Izbor
U utorak idemo sve zajedno u salon. Treba izabrati vjenčanicu za Ines! Marija je odmaknula tanjur i zavalila se u stolicu.
Zašto svi zajedno, a ne s mamom?
Nemoj se praviti da ne znaš kakva je Inesina majka!
Pa normalna žena, čini mi se. Slabo je se sjećam, viđala sam je par puta kad nas je Ines vodila na njezine predstave u kazalištu.
Ta normalna žena je mlađu kćer izbacila iz stana kad se udala.
Zašto? Je li stan premalen?
Ne. Razum malen. Bojala se konkurencije.
Ivana je ispustila vilicu i oštro pogledala prijateljicu.
Fuu, Novak! Uvijek si bila tračerica, ali sad si nadmašila samu sebe!
Ne kužim te! Samo pričam kako je bilo. Cijela godina zna tu priču! Inesina sestra je živjela kod naših cura u studentskom domu dok nije našla posao. Ti si je sigurno upoznala, samo si zaboravila. Iva! Plava, mršava i ima madež na obrazu. Ti si jednom komentirala da je anoreksija neobično čest fenomen današnjice. Sjećaš se? E pa, njoj nitko nije imao što za jest, a Ines joj je pomagala koliko je mogla. No Iva je ponosna sve sama želi! Tako se snalazila s komadom kruha i vodom dok nije dobila pravi posao. Danas radi u ambulanti, u tvom kvartu. Nisi je srela? Mada, ti si doktorica, čizmar bez cipela…
Ne pričamo o meni.
I o tebi malo! Tvojim kašljem ću se baš pozabaviti! Ne gledaj me tako zabezeknuto! I ja sam doktorica. I Hipokratovu prisegu još ponešto pamtim!
Dobro, kolegice, o tome kasnije. Što je s Ivom? Došla je u dom k curama, pa onda? Još živi tamo?
Ma ne. Kad je majčin sponzor pobjegao, Iva se pomirila s mamom. Al u stan se nije vratila.
Gdje živi?
Mama im je, kad ju je grizla savjest, dala ključeve do stana dide. Tu su Ines i sestra sada. Ines će uskoro mužu, a Iva ostaje. Bar neka pravda postoji. Ah, Ines, na koga nas ostavljaš…
Marija je teatralno uzdahnula i posegnula za desertom.
Restorančić je bio malen, ali srdačan, a ni hrana nije razočarala. Ivana je znala otkriti ovakva skrovita mjesta. Za deset godina života u Zagrebu, Marija nije baš brojala, ali sad je pokušala izračunati koliko se već poznaje s prijateljicom?
Što je? Namrštena kao oblaci nad mojom, trenutno praznom, glavom Ivana je jela brzo, po studentskoj navici ne žvačući puno. Zavist, Marija, smrtni je grijeh, da znaš!
Nije to!
Nego što je?
Pitate se koliko se znamo? Deset? Jedanaest?
Trinaest. Čim sam došla studirati, upoznale smo se.
Marija uzdahne.
Hvala ti, draga prijateljice! poprilično ogorčeno, pa isplazila jezik Ivani.
Nepopravljiva si! Ivana se nasmijala. Zašto sada?
Podsjetila si me na moje starce godine! Majko mila, život curi, a sve nekako isto! Uvijek isto posao, stan, Davor.
O Davora pobliže, molim.
Nemam ti što reći, Iva. Da ga imaš, da ga nemaš skoro isto. Sve stoji, ništa se ne miče.
Zašto?
Kaže, nije vrijeme za promjene.
Marija je prestala kockicom vilice gurkati torticu i uvrijeđeno uzdahnula, najednom postavši ona ista mala beba koju je cijeli faks obožavao. Uvijek spremna za akciju, duša društva, lako bi svakome pronašla ključ. Ipak, tuđa povjerenja čuvala je pod sedam brava, a svoje osobne ključeve davala bi samo rijetkima. Ivana je među njih upala sasvim slučajno.
Društvo u kojem se Marija kretala nije bilo po mjeri Ivaninog tipa. Pridošlica, iz nepotpune obitelji, štreberica kojoj je učiti bilo sve. Svi su primijetili da je talentirana, i profesori i kolege, no ona je bila dobra samo kad je trebalo prepisati skripte ili dobiti seminarsku. Ništa više. Tako su svi mislili dok je Marija nije uzela pod svoje.
Nitko nikad na faksu nije doznao kako se to dogodilo. Obe dvije su šutjele. Ali oni koji su znali Mariju, razumjeli su nije bilo samo do škole, premda joj je Ivana pisala radove.
Priča je bila i jednostavna, i komplicirana.
Mariju, popularnu na faksu, prosci su proganjali, ali nije ih birala, dok nije naletjela na Marka.
Što Marko radi, svi su znali, ali šutjeli. Samo ne Marija. Svjesna svega, znala je što rade mnogi njezini prijatelji, ali ona sama tu glupost nikada nije probala i bila je sigurna da ni Marko nije od takvih zdravlje na prvom mjestu.
A Marko nije sam uzimao, ali bi drugima rado nabavio.
Sve Marijine zaljubljenosti bile su ispaljene kao raketa, a imale su slabu vezu sa stvarnošću. No, jednog se dana ipak ohladila i tražila Marku objašnjenje.
Dao ga je, jasno, ali usred noćnog kluba, pod izlikom rođendanskog slavlja.
Što je ubacio u njezino piće nikada nije doznala. Uspjela je naslijepo, skoro bez svijesti, izvući mobitel iz torbe i nekoga nazvati, a onda je pala u nesvijest. Ostatak večeri saznala je od Ivane, kad se probudila u studentskom domu. Ta je dovukla do doma, jer Marijin kućni broj nije znala.
Slučajno, zadnji poziv bio je baš Ivanin broj. Te večeri Ivana je više puta nazivala Mariju da joj vrati napisani rad. Novca nije imala ni za kavu, pa bi svaki studentski poslić prihvatila.
Marija nije odgovarala, a onda je ipak pozvala natrag. Ivana iz njezinog galimatijasa nije razabrala ništa, osim imena kluba i da joj je zlo.
Adresa je brzo pronašla. Za izvući Mariju odande trebalo je skupiti svu snagu i prestati klecati koljenima, jer odvlačiti nisku, ali tešku Mariju, nije bilo lako. Osim toga, silno se bojala što bi se još moglo dogoditi. Mama ju je uvijek upozoravala da takva mjesta nisu za mlade cure.
Koje su je sile te večeri štitile? Ivana nikada nije saznala.
Vidjela je Marka, kako se ironično smješka i motri kako vodi Mariju, na trenutak je poželjela tražiti pomoć, ali taj hladni osmijeh ju je odvratio. Bolje sama, pomislila je.
Pred domom je, u gluho doba noći, srela kolegicu s godine, koju je dečko pratio zajedno su uspjele prošvercati Mariju pokraj portira. Marija je sklupčana zaspala na Ivaninom krevetu.
Ivana je nato bacila pokrivač na pod, malo vrtjela po sobi, shvatila da se neće naspavati, pa sjela učiti. Zašto gubiti vrijeme?
Marija se probudila kasno ujutro. Ivana, ne otišavši već tri sata na predavanja, šutjela je i čekala.
Gdje sam? Marija skoro ništa nije shvatila, znala je samo da nije kod kuće.
U domu.
A tko si ti?
To je Ivanu uplašilo. Poznavale su se, ne baš blisko, ali ipak.
Ja sam Ivana.
Ne sjećam se. Marija šutke gleda u strop. Ni sebe se ne mogu sjetiti. Samo ime. Kako sam ovdje završila?
Poslije Ivaninog zbrkanog tumačenja, Marija je zatražila mobitel i nazvala majku. Kad je sve ispričala, okrene se Ivani:
Dolaze sada. Molim te, nemoj im ništa reći.
Nemoj to tražiti od mene. Oni su tvoji roditelji. Samo oni mogu pomoći. Znaš li što je sposoban taj… kako se ono zove?
Marko… Sada već znam…
Pamet u glavu! Možeš li mu sama parirati? Ne možeš! Roditelji mogu. I liječenje ti mogu osigurati. Ne pravi se važna. Jesu li ti roditelji loši?
Što lupaš? Marija primi glavu tankim prstima. Boli toliko da ima osjećaj kako će puknuti.
Ako su dobri, zašto onda nemaš povjerenje?
Imam…
Onda im reci što se dogodilo. Ti si im jedino dijete.
Nisam baš jedino…
Svejedno! Svako dijete je za roditelje posebno. Ili misliš da su uvijek rezervna djeca? Izgubiš jedno nema veze, ima drugo!
Jesi li ti normalna?
Ja jesam. Samo zamišljam što bi moja mama rekla da tražim nekoga da ne ispriča što mi se dogodilo.
Što bi napravila?
Dizala bi na noge cijelo selo, cijelu općinu i nagnala vrijeme unatrag da ne plačem. Moja mama je blaga, ali ne kad se mene tiče.
Marija je Ivanu gledala tako ozbiljno da se ova nelagodno osjetila.
Ivana je shvatila da se više ne boji Marije. Taj je strah bio s njom od prvog dana otkad je prvi puta zakoračila u predavaonicu, osjećala je da nije ni bijela vrana (kako su je kod kuće zvali) već neko svemirsko stvorenje, sasvim drukčije od građanskih djevojaka i mladića koji nisu znali kako s vlastitog vrta doći do juhe.
Ovako joj je govorila baka.
Draga, ako znaš kako uzgojiti juhu iz svoga vrta, ja sam mirna!
Mala Ivana, dok je čupala travu pokraj bake, ozbiljno je klimala glavom. Shvatila je poantu.
Evo mrkve, još uvijek treba plijeviti. Tamo je cikla, što su je ona i mama posadile. Krumpir malo dalje, luk ove godine nije uspio. Tako je mama rekla.
S pet godina Ivana je dobro razumjela stvar.
Shvaćala je što znači bez oca, iako je otac bio tu, živio je u obližnjem selu nakon razvoda. Ni mamu ni kćer nije priznavao, samozadovoljan što ima blizance s novom ženom. Blizanci, nalik Ivani kao jaje jajetu, išli su u istu školu ali toplijih odnosa nije bilo, a ni Ivana nije željela. Nakon bakine smrti, jedini joj je oslonac bila majka.
Ivanina majka, Nada, bila je blaga i dobra žena. Voljela je kćer toliko da su je i stariji znanci opominjali.
Daješ joj previše slobode, Nada! Nemoj da ti se razmazi cura!
No Nada nije slušala. Radila je na farmi, vodila gospodarstvo, svaku kunu štedjela, nadajući se da će kćer postati netko.
Plakale su zagrljene više noći prije nego je Ivana otišla na studij.
Mama, kako ću bez tebe?
Snaći ćeš se! Ne bih te pustila da mislim drukčije. Nema nam druge, draga moja. Ti moraš biti doktorica, pametna si i dobra. Ljudi tebe trebaju. Nitko više nego ti. Uči, anđele. Ja ću pomoći koliko mogu. Možda sam daleko, ali uvijek sam uz tebe. Sjeti se toga. Imat ćeš dom! I mene. Kad ti bude teško, potrudi se. Ako skroz padneš, znaš kamo možeš poći.
Tad je Ivana sebi obećala da će se vratiti doma samo s diplomom. Nije smjela razočarati mamu. Još od kad je baka učila previjati lutku, sanjala je postati doktorica. I nije znala odustati.
Učila je puno, ni s kim posebno bliska, posvetila sve vrijeme znanju i napredovala pomno pazeći da ne pogriješi ni korak.
Nakon događaja s Marijom, nešto se promijenilo.
Predala je roditeljima Mariju, ukratko objasnila što se dogodilo, odbila zahvalnosti i pobjegla, pokušavajući još stići na zadnje predavanje.
S Marijom se ponovno vidjela tek mjesec dana kasnije, kad je ova izišla iz klinike kamo su je roditelji smjestili. Od tada je njihovo prijateljstvo bilo ravnopravno.
Društvo koje je Marija okupljala na roditeljskoj vikendici i dalje je Ivani bilo strano, ali s Marijom, te s Ines, koja je bila Marijina stara školska, rado je provodila vrijeme. Postale su joj prve i jedine prijateljice u gradu.
Faks je ostao iza njih. Ivanina vrijednoća i vještina nisu prošli nezapaženo i primljena je u jednu od boljih zagrebačkih klinika. Sada nije više ovisila o majci, no živjeti sama u metropoli nije bilo lako. Ipak, prvu, skromnu garsonijeru kraj posla doživjela je kao palaču. Bila je sretna što više ne mora ustajati u svitanje da stigne na dežurstvo.
Nada je tiho sretna pratila Ivanin uspjeh i dolazila dvaput godišnje.
Ponosna sam na tebe, dijete moje!
Ti budi ponosna na sebe, mamice! Ti si zaslužna za sve!
Dosta! Ja nisam studirala! Sve si sama. To vrijedi zlata! Mnogo ih je što su sami uspjeli? Svi nekoga imaju. Ja nisam nikako mogla puno pomoći.
Kako se varaš, mama! Uvijek sam imala tebe, i to me spasilo. Bez tebe potop!
Ivana bi napuhala obraze i pokazala mami kako bi potonula, a zatim se smijala dok je Nada škakljala i prekoravala je zbog neozbiljnosti.
No ozbiljnom su je držali svi osim majke.
Ivana, opusti se! Nisi na ordinaciji, s nama si.
Marija bi grlila prijateljicu i pokušala je poljubiti u nos. Tako ćeš ostati vječna udavača! Kako da te udamo kad si tako ozbiljna? Muškarci ne vole takve!
Što onda vole? Ivana se izmiče poljupcima.
Neozbiljne lutkice! Obrve u svod, usne kao trešnja! I bez predavanja o štetnosti alkohola! Takve djevojke vole. Shvatila?
U to vrijeme Marija je već živjela s Davorom i smatrala se stručnjakinjom za ljubav.
No, Ivana je zabrinuto promatrala njihove odnose. Nije Davor bio loš ozbiljan, sposoban, zna što hoće. Ali u njemu života nije bilo ni trunka. Sve po redu, po planu. S jedne strane dobro, s druge… Marija je postajala sve tužnija jer radost nekamo nestaje.
Ništa se ne mijenja. I neće, barem još pet godina.
Zašto misliš?
Kaže, naši odnosi moraju ići po određenom planu. Zamolio me da ne žurim.
Plan ti je pokazao?
Ma kakvi! Samo ugrubo. Hoće djecu tek kroz deset godina.
Zašto?
Tada će, po njegovim izračunima, moći im pružiti sve što treba. Najbolju školu, izlete, sportove. Moj sin će na hokej, kćer na klizanje i ples.
Stvarno? Ivana skoro prolije šalicu. Drugačije ne može?
Ne može. Morat ću na deset godina napustiti posao i posvetiti se djeci. A poslije, vidjet ćemo. Tanja, strah me. Guši me to planiranje. Što da radim?
Meni pitaš?
Ima li ovdje još netko? Marija briše suze. Ines je u svom blaženstvu, a ja… Tanja, istina je, zavidim joj! Histerično, do vriska! Kad vidim kako gleda svog Antu, ista bih plakala!
Ivana uzdahne, odgurne šalicu i zagrli Mariju.
Dođi ovamo! Plačljivice moja! obriše joj suze i pogleda je u oči. Reci, voliš li Davora?
Tišina koja je uslijedila bila je više od svakog odgovora.
Nastojala je još nešto pitati kad joj je u torbi zazvonio mobitel.
Gledajući kako joj se lice zamrači, Marija skoči.
Tanja, što je?
Mama…
Ivanine oči potamniše, kao olujno more.
Mama ima moždani udar. Moram kući, Marija.
Naravno.
Ispričaj se Ines. Reci da ne mogu doći na vjenčanje. I zamolit ću te za još nešto.
Što?
S poslom ću srediti, ali za stan i stvari nemam vremena. Možeš…
Čekaj, Ivana, misliš li se tamo zauvijek vratiti?
Imam li izbora?
Ne znam, možda da unajmiš nekog ili mamu preseliš ovamo?
Ne, Marija, nije to opcija. Znaš onu: Kod kuće i zidovi liječe? Tako ja mislim. I još nešto je beskrajno važno biti gdje ti je mjesto. Moje je kraj jedinog voljenog bića. Nema tu puno rasprave. Samo organizirati sve kako treba.
Brzo si odlučila, Tanja. Razmisli još!
Razmislit ću, ali ne o tome. Odluka je već pala. Znaš, živjeti treba s onima koje voliš. Čuvati ih. Zar nije tako?
Je…
Što te čudi u mom izboru?
Izborom si lako precrtala sve što si sama stekla. A tvoja je mama baš to htjela da budeš doktorica, napraviš karijeru.
Istina. Ona je htjela, ja sam ispunila. Ali je li to najvažnije u životu, Marija?
Ivana blago nasmiješena, zgrabi torbicu, ostavi nekoliko kuna pod šalicu i izleti iz kavane.
Marija ju je dugo gledala za sobom, ne primijetivši da joj sad teku suze, ali više one prave, tihe. Konobari, pomalo opazivši što se zbiva, nisu prilazili dali su joj vrijeme.
Pet godina poslije, na ulazu obnovljene kuće u malom ličkom selu zaustavlja se auto i iz kućice istrčava Ivana, zaklanjajući oči od srpanjskog sunca.
Saša! Stigli su!
Snažan muškarac šutke kimne i položi sinčića u kolica.
Spava.
Super! Otvori kapiju, ja idem pozdraviti Mariju.
Brzo se spusti niz stepenice, poljubi mamu, dremucka u stolici, otvori kapiju.
Dobrodošli! Deni, uvezi auto!
Ivana, tebe treba spaliti! Marija, noseći pospanu kćer, zagrlila drugom rukom prijateljicu.
Što sada?
Vještica si! Kako to da ja stalno do kozmetičara, a ti sve mlađa? Gdje je tu pravda, ha?
Nema je! Ništ pravde ovdje nema. Ivana uzme od Marije curicu i pogledom je izmjeri. Kada?
U prosincu.
Tko?
Dečko! Kako sam željela prvo curica, pa dečko.
Divno!
Nije to još divno.
Pa?
Divno je što je moja svekrva odlučila otići u mirovinu da čuva djecu, da mogu operirati! Ivana, ima još takvih žena u Hrvatskoj, vjeruješ?
Naravno! Kako su tvoji?
Mama slabija, tata uvijek u poslu. Kao i uvijek. A vaši?
Ivana se nasmiješi, mahne Mariji i odmakne pokrov na kolicima.
Ovako.
Debeljuškasti dječak, slatko uzdišući u marami s pačićima, bio je slika Ivane, pa se Marija nasmijala.
Kopija!
Mama kaže da je na Sašu.
Kako je ona?
Dobro. Polako hoda, čak i kolače peče. Umara se brže infarkt joj je prošle godine oduzeo snagu, ali držimo se.
Marija navuče pokrov preko kolica, poljubi usnulu kćer i tiho izusti:
Hvala ti, Ivana.
Zašto?
Za sve. Za onaj naš razgovor, sjećaš se? Pokazala si mi koliko znači izbor u životu. Žao mi je što ti je majka tada oboljela, ali hvala joj na tome možda zvuči grubo, ali da nije bilo toga, još bih bila s Davorom, misleći da je to pravi izbor. I ne bih upoznala Denija. Ne bih rodila Sunčicu. Nisam znala da mogu biti ovako sretna. Mislila sam, to je samo u pričama. Ali, možeš napraviti korak naprijed i sreća dođe tiho, privije se uz tebe kao mačka…
Dugo si to smišljala? Ivana namigne i skloni se kad Marija sikne. No-no! Bez ruku!
Zločesta si, Ivana! Ispovijedam ti dušu, a ti?
Ma znam ja sve o tvojoj duši! Ivana dobaci i krene prema kući. Idite, operite ruke od puta s Denijem, a možete odmah do jezera ako hoćete. Sve spremno. Sunčicu ću u vašu sobu, a kad se vratite ručamo.
Bože, kako je lijepo! Marija se ispruži i zaigra na mjestu. Nedostaje ti tvoj posao u klinici?
Nemam kad žaliti. Nekad mi fali sala, neću lagat, ali za povratak nisam još razmišljala. Možda kasnije, ali sad je sve moje ovdje. Ovo je sada moje pravo mjesto.
U kolicima se zavrte Ivanin sin, Sunčica otvori oči, a vrijeme zatrči sunčevim zrakama, ponekad zastane da ulovi dječji smijeh ili pjesmu triju ženskih glasova dok biraju jagode braneći ih od mrava.
