Između istine i sna
Davnih je godina, Ivka sjedila zamotana u topli vuneni pokrivač u svom stanu u Zagrebu, uživajući u tihoj, mirnoj večeri. Vani su pahulje tiho plele svoju snježnu igru, spuštajući se na prozorsku dasku dok je noćni grad disao kroz rasutu svjetlost uličnih lampi. Ivka se upravo vratila s probe vjenčanice od trenutka koji je čekala sa strepnjom i radošću u isto vrijeme. U rukama joj je bio smeđi papirnati paket s naušnicama, nježnom tijarom i još nekoliko sitnica, kojima je planirala upotpuniti svoj svadbeni izgled. Glava joj je bila puna misli o nadolazećem veselju zamišljala je kako će izgledati u bijelom, kako će sitni nakit blistati pod svjetlima dvorane, kako će svi goste zadivljeno promatrati.
Tišinu je iznenada prekinulo glasno zvono na vratima. Pretrnula je, stisnuvši rub pokrivača. Pogledala je na zidni sat bilo je deset do sedam. Tko bi u takvo vrijeme dolazio? U glavi su se rojile misli: kurir s paketom koji je zaboravila naručiti, susjeda kojoj je nešto hitno zatrebalo?
Prišuljala se vratima pa oprezno pogledala kroz špijunku. Muška silueta, visoka, ali lice nije mogla prepoznati. Nije žurila da otvori.
Tko je? upitala je, smirivši koliko-je mogla glas.
Ja sam, Vjeko začuo se poznat, ali prigušen glas. Moram s tobom razgovarati. Hitno je.
Ivka je zadrhtala. Istina, nije imala baš želju razgovarati s njim… Ali što ako se nešto dogodilo Marici? Okrenula je ključ i lagano otvorila vrata. Vjeko je stajao na pragu, ramena prekrivena snijegom koji je već počinjao topiti, ostavljajući mokre tragove po njegovom tamnom kaputu. Lice mu je bilo bijelo poput snijega, ali oči su gorjele nekim nemirom kakvog kod njega još nije vidjela. Zatresla se pitajući se je li pogriješila što ga je pustila.
Uđi rekla je, pomaknuvši se i pokušavajući prikriti nelagodu. Što je drugo mogla? Zalupiti vrata pred nosom bilo bi ludo. Mokar si do kože.
Vjeko je ušao, i nije ni skinuo cipele. Tragovi s njegovih čizama odmah su ostali na svijetloj hrastovini parketa; nije to ni primijetio, pogled mu je lutao negdje daleko, kao da je gledao ono nedostupno njezinim očima. Ivka ga je nijemo promatrala, osjećajući kako joj nelagoda raste u prsima. Nije znala što ga je navelo baš sada da dođe znala je, razgovor neće biti lagan.
Ivka okrenuo se prema njoj, držeći rukom rukavice Ne mogu više šutjeti! Volim te!
Ostala je skamenjena, ne vjerujući vlastitim ušima.
Vjeko, ti… započela je, ali glas joj je zadrhtao i rečenica se raspršila u zraku.
Nije joj dao da nastavi. Približio joj se, kao da se boji svojeg zadnjeg, jedinog šansa.
Znam da se udaješ. Da je to ludost! Ali ne mogu više šutjeti! Cijele mjesece pokušavam te zaboraviti i nastaviti dalje, ali ne ide mi glas mu je bio tih, ali čvrst, svaka riječ izgovorena kao da ga boli Trebao sam ti to puno prije reći. S Maricom… počeo sam biti s njom samo zbog tebe. Da budem bliže tebi, da te češće bar vidim. Nikada je nisam volio. Nikada!
Ivka je osjećala kako se u njoj sve ledi. Što? Počeo se viđati s njezinom prijateljicom isključivo iz sebičnih razloga, zbog nje… Jadna Marica, ona ga je iskreno zavoljela!
Spustila je pokrivač na naslon stolice činilo joj se da će tako doći do daha, vratiti osjećaj stvarnosti. Prostor okolo postajao je sužen, zrak gust.
Vjeko… pokušala je ponovno, birajući riječi Svjestan si što govoriš? Ja imam zaručnika, volim ga! Udajem se jer sam sigurna u nas dvoje, skupa gradimo planove. A Marica…
Pogled joj nije izbjegavao, dapače, u očima mu je bilo boli, ali i olakšanja kao da je konačno skinuo teret koji je godinama nosio.
Znam, ali ne mogu više. Još par tjedana i bit ćeš mi nedostižna! uzeo je udah Znam da nije ni vrijeme, ni mjesto za ovo. Ali da ne kažem, žalio bih cijeli život. A Marica mi ništa ne znači, nema je u mom srcu!
Ivka je osjetila stezanje u želucu. Glas joj je bio dalek, potisnut.
Kako možeš to izgovoriti?
To je istina! Vjeko je bio odlučan. Marica je bila tek izgovor da mi budeš blizu. Mislio sam da ćeš me jednoga dana primijetiti, shvatiti koliko sam brižan i pažljiv. Da smo ti i ja zaista, mi! Sada znam, bez tebe je moj život prazan.
Spustio se na jedno koljeno, drhtavim prstima izvukao prsten iz džepa. Prolazila ga je nježna svjetlost lampe: tanak zlatni prsten s malim kamenom.
Ostavi ga! Ostavi svog zaručnika! Budi sa mnom. Učinit ću te sretnom, kunem ti se.
Ivka ga je gledala šutke. U glavi su se nizale slike: Vjeko koji se smije s Maricom, nježno je drži za ruku, gleda je pogledom koji zrači nježnošću. Sve je to bila laž? Sve do sadrušilo se pred njenim očima, a ništa nije mogla sastaviti nazad.
Ustani šaptom je izgovorila Molim te, ustani.
Vjeko se uspravio, još uvijek nada u očima, ali ona je svakim trenom kopnila.
Ne vjeruješ mi? glas mu je zadrhtao, ispod toliko skrivane odlučnosti pucala je ranjivost.
Vjerujem odgovorila je mirno. Vjerujem da istinu govoriš. No ništa to ne mijenja.
Povukla se korak unatrag, pokušavajući staviti razmak između njih, potreban da sabere misli. Teško je slagala riječi, ali znala jenije bilo mjesta za okolisanje.
Ti si mi prijatelj, Vjeko. Ali ljubim drugoga. Udajem se za njega jer sam sigurna on je onaj pravi. Ne treba mi nitko drugi.
On je spustio pogled i stisnuo prsten u šaci, pa tiho pitao:
A da sam ti prije rekao? Prije njega?
Ivka je na čas zastala, a potom odmjereno odgovorila:
I tad bi moj odgovor bio isti. Žao mi je, ali nikada te nisam mogla doživjeti kao muža. Dobar si, ne kažem. Ali nisi ono što meni treba.
Vjeko je posegnuo prema njoj, očajnički skraćujući udaljenost kao da ga je strah da će, ako stane, izgubiti zadnju šansu.
Zašto? pitao je, glas gotovo kidajući, ali nastavio čvrsto Vidio sam kako me gledaš, znam da nešto postoji među nama!
Ivka se povukla unazad, prema izlazu. Postajalo joj je nelagodno, pogled joj je postao nevjerojatno oštar, već je u glavi slagala što napraviti ako se ne smiri. Baci li ga o kauč, ima vremena izletjeti na stubište…
Ne postoji ništa između nas, Vjeko trudila se zvučati smireno, bez straha. Ono što ti osjećaš nije ljubav, to je opsesija. Sam si stvorio priču u kojoj sam ja ideal, svi su drugi samo prepreka. Molim te, prekinimo ovaj razgovor.
Vjeko je stegao šake, ne iz bijesa, već očaja. Tražio je prave riječi, dokazati joj nešto, pokazati kako griješi.
Varaš se gledao je ravno u oči. Nikada nisam osjećao ovakvo što ni prema kome! Nije izmišljotina, ljubav je to.
Ivka je stisnula usne, zadržavajući suze. Tko zna kako će reagirati ako mu kontrira? No nije mogla niti šutjeti. Pogotovo kad stradava bliska prijateljica.
A Marica? Shvaćaš li koliko si je povrijedio? Igrao si se njezinim osjećajima, koristio je, a sad očekuješ da sve ostavim zbog tebe?
Znam, kriv sam prošaptao je i sklonio pogled. Znam da ne zaslužujem ni tvoje ni njezino oproštenje. No opet, da mogu ispočetka, napravio bi isto.
Sačuvaj se sreće ne može graditi na tuđoj nesreći zavrtila je glavom i bacila pogled prema mobitelu. Samo da dođe do njega… I koga ti voliš? Mene, koja ti zapravo ništa nije. Zaljubljen si u maštu, ne u mene. Mi ni ne razgovaramo iskreno!
Utihnula je nekoliko sekundi, a onda nastavila:
Trebaš razgovarati s Maricom. Ona zaslužuje znati istinu. I trebaš tražiti oprost od nje.
Vjeko je na sekund zastao, prsti su mu zadrhtali dok ih je skupljao u pesnicu, pokušavao se sabrati.
A zašto bi? Nije mi stalo do nje, ništa ona meni ne znači. A ti… ti si nešto posve drugo.
Podigao je pogled. Duboka bol je isijavala iz njegovih očiju toliko da je čak i Ivki na trenutak postalo žao. Stisnula je prste, boreći se s valom sućuti, ali odlučila: sažaljenje nije rješenje. Ne smije mu dati krivi signal.
S nama ti nema budućnosti. A s Maricom još i manje… Ne misliš valjda da ću šutjeti?
Vjeko je gledao u nju nekoliko trenutaka, usput joj unijevši nelagodu. Napokon je rekao:
Odlazim. Ali ne odustajem! Čekat ću da shvatiš kako smo stvoreni jedno za drugo.
Nemoj, odmahivala je glavom. Ili mu se samo učinilo, ili je prijetnja u njegovu glasu? Ne čekaj, živi svoj život. Pronađi onoga koga ćeš stvarno voljeti, a ne izmišljeni lik. A sad, molim te, izađi.
Vjeko se uputio prema vratima. Svaka gesta pokazivala je unutarnju borbu kao da korak po korak iza sebe ostavlja cijeli jedan život. Na izlazu se još jednom okrenuo.
Hvala ti na iskrenosti, rekao je bez velikih riječi i patetike. Ipak, ne opraštam se.
I otišao, nježno zalupivši vrata za sobom. Ivka je ostala sama, gledala u ta vrata i osjećala kako joj napetost polako popušta. Prišla je prozoru. Zasnježena Ilica šaptala je zimskom tišinom. Vjeko se spuštao niz ulicu, pogrbljen, ruku zarinutih u džepove, leđa spuštena svaki mu je korak bio težak.
Gledajući kako nestaje, osjetila je laganu drhtavicu. Ne smije to tako ostaviti. Tko zna što će reći Marici? Što ako slaže, samo da ostane u blizini? Što ako ne odustane?
Uzela je mobitel, iz adresara pronašla broj Marice i nazvala. Srce je brže kucalo, ali glas je bio ravnomjeran, gotovo dnevnički:
Marice, bok. Moramo razgovarati. Važno je.
S druge strane šum dokumentacije, pa puni zabrinutosti glas:
Što je bilo? Zvučiš uzrujano. Je li sve u redu?
Ivka je kratko udahnula.
Vjeko je maloprije bio kod mene, počela je oprezno. Priznao je da je s tobom bio zbog mene. Da te nikad nije volio, već si mu samo bila opravdanje da mi bude blizu.
Neugodna tišina ispunila je slušalicu. Ivka je zamišljala Maricu kako sjedi, stišće mobitel, pokušava sve shvatiti. Tako dugo nije govorila da ju je Ivka već poželjela nešto reći, ali tada se oglasila. Glas joj je podrhtavao.
Što bi to trebalo značiti? Zar stvarno… Kako…
Ne želim te raniti, ali ne mogu te ni pustiti da živiš u zabludi! govorila je Ivka, sada već pomalo brzajući. On je rekao da voli samo mene. I želi da ostavim zaručnika zbog njega. S njim je nešto… nije dobro, Marice. Malo me bilo strah s njim biti sama u stanu!
Još jedna pauza. Čulo se kako Marica duboko diše.
Shvaćam, napokon je promrmljala. I što sada?
Ne znam iskreno je priznala Ivka. Vjerojatno će doći k tebi. Samo… što će reći? Jesi sama doma? Našao se čudno!
Pauza, a onda tihi glas:
Ne brini, bit će u redu. Hvala što si rekla.
Žao mi je što to moraš tako doznati iskreno je nastavila Ivka.
Nema veze. Bolje sada, nego živjeti u laži, sad je Marica zvučala sigurnije, premda u glasu još podrhtavanje.
Pozdravile su se, Ivka je spustila mobitel. Ponovno tišina. Stala je kraj prozora, prislonila čelo na hladno staklo, gledajući pahulje. Negdje u Zagrebu, među lampama i snijegom, dvoje ljudi sad je pokušavalo shvatiti svoja osjećanja a ona je mogla samo vjerovati da će svatko pronaći svoj put.
U mislima su se nizali krugovi: kako je Marici, kako će to podnijeti, kako će morati preispitati sve što je do sada smatrala čvrstim i pravim. No u srcu Ivke stajalo je uvjerenje gorka istina je bolja od slatke laži koja kad-tad ispliva, a tada je sve još bolnije…
*****
U to je vrijeme Marica još sjedila u kuhinji. Ivkine su riječi odzvanjale glavom, miješale se s uspomenama, navraćale poput valova, gubile intenzitet, ali nisu nestajale. Prisjećala se prvog izlaska s Vjekom kakav je bio pažljiv, pristojan, otvarao vrata, šalio se, tjerao je da se smije. Prisjećala se te njegove smiješne, pomalo nespretne ali iskrene ljubaznosti. Držanja za ruku, šaputanja volim te u oči.
Nikad me nije volio, ponavljala je sebi, osjećajući kako joj se stvarnost urušava, ne više bolno, nego kao da nešto u njoj polako nestaje. Svemir koji je gradila mjesecima je napuknuo.
Podigla je šalicu; čaj se ohladio, nije ga ni okusila od kad je uzela slušalicu. Dugo je sjedila tiho samo je sat na zidu neumorno otkucavao sekunde, ne povlačeći se ni za čije srce.
Udahnula je duboko, pokušala sabrati misli. Što dalje? Nazvati Vjeku? Ili nek on prvi dođe? Pozvati Ivku? Ni jedna odluka nije bila prava. Trebalo je vremena, da svari, da prihvati, da otprilike shvati tko je ona sada.
Iznenada je zazvonilo zvono. Prilila je još čaja i polako prišla vratima, pogledala kroz špijunku. Stajao je Vjeko. Zaledila se na sekundu, neodlučna. Otvorila je.
Vjeko je došao zadihan, slojevi snijega topili su se po njegovu ramenu, kosa mu je bila mokra, a lice izmoreno i crveno od hladnoće. U očima odlučnost pomiješana s nesigurnošću.
Marice, prozborio je bez pozdrava. Moram ti sve reći. Ja… Nikad te nisam…
Sve je Ivka već rekla prekinula ga, trudeći se biti mirna. Ne možeš ništa novo dodati.
Zastao je. Pognuo ramena, pomaknuo ruku kao da bi ju dotaknuo, ali se predomislio. Pogledao u pod.
Znači, ipak ti je javila… tiho je rekao. Htio sam osobno reći, prije nego itko drugi.
Prekrižila je ruke na prsima, trudeći se ne pokazati ni bijes ni tugu, ali naposljetku je pustila riječima slobodu.
Zašto si došao? Želiš da se osjećam još niže? Da još jednom čujem da sam ti bila tek stepenica?
Ne napravio je korak naprijed, ali ona je uzmaknula. Došao sam da se ispričam. Zbog laži, zbog toga što nisam bio iskren. Zbog svega.
Zastao je, tražio riječi koje neće zadati još više rana.
Znam da nije dovoljno. Znam da ti je teško. Ne očekujem oprost. Ali nisam mogao otići, a da ne kažem…
Marica ga je gledala, pokušavajući sama sebi priznati što osjeća. Bijes, prezir, tugu… Ne, tek hladnoću prema čovjeku koji je tako olako gazio tuđe osjećaje.
Mogao si ranije to reći… promrmljala je. Mogao si biti iskren. Umjesto toga si išao k Ivki moliti da ostavi zaručnika. I sada bi trebao žaliti?
Nemam ti što reći Vjeko se blago nasmijao. Znao sam da je to zadnja šansa. Da Ivka odlazi. Nisam mislio na posljedice.
Iz džepa je izvukao malu kutijicu prsten koji je ranije nudio Ivki i, s tresućim rukama, otvorio je pred Maricom.
Uzmi ga, radi pokore, prošaptao je.
Pogledala je prsten. Jednostavan, ali skladan, tanak zlatni obruč s diskretnim dijamantnim kamenčićem. Želio ju je dokrajčiti? Darovati prsten namijenjen drugoj?
Pogledaj ga je ravno u oči. Nije osjećala više ništa ni tugu, ni gnjev, ni želju za plakanjem. Samo hladnu čvrstinu.
Zadrži ga mirno je odgovorila. Ne treba mi ništa od tebe.
Vjeko je stisnuo kutijicu, vidljivo potresen. Lice mu je bljedom poprimilo nijansu snijega, a u očima je titralo očajanje.
Marice, molim te, glas mu je klecao Znam da sam pogriješio… Ali želim ispraviti.
Nagla je lagano glavu, pokušavajući ga prepoznati kao ranije, i više nije mogao. Bio je to stranac.
Ispraviti? nasmijala se, gorčina je prokuljala. Kako? Da se oženiš mnome zbog suosjećanja? Ili da nestaneš, da me bude žalilo?
Vjeko je drhturio, ali nije okretao pogled. Znao je zaslužuje nespokoj.
Želim probati iznova, iskreno, bez laži.
Marica je polagano odmahnula. Kao da točno zna što treba izreći.
Sve počinje ispočetka, ali samo tamo gdje je povjerenje. Ja ti više ne vjerujem ni riječ. Ti si uništio sve što je bilo. Čak i da sad govoriš istinu prekasno je.
Udahnula je duboko, nastavila:
Trebat će mi vremena. I udaljenosti. Ne želim te vidjeti, ne želim da išta pokušavaš ispraviti. Jer više se nema što ispravljati.
Vjeko je stisnuo prsten u šaku i spustio pogled.
Razumijem, tiho je priznao. Žao mi je zbog svega.
Okrenuo se, ali prije izlaska još jednom pogledao:
Ako ikada poželiš razgovarati…
Neću mirno je rekla i tu je prestao pokušavati. Ja…
Prije nego je uspjela završiti, opet je zazvonilo na vratima. Tko sada?
Pogledala je kroz špijunku ispred je stajao Tomislav, zaručnik Ivke. Visok, odrješit, kratke tamne kose i hladnog pogleda, kao da je došao obaviti zadaću, a ne razgovarati.
Otvorila mu je vrata. Tomislav nije ni pozdravio:
Mogu li unutra? pitao je s rezervom, ali odlučno.
Prošla ga je u stan. Odmah je primijetila kako Vjeko izblijedio, nesigurno ustuknuo.
Sve znam izravno je pogledao Vjeku I kako si se ponio prema njima obje.
Vjeko je počeo nešto objašnjavati, ali Tomislav je oštro odbrusio:
Šuti. Već si previše rekao! Ivka mi je sve ispričala. Takve lekcije se ne uče riječima.
Približio mu se polako, pogled mu je postajao odlučniji, a glas mu je bio leden.
Tomo, nemoj… pokušala ga je zaustaviti Marica. Koliko god znala da Vjeko to zaslužuje, nešto u srcu ju je stezalo; glupavi ostatak njezine ljubavi.
Tomislav je odmahnuo, bez pogleda.
Nije na tebi da sudiš. Ti dopusti da mu stvari legnu.
Vjeko je polegao uz zid, panika mu je nabrekla u očima. Shvatio je, napokon, kakve su posljedice njegovih snova. Sad je Tomislav pred njim i u pogledu mu se vidjela tvrda odlučnost.
Slušaj, znam da sam kriv. Već sam tražio oprost… pokušao je promucati.
Oprost? Tomislav se gorko nasmijao. Mislio si, reći ćeš oprosti i sve će biti kao prije? Razorio si dvije osobe, a sad bi sažaljenje?
Priključio mu se još bliže. Vjeko je pokušavao ne drhtati, ali znao je nema obrane.
Marica je pokušala smiriti situaciju.
Tomislave, molim te… mirno, bez povišena tona. To ništa neće riješiti. Daj probaj mirno.
Na trenutak je zastao, pogledao u nju i na licu mu zaiskrila dvojba, ali brzo nestala.
Ne, sad riječi nisu dovoljne.
Bez oklijevanja, preciznim i odmjerenim pokretom, zadao je Vjeki udarac. Vjeko je pao na pod brzo, kao da je očekivao, zgrčio se i osjetio toplinu krvi niz usnu.
Ovo je tek početak, izgovorio je Tomislav posve hladno. Ako se još jednom pojaviš uz Ivku ili Maricu, bit će gore. Jesam li jasan?
Vjeko nije odgovorio, sabravši zadnje snage, obrisao usnu, bacio pogled prema Marici, u njezinim očima nije bilo ni najmanje sućuti.
Tiho je izašao, zastao na trenutak, možda želio nešto reći, ali pogled Toma bio je dovoljno hladan da ga ušutka. Samo je zatvorio vrata i nestao. Tišina je ostala dugo nakon njega.
Tomislav je pogledao Maricu, lice mu se ublažilo.
Oprosti, rekao je. Znam da nasilje nije rješenje, ali nekada ljudi razumiju samo tako.
Marica ga je gledala, pokušavajući proniknuti što je osjećala. Nije očekivala ovaj ishod, ali nije se šokirala. Negdje je shvaćala nije zbog mržnje, nego iz zaštite.
Nisi trebao… počela je, stala, ne nalazeći prave riječi. Ili možda jesi. U svakom slučaju… hvala.
Tomislav se blago osmjehnuo.
Znam što sada prolaziš, omekšao mu je glas. I prebolit ćeš ti to. Jak si ti karakter.
Marica je klimnula. Polako je u njoj rastao mir. Znala je bit će sve u redu, samo treba vremena.
Hvala, slabašno se nasmiješila I na tome što ste stali uz mene.
Ivka puno brine za tebe, dodao je Htjela je doći, ali molio sam je da ja riješim.
Neka ne brine, odgovorila je i zahvalno ga pogledala. Drago mi je da ima nekog poput tebe.
Tišina je zavladala prostorom. Vani je snijeg nastavio prekrivati grad, zaglađujući sve rubove ovoga večernjeg nesporazuma. Marica je duboko udahnula, osjećajući da i dalje boli, ali s mirnoćom. Pred njom je bio rad na sebi, na svojim snovima, na novom životu. Znalaje, nije sama: ima ljude koji su uz nju.
Kada je Tomislav otišao, sjela je na kauč.
Gotovo je, pomislila je i zaključak je bio jasan, gotovo oslobađajući. Ispod boli tinjala je tiha nada: ovo nije kraj, ovo je početak nečeg novog. Put do povjerenja, do novih snova, do novog srca sada, bez iluzija.
*****
Vjeko se tada teturao snijegom prekrivenim ulicama grada. Nije osjećao zimu, ni kad su mu se ledene pahulje topile na obrazu. Usna ga je boljela, ali ništa nije boljelo kao praznina u njemu. Znao je: izgubio je oboje. Maricu zauvijek. Ni u snovima ne može joj se približiti. Ivku još prije, kada je dozvolio sebi maštarije.
Dogodilo se ono najgore, i sam si je kriv. Sljedećeg je dana došao na posao s modricom i razbio usnom. Nitko ga nije ništa pitao i bolje. Nije ga ni zanimalo. Samo da izgura dan.
Nakon tjedan dana predao je zahtjev za preseljenje u Rijeku. Šef je dignuo obrve, ali brzo potpisao. Vjeku je bilo jasno: ne može više ovdje ostati. Svaki ugao, svaki kvart, podsjećao ga je na ono što je izgubio.
Prije polaska vratio je prsten u zlataru. Prodavač je šutke zaprimio povratak. Vjeko nije objašnjavao, samo je prihvatio kune i otišao s laganim osjećajem rasterećenja.
Novac je preusmjerio Marici na račun s kratkom porukom: Oprosti. Pripada ti. Ni objašnjenja ni zahtjeva, samo iskreno.
Na dan polaska stajao je pred zgradom i čekao taksi. Snijeg je tiho večernjim Zagrebom brisao prošlost. Vjeko je dignuo glavu, udahnuo oštar zrak i šapnuo:
Sve sam uprskao…
To više nije bila žalopojka, već priznanje. Prošlosti nema, a s posljedicama mora naučiti živjeti.
Kad je stigao taksi, bacio je zadnji pogled na svoj kvart tamo gdje je nekad bio sretan, volio, smijao se. Sada je to bila zgrada bez značenja. Ušao je, zamolio vozača da ga odveze do Glavnog kolodvora.
Prolazili su ulicama, snježne pahulje zakrivale su svaku crtu svijeta koji je poznavao. Vjeko je gledao u bijelo pred sobom znao je: čeka ga putovanje; mora će ponovno pronaći smisao.
U isto vrijeme, Ivka i Tomislav sjedili su u slastičarnici s Maricom. Ispred njih tri šalice bijele kave. Razgovor je tekao mirno, miroljubivo, oplakivali su prošlost i gledali naprijed. Ivka je pričala o svadbi, planovima, smijala se kroz povremenu tjeskobu. Marica je slušala i polako shvaćala kako je ipak pred njom nešto dobro.
Tomislav, uvijek ozbiljan, ovoga je puta samo slušao, tu i tamo upadao šaljivim komentarima.
Znate rekla je Marica, gledajući kroz prozor snijega više ga ne zamjeram. Samo… žao mi je što je tako ispalo.
Glas joj nije podrhtavao bila je to ravna činjenica, bez gorčine.
Ivka ju je dotaknula po ruci, blago i ohrabrujuće.
Ne mora ti biti žao tiho je rekla. Zaslužuješ istinsku sreću, a ne ovakve igre.
Marica je klimnula, osjećajući da je to sada zaista istina.
Da, i pronaći ću je.
Nije bilo u njezinom glasu ni truna prkosa, samo mir, iskrena nada da će proći što treba proći.
Vani je snijeg nastavljao prekrivati Zagreb, brišući tragove prošlih događaja i otvarajući put za nove stranice. U slastičarnici je bilo tiho i toplo, kava je polagano hlapila, a troje oko okruglog stola osjećali su život ide dalje. I da, to je zapravo najvažnije.
