Na godišnjicu tragedije, ona je u snijegu ugledala vukove. Ono što je napravila… prava čuda su moguća, vjeruj mi.
Ana je još jače stisnula volan svog bijelog Toyote Rav4 kad je snježna mećava pretvorila autocestu Zagreb-Split u tunel od bijelog kaosa. Brisači su divljački micali po staklu, pokušavajući očistiti mokri snijeg koji je sa svakim trenutkom bivao sve deblji. Bio je 5. veljače. Točno tri godine od onog dana.
Svake godine Ana je radila ovo svoje privatno hodočašće. Vozila bi dva sata iz Zagreba do malog drvenog križa koji je njezin bivši muž Marko pribio na prokleto stablo. Položila bi suncokrete pokraj njega, kao i uvijek, isplakala se dvadesetak minuta na ledenom vjetru s planina, pa bi se vraćala doma, mrzeći se malo više nego jučer.
Ruke su joj drhtale kad je navigacija pokazala da se bliži onaj zavoju iznad Slunja. Baš tamo se sve završilo. Na tom kilometru je njezin sedmogodišnji sin, Filip, posljednji put udahnuo. Prije tri godine, crni led koji su ceste zanemarile bacio je njihov auto ravno u bukvu pokraj ceste. Udarac je bio na suvozačevu stranu. Na njegovu. Stranu koju ona kao majka nije uspjela zaštititi.
Ali ova godina trebala je biti drugačija.
Upravo tu, na mjestu gdje je izgubila sina, Ana će pronaći drugu majku onu koja umire u snijegu. Nalazit će novu obitelj koju je uništila ta ista okrutna krivina, i suočit će se s najtežom odlukom u svom životu.
U toj nesreći Ana je prošla s ogrebotinama i modricama. Filip je preminuo tri sata kasnije, dok ga je držala za ruku u šokačkoj bolnici i Boga molila da joj vrati sina. Ponesi mene, vrati njega, bilo što… Samo ovo ne.
Slijedila su tri paklena ljeta i zime. Sati u ordinaciji kod psihologinje Mirjane, koja je nježno pitala “A što ti misliš kako bi se Filip sad osjećao?”, dok Ana nije imala odgovora. Marko je tješio, ponavljao: “Nije tvoja krivnja, Ana”, sve dok jednom nije otišao nije mogao više gledati njenu destrukciju osjećajem krivnje. Ali ona je bila sigurna da je njena. Ona je vozila. Ona nije skužila led.
Padala je sve gušća susnježica. Ana je stala na pusto odmorište točno u 16:14 vrijeme nesreće. Uzela je suncokrete s mjesta do sebe. Filip ih je obožavao, otkako su živjeli u kući kraj Zagreba: trgao bi ih baki iz vrta i donosio joj s onim osmijehom bez prednjih zubića, od kojeg joj se srce kidalo od sreće.
Krenula je prema križu, čvrsto gazeći u snijeg, dah joj je izlazio u oblaku pare, kad je ugledala njih trideset metara dalje, na istom onom mjestu gdje je nekad još stajala hitna, boreći se za Filipovo srce.
Nešto se meškoljilo u snježnom humku. Vuk.
Bio je to impresivan, srebrno-sivi primjerak, ležao na boku, a uz trbuh su mu bila dva sićušna vučića, drhtava. Prsa vučice su se teško dizala i spuštala, potpuno iscrpljena. Ana se ukočila. Mozak joj je hvatao detalje s onom čudnom bistrinom koja te pogodi kad si prestravljen.
Veliki otisci šapa vodili su s obližnje šume prema cesti, pa naglo nestali na bljuzgavi asfaltu. Na bijelom snijegu crvenile su se mrlje krvi, već dobrano prekrivene novim snjegom. Trag vučenja vodio je od ceste natrag uz rub cestovnog kanala. Tamo, ispod zaštitne ograde, ležalo je nešto tamno i beživotno.
Ana je odmah sve shvatila. Vuk mužjak, tata, udaren je autom baš na zavoju. Tijelo bačeno nekoliko metara, vučica ga odvukla s asfalta koliko je mogla, ne dopuštajući si da ga ostavi nasred ceste. On je bio mrtav. Sad je ona, na tom istom mjestu gdje je Ana izgubila sve, pokušavala grijati svoje mladunče vlastitim tijelom koje je brzo odustajalo.
Ogledalo. Jedna majka koja je tu izgubila sve, susrela je drugu koja upravo gubi sve, tog istog dana 5. veljače.
Ana je kleknula u snijeg. Suncokreti su joj pali iz ruke. Vučići, blizanci, stariji najviše osam tjedana, pokušavali su sisati, ali vučica na njih više nije reagirala. Toliko su slabi bili da je njihovo cviljenje jedva nadglasavalo vjetar.
Majka vučica skupi snagu, podigne glavu. Žute oči srele su Anine. Ni trunke straha, ni agresije, ni prijetnje. Samo prihvaćanje. Umirala je i to je znala.
No mali su trebali pomoć.
Sljedeće sekunde Ana je shvatila još nešto. Mogla se vratiti u auto, zvati šumske službe, zov veterinara. Ali kroz ovu snježnu oluju, da netko dođe, prošle bi dva-tri sata. Po ovakvoj temperaturi, s ovakvom hipotermijom, više ih ne bi zatekli žive.
Mogla je otići. Praviti se da nije ništa vidjela. “Nije moj problem, nisam ja odgovorna.”
Ali onda je primijetila još nešto tragove u snijegu. Vučica nije samo štitila mlade. Posljednjom snagom ih je dovukla bliže cesti, bliže ljudima, u slaboj nadi da će netko stati. Kao što je Ana nekad čekala da netko spasi Filipa.
Nije više razmišljala, samo je potrčala do auta. Upalila je motor, grijalicu do kraja. Iz prtljažnika je izvukla termo deku iz prve pomoći i stari vuneni pokrivač.
Prišla je vučici. Životinja nije ni zatulila, samo je gledala. Kad je Ana primila prvog vučića ledenog i skore plave njuške vučica je zatvorila oči. Kao da govori budi tako dobra, uzmi ih.
Ana je omotala oba mala u pokrivač, stavila ih na stražnje sjedalo pod ventilator grijanja. Pokušala je i vučicu. Težila je barem četrdeset kila, Ana šezdeset. Zamalo je nije mogla podići, šape su joj visele. Vučica je tiho stenjala, ali nije se opirala.
Ana je shvatila: ona želi da ju se nosi. Povukla ju je po snijegu, centimetar po centimetar, suze su joj se miješale sa snijegom po licu.
Ajde! Ajde! vikala je sebi, Bogu, Filipu, cijelom svemiru. Nemoj mi ovdje umrijeti!
Trebalo joj je petnaest minuta muke. Kad ju je konačno ugurala na stražnje sjedalo uz mlade, Ana je klonula na vozačko mjesto, natežući zrak. Ruke su joj toliko drhtale da je jedva pogodila ključ u bravi.
Pogledala je u retrovizor. Vučica je s velikim naporom okrenula glavu prema mladuncima, jezikom ih dotakla, oči su joj se sklapale.
Ana je stisnula gas. Ne nazad u Zagreb, nego prema Karlovcu, gdje je znala da postoji dežurna veterinarska stanica.
Vozila je kroz snježnu buru, šaptala: “Držite se, molim vas, držite…” Nije znala kome, vučićima, Filipovu duhu ili sebi. Dva je puta gotovo proklizala na ledu, ali je svaki put uspjela ispraviti auto.
Prisjetila se zvuka monitora koji se prelomio u ravnu crtu. Provodila je godine uvjerena da ne zaslužuje ni sreću ni oprost. Ali nešto se promijenilo u njoj tijekom tog sata kroz snježne smetove. Još nije imala riječi za to, ali je osjećala: ako ovi vukovi umru, ostatak nje same će nepovratno umrijeti.
Doktor Ivan Rajić upravo je zaključavao privatnu ambulantu na rubu Karlovca kad je čuo škripu guma. Bio je utorak, sedam navečer. Gleda, žene istrčava iz zaleđenog džipa i urla:
Trebam pomoć! Odmah!
Otvorio je stražnja vrata i ukočio se. Vučica i dva mala.
Moram pozvati šumske službe, znate? kaže on, već hvatajući nosila. To su divlje životinje!
Znam! poviče Ana, pomažući mu povući vučicu na nosila. Ali prvo ih spašavajmo.
Sljedeće četiri ure bile su maraton. Ivan je radio s nevjerojatnom preciznošću. Temperatura vučice bila je kritično niska jedva 32 stupnja, a trebala je biti barem 38. Dehidrirana, izgladnjela, koža joj priljubljena na rebra. Nije jela danima.
Sve je iz njenog tijela išlo za mlijeko dla malih. Ivan dakle radi infuziju, zamota ju grijačima, priključuje na monitor otkucaja srca. Vučići? Isto loše hipoglikemija, pothlađenost. Manji, skroz siv, već s upalom pluća.
Ana ne miče iz čekaonice. Sjedi na pločicama, prati svaki udisaj. Kad se vukova sablasno trznuo od refleksa zagrijavanja, Ana je vrisnula i dohvatila liječnika za rukav.
Učinite nešto!
Radim! zarežao je on i posegnuo za lijekom. Nikad nije vidio žene koja se toliko bori za život netom pronađenih divljih zvijeri.
U 23:30 monitor je stabilan. U 00:15 mali više ne drhte. U 1:00 noću vučica otvara oči, vidi Anu, vidi svoje male u toplom boksu, i prvi put zaspiva. Ovaj put san, a ne koma.
Ivan sjedne pokraj Ane, oboje iscjeđeni ko limun. Dodaje joj plastičnu čašu vode.
Sutra ujutro zvat ću “Vučji dom”, rehabilitacijski centar kod Delnica. Oni će preuzeti brigu. Znate, Ana, ne možete ih zadržati divlje su to zvijeri.
Ana pogleda vučicu:
Trebala sam samo da prežive.
Zašto ste to napravili? pita liječnik, sad mekšim glasom. Većina ljudi bi jednostavno nastavila vožnju.
Ana šuti do tišine aparata. Onda, gledajući u vukove:
Moj sin poginuo je na tom zavoju prije tri godine. Danas su obljetnica. Ja sam vozila.
Ivan se ukipi. Nema što reći.
Nisam ga mogla spasiti, šapne Ana. Ali ove… ove jesam.
Sljedeće jutro, 6. veljače, u ambulantu stiže Katarina iz rehabilitacijskog centra. Energija i osmijeh, ali službena.
Gđo Ana, procedura je jasna. Spašene divlje životinje idu u centar. Tamo su veterinari, volijere, minimalni kontakti s ljudima za budući povratak u prirodu.
Ne sad, kaže Ana.
Katarina trepne.
Molim?
Majka je preslaba, mlađi ima upalu pluća. Transport sad može biti koban.
Ivan se umiješa, popravlja naočale:
Istina. Savjetujem 72 sata stabilizacije. Najmanje.
Katarina uzdahne, već zna ljudi se vežu za životinje koje spašavaju.
Dobro. Tri dana. Nakon toga ih preuzimamo. I, Ana, bez igre, bez maženja. Što više se naviknu na vas, manje šanse imaju preživjeti vani.
Ana proguta knedlu.
Tri dana.
Tijekom ta tri dana, Ana se ne vraća u Zagreb. Unajmi sobu u najbližem motelu na nekih kilometar od ambulante, svaki dan provodi 16 sati pomažući s vukovima. Nauči kako raditi mliječnu zamjenu: kozje mlijeko, vitamini, glukoza. Svaka četiri sata hrani ih bočicom, vučići mlataraju šapama, sišu s iznenađujućom snagom.
Ne smije im davati imena, ali u sebi ih zove: većeg, tamnijeg, hrabrijeg, Zora. Manjeg, onog borbenog s hripanjem u plućima, Sjena. Majku je prozvala Vila.
Drugog dana Vila prvi put stane na noge. Trećeg proždire svježe meso, doslovno ga trga iz ruke.
No na dan dva, dječji vuk Sjena zaspao je na Aninom dlanu, topao, sit, skupljen u kuglicu. Ana se rasplakala tiho, dvadeset minuta, gledajući kako Vila promatra iz kaveza bez imalo bijesa samo razumijevanje.
Treći dan dolazi Katarina s kombijem.
Vrijeme je, gospođo Ana.
Ana laže sebi da je spremna. Kad radnici počnu prebacivati Vilu i male u transportne bokseve, vukica se prvi put opire, zabija se u kut, zavija nisko. Vučići cvile.
Ana stane kod rešetki, Vila provuče njušku kroz rešetke, ponjuši joj prste.
Sve će biti dobro, šapne Ana. Odrast ćete, bit ćete snažni. I jednog dana opet šuma.
Katarina joj lagano dotakne rame.
Napravili ste čudo. Ali sad im treba distanca od ljudi, za njihovo dobro.
Ana samo kimne, nijemo. Gleda crvena svjetla kombija kako nestaju u mraku.
Ivan izlazi na prag.
Kava ili nešto žešće?
Sad bih popila što god, smije se Ana, ali idem doma.
Vrati se u svoj zagrebački stan, u staroj zgradi, svaki kutak još nosi trag Filipa. Dječja soba nedirnuta; pomaknuti iks igračku, činilo se kao izdaja. Ana čuva uspomene otvorene, svježe rane.
Pokušava se vratiti “normalnom” životu. Njezin dućan s dekoracijama na Britancu odlično radi, ali mora dolaziti, potpisivati račune, folirati zanimanje. Na seansama Mirjana, psihologica, pita: “Kako je prošla godišnjica?” Ana laže: “Dobro, kao i uvijek.”
No iznutra, praznina. Nije to ona stara tupa praznina za Filipom. Ovo je bilo nešto akutno, novo. Nedostajali su joj Vila, Zora, Sjena.
Spasila sam ih, ali imam osjećaj kao da sam opet nekog izgubila, priznala je Mirjani nakon mjesec dana. Jesam li luda?
Naravno da nisi, kaže Mirjana. Tako si zapravo spasila i jedan mali dio sebe.
Nakon pet tjedana, telefon nepoznat broj.
Halo, Ana? Ovde Katarina iz Vučjeg doma.
Srce joj preskoči.
Nešto nije u redu? Sjena? Opet upala pluća?
Ne, ne. Svi su dobro, Vila se oporavila, mali rastu… Ali imamo problem.
Kakav problem?
Vila se ne prilagođava. U pokušaju stvaranja čopora, ona štiti mlade do paranoje. Ne dopušta im blizu druge vukove. To znači da će ostati cijeli život u ograđenom prostoru. Zauvijek.
Ana šuti, stišće telefon bijelim zglobovima.
Zar postoji drugo rješenje?
Imamo eksperimentalni prijedlog. “Meki povratak”. Treba im tutor, čovjek. Netko tko će ih s njima živjeti u izolaciji, naučiti ih kako se vratiti u prirodu. To znači nekoliko mjeseci u lovačkoj kući, sama s vukovima i ničim više.
Zašto ja?
Vila vjeruje vama. Prijateljski je primila vašu ruku kod male, sjećate se? Ona će sad ići gdje vi idete.
Ana se nasmije kroz suze.
Želite da odgajam vukove?
Ne odgajati, divljati ih. Pokazati kako loviti, plašiti se ljudi, naučiti živjeti bez vas. Ako uspije, vani su na slobodi. Ako ne život u ograđenom prostoru.
Gdje?
U gorskom kraju Zavižana, prazna šumska kućica. Nema struje (samo stari generator), nema signala, nikoga. Samo vi i vukovi. Četiri do šest mjeseci.
Ana diše polako.
Odmah idem.
Kućica podno Velebita, tri sata makadama od najbližeg sela, bila je surova: brvnara, mala željezna peć, stari agregat, isprekidani zvuci iz šume noću. Ana je stigla početkom ožujka s Vilom i mališanima, sad već velikima kao retriveri.
Katarina je ostala tri dana da objasni protokol:
Minimum kontakta, Ana. Vi ste sad samo ručak na dvije noge. Minimalno hranite, ne mazite, ne pričajte osim nužnih naredbi. Samostalnost, to je cilj.
Jasno, odgovara Ana, iako joj je srce zgrčeno.
Prvi tjedni bili su iscrpljujući. U pet ujutro, teške cipele na noge, vučeš jelenju lešinu što su lovci ostavili desetak minuta od kuće. Vila je polako naučila tražiti, njušiti, loviti. Prva dva tjedna jela bi samo što bi Ana ostavila pred vratima. Onda je Ana postupno počela skrivati hranu sve dalje, gurati ju pod panjeve, zakapanje pod snijeg. Vila je shvatila.
Ožujak je završavao kad je jednog jutra Ana iz busije gledala kroz dvogled: Vila vodi Zoru i Sjenu po tragu. Mali bauljaju, njuškaju, često se zabavljaju, ali Vila ih uporno vraća. Ana se osmjehuje, skriva suze za borovu granu: nije to njen čopor, ali osjeća mrvu ponosa.
U travnju preokret.
Ana se vraća u sumrak kad čuje urlik ne plač, nego pobjedu. Trči prema šumi, kroz infra-crveni obim vidi Vilu i malu družinu s okolom zeca. Zora je prva krenula, ali Sjena onaj slabac iz ambulante strpljivo čeka i na drugi juriš, ulovi.
Prvi pravi lov. Vila viče na pobjedu, Ana plače, skrivena.
Proljeće, ljeto, jesen prolaze. Distanca sve veća, kao treba i biti, ali Ana svaki put osjeti grč. Vila se prestaje približavati kućici, vučići bolje love. Hrana koju Ana ostavlja često i ne nestane. Sami se snalaze.
Jedne studene večeri u prosincu, kad je prvi snijeg ponovno prekrio Velebit, Ana opet vidi Vilu. Stoji uz rub šume, gleda je. Na trenutak, pa nestane kao stari prijatelj što je došao reći doviđenja.
Ana dopušta sebi plakati. Svaki cilj, kad ga ispuniš, ima cijenu: uspjeh u divljanju životinja znači gubiš ih. Zauvijek.
Nema posjeta, nema poruka. Vukovi nestaju u širim prostranstvima parka. Ana shvaća: ona je bila samo most s jednog svijeta na drugi.
Zima je bila strašna, ali čopor je preživio. U siječnju dolazi Katarina na procjenu. Dva dana promatra, vodi bilješke.
Spremni su, kaže. Vila u sjajnoj formi, mladi pravi vukovi, bježe od ljudi, osim vas. Ali vi odlazite. Vrijeme je.
Ana zna, srce je boli. Gdje puštamo?
Vi birate bilo gdje do sto kilometara uokolo.
Ana zna točno gdje.
5. veljače.
Četiri godine od Filipove smrti. Godina od Vile.
Ana vozi istim putem do starog bukova križa. U prtljažniku tri boksa: Vila, Zora, Sjena.
Otvara vrata, stoji po strani. Vila prva izlazi, njuši hladan zrak, prepoznaje mjesto. Tu je izgubila sve, tu joj je strankinja odlučila ponuditi spas. Za njom izlaze Zora i Sjena sad pravi vukovi.
Pogledaju Anu još jednom. U tim žutim očima je nešto, možda zahvalnost. Nema Ana iluzija vukovi nisu ljudi, ne duguju joj ništa ali ipak to osjeća.
Htela je reći “hvala”, “volim vas”, “spasili ste vi mene isto koliko i ja vas”, ali je šutjela, nisu više njeni.
Vila zakorači prema šumi, osvrne se. Pogledi im se susretnu. Onda zavija, urlik što para zrak, tjera suze na oči. Zora i Sjena se pridružuju, tri glasa nad Velebitskom tišinom.
Za nekoliko sekundi nema ih više.
Ana stoji na rubu ceste kad počne sniježiti. Položi svježe suncokrete na križ, kao i svake godine, ali sad iz džepa vadi drvenu figuricu tri vuka koju je rezbarila večerima uz svjetlo lampe. Stavi ju uz cvijeće za sina.
Vraćajući se prema autu, Ana opet čuje zavijanje. Tri glasa, poznata i daleka. Kažu: “Dobro smo.” Kažu, “Zbogom.”
Ana upali motor. Prvi put nakon četiri godine, vozeći pokraj tog mjesta, ne osjeća samo bol. Osjeća i nešto drugo mrvu mira.
Ne ide odmah u Zagreb. Na prvoj benzinskoj stane, uzme kavu, sjedi tri sata u miru. S duhovima vukova, s Filipom. Tek poslije toga ide kući.
Uđe u stan, pogleda vrata dječje sobe. Prvi put u četiri godine otvori. Miris, onaj djetinji, opali je odmah. Ana sjeda na krevet, okružena igračkama, Lego kockama, suze same teku. Ali drugačije su to suze nego prije blaže.
Šapne u tihu sobu:
Uvijek ću te voljeti, sine. Uvijek ću te žaliti. Ali više ne mogu umirati s tobom. Moram pokušati živjeti.
Ujutro nazove šeficu iz dućana, uzme još tjedan godišnjeg. Otiđe u sklonište za životinje na Jankomiru. Prođe redove bokseva, u zadnjem kutu zatekne starog psa, mješanac labradora, posivjele njuške.
To je Medo, kaže volonterka. Gazda umro, rodbina ga izbacila. Dobrica je, miran, ali svi žele štence. On neće naći dom.
Ja ću, kaže Ana.
Medo joj daje novi ritam. Ustajanje, hranjenje, šetnje parkom Maksimir. Nije to više drama vukova i bitke za život, nego tiha, mala potreba starog psa. Ana počinje trčati ujutro, trenira pluća.
U travnju napušta dućan. Sve što je uštedjela, uloži u tečaj rehabilitacije divljih životinja na Veterinarskom fakultetu. Ako će raditi ovo u budućnosti, želi znati znanje.
Bilo je teško biologija, etologija, osnove veterine. Čitala je za stolom, Medo spava pod nogama. Kad bi htjela odustati, sjeti se Vile kako se borila za male dok je drhtala od hladnoće. Može i ona.
U lipnju Katarina zove.
Samo pitam, Ana, kako ste?
Nekad bolje, nekad teže, ali pokušavam nešto novo graditi iskreno odgovori Ana.
Želite li znati o vukovima? pita Katarina tiho.
Ana zadrži dah.
Da.
Mi ih ne viđamo, nasmije se Katarina. I to je super. Nema dojava da se približavaju selima, nema štete. Znači, uče bježati od ljudi. A lovci su vidjeli tragove vučice s dva odrasla mužjaka kojih prate četrdeset kilometara od mjesta gdje su pušteni. Sve ide dobro.
Živi su… prošapće Ana.
Vi ste to napravili, šapne Katarina.
Ljeto prolazi, dolazi jesen. Ana završava tečaj, počinje volontirati u skloništu “Zagreb ZOO-oporavilište”. Upoznaje ljude koje nije briga za slomljena krila i potrte šape. Stječe pravu prijateljicu, Maru. Prvi put ode s nekim na kavu, smije se. Nakon toga krivnju topi pogledom na Filipovu fotku i zna da bi joj sin želio vidjeti osmijeh.
Stiže 5. veljače. Pet godina od Filipove smrti.
Opet vozi do onog mjesta. Suncokreti, nova figurica sada četiri vuka, a najmanji je Filip.
Stojeći pokraj križa, prepričava mu sve o Medi, školovanju, pokušajima da ponovno bude živa.
Nisam u redu, šapne vjetru. Ali bolje sam. Pokušavam.
Kreće prema autu, ali zastane. S druge strane ceste, na rubu šume, stoje tri vuka. Siva, velika, ne možeš fulati. Ona u sredini je najveća. S dvoje sa strane gotovo iste veličine. Srce joj lupa, nevjerojatno ali Vila, Zora, Sjena. Šansa da baš sada budu tu ali Ana zna. Mjesto im je značilo.
Vila krene naprijed, mladi uz nju. Gledaju Anu s prepoznavanjem, bez straha vidimo te. Pamtimo.
Ana digne ruku u debeloj rukavici i prošapće prema njima:
Hvala.
Vukovi zastanu još trenutak, Vila se okrene, Zora i Sjena za njom. Nestanu u šumu, kao dim.
Ana sjedne u Rav4, ruke stavi na volan, opet plače ali ovaj put kroz osmijeh. Vozi prema Zagrebu, Medo čeka kod vrata, život je skromno, ali njezino.
Shvaća: preživjeti nije slabost. Disati nakon najgoreg nije izdaja. Graditi novi smisao na ruševinama starog to nije zaborav, nego počast. Znak da je ono što si imao, bilo veliko.
Na povratku, staje na pumpu, uzima kavu i gleda nekolicinu ljudi koji ni ne slute kakve bitke drugi vode. Prvi put nakon pet godina pomisli da bi jednom, možda, mogla biti poput njih. Nikad više ona stara Ana, ali možda slomljena, s ožiljcima, ali živa može učiti živjeti pored tuge, ne pod njom.
Pomislila je na Vilu, galopira Velebitom, slobodna. Ako je ona mogla može i Ana. Ide to, svaki dan korak po korak. Udah po udah.
Popila je kavu i sjela za volan. Još uvijek živa. Pokušava. I danas to je dovoljno.
