Znaš li ti uopće kako ovo izgleda izvana? rekla je Marina tiho, gotovo ravnodušno, i baš zbog te tišine je cijela soba djelovala hladno. Došla sam kod prijateljice na kavu, a imam osjećaj kao da sam na izlogu.
Galina Smodlaka najprije nije znala što odgovoriti. Stajala je nasred svog dnevnog boravka u novoj, svijetloj trenirci koja je još mirisala na dućan, i gledala Marinu kao da joj je progovorila na nekom stranom jeziku.
Što misliš s tim?
Mislim ovo. Marina je rukom obuhvatila prostoriju. Ove jastučiće na koje ne smiješ sjesti. Ovaj stolić na koji ne smiješ spustiti šalicu. Ove… zastala je tražeći riječ ove cvjetove u posudama koji su poredani pod ravnalom. Galina, živiš li ti ovdje ili si izložena?
Galini se stegne nešto duboko pod rebrima, tamo gdje je nekad bilo samo toplo. Htjela je nešto odmahnuti rukom ili izvaditi kakvu šalu, ali riječi nisu dolazile. Samo tišina. Osjetile su je obje, gotovo fizički.
Vani je bio studeni. Pravi listopad u Zagrebu ne one razglednice sa zlatnim lišćem, nego pravi, s mokrim asfaltom i sivim nebom. Lišće na kestenu pred zgradom već je samo visilo, čekajući koji će vjetar odlučiti sve.
Marina je uzela šalicu čaja s obje ruke i otpila. Šutjela je. Galina je sjela nasuprot, i shvatila da sjedi ravno kao kod zubara u vlastitoj fotelji, u vlastitom stanu.
Poznale su se prije trideset i dvije godine, u nekadašnjoj Tvornici duhana u Zagrebu, gdje su obje radile kao tehnologinje. Tada je Marina imala pletenu kapu s pufom i stalno kasnila, dok je Galina tada samo Goga donosila u termosici teleću juhu i hranila sve do jednog na radu. Mnogo se toga od tada promijenilo. Goga je s vremenom postala Galina Smodlaka, tvornica se ugasila, djeca su odrasla i razišla se, a muževi su se mijenjali kao vrijeme. Jedino što ih je vezao je mjesečni susret, kao usidrena navika.
Nisam ti ovo mislila reći da te povrijedim šapne Marina.
Znam.
Samo… kao da si se od svega umorila. Onako, za ozbiljno. Vidim ti na očima.
Galina pogleda svoje ruke. Uredno sređene, lakirane u nježno ružičasto, ni jedne zanoktice. U salonu je svaka dva tjedna, to joj je kao svijeta dužnost, dio rasporeda, kao i obiteljski liječnik i režije u banci.
Nisam umorna kaže. Dobro sam.
Marina ništa nije rekla. Samo je promatra. Galina prva spusti pogled.
Vani kesten otpušta još nekoliko listova.
Galina ima pedeset i osam. Živi u trosobnom stanu na Trešnjevci, na šestom katu lijepe novogradnje s liftom i videonadzorom. Stan je kupila prije šest godina, kad je napokon završila razvod s Antom i prodala vikendicu u Gorskom kotaru. Uložila je pametno, uzela kredit koji je skoro otplatila i uredila sve po nacrtima mladog dizajnera koji je stalno govorio prostor mora disati i izbaci višak. I ona je izbacivala višak. Bez milosti. Fotografije su završile u ladici da ne kvari dojam, omiljeni vuneni prekrivač spremila je jer nije u paleti.
Sada stan podsjeća na stranicu iz Ikeinog kataloga. Sivo-bijeli zidovi, bijele police s potpuno istim ukrasnim posudicama, kauč boje pijeska bez ikakvog naboranog kuta. Kad bi gosti prvi put došli, uvijek bi rekli predivno, kao u časopisu. Za Galinu, to je bilo očekivano, i činilo se ispravno.
Ali noćima bi se ponekad budila u tri ujutro i u tišini novog stana imala osjećaj da je zaboravila nešto bitno. Nešto je zaključala zajedno s onim slikama u ladici pa sada ne može naći.
Radi kao viša referentica u osiguranju, bavi se poslovnim klijentima. Posao siguran, bez uspona, ali s respektabilnom plaćom i stalnim poštovanjem. Svi je zovu gospođa Smodlaka, čak i oni stariji. To joj godi. Tako i treba biti. To je priznanje.
Priznanje, razina to su riječi oko kojih se sve vrti. Držati razinu, ne spuštati se. Kaput joj je od Mirele, domaća moda koju manje tko zna, ali baš zato je prava objasnila joj je to Iva s engleskog tečaja. Torba stroga, kožnata, marke Galić, ne upadljiva, ali skupa. Cipele kupuje u istoj trgovini kod Glavnog kolodvora, gdje su cifre, da kad pogleda, pravi se ravnodušna, iako je srce svaki put stegne.
Čemu sve to? To pitanje nije izrekla nikad. Samo bi se javilo u ona tri jutarnja sata, i nestalo do jutra s kavom, radijem i svjetlom.
Marina je popila čaj i stavila šalicu ravno na stolić, bez podmetača. Galinu zaboli ono malo, kratko, ali prešuti. Nekakav mali poraz na bolje.
Pričaj mi o Katici reče. Kako joj ide?
Marina oživi, kao uvijek kad spomene kćer. Katica živi u Osijeku, radi u vrtiću i s mužem Ivanom odgaja dvoje djece. Stan im je malen, u staroj zgradi, s prozorima na mirno dvorište i jabukom što još donosi plod.
Zvala me prošli tjedan ispriča Marina, a lice joj oživi kao ognjište. Mali Marko izgradio tvrđavu od jastuka tri sata su svi gradili, tvrđava se srušila i svi su se smijali. Galina, tako je sretna. Onako, baš iskreno.
A ima plaću tek nešto iznad minimalca… promrsi Galina. Ne iz zlobe, nego kao činjenicu.
I sretna je samo odgovori Marina.
Galina ustane, odnese šalice u kuhinju. I tamo sve tip-top. Bijela kuhinja, kamen radna ploča, frižider ugradbeni bez ručke, ni jednog magneta, ni papirića. Nekad je na njemu visilo pismo od sina Krešimira: Mama, volim te, nespretno ispisano. Skinula ga je kad je renovirala stan. Dizajner je rekao: frižider treba biti čist.
Krešo živi u Splitu, radi u IT-u, rijetko zove, ali kad zove, dugo i s toplinom. Djevojku Anu još nije upoznala, samo je vidjela njegovu sliku na mobitelu nasmijana, u jednostavnom džemperu, uz veliku žutu kokericu.
Natoči si vode i promatra mokru ulicu pod rasvjetom koja se pali već prije pet popodne, kako to u Zagrebu zna biti u listopadu. Dolje žena vodi dijete, dječak je vuče ravno u lokvu, nasmije se i na kraju ga pusti. On skoči prskanje, smijeh.
Galina shvati da se smije sama, gledajući tuđe dijete u lokvi, u svojoj tihoj kuhinji.
Ma, što tamo buljiš? dovikne Marina iz dnevne.
Dolazim odgovori, i skine smiješak. Ni sama ne zna zašto.
Marina ode oko sedam. Na vratima, već zakopčana, obrne se i nasmije:
Sjećaš se kad smo 94. išle na Velebit? Onaj planinarski izlet?
Sjećam klimne Galina. I sjeća se. Dva ruksaka, četiri dana, kiša bez kraja, vatra koju su ipak zapalile, pjevale, a u šatoru bilo tijesno i baš lijepo.
Bila si tada drugačija reče Marina, nenametljivo. Ne bolja, ne lošija. Drugačija.
Vrata se zatvore. Galina ostane stajati u hodniku, pred ogledalom u punoj visini i policom za ključeve od hrastovine. Pogleda se kaput, kostim mliječne boje, manikura, frizura sve kako treba.
Zašto se onda čini da nešto nedostaje?
Vrati se u dnevnu, uzme Marinin šalicu. Na stoliću ostaje lagana mrlja od toplog. Prstom prijeđe po njoj, pa obriše krpicom.
Te noći dugo ne može zaspati. U mraku se misli vrte oko onog planinarskog vatrometa i pjesme. Tada se nije sramila, iako nije imala sluha pjevala iz gušta, jer je bilo lijepo, jer se pjevalo.
Kad je to nestalo?
Ne izlet, nego ona lakoća iz tog vremena. Ne briga, nego lakoća prema samoj sebi. Nisi morao držati ramena uspravno svaki sat dana.
Zaspala je tek pred jutro i zakasnila dvadeset minuta na posao to joj se skoro nikad ne događa.
Tog dana je bilo kolektivno slavlje Svetlaninog rođendana ona puni šezdeset i odlazi u mirovinu. Svi su u sali, s tortom i sokom. Svetlana je razbarušena, s crvenilom izvan linije usana, ali gleda sve tako otvoreno sretna da Galinu preplavi nešto nalik zavičaju. Ma ne zavist, više neka čežnja za onim svojim.
Kako ćeš sad provoditi svoje vrijeme? upita je kasnije Galina, kad ostanu same.
O, mahne rukom Svetlana vrt, unuci, konačno čitam polako! Imam tri knjige za koje nema vremena. Naučit ću kuhati džem, smiješno mi je; šezdeset godina, a džem nikada!
Nije smiješno nasmiješi se Galina Nimalo.
Cijeli radni dan misli o tom džemu. Ne o džemu samom, već o tome kako Svetlana to izgovara bez srama, bez ma znam kako to zvuči. Samo, želi i rekla je kao da njeno mišljenje o sebi više ne ovisi o tuđoj reakciji.
Popodne Galina krene kući pješice. Obično uzima taksi tri stanice, brzo i bez čekanja. Danas izađe iz ureda i ide. Listopad pritiska hladnoćom, lišće pod nogama škripi. Prolazi pored pekare na uglu red od pet ljudi, a miriši na kruh. Pravi, vrući, od kojeg stegne nešto u želucu.
Stane, gleda, pa ipak uđe.
Kupi okrugli raženi kruh i mali pirog s kupusom. Mali zemička pojede odmah na pultu, s papirnatim ubrusom pod bradom. Bio je vruć i malo papren, kupus zamamno miriše. Najbolji zemička koji je jela mjesecima ne zna ni sama zašto.
Doma stavi kruh nasred stola. Bijela kuhinja, i usred nje, taj kruh. Nekako izgleda nestvarno ali živo.
Nije ga stavila u kutiju za kruh.
Tri dana poslije zove je Iva. Iva uvijek zove samo kad treba nešto važno. Ovog puta, poziv je o gala-večeri povodom otvaranja nove firme poznatog zagrebačkog poduzetnika Viktora Lovre. Sve će biti u Atriumu na Gornjem gradu, elegantna večer, šezdesetak gostiju.
Ideš? upita Iva s onim tonom gdje je svaki odgovor osim da pogrešan.
Kad?
U petak. Galina, bit će zanimljivih ljudi. Onda Maja Divjak dolazi, što je sad u upravnom odboru Zagreb-Grupa, pa Boris Perković koji vodi nekretnine u Dubaiju. Prilika!
Meni ne treba kontakt u Dubaiju slegne Galina.
Ma, nije to doslovno. To ti daje krug, društvo, okruženje. Okolina te formira.
Galina zna. To je već bezbroj puta čula važno je s kim si. Moraš biti viđen, biti na pravim mjestima…
Razmislit ću kaže.
Nema za razmišljanje, treba potvrditi rezervaciju.
Dobro. Da, dolazim.
Ona dugo gleda u telefon. Onda izvadi svečane haljine: tamnoplava stroga za božićne domjenke, crna klasična ona koja spašava, i bordo s golim leđima koju kupi s neke čudne inspiracije, ali je ni jednom nije obukla.
Izvuče bordo, gleda se u njemu pred ogledalom. Vrati ga natrag. Uzme crnu.
U petak je Atrium pun. Iva je već tamo, u srebrnoj haljini i s naušnicama do ramena. Zagrli Galinu, prekrasno izgledaš, sve je kako treba. Viktor Lovre održi govor krupan, preplanuli tip, navikao da ga svi slušaju. Priča o projektu, razvoju, timu iz snova, ne gradimo posao, nego budućnost. Publika plješće.
Galina pije bijelo vino, jede male zalogaje s tanjurića, razgovara s Majom Divjak, koja o upravnom odboru priča kao da nabraja simptome gripe ozbiljno, umorno.
Kako držiš ravnotežu? upita Galina, misleći: posao i život.
Maja pogleda, iskreno.
Kakva ravnoteža? Ne postoji to. Postoji raspored.
Onda Boris krene s pričom o nekretninama za investitore, Galina kima, zanimljivo, razumijem, a zapravo ne razumije. Stan u Dubaiju ne želi, jasno joj je to kao dan. Pa što radi tu?
Poslije torte s logom gradilišta, slikaju se svi zajedno. Galina stane, okrene se kako treba, nasmije se točno koliko treba.
Izlazi u pola dvanaest.
U taksiju miriši na bor, grad teče kroz prozor. Skine cipele noge bole i tako joj lakne da poželi prasnuti u smijeh. Sjedne bosa, skupa torbica u krilu, grad vani. Most Drvenija, žuta svjetla, obala Save. Lijepo, ali daleko, iza stakla. Osjeća se prozirno i odvojeno, kao to staklo.
Sutra pregledava slike sa svečanosti, koje je Iva već poslala. Na fotografijama prava, vitka, u crnom. Kao što treba biti. Bez viška pokreta.
Zašto je to rastuži?
Cijelu subotu napravi generalno čišćenje. Usisava sivo-bijele tepihe, briše police s jednakim posudicama, ravna jastuke. Sve kao da je neko tuđe mjesto. Mehanički, a misli su drugdje.
Na slikama od izleta iz 94. bila je raščupana, smijala se, nosila glupi džemper dok su pjevale. Gledati te slike je ko gledati živu osobu. A na onima s gala večeri žena koja sve radi kako treba.
U ponedjeljak otvori ladicu i izvadi kuvertu sa starim fotografijama. Sve tu Krešo na sanjkama, ona i mama na vikendici, prednji travnjak, mama u pregači s višnjama. Svadba s Antom, oboje mladi i zbunjeno sretni. I izlet, Marina s pufom, Galina s gitarom na kojoj nikad nije naučila dobro.
Slika s gitarom završi na polici, među jednakim posudicama. Nije usklađena, ali ne obazire se.
Stane. Pogleda.
Ništa se ne dogodi. Nebo ne pada. Posudice ne protestiraju.
Sredinom studenog događa se neočekivano zove Krešo.
Mama, dolazimo Ana i ja idući tjedan. Tri dana, ako ti ne smetamo.
Naravno da ne smetate! odmah joj zaigra nešto u trbuhu. Veselim se.
Ne želimo hotel javi odmah, kao da treba dopuštenje. S tobom smo. Samo, Ana je živahna. Može staviti šalicu bilo gdje, smije se iz sveg glasa…
Galina prasne u smijeh, što joj se rijetko događa.
Neka stavlja baš me briga.
Priprema se tri dana, ali primijeti da ne provjerava više je li sve savršeno, već razmišlja što skuhati. Izvadi stari vuneni prekrivač, pronađe staru društvenu igru s kojom su igrali kad je Krešo bio osnovnoškolac. Zašto baš, ne zna ali pronađe.
Krešo stigne četvrtkom s ruksakom i vrećicom iz koje viri nešto zeleno. Ana je točno kakvom ju je zamišljala pogleda je pravo u oči, iz džempera vire sobovi, a u zagrljaju toplo miriše na limun sapun.
Mogu li vas odmah zagrliti? pita Ana od ulaza. Krešo toliko pričao o vama, da sam to odavno htjela.
Možeš smije se Galina.
Krešo stavi pred nju vrećicu.
Ovo smo ti izabrali.
Unutra biljka. Velika, širokih sjajnih listova, u terakota teglama. Nema šanse da prati red ostalih posudica, ali baš zato je posebna.
Ovo je monstera objasni Ana Samo jednom tjedno zaliti.
Gdje ćemo je? upita Galina.
Tamo kod prozora, svjetlo joj paše.
Monstera je malo pokvarila simetriju zida, ali najsretnije je krasila kutak.
Tri su dana uživali kao samo ljudi koji vole biti blizu. Jelo se za velikim stolom prebačenim do prozora. Ana kuhala neko čudo s kimom i limunom, po cijelom stanu miris, Galina na svako malo zalazi u kuhinju ni zbog čega. Igrali igru, Krešo pobjeđivao s onim dječjim veseljem. Galina ga gleda i misli: to je onaj čovjek kojega sam odgojila. Živ. Smiješan. Šalice stavlja gdje stigne.
Jedne noći, Ana upadne na kuhinju po vodu, Galina stoji naslonjena na prozor.
Ne spavaš?
Razmišljam prizna ova tiho.
O čemu?
Htjedne izgovoriti uobičajeno. O poslu, planovima. Ali izusti:
O tome gdje sam samu sebe izgubila i godinama to nisam vidjela.
Ana se ne iznenadi. U dvije čaše natoči vodu, jednu stavi pred Galinu.
Krešo mi je pričao da ste pjevali. I svirali gitaru.
Nikad dobro.
Pa što? Je li bitno svirati dobro da uživaš?
Galina malo promisli.
Valjda nije.
Imate li gitaru?
Negdje na vikendici, ili kod mame u podrumu, ne znam.
Kupite novu.
Tako jednostavno je to rekla, da u Galini nije ostalo ni srama, ni srama što ne zna nego samo misao.
Kad su Ana i Krešo otišli, stan im je bio kao druga kuća. Stol stoji pokraj prozora, monstera u kutu, na pultu ostala fleka od tople zdjele. Galina je dotakne prstom. Ništa ne briše. Ostavlja je.
U studenom sretne Ninu Horvat, susjedu s trećeg. Godinama se pozdravljaju u liftu, znaju imena i to je sve. Nina je sitna, snježnih kosa, frizura uvijek složena, na sebi jednostavan džemper, čizme. Torba velika lanena, iz nje vire poriluk ili knjiga.
Taj put sretne je kod sandučića. Nina izvadi Jutarnji, neki kuvert i kaže ni na koga posebno:
Dobro je što još tiskaju novine. Volim papir pod rukom.
I ja reče Galina, premda nije o tome nikad razmišljala.
Hoćete na čaj? pita Nina, onako, bez ceremonija. Pekla sam pitu od jabuka. Za jednu sama, previše je.
Galina htjedne odbiti. Zapravo nema ništa točno za raditi, nego planira provesti večer uz seriju i pravu fit večeru iz časopisa. Nešto je ipak zadrži.
Može kaže.
Ninin stan običan, s puno starog namještaja. Kauč s vunenim pokrovom, police do stropa, knjige bez uređene logike. Na prozorima kaktusi, svaki drugačije veličine. Na zidu slike, u svakakvim okvirima, bez koncepta: djeca, unuci, more, planine, društvo, životi.
Pita topla, jabuke kiselate, čaj u običnim šalicama.
Dugo ovdje živite? pita Galina.
Dvadeset tri godine. Od kad mi je muž umro… zaustavi se, popravi, tj. kad sam se doselila bliže kćeri. Tu je tada živjela.
A sad?
Odselila. Kanada. Odavno. Prvo je bilo čudno, sad sam navikla. Zovemo se videom, pokaže mi unuke. Na hrvatskom govore, ali s naglaskom nasmije se Nina, ne tužno, nego onako kako se prihvati povijest. Život ide kako sam hoće, ne kako ti planiraš.
Nije vam usamljeno?
Ponekad. Naučiš razlikovat usamljenost od tišine. Usamljenost je neugodna, tišina je dobra.
Tog je poslijepodneva Galina dugo razmišljala razlikovati samoću od tišine. Cijeli je život trpala tišinu aktivnostima, poznanstvima, uređenjem, nazivala to životom.
Iduće srijede, opet piju čaj. Nekad kod Nine, nekad kod Galine. Nina je knjigoljub i priča o knjigama toliko da Galina poželi čitati sve što spomene. Jednog dana Galina donese raženi kruh iz pekare koju je zavoljela Nina kaže, Dobar, baš dobar, i to joj iznenada znači puno.
U prosincu na poslu dođe novi šef. Mlađi, iz Zagreba. Reorganizacija, nekoliko ljudi ide. Galini nude istu titulu, ali s manje odgovornosti. Independently; prihvati smireno. Prije bi odmah planirala s Ivom prigovarati. Sada to više nije nužno.
Pozove Marinu.
Rekla si za izlet? Ideš Velebit ovo ljeto?
Marina šuti sekundu.
Ozbiljna si?
Ozbiljna.
Galina, imamo skoro šezdeset.
I? nasmije se.
I ništa. Ja sam za. Samo mi je ruksak stari, možda neće izdržati.
Kupit ćemo jeftini.
Jeftini? nasmije se Marina Jesi to stvarno ti, Goga Smodlaka?
Galina se i sama glasno nasmije.
Pred novu godinu zove trgovinu instrumenata. Pita imaju li gitare za odrasle početnike. Objasne joj, savjetuju. Ne kupi odmah, razmišlja tjedan. Onda ipak ode uzme onu srednje cijene, ugodnu, sa zvukom koji joj baš paše, bez tuđeg ukusa.
Vraća je u taksiju, gitara ne stane po duljini, pa je drži uspravno. Vozač upita:
Vi ste muzičarka?
Učim reče Galina.
Dobro je ozbiljno će on. Muzika liječi.
Stavi gitaru uz monstera kut kod prozora. Tamo sad zajedno krase ugao, nenamješteni, ali živi.
Javi Kreši za gitaru. On šuti, pa doda:
Mama, baš mi je drago.
Još ne znam svirati.
Uči. Ima vremena.
Novu godinu je dočekala kod Nine. Dvije žene, skromno salata, pečena piletina, ona donese pjenušac i mandarine, i neki čokoladni kolač jer joj se išlo. Televizor ide u pozadini, pričaju o knjigama, djeci, o tome što je sreća, postoji li ili je samo bljesak.
Mislim da postoji kaže Nina čisteći mandarinu. Ali nije onako kako nam prodaju. Nije cilj, nego ovako. Pogleda stol, mandarinu, svjetlo iz susjedstva.
Galina pogleda stol: tanjuri s hranom, dvije šalice, korica mandarine, topla lampa. Ništa spektakularno. Ali baš zato.
Mislim da sam to nekad znala šapne Galina. Onda sam zaboravila.
Često se to dogodi kimne Nina. Bitno je da se vrati.
Je li se vratilo? Nije sto posto sigurna. Nije osjećala jasnoću, nego kretanje. Sve živo mijenja se polako, tako i ona. Ponekad još uhvati stare reflekse: pogleda nečiju torbu pa računa cijenu, usporedi, sjeti se kakvo bi kaput nosila da je netko drugi. Ali sad to prepozna. Vidi mehanizam. To je već drugačije nego prije.
U siječnju upiše satove gitare kod profesora Ivana Dukića, penzionera iz glazbene škola. Ivan je strpljiv, ne daje lako pohvale, ali kad ih kaže, znaš da vrijede. Prvi sat ne može svirati akord, prsti se muče. Treći sat evo ga, jedan sasvim pravi akord.
Vidite kaže profesor. Sve dođe.
U veljači zove Iva opet novo događanje, prezentacija nešto investicije…
Ne dolazim kaže Galina.
Zašto?
Ne želim najjednostavnije.
Duga pauza.
Jesi u redu?
Jesam.
Galina… nekako si se promijenila. Ne mislim loše. Samo… druga si.
Možda jesam prizna Galina.
Ne objašnjava dalje. Bilo joj je dovoljno to izreći.
U ožujku Marina opet dođe. Galina je dočeka u hodniku. Marina se osvrće po dnevnoj.
Stol je još uvijek do prozora. Monstera raste, treba joj veća posuda. Na polici, među istim teglama, sad slika s gitarom, još jedna s mamom na vikendici. Vuneni prekrivač na naslonu kauča. Gitara uz zid.
Na stoliću šalica, bez podmetača.
Oho reče Marina.
Uđi pozove Galina.
Sjede, Galina nosi čaj. Ne iz pravih malih šalica, nego iz onih novih, velikih, što ih je kupila jer su joj bile baš lijepe. Plave, s bijelim točkicama.
Pričaj kaže Marina.
Galina joj ispriča. O Kreši i Ani, o monsteri, o Nini, o gitari, o tome kako je jela pirog na pultu. O tome kako ne uzima više taksi, već šeta, pa joj je to baš drago. O tome kako je Ivi rekla neću i svijet se nije srušio.
Marina sluša i šuti. Pa kaže:
To je dobro, Galina. Baš dobro.
Misliš?
Mislim da si bila kao u… traži riječ staklenoj kugli. Lijepa. Ali unutra.
Zlatni kavez klimne Galina. Ulovim se da mislim na taj pojam.
Ali izašla si van.
Djelomično pošteno izusti Galina. Ne znam baš skroz. Ipak ponekad pogledam torbu ili čujem da je netko otišao na put, pa me nešto bocne, staro…
Nije to strašno. Bitno je da vidiš kad se dogodi.
Zašute. Vani ožujak, još hladan, ali svjetlo drukčije. Zagrebačko ožujčansko svjetlo se polako javlja gradski dan se premišlja, pa provali.
Reci, Marina upita Galina jesi li se nikad pokajala? Pitala se što bi, da si drukčije živjela?
Marina ju pogleda ozbiljno.
Jesam, valjda. Nekad. Kad vidiš tuđe, pa poželiš. A uporno ti je dobro tu gdje jesi, i to ne zato što se tješiš… nego ti je stvarno dobro.
A meni nije bilo dobro prvi put naglas Galina Lijepo, ali ne dobro.
Znam reče Marina. Vidjela sam.
A nisi ništa rekla?
Jesam. Rekla sam izlog.
Galina se zahihota.
Istina.
U ožujku svjetla sve više. Plave šalice s točkicama na stolu. Monstera se proteže prozoru. Gitara čeka.
Ostao je još jedan razgovor s kojim Galina nije opterećivala Marinu. Onaj unutra o tome kad je shvatila da živi za tuđu sliku. Možda kad je skinula Krešino pismo s frižidera. Ili prije, kad je počela kupovati kapute za dojam. Ili još ranije, kad je prestala pjevati.
To je kao kad shvatiš da ljeto lagano prelazi u jesen. Nema minute prelaska. Samo jednog dana vidiš drugo lišće pod prozorom.
Sad se lišće opet mijenja ali prema svjetlu.
Krajem ožujka nazove sina.
Krešo, mislim vratiti tvoje pismo na frižider.
Koje pismo?
Ono dječje. Mama, volim te.
Pauza.
Mama, otkud ti uopće to?
Spremila sam ga kad sam radila renovaciju. Držala ga u kuverti.
I čuvala cijelo vrijeme?
Da.
Vijest prebaci duboko. Onda kaže:
Stavi ga. Obavezno stavi.
Galina ga objesi na magnetić sa slike Zagreba što je našla u ladici. Papir žut, slova razlivena volim te je još uvijek volim te. Stoji, gleda.
Uzme telefon, nazove Ivu.
Iva, imaš šta za travanj? Kam ideš?
O! obraduje se. Otvorenje izložbe moderne umjetnosti, jako zanimljivo, poslije večera u Estetiki. Ideš?
Galina nakratko zašuti.
Idem. Samo, ovaj put nosim bordo.
Bordo? promijeni Iva ton. Pa… to je hrabro.
Da potvrdi Galina. Hrabro.
Spušta mobitel na stol. Proljeće, snijega skoro da i nema. U dvorištu klinac od šest ganja loptu uza zid, bez cilja, tek tako, jer mu je lijepo.
Galina misli hoće li sigurno na izložbu. Glupo, već je potvrdila. Ali nije u izložbi stvar; sad prvi put ide tamo kao neka nova Galina ne nova sasvim, nego s nečim dodatnim. Ili vraćenim.
Sloboda od tuđeg mišljenja. Vidjela je tu frazu u časopisu, dotad apstraktnu. Sada shvaća to je kad obučeš bordo jer ti paše, kad jedeš pirog na pultu makar te tko gledao, kad izgovoriš neću bez pojašnjenja.
To su sitnice. Ali od njih se, valjda, i sastoji život, a ne njegova slika.
Monstera upija prvi travanjski sunčev zrak, još je zelenija. Gitara čeka večer i tri naučena akorda.
Pismo na frižideru kaže volim te.
I u tome ima više ispravnosti nego u svim pravilima koje je godinama slagala.
Ne zna još točno kamo vodi to ispravno. Ali baš to joj i paše.
Telefon joj leži na stolu. Pored, bez futrole, samo leži.
U travnju Marina sama nazove.
Gledala sam rute za Velebit kaže ima tura za nas, nije teško, s noćenjem.
U šatoru?
U šatoru.
Galina pogleda gitaru, monsteru, pismo.
Razmislit ću kaže.
Razmišljaš predugo, ha ha! smije se Marina.
Daj mi do večeri nasmiješi se Galina.
Stavila je telefon na stol i ostala sjediti u tišini. Ne samoći, nego onoj tihoj tišini koju je Nina Horvat tako znala opisati. Vani, iza prozora, proljeće radi svoje, polako, ali sigurno. Prvi pupovi na kestenu već bruje.
Hoće li javiti Marini do večeri? Obući bordo ili crno? Otpustiti još po nešto ili ne?
Galina ustane, stane kod prozora, nasloni ruku na široki prozorski okvir.
Kesten ispred stana je još skoro gol, ali obnovljen. Živ.
