Prosidba po rasporedu
Lana je sjedila za radnim stolom, skroz zadubljena u posao. Ispred nje se nalazila poveća hrpa papira izvještaji, računi, otpremnice. Pažljivo ih je slagala u fascikle, provjeravala brojeve, zapisivala bilješke u bilježnicu. U uredu je bilo tiho, čulo se tek povremeno pretih razgovor iz susjednog prostora i tipkanje po tipkovnici. Sunčeve zrake probijale su se kroz rolete, crtajući jasne pruge svjetla po stolu.
Iznenada je zazvonio mobitel. Lana je zastala, trznuvši se od iznenađenja, odmaknuvši pogled s papira. Na ekranu je pisalo Mama. Na trenutak je oklijevala, skupila obrve. Neobično mama je uvijek zvala navečer, kad bi došla s posla, a sad je tek tri sata popodne. Što se moglo dogoditi?
Stisnula je tipku za javljanje i primaknula mobitel uhu.
Lana, dijete, možeš li odmah doći? mamin glas bio je neobično uzrujan, čak drhtav, što je Lana odmah osjetila. Vrlo je važno!
Neugodan osjećaj stegnuo ju je iznutra. Instinktivno se uspravila na stolici i gurnula papire ustranu, kao da su joj sad samo smetali.
Mama, što se dogodilo? upitala je što smirenije, iako joj se zabrinutost uvukla u glas. Je li ti loše?
Ne, sve je sa mnom u redu, požurila je mama otkloniti tu misao. Ali trebamo razgovarati. Odmah.
Lana je na trenutak gledala u razbacane dokumente na stolu. Radni dan još nije bio gotov, a posla nije nedostajalo. Ali ton majke nije ostavljao mjesta za prigovor.
Dobro, kratko je rekla, pogledavajući na zidni sat. Bit ću za sat vremena.
Dođi što brže možeš, dodala je majka tiše, s nekom skrivenom napetošću u glasu. Ovdje… ljudi čekaju.
Izraz ljudi čekaju ostao joj je visjeti u zraku, pun neizrečenih značenja. Lana se namrštila, pokušavajući zamisliti što se događa. Pregledavala je u glavi desetke mogućih razloga od nečeg ozbiljnog do potpunog nesporazuma. Nije ispitivala više po telefonu: ako je mama tako inzistirala, sigurno se ne smije gubiti vrijeme.
Brzo je pospremila stvari spremila papire, ubacila telefon i novčanik u torbu, obukla sako. Svratila je kratko do šefa i objasnila mu situaciju. Imao je razumijevanja, pa ju je odmah pustio. Čim je izašla iz ureda, naručila je taksi putem aplikacije, upisala adresu, potvrdila narudžbu. Dok je čekala auto, još jednom je nazvala majku pitati treba li nešto donijeti, ali ova je samo kratko odbrusila: Ne treba ništa, samo dođi.
Kad je izašla na ulicu, shvatila je da gotovo trči. Pitanja su se rojila, no trudila se ni jedno od njih ne pustiti predaleko. Taksi je stigao za pet minuta, sjela je na stražnje sjedalo i rekla adresu vozaču. Cijelim putem pogledavala je na sat, mentalno požurujući vozača.
Put je trajao točno četrdeset minuta Lana je cijelo vrijeme provjeravala mobitel. Kroz prozor su promicale poznate zagrebačke slike: sivi neboderi, šarene reklame, zeleni parkovi. Ali Lana ih nije ni primjećivala, misli su joj bile zaokupljene pokušajem da shvati što se događa.
Možda je mama u problemima na poslu? Nedavno je spominjala neki zahtjevan projekt, rokovi su stiskali, ekipa bila nervozna. Ili se nešto dogodilo teti Katji? Njih dvije su oduvijek dijelile sve novosti. Možda je riječ o zdravlju nekog udaljenog rođaka? Kombinirala je sve opcije, ali nijedna nije djelovala uvjerljivo.
Kad je taksi stao ispred poznate zgrade, Lana je platila vozaču u kunama i žurno se popela na kat. Već je izvukla ključ, ali vrata su se otvorila prije nego je stigla u bravicu.
Napokon! mama ju je doslovno povukla unutra za ruku. Brzo, uđi.
U hodniku ju je odmah udario poznati miris maminih vanilin kiflica njezina posebnog specijaliteta. Lana je zastala, upijajući miris. Za nju je to uvijek značilo neko slavlje: rođendan, imendan, ugodan događaj. No današnja žurba i mamin uzburkan glas nimalo nisu odgovarali takvoj atmosferi.
Pomalo sumnjičavo izula se i prošla dalje.
Mama, što se događa? pitala je ulazeći u dnevnu sobu.
I ukočila se na pragu. Za okruglim stolom, prekrivenim besprijekorno bijelim stolnjakom, sjedio je Marko. Da, baš onaj Marko sin mamine prijateljice Katje, kojeg je Lana još kao mala zvala za sebe Trapavko. Uvijek joj je bio usporen, zbunjen, gubio se u riječima. I sada se nespretno nasmiješio, namještajući kragnu, vidno mu nije bilo ugodno.
Do njega je sjela teta Katja, koja je blistala kao na vjenčanju. Lice joj je gorjelo srećom, Lana je na trenutak ostala bez riječi.
Bok, Lana, Marko je ustao da djeluje samopouzdano. Nismo se dugo vidjeli.
Moglo je i duže, Lana kratko odbaci i prijeđe rukama preko prsa, noseći masku ravnodušnosti. Mama, zašto si me zvala toliko hitno?
Mama se pravila da ne primjećuje njezin ton. Nervozno je poravnala stolnjak, pa ubrus, ponovno stolnjak.
Lana, draga, razmišljale smo Katja i ja… Znate se odmalena, oboje odrasli, samostalni…
I što? Lana pogleda mamu izravno, ne skrivajući zbunjenost. Kakve veze imam ja? Mama, ostavila sam posao, ljude na čekanju zbog čega?
Teta Katja nije čekala odgovor, odmah se umiješala:
Marko je stvarno predobar dečko! Ima dobar posao, svoj stan… sve na mjestu!
Samo smo htjele da razgovarate, mama je napokon pogledala Lanu, ali pogled joj je klizio u stranu. Da se malo bolje upoznate.
Lana je osjetila kako joj raste ljutnja. Opet iste stare pokušaje mladenkinog spajanja s primjerenim dečkima kao da ne zna sama riješiti svoj život. Stisnula je šake, pokušala ostati pribrana, ali glas joj ipak zadrhta.
Mama, duboko je udahnula, pa polako izdahnula, nastavljajući smirenije, znam da se brineš za mene. Ali s kim ću se družiti to ću sama odlučiti.
Marko je pocrvenio, nelagodno se namjestio na stolici, pa tiho rekao:
Lana, nemoj odmah tako… Nismo se ni popričali… Možda bismo mogli probati? Prije smo bili dobri. Ti si jako simpatična, i…
O čemu da pričamo? Lana ga je pogledala ravno u oči. Nikad mi nisi bio zanimljiv. I to se nije promijenilo. Ne mogu glumiti kao da između nas može biti išta osim prijateljstva.
Marko je spustio pogled, nervozno čupkao ovratnik.
Mogli bismo pokušati ipak, rekao je stidljivo. Ozbiljan sam. Stvarno bih htio da nam uspije.
Lana je kratko zatvorila oči, pribrala misli. Nije htjela biti gruba, ali ni okolišati.
Marko, ti si stvarno dobar čovjek. Dobrica. Pouzdan. Sve ti ide u životu. Ali to ne znači da moramo biti zajedno. Osjećaji ne dolaze zato što bi tako netko htio.
Osjetila je olakšanje što može napokon reći što misli. Ma, mama stvarno pretjeruje!
Idem ja, uzela je torbu, prebacila remen preko ramena. Žao mi je što kvarim vaše planove, ali bolje odmah reći kako jest nego glumiti.
Lana! mama je posegnula iza nje, kao da je želi ukočiti za rukav. Stani… samo da mirno porazgovaramo. Htjele smo najbolje.
Ne sada. Lana je podigla ruku, lagano ali odlučno. Razgovarat ćemo drugi put. Kad budeš spremna slušati, a ne režirati predstave. Moram se vratiti na posao. I molim te, nemoj više ovo raditi. Jako sam se brinula.
Izjurila je iz stana prije nego je mama stigla reći još nešto. Vrata su se tiho zatvorila, a vani ju je dočekao svjež zagrebački zrak nakon kišnog jutra. Duboko je udahnula činilo se kao da joj je svaki udah lakši od posljednjeg.
Zašto mama ne može pustiti? Zašto stalno pokušava smjestiti je nekome? Zar još nije shvatila koliko je to besmisleno? Lana već godinama zna što traži u životu, a pogotovo u odnosu. Nije joj trebao takav nesiguran tip! Ima on dobar posao i perspektivu… ali je li to najvažnije? Muškarac mora biti odlučan! Ne smije mucati i gledati u pod! Ne smije ovisiti o maminoj volji!
Još uvijek bijesna, Lana je skrenula u obližnji park pokraj zgrade, prečicu koju zna otkad je bila dijete. Sve je bilo ugodno poznato djeca su skakala po barem, mame gurale kolica, stariji parovi sjedili na klupi, grijući se na suncu. Lana je koračala izmicanjem barama, pazeći da joj tenisice ostanu suhe. Kapi sa grana padale su joj na ramena, ali nije marila.
Nakon par minuta zadrhtio je mobitel u džepu. Opet je pisalo Mama. Oklijevala je, ali se javila.
Zašto si otišla? upitao je mamin glas. Bilo je tu malo ljutnje, ali više povrijeđenosti, kao da je ostavljena usred važnog razgovora.
Ne mogu se udati za maminog sinčića samo jer si ti prijateljica s njegovom mamom dvadeset godina, mirno je rekla, nastavljajući hod.
Neka, ne govorim ti odmah vjenčaj se! mama je povisila glas. Samo da malo pričate! Pristojan je, uvjeren, radi, ne pije… Dobar dečko!
I je, odvratila je Lana, iako ju mama nije mogla vidjeti. Ali to ne znači da je za mene.
A tko je? sad je u maminom glasu bila iscrpljenost, kao da je tu temu ponavljala stotinu puta. Tri godine si sama. Ni s kim se ne družiš, ne šetaš… što čekaš?
Ništa, Lana je zastala kod stare drvene klupice. Ne želim biti s bilo kim, samo zato što drugi tako misle. Nemam ništa protiv novih poznanstava, ali neka ipak moje bude zadnje. Ne vaš zajednički projekt.
Tvoj izbor znači sjediti doma, raditi po cijele dane, jesti pred televizijom i ne viđati nikog osim kolega? mamin glas se zgrčio. Lani, hoću da budeš sretna.
Ali jesam sretna, mirno reče Lana i sjede na klupu. U blizini su se djeca igrala, jedno je pokušavalo pustiti papirnati brodić u baru. Moja je sreća drukčija. Volim svoj posao, sretna sam kako živim. Ne trebam nekog samo radi veze.
Uslijedila je kratka šutnja, čuo se jedva primjetan šum u pozadini kao da je mama odmaknula telefon i uzdahnula. Onda je opet, već tiho, gotovo šaptom progovorila:
Oprosti što sam pritiskala. Samo… brinem za tebe. Bojim se da ćeš ostati sama kad nas više ne bude.
Znam, Lana je nježno odgovorila. I to cijenim. Ali molim te, nema više takvih iznenađenja, može? Ni ne znaš što mi je sve kroz glavu prošlo…
Obećajem, mama se nasmiješila, Lana je to prepoznala po tonu. Ali… ako jednog dana upoznaš nekoga tko ti stvarno znači, molim te, javi mi. Prva saznati hoću.
Hoću, Lana je ustala, prebacila torbu i krenula dalje. Sad moram ići, čekaju me obaveze. Pusa.
Pusa, čuvaj se, dijete.
Vratila je mobitel u džep i podigla pogled prema nebu. Oblaci su se sporo razmicali, puštajući da se pojavi modrina. Sunčeve zrake zlatile su rubove oblaka i bacale tople bljeskove po krovovima. U daljini su se čule vesele djevojke, smijale se dok su kraj Lani prolazile s platnenim torbama u rukama. Uz biciklističku stazu protrčao je mladić s retriverom pas je s naporom držao korak, jezik mu je visio od uzbuđenja.
Duboko je udahnula miris svježeg zraka. Oko nje je život tekla svojim uobičajenim ritmom ljudi su žurili, djeca se igrala, kafić preko puta bio je pun gostiju. Sve je to bilo tako jednostavno i prirodno, da ju je ispunila mirnoća. Pomislila je koliko putova čeka svakoga, koliko slučajnih susreta i novih prilika skriva svaki dan… i kako nema smisla pokušavati ugurati svoju sudbinu u tuđu ideju kako bi trebalo biti.
Sljedećih par dana Lana se trudila uopće ne misli na onu neugodnu situaciju s mamom. Posao u marketinškoj agenciji oduzimao joj je cijelo vrijeme: ekipa je pripremala veliku kampanju, raspored je bio napet. Dolazila je prva, odlazila zadnja, slagala dokumentaciju, provjeravala troškove, konzultirala klijente. U pauzi bi popila zeleni čaj, pojela neki sendvič i opet se vraćala obavezama. Navečer bi samo stigla do tuša, pa ravno u krevet.
Ali noću, kad je tišina ispunila stan i gradske svjetiljke pogašene, misli su je opet stizale. Vraćalo se mamičino razočarano lice, Markova nelagoda, tetina Katjina nada. Nije osjećala grižnju savjesti bila je sigurna u svoju odluku ali gorčina je ipak ostala. Žao joj je što nije shvatila već prvi put, što je morala biti tako izravna da ju natjera da obrati pažnju.
U petak navečer, dok je odgovarala na mailove, Lana je otvorila poruku kolege. Pozivao ju je na svoj rođendan. Bit će super, napisao je. Dođi, upoznat ćeš nove ljude. Garantiram dobru ekipu i glazbu! Lana je zastala s prstom nad tipkovnicom. S jedne strane, željela je nakon napornog tjedna samo pasti u krevet. No s druge već dugo nije izašla negdje osim na posao ili u trgovinu, dosada ju je počela gušiti.
Zašto ne probati? odlučila je i otipkala Dolazim.
Proslava je bila u malom, ugodnom bistrou na rubu grada cigleni zidovi, drveni stolovi, udobne sofe uz prozore. Kad je Lana došla, već je bilo puno gostiju. U zraku se miješao miris kave, kolača, parfema, pažljivo odabran jazz u pozadini, svi su bili opušteni.
Brzo je uočila slavljenika, koji je uz šank živahno pričao i gestikulirao. Kad ju je primijetio, široko se nasmiješio, mahnuo i dotrčao do nje.
Lana, došla si! zagrlio ju je. Mislo sam da ćeš odustati.
Trebalo mi je malo zraka, uzvratila je ona s osmijehom. Sretan rođendan!
Razmijenili su nekoliko riječi, a onda je pokazao na stol uz prozor, gdje su sjedili njegovi prijatelji, i rekao:
Sjedni tamo, super su ljudi. Poslije ću ti se pridružiti, moram još nešto srediti.
Lana je uzela sok od konobara i sjela na slobodno mjesto. Kod stola se već vodila živa diskusija, netko je pričao vic, svi su se smijali. Lana je pozdravila i poslušala nekoliko minuta, osjetivši kako se opušta i uklapa u atmosferu.
Bok, neočekivano je sjeo do nje mladić prijateljskog osmijeha. Ti si Lana? Ja sam Tin, Marin kolega.
Jesam, iznenađeno mu je uzvratila. Drago mi je.
Vidio sam te na sastanku prije par tjedana, Tin je sjeo uz nju. Ti vodiš projekt za AdriaMarket, ako se ne varam?
Lana se iznenadila što zna. Dečki iz drugih odjela uglavnom nisu pratili tuđe poslove.
Da, upravo taj, potvrdila je. A ti?
U analitici sam. Radio sam projekcije i procjene rizika baš za vaš projekt.
Razgovor je tekao lako, prirodno. Tin nije bio samo stručan, već i izuzetno ugodan sugovornik. Znao je slušati, komentirati u pravo vrijeme, a njegovi štosovi su nagnali Lanu da se smije više nego u cijelom tjednu.
S vremenom je u kafiću postalo bučno do njih je sve glasnije dopirala galama s druge strane sale. Tin je pokazao glavom prema izlazu:
Hoćemo van? Ovdje je već dosta glasno…
Lana je pristala. Vanjski zrak bio je svjež i miran, zvukovi grada čuli su se izdaleka. Oslonili su se na ogradu i gledali aute što prolaze Ilicom.
Čime se baviš u slobodno vrijeme? upita Tin, gledajući prema cesti.
Volim hodati uz Savu, čitati, ponekad kino, kad naleti nešto dobro. A ti?
Putovanja su mi sve, odmah je živnuo. Lani sam bio na Velebitu i u Dubrovniku bilo je vrhunski. More, mirisi borova… ljude vrijedi upoznati.
Eto, priči malo više! Lana ga pogleda i istinski se zainteresira.
Tin je pričao do u detalje: uske dubrovačke uličice, miris svježe pogače, planinske staze gdje treba dobro paziti na korak. Oduševljeno je opisivao gostoljubivost starih Dubrovčana koji te za stol zovu kao najbližeg prijatelja.
A gdje se ti voliš opustiti? pitao je Tin kad je bilo prirodno napraviti pauzu.
Na moru, Lana se nasmiješila, prisjećajući se ljeta na Braču. Volim slušati valove, osjećati miris soli… Ali stignem samo svake druge godine. Posao je posao.
To treba promijeniti, namignuo je šeretski, bez ikakvog pritiska. Možda sljedeće godine skupa odemo? Šta kažeš?
Na trenutak se iznenadila, pa se nasmijala:
Pravo iznenađenje!
Ali iskreno, Tin nije odustao pogleda. Zanimljiva si mi. Rado bih te bolje upoznao.
Pogledala ga je pažljivije. Nije bilo forsiranja niti prenemaganja samo jednostavna iskrenost.
Može, ali bez žurbe, ok? naposljetku pristane.
Tvoje vrijeme, tvoja pravila, nasmiješi se Tin, bez trunka napetosti. I što kažeš sutra na kavu? Ništa službeno, čisto kava.
Može, Lana je osjetila toplinu u grudima. Dogovoreno.
Kad se vratila doma, još nije stigla ni izuti tenisice, a opet je zazvonio mobitel. Na ekranu Mama. Ovaj put je odmah pritisnula javi se.
Lana, bok. Kako si? mamim glas bio je mekan, kao da pipa po ledu.
Odlično, odgovorila je Lana, spuštajući se na trosjed. Osmijeh joj još nije silazio s lica. Bila sam na fešti kod kolege. Upoznala frajera.
Stvarno? mama se iskreno začudila, pa i raznježila. I kakav je?
Super, Lana se nasmijala i zamislila Tinovo lice. Pametan, zabavan, ima i smisla za humor. I najvažnije ne zove mamu da riješi stvari u životu.
Mama se nasmijala, toplo, opušteno.
Drago mi je. Znači, ipak sam bez razloga brinula?
Lana je na trenutak šutjela, formulirajući misli. Željela je da mama shvati bez nepotrebnih nagađanja.
Nisi bez razloga briga ti se računa. Ali sad se možeš manje brinuti. Znam što mi treba, obećajem.
Dogovoreno, mama je na tren zastala. Volim te.
I ja tebe, Lana je nježno uzvratila.
Spustila je mobitel na stol i pogledala prema prozoru. Zagrebačke lampe sjajile su zlatno, mreža svjetala širila se do kraja pogleda. Iza prozora, automobili su ostavljali duge tragove svjetlosti, a sve supruge večeri stapao se u mekanu buku grada.
Duboko je udahnula, osjećajući mir kako raste u njoj. Taj večer, nova poznanstva, razgovor s Tinom i s mamom, sve je to nekako ulazilo u jednu novu, ugodnu sliku. Nije znala kako će sutra biti, ali sada bila je mirna i zadovoljna. Grad ju je obasjavao izvana, a ona je sjedila, gledajući tu životnu vrevu, osjećajući sigurnost: sve ide točno onako kako treba.
