Ne vjeruj tračevima
Lidija je upravo ispijala zadnje gutljaje kave u pauzi između pregleda onaj topli, lagano gorkasti okus trebao ju je razbuditi prije još nekoliko napornih sati posla. Spustila je šalicu na stol i posegnula za ubrusom, kad se nasred šušura stolicom uz nju priveze Irena, spremačica iz susjednog odjela. Bez ustručavanja sjela je i prekrižila ruke na prsima, smiješeći se Lidiji onim svojim prepoznatljivo podrugljivim osmijehom.
Ajde, pohvali se! nagnula se prema njoj, podignutih obrva.
Lidija se trznula, gotovo da se zagrcnula onim zadnjim gutljajem. Kava joj je opekla grlo, i morala je zakriti usta dlanom dok je kašljuckala. Pogledala je Irenu, u očima upit neki što sad opet?
Nemoj se praviti blesava! odmahnula je Irena rukom kao da otklanja svaku mogućnost glume. Vidjela sam jučer tvog muža, kad je ulazio u zlataru. Išla sam i ja za njim, znatiželja je to! Nisam, naravno, prišla preblizu, ali sam jasno vidjela kutijicu u njegovoj ruci. Ajde, pokaži što si dobila!
Lidiji je srce stegnulo. Spustila je pogled na šalicu i one zadnje kapi crne kave što su ostale, zatim opet pogledala u Irenu. U njezinom je glasu titrala zavist kao da je već u svom umu isprobala prsten za koji je bila sigurna da ga je Dario kupio ženi.
Ma, varaš se, Lidija joj je odgovorila silom osmijeha. Dario je sinoć bio doma. Cijelo vrijeme.
U šest i dvadeset! sad se Irena nagnula naprijed, oči zaigrale. Nemoj mi prodavati maglu, dobro znam kako ti muž izgleda! Kad je dolazio po tebe, sve mi je bilo jasno prepoznala sam hod, jakna mu je ista. Ne izvlači se, hajde, daj vidim što je u toj kutiji!
Lidija proguta knedlu. Vrućina ju je navrla, iako je u prostoriji bilo gotovo prohladno. Nesvjesno je popravila snježno bijeli kutu, osjetivši kako joj se košulja neugodna zalijepila za leđa. Irenin pogled bio je pun iščekivanja, kao da već čeka trenutak kad će cijelom odjelu ispričati kakav joj je poklon Dario donio.
Ipak griješiš, ponovila je Lidija, čvršćim glasom no maloprije. Oprosti, ali meni je prekinuta pauza, čekaju me djeca i njihovi zabrinuti roditelji.
Lidija je ustala gotovo žurno, želeći što prije pobjeći od Ireninog društva. Namjerno je birala slobodan trenutak između pacijenata, ne bi li uhvatila desetak minuta mira, samo malo tišine, lagane glazbe i dužeg daha prije navale novog posla. No, uzalud.
Naravno, baš tada pojavila se glavna tračerica, kao da živi od toga da zgrabi svaku sitnicu i napuše je do eksplozije.
Ma sada mi je sve jasno Irena razvukla riječi podsmijehom, naslonila se natrag na stolicu, prekrižila ruke još jače. Tvoj te suprug ostavlja zbog druge. E, to je vijest! Naša savršena Lidija, žena s ljubavnim problemima!
Lidija osjeti napetost, ali je lice i dalje zadržavalo mir. Okrenula se Ireni s jasno izraženim nezadovoljstvom.
Prištedi mi gluposti! odgovorila je grubo, nastojeći glasom ostati čvrsta. Moj me muž voli. Imamo prekrasnog sina
Koji uopće nije tvoj, ledeno joj upade Irena, ne skidajući pogled. Pametan ti je taj tvoj Dario. Dijete ti uvalio, a sam stalno na putu. Sigurno ima u svakom gradu po jednu.
Lidija stisne dlanove na rub stola, nokti joj se zabode u drvo. U njezinoj nutrini bjesnio je vjetar, ali na van se trudila ostati mirna. Najradije bi povikala neka Irena začepi, ali umjesto toga izdisala je polako i rekla nenametljivim, ali sigurnim tonom:
Ništa ne znaš o mojoj obitelji. Molim te, ne širi gluposti.
Irena samo slegne ramenima, lako se nasmiješi i polako ustane.
Vidjet ćemo što ćeš pričati za mjesec dana. Ili tjedan. Muškarci su ti promjenjivi.
Lagano je izašla, naglašeno lupkajući potpeticama po pločicama. Lidija je ostala sjediti, gledajući ispred sebe. Ruke su joj drhtale, pa ih je sakrila pod stol da nitko ne primijeti. Irenine riječi vrtjele su joj se po glavi, svaku misao vezivale za nemir.
Naglo je ustala, oči izoštrene od ljutnje. Prišla je Ireni, bez oklijevanja rekla:
Još samo jedna riječ, i idem ravno glavnoj sestri. Letit ćeš s posla, ni okrenut se nećeš stići. Ionako su svi umorni od tvojih tračeva!
Glas joj je bio miran, ali odlučan Irena je nevoljko odstupila korak. Poželjela je nešto reći, ali Lidija se već okrenula i krenula prema izlazu iz kavane, ponosno stisnutih usana.
Ja ti samo želim dobro! vikala je Irena za njom, dovoljno glasno da čuju i ostali. Ostavite ga dok nije kasno! Nije bio samo u zlatarni, vidjela sam ga i u cvjećarni! Još se i cvrkutao s nekim na mobitel. Lidija, stvarno!
Posljednje je riječi izgovorila tiše, gotovo za sebe, ali s jasnim nezadovoljstvom. Lidija se nije ni osvrnula išla je uspravno, sigurnim korakom, kao da je ništa ne dotiče. No iznutra je sve kipjelo.
Ostala je Irena kratko još na mjestu, nervozno čupkajući rub kuta. Grčila je šake, pa ih opuštala, pokušavajući otjerati vlastito nezadovoljstvo. U glavi joj je brujalo: Baš ima karakter, ta Lidija! Nemaš joj što reći
Mrmorila je sebi u bradu, polako krenula prema svom radnom mjestu. Noge su joj bile teške, nezadovoljstvo u grudima ključa. Željela je odmah ispričati prijateljicama svježu novost znale su one slušati, začuđenih lica! Ipak je zadržao zdrav razum. S Lidijom se, još odavno, nije šalilo. Prijavila bi ona Irenu upravi bez trunke oklijevanja. Pa traži novi posao.
Di bi onda radila? šaptala je, slažući papirnate fascikle na stolu. S ovom plaćom, u privatnoj klinici. Stalno čekaju u redu za posao
Sjela je na stolicu, bacila pogled na sat i uzdahnula. Promjena još daleko, a ona već slomljenog raspoloženja. Vratiti se poslu, stišati sve u glavi i pustiti da vrijeme prođe
****************
Lidiju su mučile sumnje. Pred ljudima je dizala bradu, odgovarala sigurnim glasom, pogled joj je ostajao miran, a na usnama bi bila blaga osmijeh. Ali kad bi se našla sama, brige bi navalile. Irenine riječi ostale su zabodene, povremeno je zasjekle iznutra.
Dario je doista sinoć stigao tek oko osam. Iznenadila se, jer se obično vraćao kući najkasnije do sedam. Imam posla, svašta me zatrpalo, promrmljao je, ne gledajući je, i povukao se ravno u kupaonicu, kao da želi saprati cijeli dan. Lidija tad nije ništa rekla, ali neugodan osjećaj stisnuo joj je utrobu. Možda je sve to samo obično, i iza kašnjenja i nerazumljivih izgovora stoji ono što je Irena toliko puta ponavljala?
Kroz ulazna vrata ušla je doma, zakoračila i pozdravila navikom:
Došla sam!
Odgovorio joj je muk.
Instinktivno je zastala, slušala. Obično je sve drugačije. Prvi bi dotrčao Đuro njihova stara žuta labradorica, odana Lidiji do beskraja, ostale je podnosila s nekom psećom snošljivosti, ali za Lidiju bi i srcem potrčala. Za njom, strmoglavo, jurio bi Ivan njezino zlato, njezino dijete. Izraz lica uvijek nasmijan, hvatao ju je za ruku, pokazivao neki crtež ili drveni aviončić.
No danas tišina. Samo otkucaji sata u hodniku.
Skida cipelu, baca jaknu na kukicu, prolazi kroz stan, pokucava u sobe.
Gdje ste? ponovi malo glasnije, glumatajući mirnoću.
Nema odgovora.
Zabrinutost je steže. Možda su otišli prošetati? Ali Đuro joj nikad bez dozvole ne bi otišao, a Ivan zna što mama misli kad izađe bez pitanja. Podigne mobitel, zove muža. Prstenje, ali nitko ne javlja. Zove opet. I opet.
Tišina.
Nemir joj pulsira u grudima. Zaviruje u kuhinju možda kakav znak da su još maloprije bili tu? Na stolu šalica s čajem na dnu, pokraj nje rasklopljena Ivanova knjiga. Na podu igračka-kamion. Kao da su tu bili prije minute, pa nestali.
Duboko udahne, prisiljava se na hladan razum.
Smiri se, šapne, tješi samu sebe. Malo su izašli, svako malo dođu.
Ali onaj tih, koji glas iznutra šapće drugo: Što ako nije tako? Što ako su Irenine riječi istinite?
Prilazi prozoru, gleda dvorište. Večernje sunce prekriva igralište zlatom, netko šeće psa, djeca trče. Ali ni Darija, ni Ivana, ni Đure.
Lidija sjeda za stol, hvata rub stola stisnutom šakom. U glavi pitanja bez odgovora. Gdje su? Zašto ne dižu telefon? Što ako je Irena doista vidjela ono što ona ne želi priznati?
I tada, na stoliću u boravku, spazi veliki omotnicu. Nije sličila na službenu poštu niti letke koje obično nalaze kod vrata. Nešto u njenoj boji nagna joj srce da brže zakuca: debeli krem papir, krupka slova koja vrište: “Otvori me”.
Lidija zastane pri ulazu u dnevni boravak, premišlja se treba li prići. Od svega što se posljednjih dana nakupilo Ireninih aluzija, vlastitih sumnji, Darijeve šutnje svaki novi predmet u stanu izazivao je nelagodu, slutnju zlome. Polako priđe, nježno dotakne omotnicu vršcima prstiju, kao da će nestati ako pritisne.
Ruke drhte. Udahne duboko, napne sve mišiće, naposljetku podigne omotnicu. Laka je, ali baš to budi još veći nemir. Pažljivo razdere rub, izvuče presavijeni list papira, nasloni ga na dlan, zatvori oči. Priželjkuje ono najgore: “razvod”, “odlazim”… Riječi iza kojih više nema povratka.
Teškom mukom proguta, razmota papir.
I zastane.
Na papiru svega jedna rečenica. Poznata, urezana adresa. Ona koju nije zaboravila, iako su godine prošle. Mali slastičarski kafić na uglu stare ulice, s obojenim staklima i kockastim suncobranima ispred. Mjesto gdje je Dario, prije mnogo godina, sjeo nasuprot nje, nervozno vrtio ubrus, zatim kleknuo i tiho prošaptao: “Hoćeš li postati moja supruga?”
Nasmiješila se nesvjesno, a napetost iznutra lagano je popuštala. Prsti su još podrhtavali, ali sad od uzbuđenja, ne straha. Čitala je adresu ispočetka, kao u potrazi za nekim skrivenim značenjem tih slova.
Je li ovo dobar znak? pomisli, protiv volje privijajući papir uz prsa…
********************
Sutradan je Lidija izašla iz taksija, duboko udahnula svjež zrak i popravila kaput. Ulica joj je bila dobro znana, ali tog joj se dana činila posebnijom možda zato što ju je nešto stiskalo u prsima, možda zato što nije shvaćala što je Dario zapravo želi.
Otvorila je vrata slastičarnice, a zvonce iznad ulaza razlomilo je mir u sali. Unutra je bilo toplo, mirisalo je na svježe ispečenu kavu i vanilin-kiflice. Lidija je zastala pred vratima, pogledavši oko sebe, i tada joj se sve okrenulo naglavačke.
Za njihovim stolom, u kutu pod prozorom sa staklima u boji, sjedili su oni koje je voljela najviše. Dario u ispeglanoj košulji i tamnom sako, Ivan u svečanoj plavoj vesti sa širom otvorenim očima, a do njih Đuro, koji čim je ugledao Lidiju, veselo je mahnuo repom.
Svi su bili nasmijani, odjeveni svečanije. Iza leđa im, na zidu, visio je veliki plakat, brojkom “5” ispisanom srebrnim slovima. Lidija podigla obrve: “Zašto pet?” pitala se, ali nije stigla dalje razmišljati, jer Ivan je već trčao prema njoj.
Mama! Čestitam ti! poviknuo je, pruživši ruke, i Lidija ga je jedva stigla uhvatiti u zagrljaj.
Privinula ga je uz sebe, upila miris njegovih mekanih kosica od dječjeg šampona. Sve sumnje i tjeskobe su nestale u tom toplom, poznatom osjećaju.
Čestitaš mi na čemu? upitala ga je blagim tonom, gledajući ga u oči. Nismo još ni četiri godine zajedno, a sad je rujan, a ne srpanj…
Ivan se nasmijao, povukao je za ruku:
Nije to to! Sada ćeš tek vidjeti!
Dario je ustao, široko nasmijan, prišao joj držeći ogroman buket bijele ruže, njezine omiljene, povezane satenskom vrpcom. Lidija zadrži dah muž joj se učinio tako mladim, kao onda kad ga je upoznala prije pet godina.
Ovo nije godišnjica braka, rekao je uručujući joj cvijeće, ali ovaj datum mi je važan. Na današnji dan prije pet godina smo se upoznali. Nikad neću zaboraviti taj dan sudbina nas je spojila!
Lidija je s ljubavlju pogledala sina i osmjehnula se.
Sudbina… odnosno ovaj moj mali nemirko, zagledala se u Ivana. Tko je prije dvije godine trčao po kući i zabio se u zid tako da smo skupa završili kod liječnika?
Ivan je ponosno podigao glavu i ozbiljno izjavio:
Ja!
Glasan, zvonak smijeh ispunio je kafić i rastopio svaku težinu. Lidija nije mogla odoljeti, pa se i sama nasmijala. Dario ih je gledao s nježnošću u očima.
Bilo je suđeno, rekao je nježno, gledajući u Lidiju. Tvoj posao je tad već bio gotov. Samo zbog zaboravljenog mobitela vratila si se natrag.
I ostala sam još dva sata, tiho se nasmije, prisjetivši se svega. Netko se zalijepio za mene kao mali puž i nije se dao odvajati.
Pogledala je Ivana, zadovoljnog što je dio njihove važne priče.
Kažem ti sudbina, podvukao je Dario. U njegovim očima tinjala je ona stara, poznata iskra. Imam ti poklon. Nadam se da će ti se dopasti.
Prišao je još pola koraka i pružio malu kutijicu omotanu crvenom mašnom. Lidija je na sekund ustuknula, u sebi drhtala. Prsti su joj lagano podrhtavali otvarajući kutijicu.
U njoj, na baršunastom platnu, blistale su naušnice nježne, s bisernim odsjajem što je plesao na svjetlu. Lidija je tiho uzdahnula. Naušnice su bile lijepe, ali još ju je više dirnulo što su točno pristajale uz privjesak koji je uvijek nosila.
Nemam riječi, prošapnula je, oči su joj zasjale suzama. Pogledala je Darija, pa Ivana koji je nestrpljivo očekivao njezinu reakciju. Hvala vam… svima!
Glas joj je podrhtavao, ali to nisu bile suze tuge bila je to čista radost. Pažljivo je izvadila naušnice, podignula ih prema svjetlu, pa opet pogledala muža.
Predivne su, rekla je tiho, iskreno. Dario ju je stisnuo za ruku.
Samo sam htio da imaš nešto za uspomenu na ovaj dan, rekao je. Dan kada smo se sreli. Dan kad si postala naša. Zauvijek kao obitelj.
Ivan je, vidjevši da je mama ganuta, pritrčao i stisnuo je oko nogu.
I ja te volim! ozbiljno je izjavio. Lidija se nasmijala i poljubila ga u kosu.
Đuro im se primakne, njuškajući i tražeći koju minutu pažnje. Pomilovala ga je po glavi, a on je odmah zaigrao repom.
Po slastičarnici se širio osjećaj topline i sreće. Ljudi su se osmjehivali, gledajući tu obitelj, a Lidija, držeći u ruci poklon i gledajući svoje najmilije, znala je ovo je prava stvar…
****************
Sutradan je Irena, prekriženih ruku, promatrala Lidiju kako prolazi hodnikom. Lidija je bila smirena, ozbiljna, drukčija nego prije strogo podignuta kosa, jasne crte lica, a u ušima blistali novi, filigranski naušnice što su sjale na jesenskom svjetlu.
Irena je stisnula šake. “Naravno,” prošlo joj je kroz glavu, “sja se kao nova kuna. Jučer je išla okolo kao da joj se svijet ruši.” Sjetila se jučerašnjeg razgovora, kad je pokušala potkopati Lidijino povjerenje a danas je gledala ženu koja ne samo da je mirna, nego i sretna.
I to ju je još više izjedalo.
