E, znaš šta ti moram ispričati jučer mi je Lucija, moja mala, izvalila nešto skroz neočekivano. Sjedim ja u dnevnoj, pijem kavu (kuham si zadnje zalihe Francka jer mi je jutro već bilo ludo), a ona mi se pojavi pred nosom, onako ozbiljna kao da je neki važan sastanak i kaže: Mama, ti moraš čim prije naći novog muža! I to baš jako, jako hitno!
Umalo prolijem kavu po onoj staroj miljevi što mi je baka poklonila. Spustim šalicu, duboko udahnem i gledam ju: A zašto, molim te lijepo?
Lucija počne cupkati s noge na nogu, gleda mi u šare na tepihu. Njoj očito neugodno, ali vidiš joj po očima da je odlučila ovo izreći.
Kaže mi ona tako: Znaš danas sam rekla tati da ti imaš dečka. Teško uzdahne. Tako me izgnjavio pitanjima! Non stop traži da mu priznam imaš li koga; do sad sam stalno odgovarala ‘ne’, pa mi odmah krene tupiti kako si napravila najveću grešku života što si ga ostavila. Kao, nemaš pojma i nikad nećeš više naći nikog boljeg!
Ovako me pogleda, u očima joj se vidi i nervoza i ljutnja na oca. I stalno ponavlja kako ćeš shvatiti da si kriva i vratiti mu se jednog dana. Da, eto, ja sam pukla i rekla mu da ti imaš nekoga.
Ja prođem rukom kroz kosu. Zvuči mi poznato, znaš ono, kad bivši muž ne prestaje teatralno pričati sam o sebi kao da je baš najvažniji u svemiru.
Baš mogu zamisliti kakvim slikama on sve to popraćuje, kažem kroz poluosmijeh. Izgleda da Stipe zapravo samo želi da ti dolaziš k njemu vikendom da ima kome držati predavanja. Nije njemu do razgovora s tobom, nego do svoje potrebe da bude glavni.
Lucija padne na kauč, povuče noge pod sebe i krene rukom prelaziti po jastuku, zamisli se.
Mislim da je baš tako, promrmlja, pa gleda u prazno. Sat i pol slušam o njegovoj veličini, a za moj život se ne pita. Ne zanima ga kako mi ide u školi, trebam li nešto, ni Bravo, mala, ti si super ništa.
Priča ona to kao da priča kako je išla u školu taj dan podižeš se, doručkuješ, pišeš zadaću. Navikla dijete, to joj je normalno, ni ne uzrujava se.
Odbaci glavu na naslon kauča, gleda u strop, vrti si u glavi onaj zadnji razgovor s tatom. Opet sve oko njega: najnoviji poslovni uspjeh, partneri, planovi za budućnost, kako ga nitko ne razumije Sat i pol je brojila minute da ti meni to ispriča. Pokušala mu reći nešto o matematičkoj olimpijadi, a on samo kimne i opet prebacuje priču na sebe. Super, mala, ali znaš, ja u tvojim godinama već i krenu pričati svoje priče dalje.
Slegne ramenima. Navikla je, njen tata je uvijek bio sam sebi najvažniji, svi drugi, i ona i ja, kao da postojimo na rubu njegova svemira. Ne dopusti nikome da ga nadmaši, uvijek je tužan za sebe, a naše brige su mu poput komaraca po ljetu neprimjetne ili nebitne.
Često se i sama pitam kako sam izdržala svih petnaest godina kraj njega. Kao da sam morala biti uz njega samo da Lucija ima oca, ali kad gledaš iz ove perspektive Znaš kako je mir u kući kad više nema jednog glavnog prijatelja sam sebi.
Zašto bih ja sad MORALA naći nekog? Da si ti samo to rekla, pa dobro. Što tu ne valja? bude mi glas ozbiljniji nego što sam planirala.
Kad je tata čuo da imaš dečka, sav se promijenio! Prvo je pobijelio pa pocrvenio, počeo je vikati da je susjeda Mihaela došla zvoniti! Iskreno, malo me strah bilo.
Sjeti se te scene, vidi joj se u pogledu. Tata sav izvan sebe, ruke stisnute, oči ludile okolo. Kao da će eksplodirati!
Tjerao me da mu kažem ime tog tvog dečka i da ga opišem do detalja. Nisam mu htjela reći, rekla sam mu da ne smijem o tome s njim ni riječ; neće me iznenaditi ako ti uskoro počne zvati i gnjaviti.
Ja polako sjednem kraj nje, obujmim je, neka što ćemo sad, riječi su izletile, povratka nema
A šta si to izmišljala, zlato? nježno procijedim, ljuljam je malo. Bile smo mirne Sad ću opet slušat njegovu dramu, doslovno mi dođe isključiti mobitel!
Ona mi se izvuče iz zagrljaja, sjedne ravno, pogleda me ozbiljno poput odrasle:
Zato što si ti super! krene, onom dječjom, ali odlučnom sigurnošću. Lijepa si, pametna, imaš prijatelje, muškarci te gledaju misliš da ja to ne vidim? A tata stalno o tebi ružno priča, dosta mi je!
Ja joj lagano pogladim kosu. Gledam je i osjećam zahvalnost i malu nelagodu tako brzo odrasta.
Znaš, srce, meni je lakše kad znam da ne misliš da ti nešto uskraćujem ako uđem u vezu. Razvod je još svjež, samo pola godine, nisam bile sigurna želiš li da u moj život uđe netko novi
Ove su riječi meni osobno teške uvijek imaš podsvjesni strah da dijete ne doživi tvoju novu ljubav kao izdaju vlastitog oca.
Gluposti! frkne ona, prava mala žena. Smije mi se, iz nje zrači sigurnost. Najvažnije je da si ti sretna!
I tako me gleda, onako zrelije nego što sam navikla kod nje, ruke prekrižene, osmijeh pun podrške.
Kad me tako pogleda, sve me strahovi puste. Možda se stvarno previše bojim prošlosti i ne dopuštam si misliti unaprijed Mala je stvarno mudra.
Ma, pametna si ti meni, šapnem i privučem je k sebi. Hvala ti što brineš za mamu.
Prigrlim je, ona se zavuče pod moje krilo, i znaš šta Baš nam je bilo toplo, ugodno, kao da stalno raste ta naša mala obitelj. Unatoč svemu.
***************************
Sljedeći dan na poslu ludnica. Sjedim za računalom, pokušavam završiti izvještaj, a glava mi puca. Trebam nekakav lupocet, ali sve me boli, koncentracija nula. Jedva zamolim kolegicu da mi donese nešto iz ljekarne, ona mi usput uzme vode iz kuhinje, ni nakon tablete ne mogu funkcionirati kako treba. Svaka buka me reže kroz glavu zvuk tipkovnice, klima, i glasovi iz hodnika.
U tom trenutku mi pokuca naš zaštitar, Krešo, i on onako pristojno, ali vidiš mu na licu da je malo zbunjen:
Gospođo Ana, ima vas dolje traži vaš bivši muž. Hoćete sići ili da mi to riješimo?
I evo opet Stipe! Pa zar baš danas?! Sve je išlo nizbrdo, a onda još on.
Sastavim lice, duboko udahnem i kažem: Evo, idem, hvala, Krešo, nije, nije problem.
Mislim si što mu sad treba?! Z bog zna odakle dolazi na moj posao, među sve te ljude Koji mu je motiv, scenu napraviti? Bar da je nazvao
Polako dolazim u predvorje, osjećam svakim korakom kako mi ramena sve više padaju.
E, a dolje vidiš Stipu, oblijeće oko info-pulta, maše rukama, podiže glas, zaštitari ga gledaju onako mlitavo, ali već su spremni da ga isprate ako bude nervozan.
Priđem bliže i u pola glasa: Šta hoćeš, Stipe? Hoćeš zvat policiju ili ćeš sam van?
On se okrene, sav pocrveni, gleda me ko da sam mu život uništila:
Ti! Lucija mi je sve rekla! Samo pola godine nakon razvoda, a ti već imaš novog frajera?!
U njegovom glasu miješaju se nevjerica, tuga i ljubomora. Kao da nije vjerovao da ću se stvarno maknuti od njega.
Pogledam ga smireno, podignem obrve:
I trebala bih ti biti vjerna dokle, Stipe? Skromno od tebe, pogotovo nakon svega što si ti radio tijekom braka.
On zastane, ruka mu padne, vidiš da ga je pogodilo koliko sam mirna.
Ljudi prolaze hodnikom, diskretno gledaju, ali ova drama postaje baš javna, dok za njega i mene cijeli svijet stane u tom prostoru. Puno neizrečenog, puno ljutnje, a još više riječi koje nikad nisu ispričane.
Ti ti si krene on nešto, ali ja ga prekinem.
Ostavi scenu za doma, Stipe. Ako želiš razgovarati, možemo mirno, ali ne ovako.
Scena? E, sad ću ti pokazat! počne vikati. Sav crven, vrišti, prijeti: Ne dam da Lucija živi pod istim krovom s nekim nepoznatim! Uzeti ću ti je! Nećeš je više vidjeti!
Slušam ga hladno, gotovo mi dođe smiješno. Dijete će mu sud ostaviti? Pokušaj!
Završio? Prava si zvijezda možda bio cirkusu trebaš.
U tom trenutku iz hodnika dolazi Ivan Tomislav, direktor firme. Tip u tamnoplavom odijelu, uspravan, smiren, pogleda iskosa i zaštitari odmah znaju tko je gazda.
Što se ovdje događa? pita onaj glas od kojeg ljudi automatski stanu na pozor.
Ne miješajte se! Privatno je! Stipe poludi na njega, ali Ivan Tomislav samo pogleda, mirno, s podsmijehom koji izvodi Stipu iz takta.
Privatno je kad pričaš sa ženom nasamo. A kad vičeš u javnosti to je, kolega, već javna scena.
A ja šutim i gledam ga, osjećam kako drama popušta. Nisam ni znala da je direktor tako hladan kad treba stati u obranu nekoga, a usput mu je to uspjeh srušiti Stipu s kestenja.
Stipe mu krene nešto prijetiti, a Ivan Tomislav samo priđe meni, blago me primi za struk, onako jasno, da svi vide.
Tko sam ja? Onaj koji čini Anu sretnom. Na moju ženu se ne viče, ja to ne opraštam. Za policiju si sam tražio, a ako probaš koristiti dijete kao ucjenu Valjda ćeš shvatiti.
Stipe se smrzne, blijedi, gleda njega pa mene shvaća da više nema kontrolu. Stoje tako par sekundi, pa šuti, mrmlja nešto sebi u bradu, okrene se, odlazi ali prije nego što zatvori vrata govori:
Na alimentaciju ne računaj!
Ni ne treba mi, prijatelju, kažem, osjećam olakšanje. Bar Lucija više ne mora kod tebe na vikend.
I tad shvatim, Ivan još uvijek drži moju ruku malo me to zbuni i rumenilo me preplavi. On me gleda, smije se malo.
Hvala vam puno, Ivane Tomislave. Da vas nije bilo iskreno velim.
On se samo blago nasmije.
Pričat ćemo o tome uz ručak? upita kao da nudi limunadu.
Na trenutak sam kolebljiva nova veza, nije li to prenagliti Ali s njim se osjećam normalno, ugodno. Zanima me tko je on stvarno.
Može, kažem, pružim ruku njemu.
Ona je čvrsta, ali ne gruba. I malo po malo, sva ona nervoza zbog Stipe nestaje.
Kasnije, sjedimo u maloj konobi odmah do posla. Ambijent lagan, nečujna muzika, miriše kruh i rukola.
Pričamo. Kroz razgovor doznajem da me već dugo gleda drugačije, da mu se sviđam, ali je čekao da prođe moj razvod. Ne pada mu na pamet gurati se gdje nije vrijeme.
Bio sam nervozan, ali kad sam te vidio da ti on viče Nisam mogao samo gledati.
Osmjehnem se. Nisam si do tad ni priznala da mi je Ivan Tomislav baš simpatičan, ali eto život zna.
***
Tri mjeseca kasnije vjenčanje! Ma, fešta! Prava opaska, sala uređena, jelo odlično, Ivan mi ispunio svaku želju, sve po mom.
Lucija presretna. Pomagala mi s pripremama, pazila mi na haljinu, sve organizirala; kad smo se Ivan i ja zagrlili nakon prstena, ona nas je stisla i šapnula: Sretna sam što vas imam!
Ali mi je odmah rekla neće ga zvati tata. Sviđaš mi se, Ivane, i drago mi je radi mame, ali ja papu već imam. Kakav god bio.
Ivan ni trepnuo To je okej, Lucija. Najbitnije smo zajedno.
Stipu smo isto pozvali čisto radi reda, više da mu pokažemo da nam ide dobro i bez njega. Nisam napisala ni bilješku, samo datum, mjesto, vrijeme.
I naravno nije došao. Umjesto toga, sljedećih dana krenuo zvati sve žive od zajedničkih prijatelja iz fakulteta do djece s kvarta.
Zamisli, ona mene zove na svadbu! Nakon svega! pobuni se svakome, krene se jadati.
Jedni mu kažu, Ma Stipe, svakome svoje, drugi samo šute, treći nešto promrmljaju da svatko ima pravo na novi početak. Ali vidiš mu po tonu da ga ta podrška zapravo još više boli čeka simpatije, a dobiva ravnodušnost.
Onda prebacuje na drugo: Premalo je prošlo, nemoguće je pronaći iskrenu ljubav u pola godine. Bježi od mene, ne želi razgovarati I tako svaki drugi dan, dok i sam ne postane dosadan svima.
Kad ponestane slušatelja, okrene na: Eto, sve sam joj dao, a ona ni hvala.
A oni mu svi govore: Pa nije ti bila dužna zahvaljivati što ste zajedno bili.
I sve više shvaća da se život odvija mimo njega, a on negdje van te slike.
Na kraju, Stipe odustane od zvanja. Sjedne doma, gleda stare slike, staru Lucijinu suknjicu ili nekakvu moju gumicu što je ostala pod krevetom i bude mu jasno ide vrijeme, ide život.
A meni, Luciji i Ivanu nama ide mirno, sretno. Večere, izleti po Rabu, smijemo se oko izbora filma, raspravljamo radi pizze i ni jedan vikend više ne prođe kao drama. Baš onako, kako sam se cijeli život nadala.
