Jutro mi je supruga priopćila da čekamo četvrto dijete. I dodala:

Jutro započinje kad mi je supruga, Ivana, priopćila da ćemo dobiti četvrto dijete. Uz uzdah je dodala:
– Kupu stan ne možemo, kuna nemamo. Moraš tražiti gradski stan. Ti nisi neki borac, zato ću ti svake godine roditi po dijete: ako ne uspijemo kvalitetom tate, probat ćemo s brojem djece!

Onako zbunjen i pod stresom, uputio sam se u svoj Institut, gdje sam stidljivo otvorio vrata s natpisom Uprava. U uredu gužva, direktor Barišić i njegov zamjenik Karlić drže sastanak.
– Riječ je o našem ugledu, – grmio je Barišić. – Moramo biti bolji od svih drugih instituta po sportskim rezultatima Opa! Evo i naše nade! to je rekao kad me ugledao.

Crvenio sam se do korijena kose.
– Nisam ja nikakva nada Samo bih pitao za stan
– Zgrada je gotova kroz tjedan dana, – obznani Karlić svečano. Prvi si na listi čekanja. Malo skočimo i odmah useljenje.
– Gdje da skočim? upitah, nasmiješen.
– S padobranom. Sutra su natjecanja.

Osmijeh mi je nestao s lica.
– Gdje točno da skačem?
– Na zemlju, naravno.
– Zašto, pobogu?
– Zar ne gledaš televiziju? čudio se direktor. Sada je to hit: glumci klizaju, pjevačice na trapezima, a nova fora su znanstvenici koji obaraju rekorde Profesor Bukovac je jučer boksao u ringu, – pokazao je na u kut stisnutog, ispuhanoga Bukovca s natečenim nosom i tri flastera na licu. Docent Krnčević, u subotu je sudjelovao u hrvanju sad je na intenzivnoj. Sad si ti na redu. Dijelili smo sportove, tebi je zapao padobran.

Kod riječi zapeo noge su mi se odsjekle.
– Kada se skače?
– Sutra. Za Dan ptica, – objavi Karlić.

U panici sam pogledao direktora.
– Nije sigurno da ptice žele moju smrt?

Barišić mi stavi ruku na rame:
– Kao otac brojne obitelji, stan ćeš svakako dobiti, ali Neki su stanovi s lođom, neki gledaju na park, neki na tvornicu cementa Kod dodjele ćemo posebno cijeniti društveni angažman

Zavlada tišina. Složio sam valium pod jezik i šapnuo:
– A ako ne doskočim? Ili promašim? Hoće li moja obitelj ipak dobiti stan s pogledom na park?
Karlić sa smiješkom odgovori:
– Pravilo znaš: udovice i siročad idu preko reda! I ne brini! potapša me ne skačeš sam, ideš s iskusnim parom! pokaza na blijedog mladića u kutu s naočalama.
– To je asistent, – objasni Karlić, – ionako ga moramo otpustiti.

Odmalena sam se bojao visina okrenulo bi mi se kad bih stao na stol zabiti čavao. Od riječi avion odmah bi mi bilo slabo. Zato sam tu večer, doma, vježbao: skakao sam sa trosjeda na pod nekoliko puta.

Sljedeće jutro, mene i nesretnog asistenta vozili su u crnom dugom kombiju nalik mrtvačkim kolima. Iza nas u autu putovao je Barišić. Za njim, u tramvaju, cijela podrška: tridesetak docenata, profesora, kandidata znanosti.

Na livadi kod aerodroma dočekao nas je Karlić i naručeni orkestar koji izvede oproštajni marš. Ali to je bio pogrebni orkestar, pa je marš zvučao jako oproštajno, čak i pilot je pustio suzu. Tri glazbenika su utisnuli u avion s nama, da nam sviraju nešto veselo kad budemo padali iz aviona.

Instruktor, pravi bonkulović, gledao nas je s tugom i empatijom. Kad je vidio moj stomačić, naredio je da mi daju dodatni padobran. Na mene su natovarili još jedan ruksak. Ako je asistent izgledao kao jednostruka devina, ja sam bio dvogrba.

U zraku je instruktor još jednom detaljno opisao sve scenarije kad padobran možda neće raditi, izljubio nas sve redom. Zatim podigao poklopac izlaza, pogledao krivo i šapnuo: Vrijeme je.
Tiho sam mu predao kuvertu.
– Predajte ženi. Ako bude sin, neka ga nazove po meni.

Pokušao me utješiti:
– Strah je jak na početku, a kasnije više ništa ne osjećaš.
– Ajmo junaci! bodrio je pilot.
Glazbenici lupiše Lijepa li si, zemljo naša! zatvorih oči, skočih. Kad sam ih opet otvorio, bio sam još u avionu, barem gornjom polovicom dolje sam visio van kroz izlaz: zapeo sam. Instruktor i asistent gurnuli me, ali bez uspjeha.
– Treba ga nasapunati, – predloži asistent.
Instruktor se iznervirao:
– Pustite već jednom prolaz! viče. Smetate natjecanje!
– Kako da pustim? viknem nazad.
– Izdahni!

Izdahnuo Uuuu, sve pustio iz pluća i propao u prazninu. Povukao sam prsten još u avionu pa se padobran uhvatio za podvozje i ja sam ostao visjeti ispod trupa aviona.
Pilot izvodio svakojake figure da me strese, ali nisam puštao.

– Prestanite se glupirati! urla instruktor. Odmah pusti avion!
Ali ja ni makac.

Instruktor se napola ispruži kroz otvor i pokušava me odvojiti, dok ga asistent drži za noge. Kad je skoro uhvatio trake, avion zadrhti, instruktor ispadne kroz otvor, a s njim i asistent što mu visi za nogama. Posve filmski trenutak instruktor se u letu na mene navuče za sako, asistent čvrsto za instruktorske noge.

Letjeli smo ko akrobati u Ledenoj dvorani.
Glazbenici zasvirao Let ptica.

Instruktor psuje, viče da mu asistent stišće arterije, da će mu noge otpasti.
Ponuđem asistentu svoje noge kad mu već trebaju, ove slobodno, ali on voli tanje noge instruktora, neće moje.
Avion takvu ukrašenu formaciju s troje ljudi, naravno, nije mogao prizemljiti pa je par puta nisko kružio, spuštao, nudio nam da padnemo na travu, ali se to radilo redom, od asistenta. Kad je avion sasvim nisko letio, asistent se već vukao po zemlji, ali i dalje nije puštao instruktorove noge i opet poletimo.
Instruktor je, jadan, sam sebi poželio amputirati iste noge.
Benzin pri kraju. Iz otvora se pojavi štap s omčom, uhvate asistenta za noge i krene ga uvlačiti natrag, pa instruktora, pa mene, ali samo pola mene glava mi u avionu, noge još vani. No više nije bilo straha: avion slijeće, moglo je samo biti trčanja.

I jest još sam pola kilometra, spojen sa strojom, trčkarao pistaom.
Nitko nije stradao, svi su slavili. Orkestar zasvirao najveseliji pogrebni marš.
Jedino se instruktor nije micao: asistent mu nije ispuštao noge, stiskajući poput klješta; oslobodili su ga tek uz pomoć kliješta.

Kada su ga osovili na noge, svi su zatekli da su mu se hlače skratile do koljena izgledao je kao da je izrastao za pola metra, slično nojki. Kasnije su odločili da mu se noge stvarno produžile od silnog visećeg stresa.

– Sutra novo natjecanje! objavi Karlić.
Pri tom je instruktor pobijelio kao moj zapetljani padobran, uspravio se na dugim nogama i odjurio telefonirati. Gdje, komu nikom nije poznato.

Meni su priznali pobjedu ne samo u ovom, već u sljedećim i svim budućim sportskim izazovima narednog desetljeća. Priznali su i novi rekord u trčanju trčao sam brzinom aviona. No kako je trčala samo donja polovica tijela, a gornja lebdila, podijelili su rezultat na dva.

No po svim mjerilima ostao sam rekorder!

Pouka koju sam izvukao? Čovjek često najviše pobjeđuje upravo onda kad ga je najviše strah, i kad ga doma, iza svakog suludog pothvata, čeka njegova Ivana i još jedno malo dijete.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

nine − 8 =

Jutro mi je supruga priopćila da čekamo četvrto dijete. I dodala:
Váratlan válasz Kata ki nem állhatta Stasit. Mind a hét évben, amióta a legjobb barátja, Misi felesége volt. Idegesítette Stasi harsány nevetése, az idétlen bőrdzsekije, és az a szokása, hogy Misit vállon veregeti, ordítva: „Na mi van, öreg, hadd találjam ki, a feleséged megint berágott rád!” – ettől Kata mindig a plafonra mászott. https://clck.ru/3RbLhu Misi csak legyintett: „Fura egy figura, de szíve aranyból van.” Ilyenkor Kata a férjére is dühös lett: hiszen egy aranyszív nem indok arra, hogy valaki tönkretegye az estéd. Amikor Misi meghalt – megcsúszott, elesett –, Stasi a hülye bőrdzsekijében távolabb állt a temetésen – csendben és ügyetlenül. Nézett valami ismeretlen pont fölé, mintha olyat látna, amit mások nem. Kata azt gondolta: „Ennyi volt. Most végre békén hagy. Hála istennek.” De nem hagyta. Egy hét múlva megjelent. Bekopogott Kata csendes, elárvult lakásának ajtaján. – Kata – bizonytalanul kezdte –, legalább hadd pucoljak egy kis krumplit, vagy… mit kéne? – Ne – válaszolta ő rezzenéstelen hangon a résnyire nyitott ajtón keresztül. – De kell – mondta makacsul Stasi, aztán besurrant az előszobába, mint egy huzat. Így kezdődött minden. Stasi mindent megszerelt, ami elromlott. Katának néha az volt az érzése, hogy a dolgok direkt törnek le, hogy Stasinak legyen miért jönni. Nagy szatyrokban hozta a kaját, mintha ostromra készültek volna fel. Elvitte a fiát, Tomit parkba, ahonnan pipacspirossá fűtött arccal, beszédesen tért haza, ami fájt Katának: Misivel Tomi csendes és komoly volt. A fájdalom Kata állandó társa lett. Éles, amikor egy régi Misi-zoknit talált. Tompán, lappangva, mikor este két csészébe főzött teát. És furcsán szorító, amikor azt látta, hogy ez a bosszantó Stasi rossz helyre rakja le a tányérokat az asztalon, amikor tálal. https://clck.ru/3RbLte Ő volt az élő emlékeztető Misire, annak torz tükre. Kata szenvedett Stasi jelenlététől, mégis egyre jobban rettegett attól, hogy egyszer eltűnik. Akkor már csak az üresség marad… A barátnők sutyorgatták: „Kata, régóta beléd van zúgva! Ragadd meg az alkalmat!” Anyja mondta: „Jó ember, nézd, nehogy elijeszd!” Kata viszont csak dühös lett. Úgy érezte, Stasi elrabolja a gyászát, saját tolakodó gondoskodásával pótolja ki. Egyszer, amikor Stasi újabb zsák krumplival állított be („akciós volt!”), Kata kiborult: – Elég, Stasi! Megvagyunk mi is. Értem, hogy mit próbálsz… hogy udvarolni akarsz… De én nem vagyok kész, és nem is leszek. Te Misi barátja vagy – maradj is az. Megalázottságra, magyarázkodásra számított. De Stasi csak elpirult, mint egy megszégyenített kisiskolás, majd lesütötte a szemét: – Értem. Bocsáss meg. És elment. Távolléte hangosabb lett, mint valaha a jelenléte. Tomi kérdezgette: „Hol van Stasi bácsi? Miért nem jön már?” Kata ölébe húzta a fiát, és arra gondolt: „Mert nekem nincs eszem. Elzavartam az egyetlen embert, aki nem elvenni akart, hanem adni.” Két hét múlva Stasi visszatért. Késő este csöngetett. Őszi eső, és… egy kevés vodka illata lengte körül. Szeme ködös volt, de makacs: – Bejöhetek? Csak egy perc az egész. Mondok valamit, aztán megyek is. Kata beengedte. Stasi leült a sámlira az előszobában, le sem véve a nedves kabátját. – Nem kéne… – kezdte remegő hangon – …de már nem bírom tovább cipelni ezt magamban. Igazad volt, úgy viselkedtem, mint egy idióta… De én… megígértem neki valamit. Kata földbe gyökerezett. – Mégis mit? – suttogta. Stasi felnézett – szemében olyan kín, hogy Katának szinte belesajdult a szíve. – Tudta, Kata. Nem biztosan, de… sejtette. Az agyában ott volt a bomba, érted? Aneurizma. Az orvosok mondták, bármikor kiszakadhat. Adtak neki egy évet, max kettőt. Misi nem mondta el neked, nem akart ijesztgetni. Nekem… nekem viszont elmondta. Egy hónappal a balesete előtt. Kata világa végleg összeomlott. Lassan lecsúszott a fal mentén, a folyosó kövén ült. Szíve dobogott a torkában. – Mit… mit mondott? – suttogta. – Azt mondta: „Stasi, rád bízom, mert csak benned bízom teljesen. Ha bármi történik… vigyázz az enyéimre. Tomi kicsi még, Kata… kívül erős, de belül… könnyen összetörhet. Ne hagyd, hogy összetörjön, Stasi!” Mondtam neki: „Ugyan már, Misi, száz évig élsz még!” De ő… – Stasi hangja megremegett – …úgy nézett rám, nyugodt, tiszta tekintettel, azt mondta: „Próbáld meg, hogy beléd szeressen Kata. Nem maradhat egyedül. És te… mindig jól bántál vele. Ez… így lenne helyes…” Stasi hallgatott. – Tényleg ennyi? – kérdezte Kata, alig levegőt kapva. – Meg még mondta – folytatta Stasi, tenyerével arca felé nyúlva –, hogy először utálni fogsz. Mert rá emlékeztetlek majd. De várjak ki… Adj neked időt. Hátha… Aztán ahogy a sors akarja. Nehézkesen felállt. – Ennyi volt. Próbáltam… Ahogy tudtam. Hátha egyszer… De ahogy rám néztél – mindent megértettem. Nem megy köztünk. Mindig „Stasi, a férjem barátja” fogok maradni. Szóval nem tartottam be, amit Misinek ígértem. Bocsáss meg. Már a kilincs felé nyúlt. Akkor Kata végre elfogadta a szörnyű, gyötrő igazságot. Megértette azt a borzasztó szerelmet, amelyben Misi még a halál küszöbén is rájuk gondolt. Megértette Stasi buta, makacs, szent lovagiasságát, ahogy két éve a saját keresztjét vitte, köszönet nélkül. – Stasi – szólalt meg halkan. Ő visszanézett – szemében már nem remény, csak fáradtság volt. – Megjavítottad a csapot, amivel Misi két évig csak ígérgetett, hogy foglalkozik. – Ja. – Elvitted Tomit a nagyihoz azon a napon, mikor én a fürdőben sírtam az erőtlenségtől. – Igen… – Anyám születésnapjára emlékeztél, amikor én magam elfelejtettem. Csendben bólintott. – Mert csak ő kérte meg? Stasi sóhajtott: – Először ezért. Később már… Később nem bírtam máshogy. Kata felállt. Odaállt elé. Ránézett a jól ismert bőrdzsekire. A fáradt, nem is fiatal arcra. És először két év után már nem Misi árnyékát látta benne. Hanem Stasit. A férfit, aki a férje barátja volt – és most magára vette azt a feladatot, hogy szeresse a családját. – Maradj – mondta határozottan –, igyál egy teát. Teljesen átfagytál… Stasi hihetetlenkedve nézett rá. – Barátként – tette hozzá Kata, és a szavában most először volt valami meleg, élő, nem csak jég. – Misi legjobb barátjaként. Addig… amíg jól esik. Stasi elmosolyodott. Ugyanazzal a féloldalas vigyorral, ami régen Katát mindig kiborította. – Teát? Vagy véletlenül nincs otthon sör? Kata felnevetett. Először hosszú idő után. És érezte: többé már nem fogja eltaszítani azt a kezet, ami – bár magában is fáradt és reszket – mégis segíteni akar neki. Akkor sem, ha az a kéz egy nevetséges bőrdzsekiben van.