Jedna starija gospođa imala je psića. Njezin sin joj je kupio preskupu, minijaturnu, gotovo nevidljivu čivavu. Nakon što je preživjela infarkt, sin joj je poklonio tog psića da joj digne raspoloženje i odvuče misli od crnih briga. I zamisli, upalilo je!
Baki jer, realno, bila je to prava zagrebačka baka osjetno je bilo bolje. Postepeno je dolazila sebi! Svaki dan šetala je svog malog Flekicu tako ga je nazvala jer je bio sićušan kao mrljica od kave na stolnjaku. Vodila ga na tankoj povodcu po kvartu ili nosila u toj posebnoj torbici što je izgledala kao neki moderni cekar. Flekica je bio nevjerojatno umiljat, poslušan i razigran pesek.
Jednom tako šetali baka i Flekica Maksimirom, kad se pokraj njih zaustavi skupocjeni automobil. Mladić i djevojka vire van i dive se Flekici, zamole baku mogu li ga pomaziti. Bakino srce bi najradije viknulo NE, ali ko i svaka prava Hrvatica, nije joj bilo ugodno odbiti ih. Pa prinese ona Flekicu do prozora. Cura ga ni pet ni šest zgrabi, dečko stisne gas i odu ni dva ni tri!
Baka potrči za njima, plače, viče, spotakne se na rubnjak, padne i onesvijesti se od muke. Susjedi odmah zovu Hitnu, odvezu je na Rebro. Sin dotrči, a baka sva blijeda, modrih usana, samo šapće Flekicino ime. Suze joj klize niz obraze dok tiho ponavlja: Flekica…
Sin, sad već bijesan koliko i tužan, krene u potragu. Susjedi su zapamtili auto pa to je Zagreb, svi sve znaju i skužili čija je to ekipa. Prijatelji iz MUP-a s par poziva pronađu vlasnika automobila. Tip živi u luksuznoj vili na Pantovčaku, auto mu možeš vidjeti i s Miramarske.
Sin se zaputi tamo. Bilo kako bilo, uspio je ući. I što vidi jadni Flekica, sav nikakav. Od dana otmice nije ni kap vode ni zalogaja uzeo. Samo je tiho cvilio pa prestao i cviliti. Sada je samo ležao i povremeno jecao.
Sin uzme Flekicu nazad. Nisu mu baš ni trebali, doteglili su ga da se igraju, a kad su shvatili da je jadan i bolestan, brzo im je dosadio. Stalno je bio tužan, i stalno im je nešto šarao po tepihu.
S vremenom, sve se konačno sredilo. Baka se oporavila. Flekica se oporavio. Sada šetaju pažljivo, klone se ljudi, a Flekica odmah zaronjuje u cekar kad naiđe netko nepoznat. Sve je ispalo dobro na kraju.
Ali znate na što mislim? Nije dobro uzimati tuđu sreću. Tuđu ljubav, koliko god mala bila. Jer možda je to jedino što tu osobu drži ovdje, jedino što joj daje snagu kad je najteže: možda je to drugi čovjek, stari fićo, onaj mali vrt iza zgrade ili čak prvo mjesto na nekom smešnom, malom kvizaškom natjecanju…
Baš te sitnice ti naši mikrosvjetovi čuvaju nas na okupu. Ne treba drugima uzimati minijaturnu ljubav, samo zbog vlastite zabave. I ono ukradeno i oteto nikad ne donese sreću oprostite na klišeju.
Lakše nego što mislite, čovjeka možete ubiti baš zbog nečega malecnog, a što mu jedino znači. A duša… duša je isto – mala, kažu samo par grama. A u njoj cijeli naš život.
