– Ivana, kamo si to tako našminkana? uzdahnula je Ljubica Grgić gledajući susjedu, čak se i podignula s klupe.
Izidora Ivančić podigla je obrvu, ali ni trepavicom nije zatreptala. Dostojanstveno je klimnula, pridržala šeširić i prošla pokraj nje. Objašnjavanja danas nema već kasni.
Ljubica je ostala zabezeknuta, jedva dišući, pratila susjedu pogledom.
Nevjerojatno! Štikle! I šeširić! I to Ivana?! Pa ona već pet godina ide samo do Konzuma na kraju ulice! Tamo ni papuče nisu štikle! Uvijek domaći ogrtač i šlapice, kad je toplo. Istina, ogrtači na Ivani uvijek kao saliveni, a pletenice uredno u frizuri. To se vidi da ju je mama odgajala strogo. Nikada rašupana iz kuće, a ni Ivanu nije štedjela. Koliko puta je Ljubica svoju raščupanu kosu stidljivo prebacila kad bi čula Ivanu kako viče na svoju kćer.
– Izidora! Što ti je to?! Sredi se odmah!
Čak joj je i ime smislila egzotično, da se ne ponavlja po susjedstvu. Nema romantike tu, čista računica.
– Neka je ime kao posjetnica. Moraš mu biti dorasla, dijete. To obavezuje.
Izidora je bila i više nego dorasla. Sve dok su je zvali samo imenima. Kad bi netko izvalio i prezime Izidora Ivančić, cijela ulica bi se hihotala naglas. Ko iz filma! Kad jednom promijeniš prezime nema više muke!
Mamina disciplina je bila uzorna, ali otac je bio, pa… s pivom bolji prijatelj nego s novčanikom. Već kad je Ivana imala dvije godine, mama spakira njegove stvari i doviđenja! Lakše je sama nego s čovjekom koji mijenja kunu za gemišt.
S bakom po tatinoj liniji, iako krv nije voda, Ivana i njena mama su živjele kao prave pajdašice.
– A što ću, svekrva mi zna kak joj je sin, a i ja njoj nisam stranac. Dijete nam je ono što nas veže. Tu nema moje i tvoje.
Baka je bila žena iz Zagorja, sve o travama znala, od maslačka radi salatu i od čička princezu. Na šibicu bi nataknula ribizl, pronašla dva čička i evo ti princeze u krinolini! Dok bi prala Ivaninu kosicu u čaju od koprive, umirivala bi je:
– Zasjat će tvoje pletenice, samo čekaj!
I stvarno. Do šestog razreda Ivana je narasla i pletenice su joj u dvorištu zavidjele sve curice.
– Još malo i carica ćeš biti! zadirkivala bi je Ljubica, gurajući slike iz povijesti pod nos.
Pletenice su joj donijele i ljubav nestašni susjed Stipe prvo joj je vukao kosu po klupi, a kasnije su mu drhtale ruke kad bi ih dotaknuo. Bio je zaljubljen do ušiju, ali nije znao reći.
– Hoćeš čekati dok se vratim iz vojske?
– Ne znam
– Ajde, budi dobra Ja te volim.
– Pusti, Stipe, molim te Daj mi malo vremena.
– Nemam ga! Reci sad: hoćeš čekati?
– Budem
Ivana nije voljela bacati velika obećanja, ali pisala je pisma Stipi i s vremenom shvatila da je ipak zaljubljena. Pisma to je jedno, a živjeti zajedno sasvim drugo.
Oženili su se brzo. Stipini roditelji su bili sumnjičavi ona, tako prava, dotjerana, ime čudno za njihove uši, haljina kao salivena. Pitala se svekrva je li ga stvarno čekala.
Godina, dvije, tri Ivana je završila fakultet, zaposlila se, a Stipe tražio sebe, s jednog posla na drugi. Na pitanja žene slagao je rukama:
– Ma, obrazovanje Tko to danas gleda? Svi zarađuju, nitko ne čita knjige. Mene pusti!
Ivana će šutjeti, pokušavajući održati mir. Ne ide problemi rastu kao gnjile tikve.
– Toliko je prošlo, a ona prazna. Sinko, možda je već prije nešto bilo, pa sad ne može imati djece?
Svekrva nije znala birati riječi.
Stipe isprva nije slušao. Pa ne ide djetence, svima nekad zapne. Ali, riječi su padale, jedna za drugom. I prva prigovaranja od muža:
– Hoćemo li ostati bez djece? Ako je bilo nešto, reci. Da ne mislim da je do mene?
Ivana je do tada mislia da je jaka. Srednja škola s odličnim, faks iz prve, pomagala svojoj mami, uvijek sve uredno, muž zadovoljan, svekrva zadovoljna bakinim kolačima. Sve može izdržati tako je mislila.
Ali nije. Lomi čovjeka štošta, ali najviše ono iz kuće.
Nije ni znala da je trudna. Povukla se u sebe, pripisivala vrtoglavicu živcima. Kome reći? Mama joj je uvijek govorila:
– Jesi ti njega? Ne mogu vjerovati!
Ali jednom, kad je to najviše trebala, jedna Ljubica Grgić bila je na pravom mjestu.
Izidora stiže do ulaza, dalje nije mogla. Ne želi vidjeti muževu facu, ne želi reći ni šta joj je liječnik tog dana upravo potvrdio trudna je.
Vijest joj i udarila i razveselila srce htjela bi pjevati i plakati istovremeno. Samo da je dan-dva prije saznala! Onda bi sve bilo lakše, a sada? Kome još prigovarati? Kriva bez krivnje
Ljubica je sjedila na svojoj klupi, njihala kolica sa sinom (konačno da muž nešto majstorski napravi).
– Ajde, sjedi, daj ispričaj što te muči! Ljubica je odmah nanjušila težak dan. I Ivani, koja inače ni rođenoj mami ne bi rekla što je muči, riječi su naprosto provalile iz nje.
– Ma, pravi je pašče! zagrmi Ljubica, ljuljajući kolica dok joj mali ne zaspi natrag. Pa doda: Nemoj brzati s odlukama. I za muže kažu svakakve stvari, ali moraš biti pametnija. Sad rodi heroja pa neka te samo probaju nešto prigovoriti! Znaš, malo krivnje u braku je zdravo kad poželiš galamiti, sjetiš se svojih grijeha pa staneš. Oprostiš, lakše ti je. Neće obida vječno trajati.
Ivani je već bilo lakše. Možda žena ima pravo što je bilo, bilo je, a dalje treba ići. Kad je Ivana napokon javila Stipi da je trudna, srce mu je omekšalo. Ona mu ipak nije spočitavala ništa dugo.
Sin joj se rodio Marko, nije bio baš najzdraviji. Srce operacija, pa još jedna. Ivana je danima bila u bolnici. Kod kuće, šaputanja, tračevi, svekrva se nije pojavljivala, muža je viđala rijetko.
Nevolja za nevoljom, tuga je tjerala Ivanu da ošiša pletenice do glave. Glava joj je odmah bila lakša!
Mama, kad je donijela juhu i sok u bolnicu, nije pitala ništa. Samo je zagrlila unuka i prekopala torbu sa slasticama. Sad nije trenutak. Neka se Marko oporavi. Što kažu doktori? to je bilo bitno.
Nakon iscrpnog liječenja, Ivana i sin nisu otišli kući, već k mami. Sa Stipom su se razišli mirno.
– Prošlo, Stipe, bilo i prošlo.
– Oprosti
– Hvala što si barem pošten.
– Mogu li viđati sina?
– Ti si mu tata. Ne bih branila.
Stipe je trajao tri godine. Potom je pronašao novu ženu i odselio u Dalmaciju. Ivanu druge sudbine nisu zadesile dom, sin, posao i mamine bolesti.
Posao je voljela u papirima i brojevima je nalazila mir. Marko joj je bio sve sunce, radost i briga bez kraja. Uz sve liječničke prognoze, Marko je stao na noge i doživio vjenčanje s veseljem. Ivana je cvjetala od sreće, pa je čak i Ljubica šaptala:
– Gledaj tebe, sve mame na sinovima svadbama suze, a ti cviće! Nije ti teško?
– Komu? pita Ivana Sinu?
– Pa kome drugom! Sad ga daješ!
– U dobre ruke. Ljubice, zar si zaboravila moj život? Sjeti se svoje svekrve, kako sam slušala poniženja Moja baka i mama su pjevale, veselile se međusobno u najgorim danima. A moja svekrva mi odmah zabranila toplinu samo Ivančice, nikako mama. Sad bih ja njoj sličila? Nema šanse! Ako je Marko izabrao tu curu, njemu živjeti. Ja ću se prilagoditi.
– Sad sam ja na redu učiti od tebe Nisam tako mudra. Pola sina nisam prihvatila, a frajera nema ni za lijek Moram popravljati stvari.
Vnuk pa unučica dani su bili puni. Markova supruga je pametno prigrlila Ivaninu pomoć, a toplina joj je vratila osjećaj nije sama, vremena je malo. Tko vodi unuka na nogomet, tko unučicu na ballet, more, putovanja život je išao.
S vremenom, unuci raspršeni po fakultetima po cijeloj Hrvatskoj, Marko i žena sele na more, kupili su mali, slatki apartmančić blizu Rovinja.
– Mama, pođi s nama! Kako ćeš sama ostati?
Ivani je trebalo vremena, ali ipak je rekla ne.
– Ne sad, kasnije možda. Sad vi uživajte, sami ste sebi najbolji. Treći je uvijek višak.
– Mama!
– Ne mamkaj mi! Znam bolje. Još ćeš mi zahvaljivati. Imam svoj posao, prijatelje, Ljubicu, doći ću vam u goste. Tako je bolje, vjeruj mi.
Čim je sin otišao tuga. Ljubica ju pohvata na klupi:
– Jadno, Ljubice, dosadno je Kao da sam u velikoj praznoj sobi. Vičem a nema nikog da me čuje
– Nemoj vikati, idi k njima.
– Neću biti nikom na teret. Odem tamo, sjednem, polegnem i više ne ustanem. Znaš moju snahu, ne bi mi dala metlu dići. Djeca velika, čemu? Vrijeme ubijati, mjesečariti? To znam, ali treba li?
Ljubica je iz svoje kuće bježala na klupu. Znaju svi kad doma trza, ona šuti, samo kratko doda:
– Zaposli se nečim.
– Čime, Ljubice?
– O čem si sanjala kad nisi imala vremena ni za što?
– O tome da naučim plesati tango
– I što čekaš?
– Ma kakav meni tango s mojih godina?
– Ne budi smiješna! Još ti pjesak nije iscurio iz pješčanog sata! Naveži se i idi dok nije kasno. Bar ćeš imati što pamtiti.
Ivana je uzela savjet ozbiljno: pa što, zašto ne? Nije bilo teško pronaći plesnu školu ali, upitnik, ona se bojala ući. Mrštila se pred izlogom, gledala kako lijepe, zgodne mladosti kližu po podu, a ona rastopila se od tuge kad je sin otišao, tjelesno propala, kosa osijedila.
Na povratku doma zastane pred frizerskim salonom dosta, vrijeme za promjenu!
Sutradan odlučno uđe i u plesnu školu, bez premišljanja. I vidi čuda postoji i grupa za nas malo starije, i svi su zaljubljeni u tango!
Tu upozna Aleksandra Petrovića, gospodina uglađenog, pristojnog, jednostavnog. Ništa ne govori o sebi, ali sluša kao najbolji psiholog. Ivana mu ispriča i o Marku i o unucima, pa čak i o Stipi.
– A vi, Sandi, nikad ni riječ o sebi?
– Nisam navikao, posao mi to nije dopuštao. Dobroga nije mnogo, loše ne volim spominjati. Hoćete da vam pričam o kćeri?
– Baš bih voljela!
Ivana je ostala zadivljena koliki čovjek može pretrpjeti, a da ne klone? On je imao težak život: prvi brak nije uspio, drugi sa Galom bio je pravo svjetlo, ali je prerano izgubio.
– I nisam tražio dalje, nisam htio da mala ima maćehu. Zar da nije njezina prava obitelj? Danas je ona liječnica kirurg u KBC-u Osijek, muž joj je kolega. Dvoje unuka moji mali genijalci. Stariji je već na FER-u, mlađi će ove godine položiti državnu maturu.
– Predivno
I tako iz dana u dan postali su par. Na prvom plesu pred publikom, Aleksandar joj šapuće:
– Samo hrabro! Ti to možeš!
Godinu kasnije Aleksandar zaprosi Ivanu.
– Jesi li lud? Raspisivati se što sad, mladi smo? Djeca, unuci što će reći?
– Pitao sam pa znam svi podržavaju.
– Nisi valjda
– Pisao sam, zvao ih, svi su pozvani na svadbu.
– Koju svadbu, pobogu, Sandi!
– A zašto ne?
– Jer… Ivana šapne ljudi će pričati
– Baš nas briga. Tko nam može zabraniti sreću? Više od pola života je prošlo. A kome se još trebamo opravdavati?
Mjesec dana poslije, Ljubica u svečanoj haljini i u štiklama što ih je zaboravila nositi, pogleda Ivanu koja blista od sreće, na njihove i Aleksandrove klince koji se smješkaju za obitelji fotografiju, pa prošapće prijateljici:
– Ivana Petrović! Zvuči fantastično! Hajde, koja je to plesna škola? Ja hoću naučiti tango.
– Pa ti si govorila da to nije za tebe!
– Ah, što sam sve ja govorila Loše je biti sam, dok si okružen svojima, a nitko te ne vidi i ne treba. Onda se ražališ i na vlastite. A važno je, zapravo, biti sretan. Ako ljudi oko tebe vide da si dobro, i oni su mirni. Nisam sigurna da će meni obitelj tako navijati, ali želim pokušati. Ako ne nađem svojega Sandija, bar ću naučiti plesati i imati što pričati ionako imam samo nekoliko mjeseci.
– Zašto?
– Nisam rekla? Uskoro mi stiže još jedan unuk.
– Nemoguće!
– Eto, vidjet ćeš starci se nikad ne odmore! Pa kad mogu oni, možemo i mi!
Ivana će odmahnuti glavom i polegnuti dlan na Ljubičina usta:
– Tango, Ljubice, tango! Vrijeme je!
