Bilo mi je možda pet ili šest godina, još nisam ni krenula u školu, tamo početkom devedesetih, kad su nam u selo iz grada došla živjeti dva umirovljenika baka Marija i barba Ante. Kupili su kuću točno nasuprot naše niska mala kućica s dva prozora, ali s velikim vrtom kojega njih dvoje, zbog godina, nikako nisu htjeli raditi. Svaki su dan odlazili u šetnju nekad u šumu, nekad do obližnje rijeke, a u centar općine bi zalazili rijetko, samo po potrepštine. Živjeli su mirno, gotovo neprimjetno. K nama nikad nisu dolazili u goste, osim što su dvaput tjedno svraćali po mlijeko. Imali smo tada veliko domaćinstvo, no nije to značilo da smo bili bogati. Baka Marija bi mi često, krišom od drugih, dala čokoladicu, bilježnicu ili koju kunu. Njih dvoje nisu imali svoju djecu.
Možda su tako prošle tri godine njihove selidbe, kad je jednoga kasnoga zimskog večera, taman što smo ugasili televizor i legli spavati, tihim kucanjem netko pokucao na prozor. Bila je to baka Marija, svečano i tiho je izustila Ante je umro.
Koliko smo mogli, pomogli smo joj s pogrebom.
Baka Marija teško je podnosila gubitak muža, razboljela se i prestala izlaziti, osim kad bi baš morala. Počeli smo je skoro svakodnevno obilaziti, a ona bi svaki put pričala kako su proživjeli pedeset i dvije godine zajedno, u teškom pogonu tvornice u Splitu, i kako su, kad su otišli u mirovinu, odlučili prepustiti stan nećakinji i preseliti na selo, uz more, daleko od gradske gužve.
S proljećem je polako navikavala na samoću, došla je malo k sebi, i jednog dana pozvala me k sebi i pokazala sivog štenca koji je cijučio u kartonskoj kutiji. Inače nisam voljela pse, ali kad sam vidjela to majušno biće, srce mi je zaigralo i odmah sam ga zavoljela.
Dugo mi je urezana u sjećanje ona večer: ja sjedim na podu, dragam štenca vrhom prsta, a baka Marija s blagim osmijehom promatra na nas, kao da joj po prvi puta od smrti muža duša zasja.
Nikad nismo imali ni mačku ni psa, a ni djece nije bilo prošaptala je. Teško mi je biti samoj. Ovog sam sivka danas pronašla iza tržnice u općini, kraj kontejnera. Kako ga ostaviti kad vidiš koliko je sladak.
Nisam mogao maknuti oči s psića, jedva sam disao.
A što jede? Gladan je valjda? upitah skoro plačući.
Podgrijala sam mu malo mlijeka ali ne zna piti iz posudice, treba mu duda, ali nemam je. Kupiću sutra, šapne posramljeno baka Marija.
Izjurila sam tada kući i iz usta zaspale sestrice, stara pet mjeseci, izvadila dudu.
Ispalo je da je štenetu jedva koji dan. U usta sam mu stavljala dudu, istiskivala toplo mlijeko, moleći Boga da preživi.
Više od tjedan dana nismo uspjeli smisliti ime. Baka Marija se smijala i predlagala ga nazvati Šimun zbog riđih ušiju, a ja sam inzistirala da bude Tihi jer je stalno sjedio miran i nije ni cijuknuo. Tako su mu ostala imena: Tihi, Tiho, Tihica.
Gotovo cijelo proljeće, skoro do ljeta, nas dvoje smo njegovali Tihicu grijali mu mlijeko, kuhali mu papicu. Kad je zatoplilo, pustili smo ga na travu. Tihi, vjerojatno jer ga je netko bacio čim su ga otkinuli od majke, ostao je boležljiv, nikad baš jak. Brinuli smo se o njemu koliko smo mogli. Poslije škole, ja bi ravno u bakinu kuću, provjeravala Tihicu pa pisala zadaće i pomagala mami oko stoke, a većinu večeri provodila uz baku Mariju i štenca.
Igrala sam se s Tihom kao s mačićem, baka bi sjedila na kauču i sretno nas gledala.
Tijekom ljeta Tihi je izrastao, ali se pokazalo da je iz male pasmine, ni 30 centimetara visok. Vodila bih ga ujutro na pecanje, goniti krave u polje, a kad sam bila zauzeta, ostao bi s bakom Marijom. S njegovim dolaskom, baka je oživjela postala jača i brižnija, zdravlje joj se obnovilo. Kući bi mu zasebno kuhala, češljala ga, čitala razne knjige o psima.
Prolazile su godine. Već četiri, pet. Sve to vrijeme Tihi je živio s bakom Marijom, ali bi svaki dan ujutro dolazio pod moje stepenice, pratio me do škole, tri kilometra pješice. Popodne bi se, u dva, opet pojavio pred školom i pratili bismo se kući. Po blatu na proljeće ili zimi po snijegu, uvijek je bio uz mene. Prošlo je devet godina tako.
Škola u susjednom selu trajala je devet godina i za dalje školovanje trebalo je ići u grad ili ostati još dvije godine u učeničkom domu u općini. Na obiteljskom vijeću odlučilo se da idem u grad.
Kad je svanulo i došao dan da se ukrcam na autobus za grad, dugo sam sjedila na bakinom pragu, držala Tihicu u naručju i plakale smo i baka i ja.
Uzmi ga sa sobom, ako ti je tako teško rastati se, kroz suze mi prisnaži baka Marija.
Kako ću ga tamo, Tihi je vaš! Čuvajte se. Mama će svaki dan navraćati. Ja ću zvati stalno.
Kad je autobus krenuo iz luke, stajala sam na zadnjem sjedalu i ridala. Tihi je trčkarao po drvenom molu, isplažena jezika i nije skidao pogleda s mene, nije shvaćao zašto ga ostavljam.
Škola u poljoprivrednom učilištu me skroz obuzela. Cijele dane sam čitala o veterini i gospodarstvu. Nisam mnogo prijateljevala, povremeno bih svratila kod jednoga prijatelja iz škole koji je bio u drugom paviljonu doma.
Pred Novu godinu, taman što sam trebala kući, zove mama i kaže baka Marija je vrlo loše, već tjedan dana ne ustaje, a Tihi joj ne silazi s nogu, pa su čak i zdjelicu donijeli do kreveta.
Stigla sam kući nekoliko dana prije nego planirano. Stvarno, Tihi je sjedio na stolcu kraj bakina kreveta i gledao je vlažnim tužnim očima, tiho cvileći. Baka je nemoćno pokušavala pogladiti mu glavu i dodirnuti nosek. Oboje su propali, mršavi i bolni. Bio je to prizor koji para srce: starica na kraju života i njen pas posljednja i jedina utjeha života bez djece.
Kad sam odlazila natrag u grad poslije Božića, bila sam sigurna da baku više neću vidjeti živu. Tihi me pratio samo do praga, nije je uopće mogao ostaviti ni minutu. Osjetila sam tešku bol u srcu, bol vjernosti jednog malog psa i njegove nemoćne brige za bolesnu staricu.
U veljači je baka Marija umrla.
Možda bi netko pitao, što ima žaliti šesnaestogodišnja djevojka za nekom bakom i njenim psom? Ne može svatko razumjeti bol onoga tko je u životu izgubio jedinog stvarno bliskog, ali stekao zauzvrat vjernog i iskrenog psa. Psa koji će te nadživjeti i koji će duboko patiti za tobom.
Kući sam došla tek nakon ispita, krajem svibnja. Gdje je nestao Tihi, nitko nije znao. Mama je pričala da je na sprovodu trčao oko groba bake Marije, htio skočiti unutra, ali su ga ljudi otjerali. Odnijeli su ga kući, otac mu je složio posebnu kućicu s toplom slamom, ali Tihi nije htio kod nas cijelu zimu tumarao bi po praznoj kući bake Marije i onda, kad je zatoplilo, nestao. Nije dočekao da se vratim iz grada.
Pol ljeta sam išla po susjednim selima i tražila ga, pokazivala fotografiju, ispitivala ljude, zavirivala po svakom dvorištu u općini. Nigdje ni traga.
Vjerovala sam jedino da je on mislio da će se baka vratiti i zato ju je čekao kući, a kad nije došla, otišao je tražiti. Tako sam ja to vidjela.
Došao je kolovoz.
Jednog dana svi smo zajedno išli na groblje u mjesto Ninska šuma, pedesetak kilometara od našeg sela. Nije mi palo ni na pamet ići tamo tražiti Tihicu.
Jedva što smo izašli iz auta pred crkvom, kad gle! Sva izmučena, prašnjava, isplaženog jezika, naš Tihi trči, uši raširene, juri meni u zagrljaj.
Pala sam na koljena i zaplakala:
Tihi, Tihice moj! Cijelo ljeto te tražim, a ti si ovdje!
On se propinje na zadnje noge, liže me po licu, suze mu cure niz njušku. Skoči gotovo do moje glave, maše repom.
Bio je mršav i prljav. Odmah sam iz gepeka izvadila svu hranu što smo donijeli za groblje sendviče, polpete, pite sve je proždrljivo pojeo ne skidajući oči s mene.
Brisala sam suze, a jedna žena iz crkve upita:
Je li ovo vaš pas?
To je Tihi, njezin je! odvrati mama kroz suze.
Ja radim ovdje već dugo i primijetila sam ga još od proljeća. Živi na jednom grobu. Toliko je kopao nogama da je skoro toppio križ. Ja bih zakopala zemlju, a on opet. Toliko uporno.
Svakome je bilo jasno to je bio grob bake Marije i barba Ante.
Pošli smo zatim redom do grobova naših, Tihi me nije ispuštao iz vida, stalno mi je bio uz nogu, gore gledajući u mene.
Cijela humka bake Marije bila je izrovana njegovim šapama baš sa strane gdje je ona ležala. Tata je popravio križ, mama ostavila svježe cvijeće, a ja, čučeći, držala sam Tihicu u rukama. Gledao me tužno, podignutih ušiju, na trenutak liznuo obraz.
Nemoj ga siliti da ide s nama. Možda želi ostati tu. Kao što sam odluči, šapnuo je tata.
Ne bih ga ostavila ovdje. Tu je uskoro jesen, a onda zima. Već je star, skoro deset godina. odgovorim, ali shvatim: ako bude želio ostati, opet će prijeći tih pedesetak kilometara.
Kad smo odlazili s groblja, Tihi nije znao bi li ostao uz grob ili pošao za nama. Kad smo sjeli u automobil, stajao je dugo, gledajući u grobove, a onda iznenada skočio meni u krilo.
Tihi, moj dragi, nikad te više neću ostaviti sama, otplakah, čvrsto ga grleći.
I tako, dok god je živio, Tihi je bio moj, a ja njegov.
