Ja sam ženu zbog sažaljenja oženio. Pa i ja sam nju zbog sažaljenja oženio.
Sažaljenja prema kome?
Pa ne prema sebi. Prema njoj. Ne vjerujete? Ni sam pošao ne bi vjerovao da mi to netko kaže.
Tomislav Grgić srknuo je prvi sveti jutarnji gutljaj kave, namrštio se nezadovoljno.
Kavu mu je uvijek najbolje znala skuhati supruga. Sam je također znao, ali ona je to nekako bolje radila. I ovdje, u lječilištu, probao je kavu na raznim mjestima, ali nije našao ništa ni približno slično.
Njegov sugovornik gospodin u poznim godinama došao je sam. Stanovali su u susjednim sobama. Nekako su stvorili naviku da zajedno svako jutro prošeću uz rivu.
Tomislavova žena odlazila je na jutarnje terapije koje su joj bile propisane, pa je to vrijeme Tomislav provodio sa susjedom Stjepanom Kovačem.
Pa ne prema sebi. Prema njoj. Ne vjerujete mi? Ni ja to više ne bih vjerovao.
Ali, ona je mlađa od vas?
Je, devet godina mlađa. Nisam ju ni doživljavao kao ženu kad sam je prvi put vidio. Tak, djevojčica, smotana tinejdžerica. Kasnije sam je bolje pogledao i iznenadio se.
Zašto ste se onda ženili? Bez ljubavi?
Kako bih rekao Na početku sam je zapravo kupio. Ako želite, reći ću vam kako.
Kupili? Kako to mislite? Naravno, pričajte. Ja sam dva puta ženio i dva puta rastavio. Živim sam. Imam svojih zgoda ali vašu želim čuti. Frapiran sam vašom ženom. Di ljudi nalaze takve?
Gdje? Eh, ni ne volim se sjećati ali zapravo, našao sam je uz more. Ali ne Jadransko, nego kod Bakarskog zaljeva. Čuli ste za Bakar? Tamo se radila rafinerija.
Jesam, naravno.
Tamo mi je otac bio šef, pa me poslao: Bar nećeš smrznuti, šalio se. Radili smo na kompleksnom razvoju i gradili Novi Vinodolski. Imao sam tada tek dvadeset i osam, ali već sam bio na šefovskoj poziciji.
Jednom sam sa svojim kolegom Josipom, inženjerom, otišao na lokalnu ribarnicu. Nisam mislio da ću tamo ženu naći u onom siromašnom, ribom izmučenom mjestašcu, punom riblje ljuske. Da ste je tada vidjeli! Siromašna siročica, teta gora od tuđinske, a ona pomoćna radnica.
No ipak ste je zamijetili.
Zamijetio? Obojica smo je vidjeli, ali ne tako kako vi mislite. Prvi sam put tada uopće išao po ribu. Idemo, nosove držimo, smrad! Ispred nas kace, živa riba, čiste je pred tobom, mogu ti je odmah i ispeći. Ja na onim stolovima, gdje režu i čiste ribu, nisam mogao ni pogledati. Svi u gumenim pregačama, ruke u rukavicama, krv posvuda. A među njima ona cura možda petnaest godina, preplanula od sunca i soli, vrat joj možeš prstima obuhvatiti, ruke tanke k’o špageti. Nož što drži širi od njezine šake.
Pomislio sam vidi ti nje, ja ne mogu gledat’, a ona reže glave, čisti utrobu.
Stajemo dalje, treba kupit’ ribu. I začujemo krik. Osvrćemo se, velika žena gura tu curicu licem u riblje iznutrice, krv i ljuska po licu. Nitko ne pomaže, samo objašnjavaju teti da pusti, ali nitko ne dira.
Navalim ja, pa i Josip za mnom. Grablju ženu za ramena, odvlačim Snažna, ali iznenadila se i popustila.
Ubila bi tu kučku! Pokvarila mi svu ribu! viknula je i nestala u gužvi.
Cura stoji, briše lice prljavim rukavicama, pregača krvava. Ja sav pristojan, u bijeloj košulji i lakiranim cipelama.
Tražim po džepovima rupčić nema. Pod pultom neka stara krpa, dam joj, pa joj sam obrišem lice. Skidam tu riblju ljusku, gledam je i mislim se što je ovo s njom?
Pitam:
Je l ti to mama?
Odmahuje glavom, šapće:
Teta
Zašto te udarila?
Pobrkala sam ribu.
I?
Jedna žena sa strane objasni:
Glave je zamijenila. Teta joj je rekla s glavama. Zaboravila Ivana.
I zato je treba tući? ljutio se Josip.
Ona opet uzme ribu i nastavi čistiti. Ne plače, tiho radi, baca ljusku u kantu. Otišli smo, na nama miris ribe, prigovaramo u sebi.
Dakle, to je bila vaša Ivana?
Tomislav kimne, ponovno srkne kavu i namršti se. Fali mu domaća kava.
Da. Tko bi rekao! U Zagrebu sam tada imao curu, studirala je na pravima. Svađe stalno, totalno zahtjevna. Ali roditelji su već smatrali da ću nju oženiti. Sve u svemu, bila je dobra djevojka, ali
I što dalje?
Sudbina nas opet spoji. Poslovno sam morao u Crikvenicu, selili smo bazu poduzeća. Vozimo se u koloni. Vidim curu na cesti, pogleda opet ona. Duga suknja, nosi tešku vreću.
Zaustavimo se, nevoljko ulazi u kabinu. Pitamo kamo ide, ispadne da joj je usput.
Kažem:
Stara znanica. Teta te ne tuče više? pitam s osmijehom.
Pogleda me, pa se uozbiljim. Okrene glavu, gleda kroz prozor. Da se opravdam, ispričam nešto o svom djetinjstvu, djed me tukao.
Ne gleda ni tada, sjedi tužna. Na sljedećem selu izlazi. Odlazim dalje, ali razmišljam kakav joj je to život?
Vozač, stariji čovjek iz tih krajeva, primijeti moju zabrinutost pa mi objasni:
Oni su iz Senja, teta joj, Mara, stara ribarica. Doselili su se tu, cura novija kod njih. Majka joj umrla, otac poginuo davno Ostala kod tete. Svi je žale, ali što možeš?
Zašto ne ode od nje? pitam.
Odmahuje:
Ne smije, to su njihove tradicije.
Majka joj je bila Hrvatica, živjele su u Osijeku. Otac već dugo nije živ. Teta je našla služavku. Vozač kaže da je prije bila zdrava, ovdje je smršavjela i istrošila se.
Kažem:
Pa ne može dovijeka biti radnica.
Ma, nadaju se da će je udati.
Stane tu.
Nakon par dana opet nas put naniše na ribarnicu. Tamo i ona, nešto smjelija. Pitam: Kol’ko ti je godina? Odgovori sedamnaest, završila osnovnu u Osijeku. Čisti ribu s velikom preciznošću.
Zoveš se Ivana?
Da. A vi?
Tomislav.
Tomislav, tihim glasom ponovi.
Kad smo pokupovali ribu i krenuli, netko mi iz gomile potapša rame. Osvrne se ona.
Tomislav, hoćete doći večeras do svjetionika na rivi? Možete li doći?
A mi smo tada slavili završetak izgradnje bušotine. Imali smo druge planove navečer. I zašto bih se s njom nalazi? Nije mi se sviđala, samo mi je bilo žao.
Iskreno kažem da ne mogu. I nisam išao. No ponekad sam kasnije mislio: možda je čekala. Ali, tko sam ja, tko je ona.
Tamo, gdje sam radio, bile su zaljubljene kolegice, mlade, lijepe, simpatične ali meni nije bilo do toga. Radili smo kao mravi. Odmora malo.
U ponedjeljak navečer zamolim vozača da prođe pored svjetionika. Nisam se nadao, ali… Hodam uz more, kad vidim, sjedi siva suknja pod molom. Ona.
Zovnem ju, mirno dođe, bez nekog veselja.
Čekala si me jučer? pitam.
Kimne.
Imam molbu. Nećete osuđivati valjda, ali trebala bih vas za jedno uslugu zamoliti.
Zapanji me: Molim vas biste li mogli dati iznos dote za mene, kao da me želite oženiti?
Cura traži novac! I traži da se pravim da sam joj zaručnik. Sve će vratiti, samo da pobjegne od tete.
Kolik’ je ta dota? pitam.
I kaže iznos veći od moje dvomjesečne plaće, a bio sam dobro plaćen.
Naivno i iskreno to govori: vrat ću ti, zaradit ću, traži priliku za novi život.
Kasnije, Josip reče prevara je to, teta je šalje pa će opet po novce kad ova ode. Ali meni njezin pogled ne izlazi iz glave. Gledao sam je izdaleka, ali ne, teta je mrzi. To nije zajednička prevara.
Nisam mogao zaboraviti, pred očima su mi bile njezine oči. Mislio sam, što je meni taj novac? A njoj može to biti život.
Dođem joj na tržnicu, šapnem da sam spreman. Ona se malo nasmiješi pa zabrine. Složili smo se.
Mali savjet mi je dao jedan stari majstor, Ante. On je znao te ljude. S njim sam otišao k teti na ribarnicu. Pregovaraju oni na svom jeziku, nešto natežu, cijena malo padne. Očito im je trebao novac.
I tog dana odveli smo Ivanu. Prvu noć je prespavala kod mene, ja kod Josipa. U upravi je kadra uvijek falilo i ljudi su stalno odlazili. Moja pomoćnica, gospođa Marija, starija žena, spremala se kući, htjela pomoći kćeri i unucima.
Zamolim je da malo pripazi na Ivanu, poduči. Pozovem Ivanu kod nje. Kasnije, Marija priča uđe djevojka u prevelikoj suknji, staroj raskošnoj bluzi, na nogama gumene čizme, sva izmučena.
Pa ja budala! Zaboravio sam da nema ništa ni novaca, ni hrane. Ponosno sam mislio kako sam velikodušan. Dođem do svoje sobe, sve čisto, pospremljeno, ona tiho sjedi, ništa ne traži. Zapravo gladna. Dotad nije ni kune vidjela.
Tad sam dao Mariji novac, i Ivani, pod zaštitu njihovu. Ivana kaže: to će biti dug. Mahnem rukom, nema šanse, vratit će to?
Marija ju povede u radnički dom kod sebe, pa sutradan Ivana dolazi u bijeloj košulji i ogromnoj suknji. Barem nije u čizmama!
Marija zadovoljna kaže, vrijedna, brza, shvaća sve od prve. Ali odjeću joj treba kupiti. Tako je tjedan dana hodala k’o siroče.
A ja? Slabo sam je primjećivao. Bila je pored mene, pa neka teta i misli što hoće, papirnati brak, ali sjedila je sa mnom, kuhali smo čaj. Ni jedna druga nije znala skuhati čaj tako, kao Ivana! Taj sam čaj volio. Nju nisam primijećivao.
Tomislav baci pogled na sat.
Ivane će terapije uskoro završiti. Poslije idemo na doručak. Pridružuješ se?
Ne, već sam pojeo, samo vi taj vaš kavu ne volite, a ja, Stjepan pokaže prazni tanjur. Ali do paviljona idem s vama. I što je dalje bilo?
Tomislav bio krupan, teško se ustao. Možda mu se zbog toga Stjepan uvijek činio starijim od supruge. Ona je bila vitka, lagana i nevjerojatno lijepa. Iako je bila u sedamdesetoj, radije bih joj dao pedeset. Najstariji sin im je već bio u pedesetima. Nevjerojatno.
Onda? Prošlo vrijeme, Marija ode, Ivana ostane. Navikao sam na nju kao na namještaj. Volio sam njezin čaj, učio je poslu. Bio sam ponosan ona je sad u toploj firmi, a ne više na ribarnici.
Onda iz prve plaće pruži mi novac.
Upisujte dug, kaže.
Ja ne shvaćam, koji dug? Uzmem.
Što je to?
Dio mog duga vama. Vraćat ću u ratama.
Kakvog duga?
Tek onda shvatim duga za dotu. Vratim joj, ali ona se ne da. Ostavlja novac kasnije na stolu. Pustim.
Tad nam stiže inspekcija iz Zagreba. Umjesto nervoze gostimo ih, pomoći. Jedan inženjer pita: Tko je ona mala, dobra je? Svi odobravaju. Ja ne kužim o kome pričaju? Skoro i ja zablejah nešto.
Je l ona slobodna? pita onaj.
Nije, kažem, Siromašna, ali ima dečka.
O dotama šutim nije pohvalno. On kaže: Dat ću mu novce, neka je prodam. Pijan.
Ne prepirem se. Gledam gdje ću ju skloniti od te face.
Sutradan, ona mi opet daje novac, svih pola svoje plaće. A ja poludim vičem na nju, urlam kroz ured:
Ako mi budeš davala još novaca, prodam te ko stoku! derem se, a ona mirno stoji, gleda me, ne uzmiče.
Odnijet ću novac, ne prodajte me, zato vam i dajem, tiho kaže, spusti novac i ode.
Urlam za njom da se vrati, ali ona ništa. Sjednem, izbacim novac, uhvatim se za glavu.
Tek kasnije sam shvatio osjećala se kupljenom. Ako dug ne vrati mogu je prodati kad hoću. Nije bila glupa, samo mlada i jadna. Kasnije mi je otkrila odlučila je, ako je prodam, utopit će se.
A ja sam svoje sitne moći pokazivao tjeraj je, ponižavaj A ona šuti, skuplja papire, nosi čaj.
Jednom je pogledam iznenadim se. Nije kao druge tijelo usko, dugački vrat, gusta kosa. Pa kak nisam primijetio? Vremenom me ta ljutnja prošla. Mislio sam, možda je najbolje da ode.
Poslije par dana pošaljem je poslovno u Crikvenicu. Rekao sam joj da se tamo zadrži do kraja tjedna. Otišla je; meni sve ispada iz ruku, čaj užasan, papirima ne znam kraj. Još i luda naredba stigla iz Zagreba zelenit ćemo Novi. Moš mislit.
Stigli su do medicinskog paviljona i stali. Tomislav duboko udahne.
Sada razumijem, reče Stjepan, Vaše sažaljenje pretvorilo se u ljubav.
Idemo sjesti, da nas vidi kad dođe. Da, tako je. No, Ivana se zna šaliti, da se ona mene iz sažaljenja udala.
Kako to?
Nakon odjave inspekcije, dogodio se incident. Bio je tamo jedan, Ivić, div od čovjeka, imao prošlosti u zatvorima.
Svoje nevolje svaljivao je na šefove. Mene je posebno mrzio. Jednom, na bušotini, zaratimo. Prvo riječima, zatim rukama.
Obijem nogu, čeljust, zube. Prijavljen slučaj. Najprije su dolazili, brinuli se. Kasnije nikom ništa.
Ne bilo Ivane Kad sam stao na noge, nazovem zaručnicu iz Zagreba. Ona zgrožena, ali brzo o sebi priča: Ozdravi, mi idemo na splavarenje. I to je to.
A Ivana?
Ivana sjedi kraj mog kreveta, tiho, ne dosađuje. Meni bilo dosadno, pa joj ispričam cijeli svoj život. Kako sam htio biti slikar, ali me otac nagovorio da idem u industriju.
Donijela mi papir i olovke, boje. Nisam znao što bih crtao, pa sam nju počeo. Nije valjalo, ali sam dok crtam, promatrao svaku crtu.
Dugo sam ozdravljao. Ona i dalje donosi meni pola svoje plaće. Kažu mi iz menze da ne dolazi na ručak, samo ždere makarone.
I ja sam završila glazbenu, htjela biti pijanistica, ispali jednom.
U očima joj bol neviđena.
Ti? pitam.
Da U Osijeku s mamom, ali kad je umrla, poslali me teti.
Kasnije smo jednom išli u goste, kod prijatelja, a tamo klavir. Moja Ivana ga dira, ali ne svira. Nisam je mogao nagovoriti, zaboravila kaže. Tad joj za rođendan kupim klavir. Prisjetila se, zasvirala malo. Najstariji sin nam je prava ptičica, laureat, ali nije postao glazbenik. Sad klavir koriste unuke.
Kad ste joj zaprosili?
U bolnici prvi put. Kažem, ajmo u Rijeku kao muž i žena.
Prvi put?
Nije pristala. Ustane iz sobe, pogleda nazad, odmahuje glavom. Ne spavam cijelu noć, zašto neće? Kasnije shvatim misli da joj pomažem iz zahvalnosti što me njeguje. Ali ja uporan, uvjeravam je.
Ona i dalje makaronima, ja u strahu da će mi nestati. Kad smo došli u Rijeku pristane. Meni život bez nje više nije imao smisla. Oženili smo se. U poslovima me nadmašila, barem u papirologiji.
Roditelji na početku nisu bili sretni, ali kad su nas posjetili u Zagrebu prihvatili su je. Sa svekrvom se jako zbližila. Ivana mi je rodila tri sina.
Pa to nije bilo iz sažaljenja, nego iz ljubavi.
Nisu primijetili kada im je prišla žena visoka, nježna, guste kose skupljene u punđu, s malim šeširom. Osmjehnula se bijeli zubi.
Tomislav je platio dotu iz sažaljenja
Evo ga, čuli su iza sebe, okrenuli se, Ja tu dotu vraćam cijeli život! Eto, skoro pedeset godina već ga slušam o tome, u šali je Ivana doviknula.
I-va-na! Čekamo te tamo kod ulaza, maše joj muž, gleda ju s ljubavlju, skloni joj pramen s lica. A Stjepan se sjeti kako joj je nekada s lica brisao riblju ljusku. Ivana, znaš kakva je kava loša ovdje! Ti ne znaš!
Dobar dan, Stjepane. Idete li s nama na doručak? upita Ivana, lagana, vedra, očaravajuća. Možda s nama uspijete nagovoriti Tomislava da jede nešto zdravo.
Ne, hvala na pozivu, Ivana. Idem do sobe, već sam jeo. Uživajte.
Oni pođu alejom dalje, a Stjepan ih promatra, razmišlja kako je ta nježna žena nekad stajala na ribarnici u gumenoj pregači, čisteći ribu.
Pokušava zamisliti, ali ne može. Još prošle godine ih je prvi put vidio u lječilištu; tada nije znao tko su, ali je mislio: ovaj muškarac sigurno je tek nedavno našao mladu ženu, pa je sad pazi. Ove godine bili su susjedi. Saznao je da su cijeli život zajedno.
Ležao je kasnije na svom ležaju i razmišljao o čudnim putovima sudbine. Nije mu bilo dano obiteljske sreće. Vjerojatno ga više ni neće stići.
Zašto mu se prava ljubav nije dogodila? Ovako, kao što je danas čuo. Cijeli je život primao nešto što je smatrao ljubavlju, a bilo je samo lažno i izmišljeno.
Nije imao sreće? Ili treba li ponekad platiti svoju dotu za ljubav?
Život često piše priče koje se ne mogu izmisliti, ali pravu vrijednost ih prepoznamo tek kasnije kad u nama više ne ostane ni sjene sumnje da je ljubav vrijednija od svakog izdatka i svake žrtve.
