutra obasjavalo je Zagreb u novom sjaju. Spuštali su se u podzemnu, vozili do Dubrave. Mirjana joj je i stan našla za prenoćište ljudi su se javljali, davali sobu besplatno “za majku vojnika”.
No, Nikolina nije mislila na spavanje, ruke su joj drhtale. A što ako Marko ne dočeka? Što ako se ne oporavi? Kako izgleda zaborav? I hoće li je primiti u bolnicu?
U Rijeci i Osijeku je plakala i molila, tu nije znala kako će biti. Srećom, Mirjana je bila tu.
Evo naše stanice, idemo, teta Nikolina.
Visoka nova zgrada još ju je više uplašila. Gdje naći svog malog Marka? Ali, sve se odvilo drugačije. U predvorju ih je dočekala volonterka. U dvadeset minuta bile su riješile sve.
Odvele su ih u kabinet. Došao je umorni doktor, pogledao sliku i klimnuo djevojci.
Da… To je on.
Našli ste sina, odahnite osmjehnula se volonterka.
Gdje je? ustala je Nikolina.
Više nije ovdje rekao je doktor. Radi prenatrpanosti prebačen je u Split. Tamo su sjajni neurokirurzi. Njegov doktor će vam dati detalje. Pacijent je doživio pravu sreću što je preživio, ali predstoji još operacija. Sada čekajte, naši ljudi će vas odvesti. Idete dolje, zar ne?
Kad bih mogla letjeti…
I ubrzo su se našle u sanitetskom vozilu, s dva medicinara i jednim ranjenim časnikom. Nikolina je toliko bila umorna da je zaspala u vozilu. Usnula je san ona i Marko hodaju stazicom pod gustim vrbama, sjednu na trupac iznad vode i tiho zapjevaju, kao te noći…
U Splitu su već čekali, ali zbog administracije su morale čekati dva sata. Nikolina je sjedila i izjedale je sumnje možda nije on? Možda ga je izmislila posvuda po slikama, možda ga nema
K’o je tu za nepoznatog? upitala ih je liječnica, pa ih povela hodnikom već dvadeseti put u tih par dana. Toliko hodnika, a nijednom ni do čega! Ovaj put bila je otupjela.
No, Mirjana je uzdrhtala i briznula u suze na hodniku.
Ne boj se uhvati ju Nikolina za ruku, onim mirnim glasom, pa se Mirjana trgla iz plača.
Ja sam doktorica Ljiljana Franić i vodim pacijenta. Predstoje mu operacije i rehabilitacija, ali prvo moramo biti sigurni je li to vaš sin. Ako budete paničarili, odmah napuštate, morate biti mirni. Ne prepoznaje ljude, ništa ne vidi osim sjena, ne govori još. Sporo ide, ali tko zna… Spremni ste?
Naravno suho odgovori Nikolina. Mirjana kimne.
Ušli su. U sobi dvojica. Na desnoj strani leži muškarac, glava ogoljena, zavoj na potiljku.
Lijevo leži on. Ili nije on? Zgrčeno tijelo. Moj Marko?
Onda srce je daje znak. On! Premda je skroz smršavio, gotovo sušen, to je Marko. Gleda kroz prozor, ali kao da ne vidi.
Nikolina pogleda Mirjanu, koja drži rukom usta, uplakana. I ona ga je prepoznala.
To je moj sin, Marko Jurić rekla je Nikolina mirno, suzdržano. Liječnica je odahnula, dala joj stolac kraj kreveta.
Nazovite ga imenom, tiho. Možete ga primiti za ruku.
Sinove ruke bile su iskrivljene, ali Nikolina nježno prihvati dlan.
Mirjana je pustila sav grč u suzama i izašla iz sobe.
Neka se isplače reče doktorica blago.
Marko, ljubavi. Smršavio si, ali doći ćeš ti sebi. Mirjana je tu, Luka te čeka, tvoj pas Ben te traži. Kad ozdraviš, vratit ćemo se kući. Sada sam uz tebe, ne idem više nigdje, znaš?
Nikolina je nježno pričala, Ljiljana je kimal polako, a pridružila se Mirjana i stala tiho uz skromnog susjeda iz kreveta.
Ali Marko je gledao u prozor, netremice, bez reakcije.
Nemojte misliti da će tako biti dugo. Opet će on naći svoj put. Nove veze u mozgu treba stvoriti, treba strpljenja. Imali smo teže slučajeve. Kad ojača, još jedna operacija… I, možda mu baš vi pomognete. Domaći glas, djetinjstvo, stare pjesme to ga probudi. Držite se.
Ali nisu joj trebale utjehe.
On je živ, doktorice. Što više čovjek može poželjeti?
Sreća tek dolazi. I vama, i tebi, djevojko okrene se Mirjani.
Mirjana sjede. Tišina, a ljeto je vani, djeca se kupaju pod vrbama…
Nikolini je iznutra postalo svjetlo, i poželjela je zapjevati. I prvi put, tiho, ali jasno, u bolničkoj sobi započe:
Vrbe, vi, vrbe,
Zelene grančice,
Što ste mi učinile…
U ljubav povjerovale…
I tada svi su vidjeli, Marko je zastao, tražio očima odakle dolazi pjesma. Pogledao je ravno u majku, čvrsto, ne kao dosad, namrštio obrve i naprezao se da prepozna.
Nikolina pjeva, sve ljepše, sve tiše, a iz sinovog oka skliznula suza, a usne šaputale “mama”.
Ja sam, sine… ja, Marko…
Pjevajte još! zamolila je doctorica, napeto gledajući mladića…
Nikolina je pjevala.
Vidiš… Progovorio je! dobaci susjed iz kreveta oduševljeno.
Tako je to bilo: još posve tiho, još samo usnama, Marko je s njom pjevao njihov stari refren:
Čamac se njiše,
Pristaje uz obalu,
Pristaje uz obalu…
Ljubav ne prestaje…
***
Možda su i vrbe zaplakale. Ja, običan čovjek, naučio sam tada: dok ima nade, dok pamtiš stare pjesme, dok imaš nekoga tko diše uz tebe, ništa na svijetu nije izgubljeno. Sjećanje, ljubav i pjesma to te izvuku iz najdublje tame.
