Petar. Priča
Bolnički prozor bio je otvoren. Ujutro ga je širom otvorila sestra. Zrak je bio svjež, zavjese su lagano lepršale, zelenilo krošnji iz dvorišta mamilo je pogled, a do ljetne sparine još je bilo daleko.
Petru su izvadili crvuljak. Govorilo se da je operacija bila teška, jedva su stigli, ali Petar nije pokazivao strah.
Ne bojiš se injekcija? nasmiješila se sestra ujutro, istiskujući zrak iz šprice.
Petar se bez riječi okrenuo na bok, ustajati još nije smio.
Čime ga ima strašiti…
Doveli su ga s platoa kod kolodvora. Tu je i počelo boljeti. Ne, nije bio beskućnik, već je odrastao u domu za nezbrinutu djecu. Samo, išli su dečki s placa, gdje su na crno pokušali zaraditi koju kunu, i eto ga, uhvatilo ga.
Najviše je žalio što je zbog njega sada u Domu nastala strka iznevjerio je Ivančeka i malog Marijana sad će svi poludjeti od brige. Jučer, nakon operacije, dotrčala je teta Ljubica, zamjenica ravnateljice, glumeći zabrinutost. Petar se još nije ni potpuno probudio od narkoze, sjeća se samo da je došla, naginjala se nad njega, a ostale detalje nije upamtio.
Zašto ga nije zaboljelo doma, na igralištu? Tamo bi još uspio do sobe. Ali eto, sudbina je htjela drukčije…
Krivio je marelice. Na placu su im dali gajbu jako zrelih, skoro trulih marelica, a one zapravo nisu bile pokvarene, nego medene slatke. Nagrdili su se, eto što.
Ajde, junak! Kako je? doktor, stariji čovjek dlakavih ruku, pregledava šav. Sve najgore je prošlo. Nemaš se više čega bojati.
A nisam se ni prije bojao.
Baš si hrabar! doktor malo uozbilji lice. Hrabrice, sad ne smiješ ništa jesti. Zabranjujem ti slatko! Izdrži još malo… Navečer ćemo ti dati gušći sok.
Petar je klimao glavom iz poštovanja. Znao je nema tko njemu donijeti slatkiša. U domu su svi sada ljuti na njega, za bijeg, za frku koju je izazvao. Na plac su išli kriomice, kroz rupu u ogradi, i Eto… morao je baš tu pasti.
A za hrabrost doktor ima pravo. Život ga je natjerao. Majka ga je, valjda, slučajno rodila. Vjerojatno nije imala za pobačaj. Imao je već deset godina i o tome mudro zborio, kao većina djece doma.
Na majku nije bio ljut, dapače. Hvala joj što ga je donijela na svijet, iako je odmah potpisala odricanje, opet hvala.
Djetinjstvo je proveo malo u domu za bebe u Zagrebu, pa u dječjem domu Rijeke, potom u Varaždinskim Toplicama. Od kad zna za sebe bori se za svaki zalogaj.
Sjećao se i tučnjava zbog hrane u blagovaonici. Bilo je tada mirno, a kuharice i uprava otvoreno su odnosile pola hrane kući, i to još s kombijom!
Nije se samo za hranu tuklo… Nego za sve po redu. Rastao je čvrst, snagom bi izborio svoje. Nekoliko puta polomio ruku. A jednom je frizerka koja ih je šišala na ćelavo, jedva suzdržavala suze nad njegovom glavom ožiljak do ožiljka.
Zašto bi plakao? Petar nikad nije plakao.
A sad ga misle uplašiti ožiljkom na trbuhu ili injekcijama…
Smiješno!
Odrasle je držao hladnima i proračunatima. Nije bio mala beba, ni nježna curica koju bi netko poželio zagrliti. Bio je tvrdoglav, oštar na jeziku i neposredan.
Samo pazi, Petre Kovačeviću! Ako išta izvedeš, šaljem te na posebni odjel! često mu je prijetila teta Ljubica.
Nije se svađao, ali ni pokoravao. Imao je svoja pravila.
Jedna odrasla osoba mu je ostala u sjećanju. Nije znao kako zamišljaju djeca majke, ali s tom ženom, koja mu je kratko uljepšala dane, često je mislio.
Imao je možda šest godina kad je došla raditi u dom. Nije znao tko je bila, ali nikad nije zaboravio nježan osmijeh, plave oči, miris i tople ruke. Sjeća se kako ga je uzimala u krilo i šaptala mu:
Moraš biti jak, Petre. Jedi, čuvaj se, slušaj… Bit će ti teško, ali izdrži. Probaj, dobro?
A zatim mu je pjevala pjesmicu:
Maca stara spava, spava na prozoru,
Laku noć, laku noć.
Rep je siv, šapice bijele,
Laku noć, laku noć
Često, kad mu je bilo najteže, sjetio bi se te uspavanke. Zatvorio bi oči, u mislima ju pjevao, sjećao se topline tih ruku i bivao mu lakše.
Onda je žena nestala. Ostala mu je samo pjesma i sjećanje. Ime joj je zaboravio, a u glavi ju je zvao “mama”. Znao je, možda je bila samo teta na zamjeni, ali tako je volio sanjariti…
Medicinska sestra zatvorila je prozor, krenula mijenjati posteljinu nasuprot njega. Petar se obradovao nije bilo lako biti sam.
Ubrzo su u sobu ugurali kolica, oko njih su bili liječnici. Nastala je užurbanost. Petar sa svoje postelje nije vidio sve, ali je pratio. Na krevet su prenijeli mršavog, dugonoseg dječaka, iznad njega visjela je infuzija. Ubrzo su svi otišli osim sestre i muškarca u bijeloj kuti.
Oni, ni Petar ni dječak, nisu puno pričali. Povremeno bi samo nešto prozborili.
Spavat će, reče sestra.
Dobro, hvala.
Nazovite ako što treba…
U redu.
Ona ode, muškarac je sjedio poguren, glave među rukama, kao da je i on zaspao.
Petru je od ležanja utrnula leđa i okrenuo se, krevet zaškripa. Muškarac se prenu, pogleda ga, s naborom između obrva, ali pogled mu je bio blag.
Dobar dan, šapnu, kao da ga sad tek primijeti.
Dobar dan, reče Petar.
Čovjek se malo pribra, pogleda na sina, pa tiho sjedne do Petra.
Operirali su te?
Da, izvadili crvuljak.
Dobro je. Ne ustaješ još?
Ne smijem.
Trebaš što?
Ne smijem još ništa jesti. Ni slatkoga… A što je njemu? Petar kimne prema drugom krevetu.
Njemu? okrenuo se muškarac, čelo mu se namrgodilo. Druga bolest. Smijem li ostati ovdje? Ako zatreba, pomognem… A ako tebi tko dođe, maknut ću se.
Možete odmahne Petar. Kakvo je pravo imao reći išta drugo?
Muškarac uzdahne, pa tiho reče:
Zove se Mihael, ima jedanaest. A ti?
Petar, deset.
Hvala ti, Petre, zahvali čovjek, a Petar ni sam ne zna zašto.
Sljedeći dan nisu iz sobe izlazili ljudi. Ujutro su Mihaelu stavljali infuzije, liječnik je više puta bio tu. Otac je spavao na krevetu pored sina, povremeno šaptao dječaku, Mihael se jedva pomicao, ali oči nije otvarao.
Kasnije je došla starija gospođa sa suprugom i mlada žena Mihaelova majka. Bila je visoka, koščata, visoko vezane kovrčave kose, oči crvene. Doveli su je pod ruku, sjela je kraj sina i šaptala mu, neprekidno ga dragala po glavi.
Možda bi bilo dobro premjestiti dječaka? upita otac liječnika, pokazujući na Petra.
Danas ćemo ga prebaciti, potvrdi liječnik, pa dođe do Petra.
Kako si, dečko? Boli?
Malo.
Te noći, stvarno, Petar nije spavao. Šav ga je vukao, bojao se okrenuti, smetao mu je kateter. Nisu ga jučer nahranili valjda su zaboravili ili je još bilo rano.
Ustat ćeš danas. Mijenjamo ti sobu. Ajde, lagano, sad će sestra maknuti kateter.
Petar je jedva čekao ustati. Sestra je dugo izostajala. Naposljetku dođe nova djevojka, sestrina pomoćnica. Kad mu je vadila kateter, neugodno je sjedio, sasvim gol pod nepoznatom posteljinom.
Djevojka mu reče:
Pomognem ti?
Ne treba, glava mu se baš zavrtila i opet je legao.
Kad je pokušao ustati, a noge nisu slušale, jedva je napravio dva koraka do ormara. Djevojka mu je donijela bolničku pidžamu.
Okreni se, ne gledam, nasmiješila se.
Sve mu je bilo veliko, uzimao je plastičnu špagu pa zategnuo u struku, to je znao iz Doma. Nije mogao ni sagnuti se da podvrne nogavice.
Ajde stani, da ja to podvrnem, čučne ona preda nj, motajući nogavice tako sporo da mu je pozlilo.
Sad ću pasti…
Djevojka ga uhvati, posjedne:
Hej, još si jako slab… Jesi išta jeo? Kako ti je ime?
Petar.
Ja sam Lucija. Petre, bolje da netko bude tu s tobom. Imaš broj mame da joj javimo?
Nemam mamu.
…Onda tata, ili…?
Sve je okej. Bit će bolje. Idem ja samo do toaleta.
U zahodu, gledao je svoje lice u ogledalu. Ispečene oči, bijele usne. Samo crne oči blistaju. Teta mu je davno rekla da je prezime dobio po očima Kovačević: crn kao ugalj, pravo ime za Vranu. Nadimak u Domu bio mu je Vrana. Bio je ponosan.
Oprao se hladnom vodom, odmah mu je bilo lakše. Lucija je zamolila, pa su mu donijeli i gusti sok.
Do menze kad te dignu, sam ideš jesti.
Kako do menze?
Lijevo, pa desno, na miris ćeš naći, šali se čistačica.
Ma on je maloprije pao, kakva menza! Ja ću doći po gusti sok za njega, uzvratila Lucija, Više od toga još ne smije.
Petru je bilo dosadno ležati, počeo je šetati sobom. Mihael je bio tako mršav, skoro proziran, izgledao je kao djevojčica u licu cijeli na majku, kovrčave kose, ali vrlo slab.
Hoće li on umrijeti? samo djeca iz Doma mogu biti tako direktna.
Lucija se trgnula.
Ne znamo Mihael je jako bolestan. Četiri operacije… Roditelji su iscrpljeni. Ja sam mu teta, sestra od oca. Ali ponekad se dogode čuda, zar ne?
Ne znam Petar se naglo sruši na svoj krevet.
Razmišljao je o Mihaelu. Drugi život dobio je na lutriji, onakav iz filmova: ima majku, oca, baku, sve… A eto, leži i umire.
Nije mu bilo suđeno…
Nije ga preselilo. Uvečer otac opet dođe, u sobi gužva. Petar je čuo kad je rekao liječniku cijeli dan nitko nije došao k njemu.
Matično si iz doma za djecu? upita Mihaelov otac.
Jesam.
Možda bi mogao u drugu sobu? Mihael nam je jako teško, nije mu lako…
Dobro mi je tu. Mogu li ostati?
Četiri dana su prošla u istom ritmu. Petar dobije temperaturu, prebace ga kod staraca, ali stalno je dolazio do Mihaela. Nitko ga nije tjeralo.
Otpustili su ga zbog temperature kasnije.
U to vrijeme, Mihaelov otac zvao se Davor Petrić saznao je sve o Petru. Polako doznavao, a i slušao što se šuška. Donio mu je drugu odjeću, Petar je naviknuo nositi tuđu robu, ali je nježno pogladio košulje.
Jesu li njegove?
Njegove, da…
A ako on ipak ne umre?
Davor je zapanjeno gledao dječaka. Njihova obitelj riječ “umrijeti” nije izgovarala. Svi su čekali kraj, ali to se nije smjelo reći naglas. Kako reći tako nešto za sina, jedinog?
Jednom je samo Sonja izustila, kad joj je rekao: dali su sve, napravili sve ispravno.
Zašto! Zašto smo napravili sve, a on umire! Zašto bi nam to trebalo olakšati!?
Kad ti duša odlazi, i tijelo prestane biti važno. Tako je i supruga klonula. Nije više željela živjeti bez sina.
A ako slučajno ne umre? još jednom Petar.
Davor je htio reći istinu više sam sebi nego dječaku.
Nažalost, ne može više. On polako odlazi, Petre, to ga je gušilo.
Boli li umiranje? Petar je stezao Mihaelove košulje, pogled pun tuge.
Davor je to primijetio. Petar je suosjećajan, duboko dirnut, pati. Djetetu je sigurno strah, pogotovo siročetu.
Brže nego kad zaspiš. I trudimo se da ga ništa ne boli. Zbog toga smo tu.
Ali, pomiče se…
Da, zato i pričamo s njim. Nadamo se da nas čuje… Ali ni to nije sigurno.
Članovi obitelji neprestano su bdjeli. Jedne večeri kad se Davor malo zadržao, ostavio je Petra dragati Mihaelovu ruku. Kad se vratio, čuo ga je kako tiho priča:
…i ne znam gdje je moja mama. Možda i nije živa… Al’ nema veze, ne ljutim se. Da dođe, oprostio bih joj. Ne vjeruješ? A ti nemoj umirati. Mamu imaš, pati, otac dobar čovjek. Da mene takav može paziti, ne bih nikad umro. A košulju, i hlače, vratit ću ti. Pa tu ih je, nemam gdje zaprljati. Imam ja takvih dovoljno. Samo, ti ozdravi. Bori se.
Davor je stajao na vratima, grlo ga stezalo.
Sluša on, Petre, vjerujem. Ruku ti stiska…
Vjerujem, Petre.
Znali su svi; Mihael, njihov posebni, drog dječak, bio je blizu odlaska. Bolest su mu pronašli s osam godina, najprije atrofija mišića, pa dalje srce, pluća, crijeva… Obišli su bolnice u Zagrebu, Splitu, Beču, sve najbolje doktore.
Mihael se navikao na bolest, prihvatio je, nije se žalio. Teret je najviše nosila Sonja. Ona je spavala uz njega u svim bolnicama, vapila liječnicima, molila u crkvama. Davor je bio uz nju, ali muški ponekad izgleda jači.
Kada su ostale nade nestale, Sonja je dobila sredstva za smirenje.
Ti samo pričaj s njim, Petre. Pričaj. Ja mislim da ga to usrećuje.
Za Davoru su te priče tuđeg dječaka bile olakšanje, kao boca zraka pored umirućeg vlastitog sina. Osluškivao ih je iza vrata.
…Zamisli kad mi je Sava, onaj div iz starijeg doma, slomio ruku, sve mi je pocrnilo pred očima… Ali sam izdržao… Vidiš, sve zaraste. I tebi će.
Mihael je umro te noći. Petar nije ni primijetio, nitko mu nije rekao. Dočekao je vizitu, spustio se na doručak, vratio u sobu…
Na krevetu je već bio novi dečko, pakirao stvari.
A gdje je…? pitao je i pokazao na složen krevet, do jučer Mihaelov.
Ne znam. Nisam ga ni upoznao, odgovori novi dečko.
Petar je potrčao na sestrinski pult, ali nje nije bilo. Zatim u stanicu liječnika, tražio doktora, ali i njega nema, dočeka drugog.
Gdje je Mihael? Je li ga negdje premjestilo?
Mihael…? upita mladi stažist. Ah, teško je bio…
Je li umro? prekinuo ga je Petar.
Klimne glavom.
Nažalost… Ponekad je tako.
Petar se povuče prema vratima. Toliko ljutit na bolnicu, doktore, medicinu…
Kukavice! Nisu ga spasili!
Kako bi mogao pokazati tu ljutnju?
U hodniku je čistačica prala pod, Petar je nogom gurnuo kantu, izlila se voda. Čistačica je vrisnula, liječnici dojurili, sestra trsila.
Svi su ga grdili, on je nogom otvorio vrata sobe, sjeo na postelju i pokrio uši.
Cijela bolnica! Toliko liječnika, a ništa nisu učinili da spase njegovog prijatelja!
Zašto mu je Mihael, koji mu je cijelo vrijeme bio polusvjestan, postao prijatelj, ni sam nije razumio. Ali bio mu je prijatelj sve mu je ispričao. I za majku, i za onu ženu koja mu je pjevala, i za tuče, i ozljede…
Jednu noć, dok je još bio u toj sobi, usnio je Petra da Mihael ustaje, tužno mu se smješi. Petar mu je pomogao da sjedne, no Mihael je rekao: “Pusti, samo sjedim.” Tihim glasom počeo pričati o sebi.
Što je točno govorio, Petar nije upamtio, samo da je Mihael pričao o moru, o baki, djedu generalu, o razredu i mami koja ga budi svako jutro.
Takav je Petar zamišljao život u obitelji. Nije znao kako stvarno izgleda. Stanove i kuće obitelji samo je na televiziji gledao.
Na primjer, mislio je da svi spavaju u istoj sobi, da svatko ima svoju valjda policu za stvari, da su četvrtkom riblji dan, a ujutro mama sipa čaj kutljačom.
***
Čudno, kad mu je sin umro, Davor je osjetio olakšanje. Ne zato što nije volio sina, ni zato što je bio loš otac. Baš suprotno. Sin nije više živio vukli su ga kroz komi samo lijekovi, od bolova bi patio. Tako… završio je svoju borbu.
Sada je trebalo prihvatiti ono što je Sonju uništilo, pronaći način za dalje.
I sve češće je mislio na Petra.
Nije bilo vrijeme za posvajanje, znao je. Sonja ne bi razumjela. Nitko ne može zamijeniti Mihaela. Njegova je fotografija bila na stolu u kutu sobe, Sonja je sjedila pred njom satima, palila svijeće, svakodnevno bi išla na groblje. Prije osam godina imala je izvanmaterničnu trudnoću. Odsjekli su joj nadu za dijete više nisu mogli imati svoju djecu.
A Petar nikada neće imati ni majku ni oca…
Znao je, Petar je potpuno različit grub, otvoren, crn kao vrana, ali duša djeteta je bila blaga, neiskvarena.
Bilo sam danas u bolnici. Petra su otpustili. Dugo su ga zadržali.
Zašto si uopće išao? upitala ga je Sonja.
Da… Po Mihaelove papire. Znaš da je tamo organizirao koncert kad je čuo da Mihaela više nema. Svađao se s doktorima, vikao.
Mali budalaš, odvrati Sonja.
Baš… potvrdi Davor.
Ne brini za mene, navikavam se… Radi svoj posao.
Dobro.
Samo mi sada nemoj o dječacima pričati, molim te.
Davor više ništa nije spominjao.
Na kraju je svejedno otišao u Petrov dom sljedećeg vikenda. Nešto ga je tamo vuklo. Čuo je od Petra kako ondje nema prave topline. No, nisu mu dali vidjeti ga. Pitali su ga, gledali sumnjičavo. Ravnateljica ga nije dočekala baš otvoreno, koliko god Davor objašnjavao da želi samo ništa posebno.
Ipak, to ga nije obeshrabrilo. Prisjetio se kolegice Tihane Kralj, koja sad radi u službi za posvojenje i podršku u Zadru.
Brzo je našao adresu i sutradan svratio. Razgovarali su dugo. Tihana je imala razumijevanja za njegov gubitak, obećala će doznati sve o Petru, ali je ponavljala najvažniji je pristanak žene i dječaka. Bez toga ništa.
Davor je tvrdoglavo išao u Centar za socijalnu skrb, pokupio popis dokumenata za posvajanje. Stručnjaci iz Centra bili su iznenađujuće susretljivi. Obećali su pomoći oko susreta s Petrom.
O svemu tome nije pričao Sonji. Svojoj sestri Luciji i tastu spomenuo je. Lucija je pozitivno reagirala Petar joj se svidio. Obećale su i one pričati sa Sonjom.
Ali Sonja je plakala kad god bi spomenuli Petra.
On nikada ne može zamijeniti Mihaela… Kako to ne shvaćate!
Nitko ga ne želi zamijeniti, Sonja! Samo… On je siroče, mi sad isto… Drugačiji je, teško dijete iz Doma. Ne može nam biti sin umjesto Mihaela. Ali da si čula kako je govorio Mihaelu, kako je molio… Taj dječak i mene je tješio. Davao je snagu. Daj da ga samo upoznamo, molim te!
Samo me nemoj siliti…
To je bila prva kapitulacija.
Kad je prvi put Petar doveden njima u posjet, u kabinet u Domu, bio je stidljiv, nije gledao u oči, ruke stisnuo do boli. Ni ruku davora nije prihvatio, kad ju je pružio.
Bila je s njima Tihana. Nije se miješala, tiho radila svoje. Davor je gledao Petra, znao je koliko mu je teško. Petar je sjedio sav blijed. U bolnici je bio sasvim drugačiji.
Poželio ga je zagrliti i reći: Ne boj se!
Davor nije znao ni kako ni o čemu pričati, tražio je podršku u pogledu žene. Sonja je gledala Petra pažljivo, Tihana šutjela, pa je Davor počeo pričati o svemu i ničemu, da popuni prazninu.
Petar je bio toliko napet da su ga na kraju sasta skinuli ranije nego je smio.
Eto ti, pa ti reci da je hrabar!
Mislim da uopće ne želi k nama, razočaran je rekao Davor dok su se vozili kući.
Varaš se, odvrati Tihana. On želi da ga uzmete više nego išta na svijetu. Bit će najbolji što može, boji se da će vas razočarati.
Takvi smo strašni?
Vi ste roditelji kakve nikad nije imao. On ne zna kako s vama, boji se da neće biti dovoljno dobar. Sad misli samo na vas.
Dogovorili su posjetu.
Kad ga je Davor doveo, sjeli su za stol, ruke Petru znojne, gledao je u šalicu, bojao se zalogaja, nije smio ni pogledati u kićeni stan. Sve mu je bilo preblizu.
I zašto, najviše se bojao Sonje.
Davor je ispustio žlicu. Petar se trgne, šapne:
Ovo je… kraj…
Davor se nasmije:
Eto vidiš, nespretan sam! Petre, što ne jedeš? Uzmi krumpir, ne boj se.
Ubacio je Petar zalogaj, žvakao polako, dugo sjedeći ukočen.
Ajde, opusti se!
Petre, hoćeš da ti pokažem Mihaelovu sobu? predloži Sonja.
Petru oči zacakle, klimne.
Ušao je, odmah spazio veliki portret. Izgledao je malo drukčije nego u bolnici, veseliji. Petru je bilo lakše kad ga je vidio, kao da mu govori: “Ne boj se, ja sam tu.”
E, Mihaele, bok! prišao je brzo, dotaknuo okvir, pogledao Sonju, ovdje izgleda deblje.
Nije on bio tako mršav. To je bilo… pred krajem…
Prije nego je umro, je li? izravno pita, prođe rukom okvir. Pokažite, kako ste živjeli ovdje?
Sonja nije razumjela na što misli, pokupi fotoalbum.
Znaš, ne bih gledala, ne mogu još. Ti gledaj.
Petar sjedne, lista album, Sonja priđe, sjedne uz njega.
Je li ovo on? Mali, smiješan? On?
I tako ih oboje poče gledati slike. Nakon nekog vremena, Petar uz sliku s plaže uzvikne:
O, more! Govorio mi je da ste išli na more!
Sonja s tugom klima glavom.
Govorio ti? Petre, nije mogao govoriti već dugo…
Petar ju pogleda, shvati da je možda previše izmislio, postidi se, ali ipak ustraje.
Meni je govorio!
Sonja ne upita dalje. Za stolom je prvi put mirno gledala slike sina. Nije više bio strah, ni užasna bol, mirno je sjedila s tim naivnim dječakom. Pomislila je da je lakše s njim prihvatiti gubitak.
Duboko je udahnula, pa odlučno upita:
Petre, da te poželimo posvojiti, bi li pristao?
Ponovno se zgrčio, prelistavao album nekoliko sekundi u tišini.
Ne znam… Mihael je bio dobar. Ja… nisam. Ne znam kako bi…
Sonja ga je naglo zagrlila, privinula.
Dobro, nisi ti umjesto Mihaela, nego za nas, kao njegov prijatelj…
Petar se uplaši zagrljaja. Kad se zadrhti, shvati koliko mu nedostaje ljudski dodir. Nije se sjećao kad ga je netko zadnji put zagrlio.
Zbunjen, počne ponovno listati album, nespretne ruke stisnute.
Petar nikad nije plakao.
Sada mu grlo steže, naglo poteku suze. Jaukne, nehotično.
Plačeš, Petre? Ne plači, ja ću plakati, a ti si muškarac, moraš biti jak! briše mu suze rukom.
Te riječi već je čuo.
Prozor u sobi bio je otvoren. Zrak svjež, balonira zavjesa, zelenilo veseli oči, a s portreta mu prijatelj Mihael blago maše.
I tada, kao dijete, Petar tiho upita:
Znate li Vi onu pjesmicu? Maca stara spava, spava na prozoru, laku noć, laku noć
Čula sam. To je uspavanka, zar ne? Da je probam naučiti?
Petar je tiho kimnuo. Za drugo i nije imao što poželjeti
***Sonja je oči skrila rukom i nasmiješila se, svoje suze brisala rubom rukava. Tiho, pa sve glasnije, zapjevala je s Petrom, nesigurno, dok su note uspavanke ispunile sobu:
Maca stara spava, spava na prozoru
Petar je zaplakao, pa se nasmijao, držeći njezinu ruku grčevito, kao da hvata cijeli svijet u tom dlanu. Kroz odškrinuti prozor stizali su glasovi proljeća, miris nove trave, dozivanje ptica. U tom trenutku, Petar je prvi put nakon dugo vremena osjetio onu sigurnost koju je mislio da nikada neće imati netko čeka samo njega, netko ga želi.
Nije znao što će biti, što će donijeti sljedeći tjedni, ali bio je siguran ne mora više biti hrabar cijelo vrijeme. Nije više sam.
Dok su pjevali, Sonja mu je prošaptala:
Dobro došao kući, Petre.
A on je, sa suzama koje više nije skrivao, šapnuo kroz smijeh:
Laku noć, mama.
I mjesečeva svjetlost, po prvi put, nježno je pala na njega kao na dijete koje zna gdje pripada.
