U autobusu žena s dvoje djece napravila je scenu i zahtijevala od mladića da joj ustupi mjesto, no on je učinio nešto zbog čega su svi putnici zanijemjeli
Autobus je bio krcat. Većinom su unutra bili stariji ljudi, neki su nosili torbe iz dućana, drugi su komentirali cijene i vrijeme. Na jednom od sjedala do prolaza sjedio je mladić, otprilike osamnaest godina. Imao je tetovaže na ruci i vratu, lice mu je bilo zaraslo, a na sebi je imao tamnu majicu i izgledao je iscrpljeno. Sa nikim nije pričao, samo je zamišljeno gledao ispred sebe.
Na idućoj stanici ušla je žena sa dvoje male djece. Jedno se držalo za njenu ruku, drugo se stisnulo uz nju. Nije bilo slobodnih mjesta. Žena je pogledala oko sebe i odmah se zaustavila na mladiću. Prišla mu je i glasno, s dozom nervoze, rekla:
Mladiću, ustupite mjesto. Imam dvoje djece.
Autobus je polako utihnuo. Nekolicina se okrenula prema njima. Mladić je podigao pogled i mirno je pogledao, ali nije ustao.
Ponovila je, još glasnije:
Vi ne vidite? Imam malu djecu! Ili vas nije briga?
Putnici su se počeli okrećati.
Danas mladi nemaju nimalo poštovanja obratila se cijelom autobusu. Sjedi, raširio se, a žena s djecom mora stajati.
Mladić je mirnim glasom odgovorio:
Nisam bio nepristojan prema nikome.
Onda ustupite mjesto prekinula ga je ona. To je osnovna kultura. Pravi muškarac ne sjedi kad pored njega stoji majka s djecom.
Neki su klimnuli glavom. Žena je nastavila:
Je li vam teško ustati? Mlad ste, zdrav. Ili vam smetaju te tetovaže?
Jeste li sigurni da imate pravo sjediti ovdje samo zato što imate djecu?
Naravno odvratila je oštro. Ja sam majka. A ti, što si ti napravio?
Stvorila se napeta tišina. Mladić se polako uspravio, držeći se za držač.
Vidiš da ipak možeš kad hoćeš rekla je pobjednički. Trebao si odmah.
Ali tada je mladić napravio nešto što je sve iznenadilo. Nastavak u prvom komentaru Recite što mislite, tko je zapravo u pravu u ovoj priči?
Mladić je podigao nogavicu. Ispod je bio proteza. Metal se presijavao na svjetlu autobusa. Netko je u tišini uzdahnuo. Jedan je muškarac spustio pogled, baka je pribila ruku na usta.
Žena je problijedila. Sav prkos joj je odjednom nestao. Pokušala je nešto reći, ali riječi nisu izlazile. Djeca su se još više stisnula uz nju.
Mladić je smireno spustio nogavicu i ponovo sjeo. Ni riječi nije dodao, nije gledao nikoga, nije nikome držao prodike. Nije bilo ljutnje na njegovom licu, samo umor.
Zavladala je neugodno duga tišina. Jedan od putnika je tiho rekao kako čovjeka ne treba suditi ni po tetovažama ni po godinama, a nekoliko ih ga je podržalo.
Majka više nije tražila mjesto. Samo je šutke stajala i gledala kroz prozor.
