Ti si moj sin.
Imate li vi ovdje kakav hotel?
Ne, hotela nemamo, odgovorili su mu na željezničkom kolodvoru, Ali produžite ravno preko glavnog trga, tamo ćete vidjeti Kuću za goste.
Prvi dojmovi o gradiću nisu bili baš najbolji. Bijedio je u moru šuma i močvara, a s velikim gradom povezivala ga je uska željeznička pruga.
Ovdje je poslan Nikola Perković, novinar iz Zagreba. Na rubovima sela razrađivala se eksploatacija treseta hektari zemlje nakon isušivanja blata dobro su rađali. Lokalno poduzeće ove godine skupilo je izvrstan urod kupusa.
Ali Nikolu je, kao pravog znatiželjnog novinara, zanimala i povijest mjesta. Gdje god bi došao, uvijek je tražio priču više, pa je tako pokušavao doznati više o ovome Drvenjaku. Ustvari je i rodom s ovih prostora. Ne baš iz Drvenjaka, ali iz obližnjeg gradića pa je rado prihvatio zadatak.
U Kući za goste dočekala ga je simpatična žena okruglog lica, ispunjena nekakvom toplinom rodnoga doma.
Ima mjesta, naravno. U glavnoj sezoni lova sve nam je puno, a sada biste mogli doći i s kašikom.
Smjestila ga je u malu sobicu, donijela mu vruće vode za čaj. Po navici, što je godinama razvijao zbog novinarskog posla, imao je u torbi nešto hrane i usput prigrizao.
Pogledao je kroz prozor; kiša je sipila. Niske drvene kućice stisnute jedna uz drugu, kao mokre, nahodane vrabce. S desne strane uzdizale su se sive dvokatnice, blijede, s tragovima vlage. Cesta je bila valovita i stara, asfalt nikada krpan, a na mjestima su daske služile umjesto pločnika. Kiosci i trgovine izgledale su pusto. Oko kuća mnoštvo šupa i neuglednih pomoćnih zgrada.
Uf… Pomislio je kako ovdje nikada ne bi mogao živjeti. U sličnom mjestu i odrastao je, no čim je mogao, ostao je u Zagrebu nakon fakulteta. Ne, ovdje se ne može napraviti ništa posebno.
U Zagrebu je već imao dobar stan, uređen s okusom i osobnošću, tako da malokomu nalikuje na stanove njegovih prijatelja. Upravo za to putovao je u Istru i dovezao otamo police od breze, zanimljivi ormar i rustične drvene police. Stan mu se činio savršen kao iz bajke, s dodirom sela iz djetinjstva.
U Splitu je u galeriji kupio nekoliko akvarela i bakroreza. Imao je čak i spremačicu, jednom tjedno bi došla srediti. Češće mu i nije trebalo često je bio na putu.
Iza sebe je imao razvod, a s bivšom ženom i kćeri od dvanaest godina viđao se rijetko jer je bivša uvijek sve proročki namještala. To ga nije pretjerano pogađalo. Nije mislio ponovno ženiti. Takav život mu je odgovarao.
Nije živio ni dosadno ni skromno. Povremeno bi popio čašicu s odabranim društvom kulturnih i pametnih ljudi, odlazio na odmore, a znao je upustiti se i u kratke ljubavne veze.
Bio je privlačan muškarac visok, mršav, oštar bradom, nalik zagrebačkim intelektualcima iz prošlih vremena. Žene su ga rado gledale, a on bi navečer objedovao i izvalio se udobno s novinama ili društvenom revijom u rukama.
Negdje je pročitao da je sreća obična ljudska ravnoteža kad te ništa ne boli, ni tijelo ni duša. Trudio se održavati to stanje, ne upadajući ni u ushićenja ni u razočaranja, kojih usput uvijek imaš. Takav život mu je najviše odgovarao.
Sljedećeg jutra nakon dolaska u Drvenjak, Nikola je otišao do predsjednika općine. Mladi predsjednik razveselio se dolasku novinara, gorljivo pričao o uspjesima, planovima, kako su skupljali ekipu, kako dogovarali i izborili županijsku potporu.
Kad je čuo da se Nikola zanima i za povijest mjesta, preporučio mu je lokalnog učitelja:
Idite do profesora Antića, Tonija Antića. Zanimljiv čovjek, povjesničar, gradski vijećnik. Ima more materijala i priča, blizu živi, u Ulici Borova. Lijepa kuća s bijelim izrezbarenim okvirima, pravo čipkasto pročelje. Svi znaju gdje je.
Iz općine, Nikola je produžio u poljoprivredno poduzeće. Udaljeno, ali predsjednik mu je pronašao vozača. Kao gost iz Zagreba, imao je tretman. Međutim, uskoro je požalio što je uopće išao. Sve je već bilo pokošeno, a skladišta kupusa baš i nisu atraktivan materijal za fotografije.
Radnici su pričali nevoljko. Zapravo, ono što mu je predsjednik rekao, s malo njegovog vlastitog talenta, bilo bi više nego dovoljno i za članak i za reportažu.
Vozač i on otišli su na ručak u lokalnu menzu i, nevjerojatno, pojeli odličan i jeftin obrok. Cijene su ga zadivile život ovdje bio je dva-tri puta jeftiniji, ali su i plaće bile takve ili jeftini život, ili male plaće.
Naposljetku je odlučio vratiti se u Kuću za goste. Pričanje po poljima ga je umorilo, omamljujuće kišno vrijeme, ali barem je tu mogao malo odspavati.
U večernjim satima krenuo je prema domu učitelja. Trebalo je prikupiti još materijala za svoju reportažu.
Ulica Borova, premda makadamska, bila je ugodna. S desne strane lišće crvenih javorova šuštalo je vjetrom, na lijevoj žuti bagremovi. Kuće su bile zaogrnute cvijećem, svaka sa svojim dvorištem.
Čak i sada, kasne jeseni, raskošni grmovi šipka i posljednji cvjetovi. Nad očima mu se otvarao zalazak, urezavajući tragove prošlosti u duši.
Kuću Antićevih pronašao je u trenu. Bijeli, tanko rezbareni okviri lako uočljivi. Inače, u Drvenjaku se pazilo na ukrase, često postavljao fotić i snimao baš to. Tako je i ovaj put, prilazeći, snimao prozorska okna.
U dvorištu su rasle tri jabuke, grane još uvijek pune žutih plodova, a kraj ograde visile su tamnoplave bobice. Bilo je u tim plodovima nešto trajno i domaće, što je pričalo o postojanosti i miru.
Učitelja je zatekao u radionici, upravo izrezbaruje novu ogradu. Čim je ugledao gosta, pozdravio ga:
Nikola je predstavio sebe, ali spomenuo samo ime i prezime.
I još me zanima ovo vaše umijeće majstora. Ovakve okvire još nisam nigdje vidio, sve različiti, kao narodno blago…
Ah, nasmiješi se Antić, Nema kod nas zapravo pravog tradicijskog majstora. Sve uzeta ideja iz raznih krajeva, odnekud meni zapelo, pa sam zapalio ekipu u selu. Ovdje svi znaju, da sam ja bio prvi.
Pružio mu ruku, pozvao ga u kuću.
U kući je bio sam žena mu na poslu, sinovi na treninzima. Prošli su kroz hodnik, ušli u veliku sobu kuhinju i blagovaonicu s dva prozora. Buket žutih dalija u vazi, na prozorskoj dasci gerani u punom cvatu. Na jednoj strani skoro do stropa police s knjigama, fasciklama i albumima.
Na zidu velika slika, ulje na platnu, prikazuje tri bjeličaste breze iznad šumskog jezerca. Nikoli se učinilo poznatim, prepoznatljivo do detalja. No, tko zna koliko kopija ima.
Domaćin je na stol odmah iznio kekse, pite, šalicu čaja. U toj su toplini popustile sve Nikoline novinarske barijere. Počeo je promatrati knjige; bogatstvo naslova i za najrazmaženijeg čitatelja.
Toni Antić bio je niska, čvrsta čovjeka. Tek nekoliko godina stariji od Nikole, ali glava mu je rano posijedjela. U staroj košulji, širokim hlačama i vunenim čarapama. Tipičan seoski učitelj u svom domu.
Oprostite što sam ovako… Domaći. Čašicu konjaka možda?
Neka, hvala. I na čaju.
Dakle, zanimaju vas temelji našeg mjesta? Vidite, nema baš mnogo pisanih izvora, ali pretpostavlja se da su prve kuće nastale još u 14. stoljeću. Plodne livade tad su bile pod kneževima i samostanima, a kmetima je život bio izuzetno težak. Zato bi neki bježali u šume, ovamo, tražiti slobodu. Oni su, mi mislimo, prvi osnovali Drvenjak.
Toni je s police izvadio staru veliku bilježnicu i pružio je Nikoli. Na naslovnici urednom rukom pisalo je “Drvenjak Povijest mjesta”.
Nikola je s oduševljenjem listao. Nešto stranica bilo je ilustrirano starim fotografijama. Jedna ga je posebno zaokupila mršavi dječak, desetak godina, sjedi na prag kuće. Izraz u očima, smiješak…
Tko je ovaj dječak? upita okrećući novu stranicu.
Ah, to je moj stariji sin, Luka. Davno slikano.
Toni je pričao o svemu, o usponima i problemima mjesta, povijesti, ratu i životu.
Probajte domaći pekmez. Moja supruga je majstorica u tome. A ovu kacigu i zakopano blago pronašli su moji klinci. Stari arheološki lokalitet, upisan je u registar. Luka je prava vođa izviđača.
Knjiga je Nikoli kao novinaru bila prava blagodat. Naravno, nije je mogao odnijeti, ali počeo je fotografirati stranice. Nosio se sa starom tehnikom, ali pelene za analogne aparate nestalo je previše ga je povuklo slikanje ukrasa.
Šteta. Ali moji dečki imaju tzv. digitalac. Možda ćete se snaći?
Ma imam ja još filma u sobi. Sutra ću opet doći, ako budete doma.
Dogovorili su se. Već sljedeći dan Nikola je morao putovati. Planirao je ujutro snimiti knjigu, obići novu ambulantu, park (na mjestu stare livade), preporuku samog Antića, i kulturni centar s izložbom starih zanata.
Pozivala ga je nova tema: ovdje se štošta moglo pronaći. Knjiga učitelja bila je pravo blago. Tu je bilo upečatljive povijesti, osobnih ogleda, priča o ljudima mjestu, opisima prirode. Bit će tekst! Možda i dva.
Ujutro je sunce obasjalo tankim ružičastim prugama zid sobe. Raspoloženje izvrsno. Popio je čaj, zamijenio film, i krenuo pješke prema Borovoj.
Ulica ga ponovo inspirira: cvijeće, tišina, poezija. U antićevima već oranje, cijela obitelj vani štihače, grablje. Nikola izdaleka vidi ženu sa pletenicom, dvojicu dječaka. Toni ga pozdravlja, skida rukavice.
Dobro jutro! Smeta li što?
Ma ne. Samo požurili dok je zemlja meka. Treba to prekopati prije zime, pa cijela obitelj zasukala rukave, Luka i Ivan su vrijedni.
Operu ruke vani, voda šiklja iz pipe.
Lijepo vam je ovdje, kaže Nikola, gledajući u sjenicu iza kuće, pune fino izrezbarenih klupa i stolova.
Jest, ali sada je hladno sjediti vani. Hajdemo unutra.
Što s obitelji?
Luka i Ivan će završiti još malo. Dođite. Bez dobrog doručka ne odlazite.
Vi sve ovo sami orali? Kad ste vi počeli?
U pet smo ustali. Dečki putuju danas na ovo natjecanje, čak do Zagreba. Sami su htjeli rano ustati, da sve budemo zajedno.
Nikola je brzo izfotografirao stranice knjige. Dok je radio uz prozor, čuo je šuškanje i buku iz kuhinje vratila se žena s djecom.
Izvolite za stol, Nikola.
Na stolu svježe fritule, pekmez, samovar, keksi, sir. Nikola se smješkao sviđala mu se ova domaća toplina, obiteljska atmosfera, knjige. Pristupi sudoperu da opere ruke.
Ovo je Tihana, moja supruga. Nikola je novinar iz Zagreba, predstavi Toni.
Nikola se osmjehne, kimne … Ostao je tako, gledajući kako voda istječe na dlanove, perući ih duže nego što treba.
“Tihana… Upravo Tihana…”
To je bila ona. U glavi mu je sve iz djetinjstva prošlo, slike skaču, a onda sve sjedne na svoje mjesto.
Slika je bila neugodna. Nije mu bilo lako gledati niti svoju prošlost, ni vlastitu savjest, ni život u kojeg je uložio sve, a ponovno se pita je li napravio dobro.
Bilo je to na drugoj godini faksa kad ju je upoznao čudesna djevojka, pomalo orijentalne ljepote. Lagana pamučna haljina, svježa, kosa u pletenici, ruke i noge preplanule od ljeta. Jedinstvena ljepota koja odmah osvoji.
Putovali su tada na radnu akciju za more. On na novinarstvu, ona na povijesti, različiti vagoni, ali pola puta proveo je kod nje u kupeu među zabavom, pjesmom i smijehom.
Kako se trudio privući pažnju! I uspio je pričama, vicevima, šalama. Putovanje bez sna, koprcanje u pjesmama, izlet s uzbunom na vodi.
Tamo, na moru, učinio je sve da joj se približi, zaboravila je zbog njega i zgodnog kolegu s kineziologije koji joj se sviđao.
Bilo je to predivno vrijeme. Zavolio ju je ludo i izgubio glavu pred njezinim tamnim očima. Sve joj je čitao i prepričavao, ona je tražila još.
Zimi ju je potaknuo da uzme studentski zdravstveni boravak, provodili sate skupa. Odlazili na sanjkanje, na klizanje. Postala mu je dio svakodnevice ali s vremenom, nestalo je romantike, postala mu je “moja cura”, buduća supruga.
No, ženidba je bila u dalekoj budućnosti, najprije karijera. Kad je završila u bolnici, došao je, ali bio nespreman na to što mu govori trudna je, imala je jak toksemiju. Ne razumije, čini mu se sve površno.
Ozdravi brzo, rekao joj je.
Nik, ja sam trudna. Imat ćemo dijete.
Imat ćemo? Zašto ja? Ti si bolesna, a ja sam zdrav, sretan, imam svoj život. Teško mi je ovdje…
Kasnije je shvatio što znači njena rečenica, pa se čak i šalio na svoj račun:
“Daj, reci mi one tri riječi koje život mijenjaju.”
“Dobit ćeš dijete”, odgovorila bi.
Ali nije bio spreman za odgovornost djeteta i braka. I on je bio student, željan slave, faks, knjige, putovanja.
Više nikada nije došao u bolnicu. Njezina prijateljica ga je pokušala posramiti, ali nije popustio.
Sami ćemo se dogovoriti! Ne miješaj se!
Tihana je izašla iz bolnice, pričalo se da je tužna, kao sjena, ali on je glumio zauzetost.
Ipak je jedan vikend došao k njoj u studentski dom. Sve je bilo tuđe govorio je o svojim pripremama za knjigu, putovanjima, fakultetu. Ona je u tišini pripremala čaj.
Na kraju je zbrojio:
Vidiš, ne mogu se sada ženiti, a dijete… Ne ide, Tihana. Svako je kovač svoje sreće.
Kimnula je glavom.
Naravno.
Što ćeš učiniti? bojažljivo je upitao.
Ništa. Najviše na svijetu želim da ti budeš sretan.
A ti?
Ja? Ja ću prva kupiti tvoju knjigu. Piši, Nikola. Moraš uspjeti.
Više nije bilo govora o djetetu.
To je bio njihov zadnji susret. Sljedeće godine nije se vratila na faks rodila je kod kuće. A on se klonio njezinih prijateljica i fakulteta. Ubrzo je sve zaboravljeno prva ljubav, to svi prođu…
A dijete? Ako ne misliš, kao da ne postoji. Nije mislio.
Možda mu je to iskustvo pomoglo; nakon toga bio je krajnje oprezan. Oženio se jednom, imao je kćer, ali brak je brzo završio. Shvatio je da nije za obitelj. A danas… Sve što poželi, može imati, ali ništa ga ne veže.
Sve mu je to proletjelo kroz glavu za nekoliko sekundi.
Ovo je Tihana, moja žena. Nikola, novinar iz Zagreba.
Nikola se okrenuo, kimnuo sa smiješkom. Ona je bila u trenirci, nešto jača nego prije, ali svaki njen pokret bio je i dalje graciozan.
Pletenica je ostala, sada malo razbarušena. Tihana se osmjehuje, lagodno razgovara s mužem.
Mama, spremio sam lopate. O, dobar dan, u kuhinju uđe visoki, naočiti mladić. Crte lica iste kao majka.
Dobar dan.
Zajedno su veselo objedovali. Toni je pričao lokalne anegdote, razgovor o putu djece za Zagreb, Nikola im je davao savjete za put.
Gledajući Tihanu, Nikola je primijetio izbjegava ga pogledom.
Lijepa vas je žena, reče Nikoli sam domaćin kad su ostali sami.
Da, prava je sreća. Još i darovita jako. Vidi, njegova slika, mahne prema bijelim brezama.
Nikola ju još jednom pogleda: jasno, pamti taj trenutak nastajala je ta slika pred njim, kraj onog jezerca.
I rođena učiteljica, djeca ju obožavaju. Zadužena je u školi za nastavni program.
Kako ste se upoznali?
Skoro istovremeno smo došli ovdje raditi. Ja godinu nakon nje, iako sam stariji pet godina. Prvo sam bio u vojsci, radio na tvornici, pa shvatio da me povijest vuče. Završio izvanredno, došao ovdje, trebao im je povjesničar… I tako… Sreća, eto.
Doista, sreća.
Nikoli je sad bilo jasno: stariji Luka je njegov sin. Nije nalikovao na oca, građu nosi Nikolin potpis. I još ga Tihana nazvala imenom po njemu. Da mu je toliko značila, da ga nije krivila?
Iako je sve obavio i planirao krenuti, čekao je barem još jedan Tihanin pogled, neku potvrdu. Htio je pitati, ali ona je bila zaokupljena pripremom za put djece.
Morao je poći. Nije mu se išlo; poželio je da može ostati, sjediti ovdje svaki dan, listati knjige, gledati ovu ženu, jesti ujutro domaće kolače, kopati zemlju iza kuće.
Primorao se da ustane.
Vi ćete djecu pratiti na vlak za Zagreb?
Naravno.
Onda se još vidimo na kolodvoru. Hvala još jednom, Tonči.
Pogledao je još jednom prema vratima, ali Tihana nije izlazila.
Užurban dan, znate i sami, uhvatio ga je domaćin za pogledom.
Nema veze. Vidimo se…
Nikola je hodao Borovom ulicom gledajući pod noge, kao da bježi iz toplih pokrivača na studen.
Ponovo mu je u mislima pjesma iz mladosti.
Zadivila ga je misao zar su osjećaji iz prošlosti zaista jedino stvarni? Zar je moguće da ima sina kojeg nije upoznao?
Ta misao ga je toliko uzdrmala da više nije mogao misliti na išta drugo. Ni do ambulante, ni do parka, ni do izložbe nije otišao, samo je lutao gostinskom sobom do polaska vlaka.
Kako je mogao zaboraviti onu sliku s brezama? Niju li je slikali zajedno? Jasno, ležao je tada na pokrivaču, ona je slikala…
Ona mora pamtiti; a to znači… Je li ga voljela? Možda i dalje? Što ako… Pozove li je u Zagreb? Uvijek je nastavnika trebalo. Ima iskustvo, poziv i sina. Pristao bi prihvatiti i mlađeg sina.
Činilo mu se da bi njegov život tek tada dobio puni smisao. U dnu duše zavidio je Antiću na pravoj sreći, iako do jučer nije mogao pretpostaviti da će se njegov život zavrtjeti tako.
Sada su mu pred očima boravila ta kuća s oknima, dvorište puno cvijeća i stabala, obitelj i atmosfera, toplina i mir.
Pomislio je: nekada je mislio da može bolje, da će drugačije… Je li zaista uspio?
Na željeznički kolodvor stigao je ranije, uzeo taxi. Htio je još jednom vidjeti Tihanu, možda porazgovarati. No kad je ugledao autobus s djecom i roditeljima, shvatio je nemoguće je biti nasamo.
Trener slaže dječake, daje upute, roditelji prate. Nikola priđe Toniju.
O, vi ste? nasmiješi se, Pratimo ih.
Mogu li pomoći u Zagrebu? Imam poznanstava…, zamucao je, zvučalo mu je smiješno.
Ne brinite, sve je organizirano, odgovori Toni, Tihana, treba li nešto posebno?
Ona pogleda Nikolu, osmjehne se.
U Zagrebu? Treba dobro zaigrati. Ne brini, bit će u redu.
Primijetio je kako je Toni, uistinu, zabrinut. Vrpoljio se oko djece. Trener ga pozove, Nikola ostane sam s Tihanom.
Tihana… pozove je tiho.
Ona se okrene, jednostavno obučena, ali lijepa.
Jesi li me prepoznala?
Naravno, Nikola, podigne obrve, Nismo se toliko promijenili, zar ne?
Znači, ovdje si…
Tu sam, da.
Jesi li sretna? Nedostaje li ti Zagreb?
Zagreb? Povremeno me vuče. Sada bih uskočila u vlak i otišla s njima, ali… treba ih navikavati na samostalnost. Već su odrasli, reče gledajući prema mužu i sinovima.
Ja… mislio sam pitati poželi li otići živjeti, raditi u Zagreb…?
Nisam razmišljala. Pozove li Toni, idem bilo gdje. No, i ovdje nam nije loše. Samo će dječaci uskoro otići… Znamo se zapitati…
Nikola je htio pitati još o Luki, ali glas komisije prekine ga; vlak je stigao. Nastaje gužva. Njegov je vagon deseti, dečki ulaze u prvi.
Shvati koliko je tu suvišan, previše pomoćnika, pa se ljut vrati prema svom vagonu.
Inače sam poznat novinar pisac, gost, a sad svi trče oko klinaca. Idoli im Zagreb… Izgubit će vjerojatno… Što može naučiti dijete ovdje, usred močvara?
A kad bi Luka bio njegov sin… Kakav dečko! Pametan, pristojan, drag… S takvima bi mogao uspjeti u Zagrebu, a ovdje…
Ali još nije kasno putuje s njim. Pokušat će razgovarati. Možda mu prizna da je on pravi otac, ispričat će mu sve mogućnosti. Ako mu je majka rekla istinu, možda ga nije zamrzila…
Irisao je cijeli plan. Pričekat će večer, kad se djeca smjeste.
U devet navečer odlazi među dječake; nema tišine. Otvore vrata:
Luka Antić! Traži te netko.
Luka, s gornje police, spusti se. Prođu u hodnik. Vlak juri kroz tamu, tračnice sviču pod kotačima.
Na polumraku im lica trepere.
Luka, oprosti što ovako… Ali moram razgovarati. Mnogo toga ti želim reći.
Znam, vi ste moj otac.
Kako znaš?
Mama mi je davno rekla istinu. Imam i vašu knjigu.
Knjigu? “Jutra na Dravi”?
Luka kimne.
I, kako ti je knjiga?
Dobro je.
Znači, sve znate… Ja sam slučajno došao kod vas. Stvarno…
Tata je rekao da je to slučajnost. I danas je mama priznala bratu i meni tko ste. Tata zna odavno. Nemamo tajni.
Odlično. Imate divnu obitelj. Vidiš, nisam ni znao da si rođen. Tako su se stvari složile…
Nitko vas ne krivi. Mama vas uvijek hvalila, smatrala vas talentiranim čovjekom. A tata je moj otac. Nije mi ni trebalo više.
Nikolina omiljena izreka iz mladosti svatko je kovač svoje sreće sada dolazi iz usta njegova sina.
Vlak prostruji preko mosta, žestoki šum čelika.
Nikola gotovo mora vikati:
Znaš, mislio sam, možda bi se školovao u Zagrebu, stan je velik, imam veze, prijatelje… A ja sam sam…
Hvala, ali ne treba mi ništa. S roditeljima sam sve dogovorio.
No, još uvijek se može razmisliti. Što ste dogovorili? Moj stan, Zagreb… financije…
Ne treba. Sam ću. Moram se vratiti, trener će se brinuti. Doviđenja! reče Luka.
Vrata su se zatvorila, Nikola ostane sam u mraku hodnika. Šum kotača sada gotovo nečujean.
Osjetio je sram: zašto misli da može “kupiti” sina, koji ga u pravom smislu te riječi ne treba. On je sve stvorio sam. A dom, ljubav, dječji smijeh, isprepleo je tu neki drugi i on pripada njima.
Nikola se vratio u svoj kupe, osjećao se prazno, sve mislio na to što ga je dovelo ovamo, zašto baš sada? U tom trenu dozvao je sliku plave kćeri, zatvorene… Još nije sve izgubljeno. Možda tu još može učiniti nešto prije nego bude prekasno, kako je propustio ovdje.
Na drugom kraju vlaka, Luka je ležao gledajući u mrak. I njemu je bilo malo žao tog osamljenog pisca, ali bio je siguran njegov život, njegova sreća i dom, izrast će iz ljubavi i istine; kao kod njegovih roditelja.
I stoga, znao je Nikola, prava sreća krije se tamo gdje je čovjek voljen, gdje voli, gradi i dijeli dom: ne u slikama kućnog uređenja, ni u karijeri, ni u iluziji, nego u svakodnevnim malim stvarima, koje isprva uzimamo zdravo za gotovo.
Pouka: Život uvijek iznova iznenadi i spoji putove, a prava sreća i smisao dolaze kad iskoristiš ono što ti srce nudi, i kad poštuješ ljubav i istinu više od vlastitog ponosa.
