Izdaja pod krinkom prijateljstva
Ove zime kao da se i sama priroda odlučila pokazati u svom punom sjaju: toliko je snijega napadalo da su dvorišta i ulice Zagreba postali pravo zimsko čudo. Krupne bijele pahulje neprestano su plesale zrakom, tiho prekrivajući krovove i pločnike, dok je mraz u zraku unosio onaj prepoznatljiv, oštar miris svježine.
U stanu Anje i Davora vladala je posve drugačija atmosfera topla i spokojna. Dok su s prozora gledali snježni prizor, unutra je bilo ugodno i mirno. Stolna lampa bacala je prigušeno svjetlo, stvarajući oko sebe krug ugodne topline što je rastjerivao zimsku hladnoću.
Nas dvoje smo ležali na kauču, zamotani u debelu dekicu. Na ekranu televizora vrtila se još jedna lagana humoristična serija, tek toliko da nas razonodi. Anja je gledala seriju tiho se osmjehujući svojim mislima i s vremena na vrijeme bacila bi pogled na mene, tražeći potvrdu za neki štos u seriji. Ja sam većinu vremena gledao kroz prozor, naprosto očaran prizorom bijelog Zagreba.
Tišinu je iznenada prekinula melodija mobitela. Nisam odmah reagirao, kao da nisam želio prekinuti to tiho zajedničko popodne, ali kad je zvonjava postala uporna, izvadio sam mobitel iz džepa i pogledao tko zove.
Opet Stjepan, promrmljao sam prema Anji. Već treći put danas.
Okrenula je glavu prema meni, ne prekidajući pogled na seriju.
Sigurno nas opet zove na onaj njegov vikend u Samoboru, mirno je izgovorila. Sad kad je konačno uredio vikendicu, stalno nešto slavi. Čovjek naprosto ne zna prihvatiti riječ ne.
Prevukao sam prstom po ekranu i javio se.
Bok, Stipe, rekoh što sam vedrije mogao.
Davor! Ma kad ćeš konačno doći? odjeknuo je njegov glas, pun entuzijazma. Rekao sam ti, slavimo! Sve je spremno, vatra u kaminu, klopa, društvo se skupilo. Ajde, dođi ti i Anja, bit će ludnica!
Zastao sam na trenutak, odmjeravajući što reći. Pogledao sam Anju lagano je odmahnula glavom i nisam trebao puno nagađati, što misli. Gužva, glasna muzika, beskrajni razgovori to nam se nikako nije uklapalo u raspoloženje. Oboje smo htjeli tišinu, mir i svoj mali kutak u kojem smo mogli opušteno biti ono što jesmo.
Nakon kraće stanke, dosjetio sam se spasonosne laži.
Slušaj, spustio sam ton, Anja je otišla na par dana kod mame. Ne bih baš dolazio bez nje, znaš kak to ide. Netko bi mogao nešto krivo reći Htio bih da se ne posvađamo zbog gluposti. Ajmo neki drugi put, dogovorit ćemo se.
Sa slušalice je stigla kratka tišina, pa opet njegov glas, sada s primjesom iznenađenja:
Otišla? Kad se vraća?
Sutra navečer, pokušao sam reći što uvjerljivije. Tako je ispalo, nismo stigli ni pola toga što smo planirali. Htjeli smo u kino, prošetati po Gornjem gradu, malo do klizališta ali eto, nije išlo. Ajmo se čuti idući vikend, može?
Nakon trenutka šutnje, Stjepan je pristao, ali uz napomenu:
Samo javi kad se vrati, stvarno bih vas volio vidjeti!
Ma naravno, potvrdio sam i spustio mobitel na mali stolić. Osjetio sam olakšanje.
Eh, jedva ga se riješih, promrmljao sam, okrenuvši se Anji. Zar može biti uporniji? Jasno mu je da mi se ne da dolaziti, a on gura po svome. Meni je ovdje najbolje
Zagrlio sam je, napokon ponovno opušten, a iznutra se širio mir koji smo tako voljeli. U stanu je i dalje bilo toplo i mirno, vani su snježne pahulje padale polako, a na ekranu se vrtio omiljeni film daleko bolji od svake razuzdane zabave.
Anja se još više privila uz mene, osjećajući sigurnost mojeg zagrljaja. Kroz cijelu prostoriju širila se atmosfera doma, sa svjetlom lampe, tihim kucanjem sata i spokojem poznatih mirisa.
I meni je draže ovako, šaptom je rekla, podigavši pogled. Samo da gledamo film i kasnije spavamo. Ništa više ne treba.
Naslonio sam joj glavu na rame, misleći kako ćemo uskoro ugasiti svjetlo, utonuti pod deku i slušati vjetar kroz prozor. Ali, onda je opet zazvonio mobitel. Opet Stjepan. Sada sam već nelagodno pograbio telefon.
Stipe, pa rekao sam počeo sam. Primijetio sam ton nervoze u vlastitom glasu.
Davor, prekine me njegov glas, sada ozbiljan i napet, Ja sam sad u Klubu Palma, izišli smo malo prije vikendice, i tu je Anja. S nekim tipom. Piju, grli ga. Nisam htio ništa, ali moraš znat. A tebi je rekla da ide kod mame!
Bio sam potpuno ukipljen. Pogledao sam Anju pokraj sebe, pa ekran. Je li moguće da me Stipe zeza?
Molim? upitao sam, nesiguran i zbunjen. Jesi siguran u to? Znaš li uopće gdje je moja žena trenutno?
Sto posto, bez pomirljivosti, odvratio mi je. Već je pripita, glasna. Nimalo ne skriva ponašanje, čak ni predamnom! Hoćeš da ti je dam na mobitel?
Na sekundu sam zatvorio oči, pokušavajući pohvatati misli. Je li moguće da je prijatelj nešto zabrljao? Ili postoji li nešto drugo?
Ajde, promrmljao sam, uklopivši zvučnik.
Iz mobitela su se probijali basovi, žamor, smijeh. Kroz buku začuo se ženski glas toliko nalik Anjinom da me probio hladan znoj.
Halo? Ko je to? začula se kroz šumatica.
Pogledao sam Anju, sjedila je pored mene šireći oči od šoka, potpuno zbunjena.
Anja? izustio sam, držeći glas mirnim. Ovdje Davor. Što se događa?!
Na to je ženski glas, sada opušteniji, promrmljao:
Hajde, Davor, dosadan si Želim se zabaviti! Dosta mi je tvoje dosadne svakodnevice. Sad ću se ludo provoditi, dokle god hoću!
Anja je skočila kao oparena, izblijedjela. Prislonila je dlan na prsa, a izustila je šapatom:
Kakva glupost Kako me mogao zamijeniti s nekim? I kako ova zna tvoje ime? Što se ovdje uopće događa?!
Gdje si sad?
Šta te briga? Nisi mi tata da ti moram odgovarati! Radim što hoću!
U pozadini opet se čuo smijeh i cinkanje čaša, a u razgovor je upao i Stjepan:
Čuješ sad sam? Znao sam da nešto ne štima
Prekinuo sam ga, povisivši ton.
Dosta. Sutra ću to riješiti. Nemoj više zvati.
Bacio sam mobitel na drugi kraj kauča i u nevjerici zagledao se u strop. Da Anja nije bila kraj mene stvarno bih pomislio najgore!
Sjela je pokraj mene, gledajući me upitno. Glas je stvarno bio poput njenoga! Pa tko to zna detalje i diže cijelu predstavu? Morao sam smiriti Anju.
Ovo je stvarno nenormalno… promrsila je još uvijek zbunjena. Tko je ta? I zašto cijeli ovaj igrokaz?
Slegnuo sam ramenima, ne skidajući pogled s prozora.
Ne znam, ali nešto tu smrdi. Sve je previše slučajno.
I još je Stipe tako uvjeren, promrmljala je. Da nisam sinoć bila tu, stvarno bi mogao posumnjati.
Povukao sam Anju u zagrljaj, dajući joj osjećaj sigurnosti.
Niti bi ja povjerovao, niti si ti sposoban za takve stvari. Netko vas pokušava posvađati. Sve ću ispitati, pa makar morao tražiti snimke iz kluba.
Anja se privila uz mene, osjećajući da se nelagoda pretvara u olakšanje. Na njezinom licu vidjela se tiha odlučnost.
Sigurno nisam bila, nikakvo ludilo, nikakav izlasci Ali tko je to i što želi?
Slegnuo sam ramenima. Nisam imao odgovora, samo odlučnost da dobijem istinu. Stisnuo sam joj ruku.
*************************
Sljedećeg jutra, nešto prije podneva, Anja je sjedila za kuhinjskim stolom, pila zeleni čaj i prebirala po mailovima na laptopu. Odjednom je zazvonio mobitel pisalo je Stjepan. Malo je oklijevala, ali znatiželja je prevladala. Htjela je čuti što će sada izmisliti.
Bok, započeo je Stjepan s oprezom kao da hoda po tankom ledu. Jesi razgovarala s Davorom nakon onoga jučer?
Anja je stisnula mobitel.
Jesam. Posvađali smo se. Kaže da sam ga lagala, ne želi me ni saslušati… Navodno sam mu radila iza leđa.
U slušalici je na čas bila šutnja, nakon čega se u Stjepanovu glasu javila sitna nijansa zadovoljstva.
Znaš uvijek sam ti govorio da te Davor ne cijeni dovoljno. Da te ne zna razumjeti…
Anja se trudila ostati mirna. Trebala je potvrdu, čuti dokle će ići.
Kako to misliš? upitala ga je ravnim glasom.
Sada je progovorio tiše, gotovo šaptom, s lažno povjerljivim tonom:
Mislim da zaslužuješ puno više! Dugo ti to želim reći Volim te, Anja. Istinski. I spreman sam te voljeti i paziti. Ako odlučiš otići od Davora, ja ću biti uz tebe. Uvijek.
Anja je šutjela, pokušavajući probaviti što čuje. Samo joj se još sve naslagalo je li cijela ona sinoćnja stvar djelo Stjepanovih trikova? Ili samo iskorištava trenutak?
Udahnula je, zadržala miran glas i rekla odlučno:
Stjepane, ovo je neprimjereno. Volim Davora i sve ćemo mi razjasniti. Nema potrebe da se petljaš.
Oprosti, pogriješio sam, povukao se, ali uz lagano uvjerenje: Samo brinem se za tebe. Bojim se da će te Davor povrijediti. Čuo sam nešto okolo Mislim da te želi ostaviti pa traži izliku! Samo da znaš, imaš kod mene uvijek sigurno mjesto
Anja je tada duboko udahnula. Neće mu više dozvoliti igru.
Poslušaj me, Stjepane, izgovorila je oštro, prvo, sinoć sam bila kod kuće. Drugo, nismo se Davor i ja niti posvađali. I treće, sada znam da si sve ovo organizirao. Samo nisam razumjela zašto. Sada znam.
U slušalici je zavladala tišina. Anja ju je pustila.
O čemu uspio je izustiti. Ali ubrzo se pribrao i stao natrag s glumom: Ne znam što govoriš
Dobro znaš. Dogovorio si s nekom curom sličnog glasa da glumi mene. Sve si planirao. Htio si da nas posvađaš. Priznaj, je li tako?
Tišina je potrajala. Konačno, Stjepan odustane:
Je, sve sam organizirao! Jer, volim te Anja! Vidim da ti Davor nije dobar. Želim da budeš sretna sa mnom!
Anja je duboko uzdahnula, ali zadržala miran ton.
Sretna? ogorčeno se nasmijala. S tobom? Oprosti, ali to nije opcija. Ne bih s tobom bila ni da si posljednji čovjek u Hrvatskoj! Sada si izgubio sve i mene i prijateljstvo koje smo imali.
Stjepan je šutio, pribran i slomljen.
Mislio sam da ćeš kad-tad shvatiti da si bolja bez njega. Da ćeš mene primijetiti. A kad sam bio s drugim curama, to je bilo da te zaboravim! Nitko ti nije ni do koljena! Možeš imati što god poželiš sa mnom Samo biraj
Anja je čvrsto stisnula mobitel.
Neću. I ne opraštam. Nema prijateljstva, nema više ničega. Nemoj mi više nikada zvati, ni Davora. Sve ću mu ispričati.
Prekinula je vezu i ostala tako, gledajući snježne pahulje vani. Miran, bijeli Zagreb kao da nije znao što se upravo dogodilo.
U tom času ušao sam ja u kuhinju. Primijetio sam joj izraz lica.
I? upitao sam s prigušenom zebnjom.
Anja se okrenula prema meni, s nekakvim gorkim osmijehom.
Sve se razjasnilo. On je sve podmetnuo. Priznao je sve. Htio je da nas posvađa jer ga zanimao sam ga. Reko bih, povijest prijateljstva je završila.
Sjeo sam pokraj nje i primio ju za ruku, stisnuvši nježno. Time sam joj dao do znanja: ja sam tu, sve je u redu, sve ćemo riješiti.
Nikada on nije bio pravi prijatelj, izustio sam bez gorčine. Nema smisla trošiti više vrijeme ni energiju na toga čovjeka. Iskreno, prije sam primjećivao signale, ali želio sam vjerovati da umišljam. Sad više nema sumnje.
Anja se privila uz mene, mirna, bez oštrine u glasu.
Bolje da sada znamo na čemu smo. Sad znamo kome možemo dati povjerenje.
Zatvorila je na trenutak oči, udahnula omiljeni, domaći miris. Nakon kratke šutnje, osmjehnula se.
A gledaj s vedrije strane, tiho se nasmijala, sada imamo savršeni izgovor za izostanak s tih zabava. Samo kažemo da je Stjepan ondje i, eto, više nas nitko ne pita.
Bacila je šalu, a ja sam se iskreno nasmijao.
Dogovoreno. Gledat ćemo filmove doma, piti čaj i neće nam faliti ništa.
I nećemo izlaziti van, nastavila je s osmijehom, uvlačeći se dublje pod deku.
Savršeno, odgovorio sam i zagrlio ju još čvršće.
Tako je, dok je snijeg i dalje padao nad Zagrebom, naš mali svijet ponovno postao miran i siguran. U toplini stana, uz zvuke grada što polako nestaje u bjelini, znali smo da je sve što trebamo povjerenje i mir među nama. Sve ostalo bilo je nebitno.
*************************
Stjepan je sjedio sam u svojoj kuhinji, zurio u hladnu šalicu kave. Nije znao kad ju je posljednji put kušao misli su mu neprestano prolazile kroz glavu: Ne zovi me više. Nikada.
Umjesto grižnje savjesti, u njemu je kuhala gorčina, miješala se s ljutnjom i nemirom koji mu nije dao mira.
Zašto baš meni ne uspije ništa? naglas bi promrsio, grubo rukom pomaknuvši posudu sa stola.
Vrtio je po glavi kako je sve smislio i dogovorio s Mateom, curom koju je prije par tjedana sreo u kafiću. Imala je sličan glas, čak i fizionomiju poput Anjine. Njoj je cijela igra bila zabavna Volim takve fore, rekla je smijući se kad joj je objasnio plan. Pratio je cijelu situaciju izdaleka, promatrajući Mateu kako odrađuje poziv, smije se, izigrava pijanu Anju baš kako je dogovoreno.
Bio je uvjeren, tad i tamo, kako će napokon rastaviti vezu za koju je vjerovao da nikad nije bila istinska. Davor ju ne zaslužuje, ja bih znao s njom
A sada nema ništa. Samo hladna, prazna šolja, izgubljeno prijateljstvo i žestoka zavist.
Oni uvijek imaju sve, a ja ništa, tiho je zarežao. Zašto baš njemu uspijeva, a meni uvijek neki zid
Znao je da više nema šanse ni s Anjom, ni za obnovu prijateljstva s Davorom. Umjesto kajanja osjećao je samo tvrdoglavu ozlojeđenost.
Prislonio je čelo na hladni prozor, zagledao se u snježni Zagreb.
Neka oni žive svoj mali film u tom svom stanu Ali ja ću znati istinu. Jednog dana i ona će shvatiti tko je tko. Ako ne sad onda jednom kasnije
Gledao je kaotične pahulje i kroz usne, promuklo, izustio:
Mogla si imati mene. Sve ovo moglo je biti moje
Bacio je u koš kompromitirani list papira na kojem je pisao Matei upute, zgužvao ga, a zatim otišao, tražeći svoj mir. Izvana se sve činilo spokojno, ali iznutra, Stjepan je i dalje polako ključao.
A Zagreb je bio i dalje samo snježna, tiha bajka.
