Točka bez povratka
Ilijana, kamo ideš? Ivan je stajao na hodniku vlaka, držeći vrata kupea. Glas mu je bio blag, gotovo nježan. Upravo toga tona Ilijana je naučila plašiti se kroz dvadeset godina. Još nismo završili razgovor.
U WC, Ivane odgovorila sam, ne okrećući se.
U WC s torbom?
Zastala sam. Vlak se lagano ljuljao, kotači su treskali po tračnicama, a iza prozora prolazila je borova šuma, tamna i ravnodušna.
Da, s torbom odgovorila sam i krenula dalje.
Ilijana, sad je u njegovom glasu bila ona posebna nijansa, koju sam nekad u sebi zvala gušterskom. Nije bila ljutnja, nego nešto gore mirno uvjerenje da ću se ionako vratiti, poslušati. Mama nas čeka. Idemo kod mame, sjećaš se?
Sjećam se, Ivane.
Došla sam do kraja vagona, zaključala se u maleni WC i dugo stajala naslonjena leđima na hladna vrata. Vlak Zagreb Rijeka vozio je već četvrti sat. Kroz uski prozorić na zidu, vani je padala noć. Siječanj.
U torbi je bilo sve što sam ponijela sa sobom: osobna, radna knjižica, slika roditelja, mala hrpica kuna što sam polako štedjela zadnjih pola godine, skrivene u kutiji za cipele ispod zimskih čizama. Ivan tamo nikad nije gledao. On, uopće, nigdje nije gledao, jer čemu bi, kad sam ja uvijek bila tu.
Izvadila sam mobitel, stari Vivax s napuknutim ekranom, i gledala u njega. Onda sam otvorila stražnji poklopac, izvadila SIM-karticu. Mali, zlatni pravokutnik. Dvadeset godina poziva, poruka, Ivana, njegove majke, Marije. Ilijana, kupi svježi sir. Ilijana, zašto se ne javljaš? Ilijana, znaš da bez nas ne možeš.
Prelomila sam karticu napola. Pa još jednom. Bacila ju u kantu ispod umivaonika.
Ruke su mi malo drhtale. Čudno, jer iznutra nisam osjećala ništa posebno. Samo tišinu.
Umila sam lice hladnom vodom, pogledala se u ogledalu. Četrdeset osam. Tamna kosa s prvim pramenovima sijedih uz sljepoočnice, kojih nisam bojila godinama, jer je Marija znala reći: Nema smisla nećeš biti mlađa. Sive oči. Malo spušteni kutovi usana. Lice žene koja je umorna.
Vratila sam se u hodnik, prošla mimo svog kupea i ne zastajući, sjela u susjedni vagon.
Tamo je bilo prazno mjesto uz prozor. Sjela sam, stavila torbu na krilo i gledala u mrak.
Dvadestak minuta kasnije prošao je Ivan hodnikom. Pogledavao prema WC-u, ne prema meni. Malo sam se sagnula iza naslona. Nije me primijetio. Prošao ponovno, lice mu je bilo nezadovoljno i napeto, kao uvijek kad stvari ne idu po njegovu.
Gledala sam mu u leđa i pitala se nakon dvadeset godina još uvijek nisam znala je li me uopće želio, ili se samo navikao imati me. Da spremam, perem, radim kao knjigovođa u građevinskoj firmi, donosim novac, šutim kad treba šutjeti, pristajem kad treba pristati. Neslužbena supruga. Zvuči moderno, ali znači nema prava, samo obaveze.
Marija se pojavila od prvog dana; sedamdesetpetogodišnja žena oštra pogleda i tihog glasa, koji je svaku riječ mogao pretvoriti u prigovor. Ilijana, presolila si ručak. Ilijana, Ivan kaže da kasniš s posla. Ilijana, nemaš djece, valjda znaš da ti je obitelj najvažnija.
Nikad joj nisam odgovorila grubo. Rijetko sam uopće odgovarala.
Vlak se približavao Rijeci. Gledala sam u prozor i razmišljala kako u tom gradu nemam nikog; nikad nisam bila tamo, znam samo da ima more. Hladno, zimsko, jadransko.
To mi je bilo sasvim dovoljno.
Na peronu sam izašla među prvima, zgrabila torbu i krenula prema zgradi kolodvora, ne osvrćući se. Zima je stezala obraze, mirisalo je po ribi, nafte i još nečemu slanom, oštrom. Udahnula sam, zaključila da mi taj miris odgovara.
U čekaonici sam pronašla oglasnu ploču, staromodnu, s raznobojnim papirićima. Iznajmljuje se soba, povoljno. Zapisala sam dva broja u bilježnicu, kupila od postarije gospođe čaj u staklenoj čaši i topli pirog s kupusom, pojela stojeći uz zid i osjetila kako mi je barem malo toplije.
Prvi poziv nije polučio ništa stan se iznajmljuje samo na dulje mjesece, s velikom kaparom. Drugi je bio bolji. Stariji muški glas, malo promukao.
Garsonjera, velite? upitah. Daleko od centra?
Kakav centar, nasmijao se glas deset minuta od Korza, mala ali topla. S peći sam uvik na ti. Ja sam doma.
Vlasnik se zvao Nikola Radić, ali odmah je rekao neka ga zovem barba Nikica. Nizak, stasit, bijele kose i dobroćudnog izraza lica, kakvo imaju ljudi koje sitnice više ne mogu naljutiti. Šezdeset sedam godina, rekao je poslije, dok smo pili čaj u prizemlju i raspitivao se otkud sam i na koliko dolazim.
Na dulje, rekla sam.
Kimnuo je, ne pitajući više.
Posao?
Još nemam. Naći ću.
Ja sam pekar izjavio je jednostavno. Mala pekarna, vlasništvo moje. Topli kruh. Nije marketinški naziv tako ispalo. Trebam pomoć. Ustaje se rano, u četiri. Platit ću malo, ali stan ćemo računati u dogovoru. Znate li raditi rukama?
Gledala sam u svoje ruke. Dvadeset godina računovodstva, ali prije toga s mamom u kuhinji; pitala sam pite, pekla kolače, kiselila krastavce. Ruke su sve to upamtili.
Znam, rekla sam.
Garsonjera je bila baš kakvu je opisao mala i topla. Niski ukošeni stropovi, jedan okrugli prozor prema ulici, drugi uzak prema dvorištu. Drveni pod pokriven šarenim štepom. Željezni krevet s debelim jorganom. Polica s tri knjige. Mali stolić uz prozor.
Stavila sam torbu na krevet i dugo sjedila, gledajući u prozor na tamnu ulicu.
Mobitel nije zvonio. Sada i nije više mogao. SIM-kartica je ostala negdje između Zagreba i Rijeke, putujući u ništa.
To je bila najtiša tišina u dvadeset godina.
Prvi radni dan počeo je u pola četiri. Barba Nikica je pokucao kratko i poslovno, ništa kao Ivan, koji me budio s prigovorom, pitanjem hoćeš li ti ustat ili nećeš?. Samo kucne i gotovo.
Pekarnica je bila u prizemlju, mali, razigrani prostor s dvije peći, dugim stolom i onim mirisom koji ne znam opisati. Kvasac, vanilija, cimet, i još nešto živo i toplo.
Ovako, rekao je barba Nikica vežući pregaču. Ja umijesim tijesto, vi gledajte. Poslije ćete pomoći kod oblikovanja. Gledajte dobro, ne volim ponavljat. Ne zato što sam zločest, nego kad ponavljaš, ljudi misle da ništa ne shvaćaju i nervozni su.
Gledala sam. Poslije pomogla. Ruke su radile same od sebe, glava je tek uhvatila ritam.
U šest su prve štruce izašle iz peći. Barba Nikica je prelomio jednu napola, bez noža, i dao mi polovicu.
Jedite rekao je. Topli kruh s putrom, to prvo u zoru.
Jela sam, opečući ruke, misleći kako godinama nisam jela nešto toplo bez bojazni, bez iščekivanja kad će Ivan ući i reći nešto, bilo što. Možda nikad nisam.
Barba Nikica bio je čovjek od malo riječi, ali nije šutio. Govorio bi kad bi trebalo, šutio kad ne. I to mi je bilo neobično Ivan je uvijek ispunjavao tišinu. Nije podnosio tišinu. Možda je u tišini čuo nešto što nije htio čuti.
Prvi tjedan naučila sam kako se mijesi raženi kruh, kako rade makovnjače, kako se prave kremaste štrudle. Prsti bi boljeli navečer, leđa bolila, ali ta iscrpljenost bila je poštenija od one stare, prazne. Ovo je bio umor nekog tko je nešto stvarno napravio.
Navečer bih sjedila uz prozor. Zima je u Rijeci bila vlažna, kišovita, često bi padala sitna kiša pomiješana sa snijegom. Onda bih kupila novu SIM-karticu pod drugim brojem, nazvala sestru u Osijek, kratko rekla da sam otišla, da je sve dobro, zamolila neka nikome ne govori gdje sam. Vrijeme ti je već bilo rekla je, ne pitavši više.
Tvrtka samog sebe prvi sam put doživjela u kafiću Kod svjetionika. Maleni lokal uz rivu, gdje bih znala nakon smjene popiti kavu. On je sjedio uz prozor s čajem, čitao neku istrošenu knjigu. Nije gledao ni okolo, ni mene. Samo je čitao.
Upoznali smo se tri dana poslije. Sjedila sam bez mjesta, zadnje je bilo slobodno kod njega. Pitala mogu li. Rekao je naravno i maknuo svoju jaknu.
Niste odavde? upitao je, nakon desetak minuta, dok sam grijala ruke na šalici.
Ne. Nedavno sam stigla.
Rijeku rijetko tko bira svjesno, konstatirao je smireno. Obično ih nekako donese.
Meni je tako donijelo, složila sam se.
Naslućeno je osmijehnuo. Bez gestikulacije.
Tomislav predstavio se.
Ilijana.
Lijepo ime. Danas rijetko.
Staromodno, ispravila sam ga.
Neka.
Radio je kao restaurator. Popravljao je stari namještaj što su ljudi htjeli spasiti, donosili sa tavana, iz zapuštenih kuća. Popravljao, obnavljao, vraćao život. Radionica mu je bila na rubu grada, u staroj kamenoj zgradi.
Zanimljiv posao, rekla sam.
Strpljiv, ispravio je. To je najvažnije. Ne smiješ žuriti. Jer što želiš spasiti, možeš slomiti žurbom.
Pomislila sam kako to vrijedi i za život. Ali nisam to izrekla. Ne zbog straha, nego još nisam bila navikla izreći naglas ono što mislim.
Nekoliko puta smo se susretali ponovno u Kod svjetionika, slučajno. On mi je jednom došao u pekarnicu po kruh, barba Nikica rekao: O, Tomislave, ovo je Ilijana, moja nova pomoćnica. Samo je kimnuo i rekao, poznajemo se.
Barba Nikica na to ništa nije rekao, uzeo novac i izdao račun.
U veljači je postalo malo toplije. Ne uistinu toplo, ali više nije letila koža s lica kad si vani par minuta. Kupila sam čizme u maloj trgovini u Ulici ribe i ujutro, nakon smjene, šetala do mora. Jadran zimi je drugačiji. Ne ljubazan, ne turistički. Siv, žestok, s bijelim vrhovima valova i vjetrom koji para do kosti. Stajala sam na obali i gledala te valove, misleći kako mi to baš treba. Ne mir, ne mirna luka nego to, pošteno i neuljepšano.
Ponekad bih se sjetila Ivana. Ne s tugom. Više kao dok dugo čekaš autobus koji ne dolazi, pa ti jave da su ukinuli liniju. Nije tuga. Samo shvatiš da si izgubila vrijeme.
Sjetila sam se i početka: imala sam dvadeset osam. On je djelovao pouzdano. Smireno. Znao je reći prave stvari u pravom trenutku. Pametna si, ti sve shvaćaš, nisi kao ostale. Sada znam da takve rečenice nisu nikad skroz istina, ali tada su zvučale kao da jesu.
Marija se doselila mjesec dana nakon našeg prvog susreta samo da bude kratko pa ostala. Ivanu to nije bio problem. Njemu, zapravo, ništa nije bio problem on ih nije ni vidio. Pretjeruješ. Mama samo brine. Preosjetljiva si.
Godinu dana poslije skužila sam da živim tuđi život. Ne jer je stan bio njegov, nego jer su pravila diktirali drugi, a Ivan bio sudac uvijek s istom presudom.
Nisam odlazila jer nisam znala kamo. Nisam imala ništa svoje. Kad bih i pokušala otići, on se razboli. Ili majka. Ili nešto na poslu. Ili bi rekao, nemaš kamo, bez mene ćeš propasti, ne znaš sama. I povjerovala bih. Ne jer sam bila glupa, nego jer su mi to dovoljno dugo govorili.
Takva psihologija kontrole je jednostavna, ali zbog toga ništa lakša. Malo po malo, iz godine u godinu. Bez vike, bez teških riječi. Pod egidom ja znam što ti treba.
U garsonjeri sam našla među starim knjigama malu zbirku poezije, bez korica. Čitala navečer, i ostala mi je rečenica: Mislila sam da si svjetionik, ispalo si magla. Nije pisalo tko je autor, ali sam je zapisala u novu bilježnicu što sam kupila u Rijeci.
Zapisivala sam i recepte od barbe Nikice, riječi koje mi se svide, ponekad samo zapažanja: Danas je more bilo gotovo zeleno. Galeb je letio s nečim narančastim u kljunu. Prije nisam ništa zapisivala; Ivan je jednom našao moj stari dnevnik i pročitao ga. Onda dugo, blago i razumijevajuće govorio da previše razmišljam o izmišljenom.
Od tada nisam više pisala.
Sad jesam.
U ožujku me barba Nikica počeo učiti razvaljivati lisnato tijesto. Valjalo je biti strpljiv, precizan, pustiti ga da odmori između vaga.
Vidite? rekao bi, gledajući me Tu ne pritišćite. Tijesto hoće samo ići. Nemojte forsirati.
Ne treba forsirati, ponovila sam.
Upravo. Dobro tijesto ne voli silu.
Nas mijeh je prvi put nasmijao iskreno. Barba Nikica s oduševljenjem.
Sad ste svoja, rekao je.
Svoja?
Ona koju ste sigurno bili nekad prije svega ovoga.
Nisam pitala na što misli. Niti je objašnjavao.
Sredinom ožujka sam susrela Tomislava na tržnici. Kupovao je alate na tezgi. Kupila sam ribu, vraćala se. Sudarili smo se rame o rame.
O, koliko dugo se nismo vidjeli?
Tri tjedna, vjerojatno.
Riba vam bježi.
Pogledala sam dolje: iz vrećice je kapalo. Nasmijala sam se. On isto.
Kava? upitao je tu iza ima mali kafić. Ne Kod svjetionika, tamo je gužva.
Sjeli smo u kafić bez reklame. Pili kavu, pričali ni o čemu. O ribarnici, dugoj zimi, otkud je on.
Iz okoline Splita, rekao je. Doselio prije deset godina. Mislio ostati samo godinu. Ostao.
Zašto?
More, valjda. I ljudi su drukčiji. Ovdje ne glume da im je dobro, kad nije.
I meni to odgovara, rekla sam.
Nisam mu pričala o Zagrebu, dvadeset godina, o Ivanu. Nije pitao. Ni to mi nije bilo navika Ivan je uvijek morao znati sve. Briga je to bio, zapravo kontrola.
U travnju se dogodilo ono čega sam se bojala, ali sam bila spremna.
Vraćala sam se s jutarnje šetnje uz obalu, kad sam pred svojom kućom ugledala nekoga. Stajao je leđima, u sivoj jakni s mobitelom u ruci. Nešto u tom kako je držao ramena odmah sam prepoznala.
Stala sam.
Okrenuo se.
Ilijana, rekao je Ivan.
Glas umoran i uvrijeđen. Kao uvijek kad ne ide po njegovu.
Kako si me našao, rekoh. Ne pitanje, suha konstacija.
Nije važno. Prišao je korak bliže. Nestala si. Samo otišla. Mama nije spavala noćima.
Otišla sam, Ivane.
Kuda, zašto? Jesi li poludjela? Imamo dom, život.
Vi imate život, rekla sam mirno. Ja ovdje imam drugi.
Pogledao je kuću, ulicu, moje čizme prepune pijeska.
Ovdje? ton mu je bio podsmješljive nijanse U ovoj rupi? Pomoćnica si u pekari, Ilijana. Ti si knjigovođa s dvadeset godina staža.
Sviđa mi se pekara.
Nije ozbiljno. Opet je prišao bliže. Idemo doma. Razgovarat ćemo. Samo si iscrpljena.
Ne.
Riječ je izašla kratko, čvrsto. I sama sam se iznenadila.
Ne shvaćaš. Imam tvoje papire. Neke dokumente s posla, znaš da si ih potpisila bez čitanja. Ako treba, mogu ti napraviti problema.
Ispod mekog glasa, uvijek ta ista ucjena. Prije bi me srušila na pod i natjerala me na isprike. Dvadeset godina isprike, objašnjenja, korak unazad.
Koje dokumente, Ivane? upitala sam mirno. Govoriš o onim izlaznim računima iz prosinca? Potpisala sam ih kao ovlaštena knjigovođa. Ako imaš prigovora na te papire, imaš ih prema firmi, ne osobno prema meni. To nisu iste stvari.
Zašutio je.
Pametna si postala, rekao je, kao optužbu.
Oduvijek sam bila, Ivane. Ti to nisi primijetio.
Procvilila je vrata vanjskog dvorišta. Nisam odmah pogledala, tek po glasu shvatila da je to Tomislav.
Ilijana, pita barba Nikica hoćete li danas popodne doći? Imamo narudžbu.
Tomislav je stao uz mene, ne između, ali dovoljno da jasno pokaže da je prisutan. Smireno, bez prijetnje. Samo je stajao.
Ivan ga pogleda.
Tko ste vi? upita mene.
Tomislav rekoh. Živi blizu.
Dobro, Ivan opet prema meni Ozbiljno, mama je loše. Znaš koliko te voli.
Zadihala sam. Znam koliko me Marija voli, kao kamen vezan za nogu.
Sigurna sam da će gospođa Marija preživjeti, rekla sam. Ima tebe.
Ilijana.
Moram ići, Ivane.
Čekaj. Uhvatih me za rukav. Ne grubo, samo primio.
Molim vas, pustite ruku, rekao je Tomislav. Tiho, ali dovoljno.
Ivan ga pogleda. Pauza.
Tko ste vi uopće? upita Ivana.
Samo čovjek koji stoji ovdje. Dovoljno.
Ivan je pustio. Pogledao me. U pogledu nešto što prije nisam primjećivala zbunjenost. Ne zna što kad njegova uobičajena taktika ne prolazi.
Požalit ćeš, promrmlja.
Možda, odgovorim. Ali to je moj problem.
Prošla sam pokraj njega do vrata dvorišta. Polako, bez okretanja.
Nekoliko minuta poslije, gledajući kroz prozor, vidjela sam ga kako odlazi niz ulicu prema tramvajskoj stanici. Uspravan, stisnutih ramena. Promatrala sam ga i pomislila kako bi me ovaj razgovor još prošle godine koštao dana suza, neprospavanih noći, preispitivanja svega što napravim krivo. Sada je ostalo samo olakšanje i umor.
Tomislav je došao nakon pola sata.
Uđite rekla sam.
Pogledao je sobu, sjeo na jedinu stolicu uz stol.
Sve u redu? pita.
Uglavnom. Hvala.
Nisam ništa posebno napravio.
Stali ste uz mene. Dosta.
Pauza.
Misliš li da će se vratiti? pita.
Sumnjam. Ne podnosi kad nema kontrolu. Kad rezultat nije po njegovom, povuće se, prebacit će se na drukčiju metu. Još godina života i mama koja može pronaći novu prigodnu kandidatkinju.
Cinično.
Realno. Čaja?
Može.
Šutjeli smo uz čaj. Stara breza je lagano njihala grane. Meni je odgovaralo to kako Tomislav može šutjeti ne puni tišinu besmislenim riječima.
Dugo iz Zagreba? pita.
Zbunim se.
Barba Nikica je spomenuo, kaže. Ako ne želiš, ne odgovaraj.
Tri mjeseca. Otišla u siječnju.
Nije lagano vrijeme za selidbu.
Ispalo najbolje. Zima ne glumi toplinu.
Kimnuo je, kao da je to najlogičnije.
Žališ li što si otišla?
Razmislila sam.
Žalim što nisam prije. Ostalo nema smisla vagati.
Ima smisla blago će. Samo to moraš lagano, kao staru vitrinu. Ne slamaj što još drži. Ne drži se onog što više ne treba.
Struka?
Zasmijao se iskreno.
Sljedeće jutro barba Nikica je bio potpuno svoj.
Tijesto za sutrašnje muffine već je u frižideru. Kako ste danas?
Dobro.
Dobro. Tomislav je sinoć rekao da je okej.
Zvao vas?
Došao osobno. Takav je. Rekao malo, dosta.
Šutke sam prešla na tijesto.
U travnju je Rijeka postala drugačija dani duži, more još hladno ali nekad veću modro, kao pravi Jadran za sunčanog dana. Na rivi su se pojavili prvi turisti; domaći ih zovu ranim pticama, od milja i poluironično.
Počela sam peći navečer kod kuće, za sebe. Probala ponovno mamim recept za pitu od jabuka što sam radila davno isprva tvrda, drugi put bolja, treći put gotovo savršena.
Dala sam barba Nikici.
Dobro je, rekao je. Daj manje šećera, jabuke su same slatke. Koru dodaj drugi put.
Recept od mame.
Mame znaju najbolje. Ali cimet ne škodi.
Na kraju travnja Tomislav je došao u pekaru, ne po kruh, nego tek tako. Stao uz izlog, do mene.
Ilijana, želite pogledati radionicu? Imam sada zanimljivi kredenc, iz doba Austro-Ugarske, našli ga na tavanu jedne kuće.
Rado.
Subotom smo išli cijelim gradom pješice, jer je barba Nikica dao slobodan dan. Radionica stara kamena kuća s teškim hrastovim vratima. Unutra miris drveta, laka, nečeg gorkastog terpentina. Svuda komadići namještaja stolovi bez nogu, stolice bez navlake, škrinja s izvađenim ladicama.
Kredenc je stajao u kutu masivan, tamnog drva, s rezbarijama po rubovima. Dio rezbarije bio oštećen, lak skinut.
Eto, možete zamisliti kakav je bio?
Gledala sam ga i zamišljala. Unatoč trošnosti, prepoznaješ dostojanstvo. Omjeri su točni, noge stilske, vrata ravna, ne nagnuta.
Koliko treba za popravak?
Tri mjeseca, ako ne forsiraš. Drvo je dobro, stari hrast. Ne trune, samo se oguli. Ako pažljivo skineš površinu, ispod je gotovo novo.
Gotovo novo.
Nikad više onako novo, ali barem pravo.
Prešla sam prstima po rubu. Drvo je čak i hladno bilo toplo pod rukom.
Vratili smo se u Kod svjetionika, pili čaj navečer. On je pričao o drugim kredencima što su mu došli pod ruke. Jednostavno, bez uljepšavanja. Meni se svidjelo koliko voli to što radi.
Voljela si ti knjigovodstvo? pitao je iznenada.
Zbunila sam se. Nitko me to nije pitao.
Bila sam dobra, rekla sam. Ali ljubav… valjda ne. Bio je to samo posao za koji sam znala. Nije isto.
Nije, složio se.
A ovdje… zastala sam. Ovdje svako jutro ustajem u četiri i ne razmišljam koliko je sati. Samo ustanem.
E, to je to, kaže on.
Što to?
Ono što ti je pravo. Kad nisi ni svjestan vremena.
Gledala sam u more, tamno i zaključila da je možda to. Ne znam pravo ime, ne žurim se imenovati. Samo dobro.
U svibnju sam išla sestri Jeleni u Osijek. Prvi put nakon tri mjeseca. Mlađa pet godina, muž i dvije odrasle kćeri. Dočekala me na peronu, zagrlila jako.
Smršavila si, rekla je.
Radim fizički.
Dobro izgledaš, desetljeće mlađe.
Ne pretjeruj.
Ne pretjerujem. Oči ti drukčije.
Kako, drukčije?
Žive, jednostavno.
Nakon tog, vraćajući se vlakom, gledala sam noć kroz prozor i razmišljala o tome. Žive oči. Prije su bile drugačije. Ne mogu se sjetiti kada sam to izgubila. Malo po malo, kao da iz posude kaplje voda. I odjednom je prazna.
Sad se opet puni. Polako, ali iskreno.
Krajem svibnja Ivan se nije pojavio. Ni lipanj. Nisam ga čekala, ali bih se ponekad trzala kad vidim muškarca u sličnoj jakni. To je brzo prolazilo. Tijelo ponekad dulje pamti nego glava.
Barba Nikica je u lipnju proširio asortiman. Počeli smo raditi medenjake i riblje piroge po njegovu receptu. Sada sam ja vodila obračune s dobavljačima. Dobro mi je došla knjigovodstvena logika, ali za razliku od nekad sad mi je bilo drago. Rad je bio moj, ne tuđi.
Znaš da si nezamjenjiva? rekao je jednom barba Nikica, kad sam završila kvartalni obračun.
Nitko nije nezamjenjiv.
Teoretski. Ali ovakvu pomoćnicu još nisam imao.
Život je svakakav, rekla sam.
Upravo.
Tomislav sada gotovo svaki tjedan navrati u pekaru. Nekad poslije zatvaranja lagano prošetamo rivom. Bez dogovora, spontano. Pričamo o svemu i ničemu. On o novim kredencima; ja o kolaču koji mi ne uspjeva. Katkad šutimo. Idemo jedno uz drugo po mokrom pijesku. Navikavam se na njega, ne naglo, samo puštam da bude. Kad je tu, bude mi lakše, ne moram vagati svaku riječ. Njegova šutnja je kao komad neutralne zemlje na kojem mirno stojim.
Jednom, u srpnju, pitala sam:
Tomislave, jesi li bio u braku?
Šutio je gledajući more.
Jesam rekao je. Davno. Rastali smo se prije dvanaest godina. U miru. Postali različiti ljudi, kojima ne treba isti dom.
To se dogodi.
Dogodi. I danas se nađemo, popričamo. Ona u Splitu, dobro joj je. Drago mi.
Dobro kad je tako.
A ti?
Nisam bila. Neslužbeni brak. Dvadeset godina.
Prvi put sam to izrekla naglas pred njim. Bez objašnjenja, sam podatak.
Dugo.
Dugo.
Nismo više taj dan o tome.
Kolovoz u Rijeci je bio krasan. Ni vruće ni hladno. More se zagrijalo, usudila sam se prvi put okupati krajem srpnja, nedaleko od obale. Voda je bila solju oštra, smijala sam se glasno.
Barba Nikica je promatrao s rive. Pravila se da ne vidi, ali kasnije, kad sam cijedila kosu, rekao:
More liječi, ali nikome ništa ne obeća.
To mi i treba, rekla sam.
Pita od jabuka i cimeta postala je moja. Pekla sam je svaki tjedan, nedjeljom. Barba Nikica rekao je da ju najprije prodamo. Bila sam malo ponosna, dječje, bez prijetvornosti.
Prve nedjelje u kolovozu pozvala sam Tomislava na čaj prvi put u svoju sobicu. Donio je mali zamotuljak okvir za sliku, drveni, s elegantnom rezbarijom. Stari, obnovljeni.
Negdje će ti dobro pristajati.
Hvala. Stavit ću more. Slikala sam u ožujku, kad je bilo sivo. Tada mi je to odgovaralo.
More sivo?
Pošteno.
Gledao je okvir, kimnuo.
Pristaje.
Sjedili smo za stolićem kraj prozora. Pita još vruća. Krošnje trešanja lelujale su na ljetnom vjetru. Ulila sam čaj, miris jabuka i cimeta miješao se s mirisom drva.
Tomislave, je li vam ovdje tijesno?
Pogledao je mansardu.
Ne. Ovdje je lijepo. Po mjeri.
Po mjeri?
Nekima treba puno prostora. Nekima treba baš ovakav komad. Pravo mjesto.
Shvatila sam da ne govori samo o sobi.
Mislila sam da mi treba puno velika stan, sigurnost, sve po redu. Sad vidim da trebam ovo. Klimnula sam prozoru, luci, koja se nazirala među krovovima. I posao koji miriše na kruh.
To je mnogo.
Jest.
Narezala sam mu pitu. Probao je.
Dobra je, rekao je.
Barba Nikica naučio je s cimetom.
Mudrac.
Šutjeli smo. Nešto je šušnulo vani, galeb ili vjetar. Danas je more bilo vjerojatno modro, nisam ga vidjela odavde, ali mirisalo je solju kroz prozor.
Ilijana, smijem li navratiti ponekad? Bez razloga.
Podigla sam pogled. Gledao me kao uvijek ne očekujući ništa naročito, samo pitajući.
Naravno.
Dobro.
Uzeo je još komad pite. Ja sam dolila čaj.
Strah me bilo, rekla sam, a ni sama ne znam zašto. Zbog Ivana, zbog travnja, zbog one pri kapiji.
On nije pitao na što mislim. Sam je znao.
A sada?
Gledala sam kroz prozor. Breza je njihala grane. Tamo daleko, trajekt je tužio prema pučini.
A sada… malo sam zastala Ne znam. Ali pita je ispala kako treba.
Nije ništa odgovorio. Samo kimnuo.
Sjedili smo tako, u tišini mansarde, uz čaj i pitu s jabukama i cimetom. Negdje iza krovova, trešanja i ulica bilo je more, hladno i istinito, koje ništa nije obećavalo, ali nije nigdje nestajalo.
