Jesi ti svjesna kako je kod nas u djetinjstvu onaj osjećaj, kad pada jesenska kiša i sjediš pored prozora busa, a auto-cesta blago škripi pod gumama? E, tako je bilo Maji dok se vraćala kući. Prava ravnica, kapljice klize niz staklo, i sve nekako poznato, a opet daleko. Već dugo je Maja osjećala da joj je prava kuća onaj mali stan u zagrebačkom neboderu, blizu Trešnjevke. Selo? Ma, tamo su njeni, tamo je završila školu, pa odselila studirati, i godinama već zaboravila mirise zemlje i zvuk cvrčaka ljeti tamo život ide sporo, a ona sada diše brzim gradskim ritmom.
Znaš, Maju si mogao ponosno upoznati s bilo kim sa 27 već je završila medicinu, zaposlila se u jednoj poznatoj poliklinici u centru, stalno na edukacijama, seminarima… nemirna, kakva je već bila otkako je imala pet godina.
Ne bi ona ni sad išla, da nije primijetila nešto čudno u telefonskim razgovorima s roditeljima zadnjih mjeseci. Zove mamu, tata nije u blizini. Zove tatu, mama nešto zamuckuje gdje je, ni sama ne zna. Pita: “Mama, što se događa?” A ona uvijek, tipično, u izbjegavanju odgovora: “Ma, sve je okej, svi smo dobro.”
Od Zagreba je avionom došla u Osijek, i još dva sata busom do sela ma Maji ti to ništa nije, navikla je na putovanja. Kad je bus napokon stao na glavnom kolodvoru u Đakovu, sve joj je tamo nekako jednako poznato ista trgovina nasuprot stanice, samo je sad druga reklama, a drveće veće nego prije. Tu joj mama već znala kad otprilike stiže, ali ni ona nije bila sigurna u točan sat.
Taksist, lokalni, znaš one što stoje ispred kolodvora i dosađuju se trza se prema njoj, pita: “Kuda ćemo, gospođice?” Ona mu samo kratko veli: “Na Ulicu Sv. Roka 17.” Taj stari obiteljski dom gleda na nju s plavim škurama, u dvorištu još ista stara višnja, a do kapije tri breze tata ih posadio kad je Maja krenula u srednju.
Mama Danica je kao furija izletila iz kuće čim je čula taksi. “Majo, dušo, konačno! Dođi, pa nisam te tri godine vidjela!” i naravno poluplače, polusmije se.
Maja ostavi kofer kraj vratiju, skida kaput i čizme, sjeda na kauč i uopće ne želi da mama plače. “Ma, mama, ajde, nisam ni ja od čelika, ali ne cmoljaj…” Mama je toliko sretna da samo sjedi i zuri u nju, kao nekad kad je bila mala.
Nakon par minuta, onako uz sendviče i mamine polpete i svježi sir iz bakine škrinje, nastavi priču: “Mama, a tata? Zar nije doma?” Danica vrda, kao da skuplja hrabrost “Pojest ćeš prvo… a onda pričamo.”
Sve joj je doma poznato, i baš zato još više čudno, kao da joj više ne spada kod Maje u stanu sve moderno, minimalistički, a ovdje stare zavjese i ona čaša iz Porculana još uvijek stoji na polici.
Jele mamine kuglice od mesa, svježu salatu iz vrta, i opet je Maji sve fino i domaće. Pa upita opet: “Mama, stvarno, je li tata na službenom putu? Zvučiš tako tajanstveno…” Mama se uspori, lice joj postane tužno: “Znat ćeš, makar… bilo nam je teško reći. Rastali smo se, Majo, tvoj tata i ja…”
Maja cupne čašom po stolu “Molim? Što to znači? Kako to misliš, rastali…? Pa nikad ništa niste rekli!”
Danica sjeda bliže i zagrli je, tužno šapće: “Zadnjih par mjeseci, jednostavno… nije išlo dalje. Volimo te oboje beskrajno, ali mi više nismo za zajedno. Tata ti je otišao kod svojih, u onaj stari bakini dvorišni stan.” “A nova? Jel’ postoji nova?”, reže Maja direktno. “Da, živi s njim, iz susjednog sela. Znaš, nije toliko mlađa, možda deset godina…” Maja ne može vjerovati suze joj nisu u planu, ali sve u njoj vrišti: “I ti to tako mirno? Bila si u braku 25 godina!”
A vidiš, Maja bila jedino dijete, navikla da kad nešto poželi, to i dobije bicikli, mala glazbena linija, sve su joj ispomagali, pogotovo tata, koji bi i dodatno radio da ima da joj kupi ono što zamisli.
I bila je dobra, nije bila razmažena do kraja, znala je cijeniti trud, ali osjećaj nepravde bijesno joj kipi. “Ja ih ne želim vidjeti! Tu ženu pogotovo.”
Mama samo uzdahne i šuti, pušta je da se ohladi, pa kad je zahladilo vani, Maja se obuče, uzme jaknu, i veli: “Idem do Drave malo prošetati.” “Padat će, Majo!” veli joj mama. “Ma, ništa mi ne može, brzo ću ja…”
Krene pješke prema napuštenom bakinom dvorištu stara drvena ograda, prozor s kariranim zavesama. Uđe bez razmišljanja, i unutra, kod špareta, žena nova “gazdarica”, vidiš joj u očima da joj nije svejedno.
“A Vi ste Maja? Vladimir mi je pokazivao slike”, tihim glasom veli žena. “Ovo je kuća moje bake i djeda, ja sam doma Vi ste tu gost”, Maja joj odbrusi. “Mene je on doveo. Ne ide mi nikuda…”
U tom nailazi dječak, plave oči pune čuđenja Maja ga pogleda, pa shvati da je to njen “polubrat”, sin od te Irine. Samo pogleda, ništa ne kaže.
“Nećeš ti tu dugo biti, samo znaj”, reče Maja hladno i ode.
Vrati se doma, bjesna na cijeli svijet. Najradije bi ocu svašta ispričala u lice, ali zna da ni to ništa ne bi promijenilo osim što bi možda povrijedila mamu još i više. Nekako su je godine u Zagrebu naučile da bude tvrdoglava, da se bori za sebe, da ne dopušta nikom da po njoj hoda. Ali sad, kad bi najradije zbrisala po stare igračke u garažu i sakrila se, shvati koliko joj je dom falio i koliko je zapravo slaba kad je riječ o svojima.
Kasnije navečer kad su same, Maja priznaje: “Vidjela sam ju, i onog njenog klinca s njom. Super, tata ima i novog sina odmah. Mama, nemoj reći da ti to ne smeta!” Danica, umjesto svađe, tiho uzdahne i reče da je ipak život nešto šareniji nego što mali grad misli. “Tvoj tata ni meni više nije bio muž, nego više kao prijatelj… To nije nikome lako, ali nema smisla da se lažemo i dalje. To nije više to.”
I znaš, na selu kad su problemi, svi su ti psiholozi dođeš do susjede, natoči ti kavu i pričaš, izjadaš se pa ti lakše. Mama Danica prizna da je ona zapravo još i dobro prošla, jer ima Maju, ima kuću, može upoznati opet nekoga. I pomalo kroz priču spomene Juricu, susjeda koji je bio tata njezine školske prijateljice Ane. “Da, sjećaš se Ane Vanić? Onda baš njezin tata zadnjih mjeseci dosta mi pomaže…” I Maja se, prvi put u danu, iskreno nasmiješi.
Čuj, nije lako ali zato je tu kava, domaći kolači i ti stari albumi sa slikama.
Tata se još par dana nije vratio, bio na službenom putu, pa kad se pojavio, Maja mu ne želi ni ruku dati, ali vrijeme malo po malo sve izgladi. I baš kad misli da može pobjeći od svega, dogodi se nešto: sin od Irine pada s bicikla kod dravskog mosta. Maja je prva koja skoči, previja mu ranu na nozi, zove tatu da dođe autom, hitno ga voze na hitnu.
Sve se smiri, i sutra na stanici, kad Maja sprema kofer za natrag u Zagreb, dolaze i Ana i njen tata, i mala ekipa ih sve ispraća. Ma, ti ljudi su ti svi na neki način obitelj, znaš?
Djecak Dario skače na jednoj nozi i veli: “Vidiš, mogu skoro hodati!” A Maja shvaća da nije njena priča završila, i da joj je ovaj kraj, koliko god je boli, nekako i drag. Tata je zagrlio najjače, mama poljupcem obrisala suzu, a ona obećala da će opet doći.
Bus kreće, svi mašu, ni kiša nije stala, ali kroz oblake se probija sunce kao da im baš tada svima šalje: “Bit će dobro, samo dođi opet ovo ti je doma, uvijek.”
Eto. Nikad ne znaš kud te život baci, ali znaš gdje je tvoje, jer te čekaju kakvi jesu, ali tvoji.
