Djed više nije među nama
Ivana se upravo vratila iz još jednog službenog puta i nije se ni stigla presvući ni raspremiti kovčeg, a već joj je zazvonio telefon. Zvala je majka, Marija Kovačević.
Glas joj je bio uzbuđen, ali Ivana tome nije pridavala osobitu važnost. Vjerojatno zbog velike iscrpljenosti.
Ivana, dušo, jesi li doma stigla?
Pozdrav, mama. Jesam, napokon. Upravo sam ušla u stan. Što si zvala, dogodilo se nešto?
Dobro je dobro je da si doma.
Odmah je Ivana osjetila da joj majka nešto želi reći, ali iz nekog razloga odugovlači. Ili možda ne zna kako započeti.
Bit će opet vijesti iz susjedstva, nestrpljiva je sve to sa mnom podijeliti, pomisli Ivana. No, sad nije bila spremna slušati tuđe brige.
Najviše na svijetu željela je samo leći u krevet i dobro odspavati, jer ni u vlaku nije mogla zaspat. U susjednom kupeu vozila se skupina mladića koji su cijelu noć pjesmom i gitarom pravili nered.
Čak su i nju spominjali u pjesmi:
Procvale su trešnje u cvatu,
Niz Dravu magla se spušta,
Na obalu izlazi Ivana,
Na visoki zeleni brijeg
Da je bila boljeg raspoloženja, možda bi se i nasmiješila. No tada je željela samo da gitara pukne. Nažalost, to se nije dogodilo.
Mama, idem malo prileći i doći k sebi, pa te kasnije nazovem, može?
Nećeš stići, draga
Što? Zašto neću?
Sad je prvi put Ivana čula nešto čudno u majčinu glasu.
Nećeš, jer djed više nije među nama.
Ivana je problijedila i spustila se na sofu, čvrsto stišćući telefon. To nije očekivala.
Jutros mi je javila susjeda, Ana Miškulin. Došla mu je odnijeti mlijeka, a Ivan Radić je ležao kod kućnog praga, stišćući srce i nije disao. Možda je cijelu noć ondje bio. Treba otići u selo i sahraniti djedu. Susjedi će pomoći, ako treba. Jesi li me čula, Ivana?
Bila je toliko zatečena da nije znala što reći. Samo tiho promrmlja: Jesam.
Ana Miškulin je zvala i drugu rodbinu, ali oni su odbili doći na sprovod. Kažu, da im je ostavio kakvo nasljedstvo, možda bi i došli. Ovako zašto trošiti vrijeme i kune? Kuća u kojoj je živio i tako nikome ne treba, već sto godina. Marija Kovačević kratko zastane, pa nastavi:
Ni meni se, iskreno, ne ide onamo. Ionako mi je Ivan sam rekao da više ne dolazim pod njegov krov, pa čak ni na sprovod. A obećala sam mu to sjećaš se? Zato, sve je na tebi, kćeri. Ti ćeš otići i ispratiti starca?
Nastala je tišina. Ivana samo pogleda na stolić, gdje je ležalo posljednje djedovo pismo. Poslao ga je prije skoro mjesec dana, ali ga ona nije ni otvorila, bila je na putu.
To joj je već treći službeni put u zadnjih pola godine, a nije znala ni hoće li biti posljednji. Firma je otvorila novi ured u Rijeci, pa je trebalo sve organizirati. Uvijek šalju nju drugi imaju djecu, bolesni su ili tko zna kakve obiteljske okolnosti…
Ivana? Opet začuje majka. Ne bih htjela da susjedi misle kako smo ga sasvim zaboravili. Možda je znao u životu biti težak, al čovjek je. S tobom nije nikad imao problema, zar ne? Da, što da kažem Ani? Hoćeš li doći u selo?
Da, mama. Doći ću Samo
Ivana ustane, uzme djedovo pismo u ruku pa ga vrati na mjesto.
Mama, ne mogu vjerovati… Pa djed je bio dobro. Kad sam mu bila zimus za Božić, bio je vedar i pun života.
Dete moje… godine su to. Mnogi današnji muškarci ni do penzije ne dožive, a tvoj djed je prešao osamdesetu. Neka mu je laka hrvatska zemlja
Ivana nije mogla vjerovati. Jako je voljela djeda i bila možda jedina u obitelji tko je s njim održavao vezu. Majka je s njim bila u zavadi odavno, pogotovo nakon što je njezin muž, Ivanin tata, prerano otišao
Djed joj to nikada nije mogao oprostiti. Smatrao je da je ona ispravno gnjaveći ga radom doslovce potjerala njegova sina a zapravo, tata nikad nije spominjao da ima problema sa srcem. Radio je puno, stalno na terenu, sve kako bi Marija mogla imati lijep život.
Jednog puta nije se vratio… Srce nije izdržalo. Djed tad proplakao kao rijetko tko na sprovodu. Strašna slika.
Poslije toga, Ivan Radić više nije razgovarao s Marijom. I samo bi sa svojom unukom održavao vezu. Često ga je posjećivala za praznike i slala mu pisma, jer mobitele i sve te tehnološke novine djed nije priznavao.
Zato ga ni rodbina više nije posjećivala. Komu još treba pisati pisma u 21. stoljeću?, šalili su se. Susjedi su također govorili da je čovjek skrenuo, prvo izgubio ženu, pa sina Pa tko bi ostao normalan?
Zadnji mjesec života, pričali su da mnogo razgovara ali ne sa sobom, niti sa susjedima, već s mačkom. Nitko nije nikad vidio tu mačku.
Nakon poziva s majkom, Ivana je dugo buljila u prazno, pa se rasplakala.
Planirala je posjetiti djeda čim stigne, ali službeni putevi su se samo nizali Nadređeni bi joj samo odmahnuli rukom:
Takav je posao, gospođo Kovačević. Ako vam ne paše, znate gdje su vrata. Ali dobru plaću nećete naći nigdje drugdje kao ovdje.
Plaća je bila izuzetna pa je trpjela. Vjerovala je da će se kad-tad život vratiti u normalu.
*****
Na groblju je sve teklo svojim redom: nakon minute šutnje, kada su posljednji čavao zabili u drveni lijes obložen tamnocrvenom tkaninom, muškarci su uz pomoć užeta polako spuštali kovčeg u jamu.
Živa cvijeća, vijenci. Svježi grob. Je li to stvarno tako? Zar je sada stvarno kraj? Bio si, djede, a sada te više nema, ne ide joj u glavu.
Ali ostajao je još objed, gdje će piti rakiju, govoriti lijepe riječi o pokojnima i možda će baš zbog svih tih priča, djed Ivan nastaviti živjeti, makar u sjećanju.
Kad su se ljudi razišli svatko svojoj kući ili dućanu, Ivana je ostala sama, preplavljena tugom i krivnjom.
Nisam stigla Nisam se uspjela još jednom vidjeti s djedom prije nego je otišao
Da razbije misli, odluči malo dovesti kuću u red. Prozračila prostorije, oprala stari drveni pod, obrisala prašinu gdje god je stigla, s metlom skinula paučinu ispod stropa, ostatke hrane spremila u hladnjak.
Kuća njezina djeda, čvrsta, prostrana, bila je pravo seosko ognjište, skromno i jednostavno.
Na dvorištu je sve bilo uredno, lijepe prazne gredice u povrtnjaku djed ove godine nije ništa posadio, vjerojatno je osjećao da je kraj blizu. Voćke su cvjetale, crni ribiz, maline, jabuke. Nije dopuštao da zemlja miruje.
Pitam se tko će sada to održavati? pomisli ona, sjedeći pod jabukom. Nazvala je majku.
Dobra si. Kakav god bio, bio je djed. odgovori Marija.
Bio je dobar čovjek, mama. Samo je nosio previše tuge, to ga je slomilo. Nemoj mu zamjeriti, tata mu je bio sve.
Ma ne zamjeram Nek’ mu je laka zemlja. Kad se, dušo, vraćaš doma? Sutra ili već danas? Strašno je tamo samoj, pretpostavljam?
Ne idem još. Uzela sam slobodne dane, hoću tu ostati malo duže. Baremo malo odahnem od Zagreba I devet dana je, možda bi i ti došla?
Ja doći? Ne mogu sada, znaš kako je počela je Sezona na vikendici, stalno imam posla. Zaboravila si?
Dobro mama, kako hoćeš. Samo i tatin grob je ovdje, a ti si ga zaboravila otkako smo ga pokopali.
Ja sam ti govorila da ćemo Andreja pokopati u gradu, a ni čula me nisi. Uglavnom, idem gledati seriju. Nazovi ako što treba.
Ivana se nasmiješila, majka je uvijek imala izvlačenje kad joj nešto nije išlo.
Vratila se u kuću, skuvala je čaj od osušenih lista ribiza, mente i matičnjaka koje je pronašla u djedovim zalihama, popila i legla spavati.
Prije sna, opet uzela djedovo pismo. Pročitala je onaj isti dan kada je došla, ali nije razumjela do kraja
Pisao je o nekoj maci Crnom, kojeg nikad nije imala. Djed nije nikada, koliko pamti, volio životinje.
Opet pročita:
Zamisli, Ivana, Crni voli mlijeko. Kažu da odrasle mačke ne smiju piti mlijeko, a on sinoć pio cijelu bocu. Morat ću opet Ani zamoliti da mi donese ona će se čuditi, obično mi boca traje tjedan dana. Sad donijela jučer, a sutra već idem opet. Ali ona zaradi, a ja platim. Crni je gladan, ne znam čime ga hraniti, frižider je prazan. Ali stalno se skriva. Još ga nisam pravo vidio, nego tek kao sjena u kutu gospodarske zgrade. Danju ga tražim, noću s lampom tražim nigdje ga. Samo osjećam ponekad pogled na leđima njegov, mačji. Čekam te, dušo, možda ga ti uspiješ uhvatiti ili ćemo zajedno pokušati. Mislim da su ga ljudi povrijedili, zato izbjegava društvo…
To je bio samo dio iz djedova pisma. Ali nikakva mačka nije postojala. Ivana je bila već nekoliko dana u selu, nikakvih tragova životinja.
Ali osjećaj nečijeg pogleda, onaj o kojem djed piše, doista je osjetila Okretala se nikoga.
Morat ću sutra pitati Anu što zna o tom Crnom
*****
Probudi se s prvim svitanjem. Prvi tračci danjeg svjetla stidljivo su ulazili kroz prozor, vrapci su cvrkutali, pijetlovi se nadglašavali iz dvorišta.
Tipično hrvatsko seosko jutro.
Ivana otvori širom prozor, na trenutak zatvori oči, uroni u djetinjstvo. Sjeti se kako je s djedom pravila kućice za ptice, brala jabuke I sjeti se mora do Ane.
Kakva mačka? začudi se Ana Miškulin.
Ne znam ni ja Crni, piše mi djed, a još mi nije spominjao u prošlim pismima. U zadnjem pismu samo o njemu piše.
Aah, sad se sjećam. Prije mjesec dana Ivan je često govorio s nekim, nagovarao ga da se pokaže. Pogledam preko ograde nikog. Idući dan opet. Počeo skoro svaki dan razgovarati sa svojim ‘prijateljem’. Pričao pričice o ženi, sinu I Crnog stalno tako zvao. Nisam ja jedina čula, i ostali su. Ali znaš, dijete, nitko nije vidio tu mačku. Ja sam mu često donosila mlijeko i pite, ni tada ga nije bilo. Pitala sam ga on se samo nasmije, kaže, ‘kad ga ulovim, pokazat ću ti’. Mislim da mu je tišina u kući previše naudila. Da je postao malo lud na starost. Jer, da je bila mačka, netko bi je sigurno vidio, zar ne?
Vjerojatno Ali djed nije bio lud. Samo nešto ne znamo. A možda se ta mačka bolje skriva od svih, tko zna. Nije li tko tu u selu imao nestalog crnog mačka?
Nije nitko. Čak ni crnih mačaka nemamo u selu
Ivana se vratila u svoje dvorište i primila se uređenja, ali cijelo vrijeme razmišljala o tom Crnom I doista, ako je bio, gdje je sada?
Iz prikrajka ju je promatrao baš taj crni mačak. Od svih ljudi koji su proteklih dana došli, njega je nešto vuklo baš prema njoj. Ima u njoj nešto, tako blisko, svoje
Sjećao se dobro Ivana Radića, dobra čovjeka on je Crnog hranio i pojio, pričao mu dugačke priče. Ali strah od ljudi bio je jači od želje za blizinom.
Sada mu je žao što nije skupio snage i približio se. No jednoga dana ga više nije bilo.
Crni je odmah osjetio miris smrti, uzalud pokušavao ući u kuću, vrata zatvorena Sjedio je cijelu noć uz prag, tiho jecao.
A sad promatra djevojku koja je došla iz grada, osjeća da je dobra. Ipak, ne pokazuje se još uvijek.
Jednog se dana, na deveti dan poslije djedove smrti, zabunio Ivana ga je ugledala.
Tog dana opet je bilo puno ljudi na okućnici. Kad su svi otišli, Crni se opustio, trenutak nepažnje Ivana ga je spazila.
E, pa jesi lukav, Crni! nasmiješila se. Znači, djed nije maštao. Dođi da te upoznam.
Ali čim je krenula, mačak je nestao.
Sramežljiv si A ja već sutra odlazim. Nemoj se bojati, neću ti nauditi. Voljela bih te upoznati.
To je usput čula i Ana Miškulin, donoseći pite od kupusa. Došla je do plota, stala na prste, gleda vidi Ivanu, ali Crnog ni traga.
Čudno pomisli Ana, požurivši doma.
Poslijepodne se nebo zamračilo, sparina pred nevrijeme, čulo se daleko grmljenje.
Izgleda da će nevrijeme reče Ivana, gledajući u oblačno nebo.
Nije prošlo ni pet minuta, počeo je pljusak. Zvala je Crnog, ali se nije pojavljivao.
Mačak se u tom trenutku skrivao pod šupom, pribijen uz zemlju, strahujući od groma. Od grmljavine ga je bilo više strah nego ljudi.
*****
Kiša je bubnjala po krovu, tukla s nevjerojatnom žestinom. Ivana nije mogla zaspati.
Odjednom, užasan udar munje. Skočila je iz kreveta i pogledala prema prozoru. Munje su parale noć.
U tom trenutku, na prozorčiću je ugledala dva svjetlucava oka. U tren srca nešto crno, mokro uleće u sobu, projuri kraj nje i sakrije se pod krevet.
To je bio Crni.
Trebao joj je veliki trud, ali uspjela ga je prizvati natrag. Posušila ga je ručnikom, pokrila dekom. Ležali su jedno uz drugo, slušali oluju i tješili jedno drugo.
Kad je nevrijeme prošlo, Ivana se probudila od šuškanja. Mačak je grebao po prozorčiću.
Gdje ćeš ti sad, prijatelju moj? nasmiješila se.
Crni je zastao, pogledao je kao da se ispričava.
Mjaau tiho je zamijaukao.
Ne, najprije doručak. Onda odluči. Ostaješ ovdje, ili ideš sa mnom u grad? Mislim da bi djed volio da te povedem, kao i ja. Ali ti odluči.
Poljubila ga, nahranila, pustila van.
Kad je kasnije izišla s torbom Crni ju je čekao na pragu. Trljao joj se uz noge.
Odlučio je ide u grad.
Kad je Ana Miškulin vidjela Ivanu s crnim mačkom u rukama, začudila se.
Je li to onaj isti mačak?
Taj isti. Vidite da je sve bilo istina Djed nije bio lud, samo je pronašao prijatelja kojeg nitko drugi nije mogao vidjeti.
Dobro, Ivana. Ne brini, ja ću paziti na kuću dođite opet?
Naravno da ćemo doći. Oboje. Ne znam koliko često, ali sigurno hoćemo!
Ana joj pruži još i vrećicu s pitama za put.
Hvala vam za sve! uzvrati Ivana.
Kad je Ivana kasnije u autobusu gledala kroz prozor, učinilo joj se da u jednom oblaku ugleda djedovo lice.
I Crni se ukočio uz nju, gledao kroz staklo u nebo.
Lice im se blago nasmiješilo, možda je i namignulo, a onda nestalo u daljini.
Bilo je to dovoljno znati: djed nije nestao bez traga. Živi i dalje u njihovim srcima i mislima, i gdje god bio, sigurno se raduje što su se njegova unuka i njezin tajanstveni, crni prijatelj pronašli i našli svoj mir.
