Granice strpljenja
Što si tako tmuran, čovječe? Je li te Lucija opet iznervirala? zadirkivao je Stipe prijatelja, gledajući mu zabrinuto lice. Ma nemoj se sekirati, žene su ti ko bura: danas vrište, sutra te grle, ne mogu bez tebe!
Raskinuli smo promrmljao je Goran u bradu, gledajući kroz prozor kafića kao da vani očekuje brod iz davne prošlosti. I ajmo, molim te, ne širi dalje tu temu.
Stipe je ostao otvorenih usta, obrve mu se podigle kao kod zadarske sfinge. Raskinuli? Ne, nema šanse! Dobro je poznavao Gorana, gledao ga kako do Lucije nosi 101 ružu, kao hodočasnik koji izaziva ljubomoru prolaznika i golubova. Koliko puta ga je pratio dok trči s poklonima: srebrne narukvice iz Zagreba, izlasci u splitski restoran s pogledom na rivu. Petak večera u trendi lokalu, subota kazalište ili Mimara. Prije nije mogao smisliti takve izlaske! Više je volio pecanje na Jarunu i Hajduk na TV-u. Ali zbog Lucije je krojio novu kožu.
Šokirao si me konačno reče Stipe, još uvijek trepćući kao da pokušava otjerati komarce s pameti. Što se to moralo dogoditi da ta slatka zaljubljena ptica odleti? Toliko si kuna potrošio na nju! Od nas si se otuđio! Počeo si graditi kuću! Jesi li sad gotov?
Nije htio zvučati grubo, ali čitav Jadran sa svojim valovima nije mogao isprati riječi koje su izletjele iz njega. Istinski mu je bilo žao prijatelja kojemu su se svijet i snovi urušili.
Sad je uistinu gotovo tiho kimne Goran, zagledan u ekran svojeg laptopa, nasumice udarao po tipkama, kao da preko njih pokušava dohvatiti daleki svemir. Nadao se da će mir toga stroja ugušiti oluju u njegovim mislima.
Unutra njega tutnjala je prava bura. Znao je da se Stipe iskreno zabrinjava, ali sada je samo želio tišinu i osamu. Zašto je i u ovom kafiću sve moralo biti tako glasno? Nije mogao prihvatiti raskid. Luciju je doista volio ludo, iskreno, i bez obzira na sve žrtve. Što mu je sad ostalo, osim osjene njenog mirisa i boli koja je stiskala srce?
~~~~~~~~~~~~~~~
Upoznali su se sasvim slučajno, usred zagrebačke svakodnevice, pod neonskim svjetlom dućana. Taj dan je Lucija svratila u supermarket, tražeći povrće, brašno, mlijeko i nešto što će je podsjetiti na more. Košara je bila laka dok nije došla na blagajnu; onda se sve pretvorilo u tri ogromne vreće. Otpuhnula je, zamišljajući sebe kako poput magarca vuče teret dva tramvajska stajališta do Maksimira. Izvadila je mobitel, ali aplikacija za taksi uporno javlja: Nema slobodnih vozila. Opet je pokušala ni traga sreći.
Spustila je vreće na pod, obrisala kap nevidljivog znoja s čela i okrenula se. Oko nje su prolazili kupci, kolica su škripala, negdje je dijete plakalo kraj voća. Iznenada, pogled joj je uhvatio muškarca. Držao je Jane mineralnu i kavu, pogled topao kao svibanjsko popodne.
Mogu vas odvesti do doma neočekivano je rekao, učinilo joj se da mu glas ima eho dalmatinske rive.
Lucija je trzala ramenima. Nije navikla primati pomoć srce joj je bilo vojnički nezavisno.
Nije baš ugodno počela je, a onda osjetila žig u rukama od težine vreća. U redu. Ali znaš odmah; kavu ne dijelim. Ni čaj.
Riječi su joj ispale više kao šala negoli kao poklapanje vrata. Sama sebi je bila čudna, možda je htjela samo razbiti led.
Muškarac se od srca nasmijao. Zvuk mu je bio topao, s mirisom pečenih kestena s Cvjetnog trga.
Razumijem smiješkom odgovori. Obećavam, neću zvoniti na vaša vrata bez poziva.
Potrosio je vreće kao pero, pa krenuli prema autu novom srebrnom Peugeotu. Deset minuta vožnje, ali razgovor je tekao kao da ih nose Medvedgradski oblaci. Goran (tako se predstavio) bio je začuđujuće duhovit, primjećivao sitnice koje drugi previđaju brojao semafore i pričao kako su ga jednom ukleli kebab s Glavnog kolodvora i odvukli mu cipele na splitsku rivu.
Lucija se isprva držala kruto, ali ubrzo se razvedrila smijehom do suza. Kad su stigli pred njenu zgradu, nije joj dolovalo na rastanak.
Hvala na prijevozu, bilo je baš lijepo rekla je dok je izlazila iz auta.
I meni toplo joj uzvrati Goran, gledajući je kao da zna pjesme koje još nitko nije napisao.
Zastala je. Pažljivo iz torbice izvukla papirić i olovku.
Evo, broj mobitela Možete nazvati, ako poželite.
Svakako ću nazvati obećao je, stavljajući papirić na srce, u džep košulje.
Nazvao ju je već sljedeći dan. Pozvao ju je na večeru u dobar restoran s tamburašima i pogledom na Gornji grad. Pristala je, gotovo bez razmišljanja, kao u san.
I stvarno sve je krenulo savršeno. Veza Gorana i Lucije rasla je kao vinova loza ispred stare dalmatinske konobe; nigdje naglih lomova, ali s toplinom i povjerenjem koje se rijetko viđa. Šetnje uz Jarun, noćni razgovori, sitna iznenađenja. Goran je počeo razmišljati o sljedećem koraku: možda bi je mogao zamoliti da useli k njemu? Stan je imao dovoljno mjesta. I njemu bi dom bio topliji kad bi ga netko čekao.
Jedne večeri vratili su se u restoran u kojem su imali prvo spoj. Za stolom pod lampom, Lucija je šutjela i žlicom gurkala kolač, kao da sanja i ne želi se probuditi. Goran je osjetio knedlu u grlu.
Nisam ti ranije ispričala tiho je šapnula, gledajući kroz prozor u izmaglicu. Nisam mislila da će nam uspjeti Ali
Goran je skamenjen čekao nastavak, tiho se bojeći da ima drugog, nevidljivog muškarca. Tapkao je prstima po stolu, čekajući udarac.
Ja Imam sina. Ima sedam godina. Nikada ga neću ostaviti.
Goran je izdahnuo olakšanje koje je šuškalo kroz sve zastore u restoranu. Osmjehnuo se.
Ajme, hvala svim svecima rekao je s olakšanjem. Ja sam već pomislio da imaš muža! Sin? To je divno! Oduvijek sam želio dijete. Mogu vam pomoći preseliti stvari, dođite k meni! Stan pun svjetla!
Govorio je iskreno, bez zadrške. Već je zamišljao večeri s obitelji, kako mali Filip trči oko njega i zove ga tata.
Lucija, međutim, nije dijelila njegov ogroman entuzijazam. Pogledala ga je sa strepnjom.
Filipu treba vremena da se navikne da će možda imati novog tatu polako reče. Moj bivši muž je nestao. Otišao, nije ni poželio vidjeti sina. A Filip je patio Bio je tada beba! Danima je pitao: Kad će tata nazad?
Njezin glas na trenutak zadrhta. Goran je šutke položio ruku preko njene, dajući joj snage.
Ne želim da opet doživi razočaranje, nastavila je odlučno. Ako ćemo biti zajedno, to mora biti ozbiljno. Da zna da nećeš nestati kao njegov otac.
Goran je ozbiljno klimnuo.
Razumijem. I neću nestati. Pristajem na to da idemo polako. Hoću biti dio vaše priče tvoje i Filipove. Ali kad oboje budete spremni.
Osmijeh joj je konačno omekšao lice kao jutarnje svjetlo. Goran je čvrsto vjerovao da će se moći zbližiti s dječakom, ali dotad mu je srce bilo prepuno briga.
Djeca su mu uvijek bila misterij: sestrini klinci su još mali, prijatelji tek čekaju prinove. Što bi on radio s jednim sedmogodišnjakom?
Naći ću s njim zajednički jezik! govorio je hrabro. Ali kako će se naviknuti ako ne živimo zajedno?
Lucija je šutjela, grizuckala usnu. Bojala se šoka za sina, koji još uvijek nije prebolio nestanak oca.
Možeš doći prespavati kod nas tu i tamo? predloži. A kasnije možemo kod tebe! Samo s nama živi moja mama, Marija. Ali ona neće smetati, kunem se!
Goran se jedva suzdržao od smijeha. Neće smetati, a? pomisli, zamišljajući sve one tipične prizore s duhovima prošlosti.
No prevario se Marija je u startu bila topla, diskretna. Nikad ga nije gnjavila s pitanjima. Samo je povremeno tapšala Luciju po ramenu i ponavljala: Srećo, sretna si što si upoznala takvog čovjeka. Pravi je gospodin.
Ali s Filipom, tu ni Mediteran nije pomogao. Prvi put kad je otvorio vrata stana, mali je podigao obrve i začahurio se u svoje tišine. Nije vikao, nije plakao; samo ga je gledao, stisnutih šaka, i ušutio.
Isprva je bio samo pasivan: nije pričao s Goranom, odlazio je u sobu čim ovaj dođe, pravio se da ga nema. Ali uskoro su počele sjene igre i to nikako ljupke.
S vremenom su stvari postajale sve gore. Dječak je išao tako daleko da je jednom u gorivo stavio boju i uništio Goranove nove brodarice nitko nije znao odakle mu ta boja! Drugi put je razderao finu košulju, a jednom je razlio čaj po laptopu. Laptop je preživio, ali Goran je morao cijelu večer čistiti tastaturu.
Lucija je svaki put nježno branila sina:
Teško mu je prihvatiti promjene. Ipak je dijete
Goran je gutao knedlu i trudio se biti strpljiv. Znao je da dječak samo pati i boji se. Svakim novim incidentom, međutim, osjećao je kako mu se strpljenje raspada kao stara fasada.
Kap koja je prelila čašu dogodila se kasno navečer. Filip je ušao za njim u sobu lica sjajnijeg od zvijezda, s flašom izbjeljivača u ruci. Bez riječi je iskipao tekućinu po krevetu i jastuku.
Oštar miris je ispunio sobu, a Goran je osjetio kako mu u grudima raste uragan.
Zašto si to napravio?
Filip je slegnuo ramenima, lice mu je bilo ledeno.
Hoću spavati s mamom. Ovdje ne možeš spavati! Mama će doći k meni! Ti, odj*** iz naše kuće! Odlazi!
Te riječi su ga pekle više nego ikoji udarac. Zapuhivao je u sebi, borio se da se ne slomi. Instinktivno je posegnuo za remenom s hlača i stisnuo ga u ruci da, to je bio stari način, onaj koji su još djedovi prenosili, ali nije ga mogao upotrijebiti. Šapnuo je:
Stvarno želiš da odem?
Filip je istoga trenutka jurnuo prema Luciji i zaronio u njen zagrljaj, dok je urlik pripadao i vjetru i dječjem strahu.
Mama! On hoće da me tuče! On je loš! Rekao sam ti!
Lucija ga je grčevito stisnula i na Gorana bacila pogled prepun žestine.
Gorane! Pa on je dijete! To je samo nestašluk! Svakom djetetu treba pažnja! Nikad neću dopustiti da dirneš mog sina! Samo ga probaj zvat ću policiju!
Goran se borio sa sobom, ruke su mu drhtale. U glavi mu je zvonilo: Nestašluk? A uništena odjeća, uništen laptop?
Odgojila si ga kao malog carevića procijedi kroz zube. Snažno je odolijevao porivu da digne remen. On više ovdje nije bio nitko.
Odjednom mu je bilo jasno; nema smisla. Zašto trpjeti protivljenje djeteta koje je spremno na sve, a majka sve prašta? Počeo je užurbano trpati svoje stvari u torbu, bez brige je li nešto ispeglano.
Sad sam ja krivac, a? progunđao je, ne gledajući je. Kad ti u kavu stavi Domestos, nemoj da čujem da se žališ!
Lucija ga je još uvijek držala na oku, lice joj je bilo iznenađeno, ali istovremeno tužno.
Gorane, kuda ideš? šapnula je. A što s nama?
Pomicao se prema vratima, a ona mu je stala na put.
Mi? Kakvi mi, Lucija? Zar ne vidiš što se događa? Tvoj mali radi sve da me otjera, ti mu sve praštaš. Nema smisla. Neće me prihvatiti. A ti gledaš samo njega.
Filip je iza nje stajao s pobjedničkim osmijehom, a u očima mu ni traga grižnji samo prkos i ljutnja.
Lucija je htjela nešto reći, ali tek je šutjela. Njene suze su govorile više od riječi.
Gorane, ajde, pričajmo mirno pokušala ga je dotaći.
On je odmaknuo ruku, stegnuo torbu, okrenuo joj leđa.
Nije nam suđeno! izgovori, gledajući je ravno u oči. Umoran sam od gledanja kako sve praštaš. Dovodiš me do ludila zbog dječačkih nestašluka. Praviš od njega sveca, a on zlostavlja sve oko sebe.
Glas mu je podrhtavao, pred očima su mu prolazile sve Filipove podlosti, koje je Lucija uvijek opravdavala.
Ona je stisnula usne, pokušavajući biti hrabra.
Ali, moj sin je uvijek na prvom mjestu! odbrusila je. Trebaš mu prići s ljubavlju, ne s kaznom! Boji se da ćeš mi ga oteti.
Njegov bi s kim trebao biti remen! plane Goran, bez zadrške. Žal za riječima stigla ga je dok su još visile u zraku.
Lucija se trzla kao da ju je ošinuo vjetar. Oči su joj zasjale suzama.
Goran nije čekao odgovor, prošao je pokraj nje, dotičući joj rame tek kao da plovi mimo bove. Jedino mu je bilo važno otići, prije nego što ga preplave osjećaji.
U hodniku ga je dočekala Marija, sklopljenih ruku. Hladan pogled, ali bez ljutnje više kao umorna riba, kojoj je dosta svega.
Oprostite, ali s vašom kćeri neće ići promrmlja Goran.
Marija nije rekla ništa, samo je klimnula i uzdahnula teško, kao da izdiše sve godine svog života.
Znam, i razumijem tiho odvrati. I meni je s razmaženim unukom teško. Vraćam se doma. Nek se kći snađe
U njezinom je glasu bila pomirenost, stara umorna Dalmatinka iz priča, kojoj je more već progutalo san.
Goran je zastao, htio je nešto reći, ali na kraju samo kimnu i nestao kroz vrata. U stubištu je bilo hladno, tek pokoji šaptavi glas sa susjednih katova. Izašao je van, osjetio svježinu zagrebačke noći, ali u prsima je još grmjela ciklona.
U stanu je Lucija sjela na stolac u hodniku, sakrila lice među dlanove, dok joj je u glavi još zvonio njegov glas. Filip je u sobi tiho jecao znao je da se nešto dogodilo, ali nije razumio što.
Marija je prohujala u svoju sobu i zatvorila vrata. U stanu je ostala tišina, kao napušteni maslinik pred buru.
Goran je lutao ulicom, ruku u džepovima dok ga je vjetar šibao uz Medvedgradsku.
Znao je da je učinio pravu stvar. Dječaku je bilo teško, gubio je oca, bio zbunjen. Ali gdje je granica između razmaženosti i pravih, bolnih osjećaja? Filip nije bio samo uplašen, činilo se da mu je cilj otjerati svakog koji bi mogao usrećiti majku.
Kao da me doživljava kao uljeza, i sada je pobijedio mislio je Goran grickajući usnu. U toj spoznaji bila je gorčina. Pokušavao je biti strpljiv, ljubazan, a dočekivale su ga samo pakosti s jedne strane i majčina vječna obrana s druge.
Zaustavio se kod tramvajske stanice pod neonskim svjetlom i sjetio se početka: susret u dućanu, prve večeri, toplih pogleda uz kolače. Sanjao je obitelj ali snovi su raspršeni kao jesenje lišće.
Sad je sve propalo, ne zbog velikih stvari, već zbog sitnih ratova dana i noći, zbog premale spremnosti na dogovor. Luciji je dijete bilo važnije od njih. Da je barem jednom zauzela stav…
Eto, nije nam suđeno pomisli, prelazeći preko zebre.
Te riječi su zvonile u njemu. Pokušavao je sam sebe uvjeriti da je to put za bolje sutra, da mu još predstoji susret s onom kojoj će vrijediti. No, glupo srce ga nije poslušalo; još je venulo za Lucijom, njenim osmijehom, glasom, trenucima kad su bili nasamo.
Zašao je u park. Drveće je šaptalo, svjetiljke su treperile, a Zagreb je disao kao da ništa od ovoga nije stvarno. Samo njemu je srce gorjelo, dok je kroz mrak šetao prema novoj stvarnosti.
Znao je: treba vremena. Vrijeme za zaborav, za novi život bez Lucije i njene sjene. Vrijeme da prihvati da i najsjajniji snovi pucaju oštricom stvarnosti. To boli. Ali to je život.
Duboko je udahnuo, izvadio mobitel. Valjalo je zvati Stipu, podijeliti te osjećaje, možda već sutra sjesti na pivo, pogledati neku utakmicu. Život je tekao dalje, iako je zvučalo kao san koji nikad nije trebao završiti.
