Neugodna supruga

Jasmina polako izranja iz mutne boli i nerazumljivih zvukova, kao da se penje na površinu iz najdublje jame.

Jasmina Petrović, čujete li me? Vidimo po uređajima da ste budni. Pokušajte otvoriti oči, glas starijeg muškarca, dubok, udaljen, čuje se negdje iz daljine.

Pokušava poslušati, ali kapci su joj teški kao olovo. Telo ju ne sluša, kao da nije njeno, a sve boli dosadna, umrtvljena bol u svakom mišiću. U ušima joj zuji visoki, iritantni zvuk.

Miris bolnice je oštar i neizbježiv, sterilizacija i gorčina lijekova nemoguće je zamijeniti s bilo čim drugim.

Tako je, glas je sad bliže, dublji. Dišete sami, to je dobro.

Jasmina, s naporom, ipak otvara oči. Svjetlo je udara ravno u glavu. Suzi ih, pokušavajući izoštriti gledanje. Sve pluta: bijeli strop, isti takvi zidovi, cijev koja joj ide prema podlaktici.

Nad njom se naginje lice starijeg muškarca bore su mu duboke, obrve sjede i guste, pogled ozbiljan i brižan. Na glavi mu je zaštitna kapa, maska je spuštena ispod brade.

Gdje sam… šapat joj puca na usnama, glas tanak kao krhka grana.

U jedinici intenzivne njege, odgovara mirno. Popravlja nešto na štapu sa strojevima uz krevet. Klinička bolnica Rebro.

Nesreća… tiho ponavlja Jasmina. Bila je nesreća…

Bljesak sjećanja: sunce, cesta, auto… Vozila je ali kamo?

Da, teška prometna nesreća. Sjećate li se čega?

Vozila sam prema klinici na kontrolu… suprug i ja… Željeli smo probati MPO. S djecom nije išlo…

Tako je, klimne doktor u bijeloj kuti. Ja sam vaš liječnik, dr. Boris Kovačević. Doživjeli ste tešku nesreću.

Svijest joj lagano postaje jasnija, a zajedno sa sjećanjima vraća se i strah.

Moj suprug… Zna li? Je li dobro?

Zna, glas dr. Borisa sad je još tvrđi. Nije ni bio s vama u automobilu. Dobro je.

Jasmina pokušava povezati slike u glavi. Da, Ivan je trebao kasnije doći, s posla. Bila je sama.

Koliko sam ovdje?

Doktor joj na sekundu ne gleda u oči. Zrak napuni njegov težak uzdah.

Morate skupiti snagu. Ali morate znati što vam kažem bit će vam šok.

Recite, šapuće Jasmina.

Nesreća je bila davno. Bili ste dugo bez svijesti.

Koliko dugo? Tjedan? Dva?

Tri godine ste bili u komi.

U tom trenutku Jasminin svijet ponovo tone u crnilo.

Ne… usne joj drhte. Ne, to nije moguće. Mora da griješite…

Tri godine, bez okolišanja kaže dr. Boris. Ozljede glave, višestruke frakture. Jedva smo vas izvukli.

Tri godine.

Jasmina spušta pogled na ruku na bolničkoj plahti. Tanka, ali živa.

Imali ste sreće, glas mu omekšava. Rijetka krvna grupa. Bilo je pitanje minuta…

Zastane pa doda:

Suprug vas je spasio. Imao je istu grupu, dao je koliko je mogao. Prava žrtva. Vaš život zapravo je njegovom krvlju spašen.

Riječi joj se poput magle uvlače u svijest. Ivan… donor… spasio ju je…

Ali, iz nekog razloga, u dubini joj nešto nije bilo jasno bila je gotovo sigurna da im krvne grupe nisu iste.

Nije imala snage raspravljati. Utone ponovo u magloviti san.

Sljedeći put, kad se probudila, soba je bila mirnija, zujanje uređaja gotovo kao šum pozadine. Netko stoji uz krevet.

Prepoznaje miris notu muževog parfema, onu istu za kojom je čeznula.

Ivan, zna, iako mu još ne vidi lice.

Suprug je prišao bliže. Njegovo lice, nekad blago, sada je bilo tvrdih crta, s nepoznatom hladnoćom.

U blizini mirno radi medicinska sestra punašnija žena, oko pedeset godina, dobrih očiju. Jasmina se sjeća imena: Marija.

Ivan se nagne tako blizu da joj osjeti hladan dah.

Draga, tiho prozbori, riječima namijenjenim samo njoj. Drago mi je vidjeti te.

Nasmiješi se, ali u tome nema topline.

Dok si ti tri godine spavala, ja sam stigao sve lijepo naslijediti.

Jasmina ne razumije odmah.

Što naslijediti?… O čemu pričaš?..

Dokumente, Jasmina. One što si mi s povjerenjem potpisala. Dala si mi sve punomoć na cijelu imovinu.

Ja… nisam…

Hvala ti što si potpisala, sarkastično šapne. Tvoja naivnost mi se isplatila.

Sjećanje na bolnički hodnik, bol, hrpa papira, Ivan koji je gura: “Samo potpiši, treba za operaciju…”

Ruka joj je drhtala.

Tvoj pokojni otac, pojasni Ivan sada, ostavio ti je prijevozničku firmu. Nisi znala što s njom. E, pa za ove tri godine od nje sam napravio ozbiljan posao.

Pogleda je gotovo pobjedonosno.

I sad je sve moje. Skužiš?

Jasmina ga gleda, a ledeni užas je pritišće. To nije bio onaj Ivan za kojeg se udala.

Nisi mogao…

Jesam. I učinio sam.

Ispravi se, popravi rukave, klimne Mariji:

Brinite o njoj, molim.

Jasmina zažmiri, praveći se da je zaspala. Više ga ne može gledati. Suze joj cure niz sljepoočnice.

Koraci Ivana odzvanjaju na pločicama. Odlazi, ostavlja je samu s ovim košmarom.

Topla ruka medicinske sestre briše joj lice.

Smirite se, šapne Marija. Ne trošite snagu na suze. Nije on toga dostojan.

Hvala, jedva šapne Jasmina.

Kasnije, dok joj mijenja gazu, Marija se nagne bliže:

Držite se. Ako ste izvukli živu glavu iz svega, izdržat ćete i ovo. Nema predaje.

Te jednostavne riječi daju joj trunku nade.

Jasmina pošapne:

Marija…

Da, dijete?

Doktor je rekao… da je suprug bio donor.

Lice Marije se na tren stegne.

Tko je rekao?

Doktor Boris.

Sestra odmahne glavom.

Slušaj me pažljivo, snizi glas. Ivan nije ni znao svoju krvnu grupu. Bio je ovdje, odbijao, ja sam to vidjela. Krv je stigla u zadnji čas iz banke, anonimno. Imala si sreće.

Pa doda:

Njemu ne duguješ ništa. Nisi mu dužna život, niti išta drugo. Shvati to.

Jasmina kimne. Sve laž. Herojstvo muža je samo poza.

Noću, dok uređaji zuje, gleda u strop i pokušava shvatiti gdje je pogriješila u životu. Kako je Ivan postao ovo hladno biće.

Misli je odvode na prvi dan poznanstva.

Četiri godine ranije čini se kao drugi život.

Jasmina trči stepenicama na podzemnoj stanici Kvatrić. Kiša, gužva, kasni na razgovor za posao u prevoditeljskoj agenciji. Peti put joj puca peta na cipeli.

E super, promrsi poluglasno držeći se za rukohvat.

Stiže nekako do perona, polumokra, omamljenih uvojaka, jedna cipela škripi.

Izgleda da je Pepeljuga izgubila i cipelu i volju, čuje muški glas, šaljiv, dubok.

Pogleda gore muškarac u elegantnom kaputu, miriši na skup parfem i samopouzdanje. Nije baš tipični ljepotan, ali iz njega zrači moć.

Vjerojatno ću zaplakati, prizna iskreno Jasmina, pokušavajući se nasmijati. Imam razgovor kroz petnaest minuta. I ovako

Pogleda je, više znatiželjno nego osuđujuće.

Neće vas primiti, zaključuje suho.

Hvala na podršci, uzvrati Jasmina.

Nisam ljubazan, već realan. Pruža ruku. Ivan.

Jasmina, mehanički odgovara.

Idemo, Jasmina. Ne biste se sada trebali voziti tramvajem.

Molim?

Odvest ću vas. Usput ćemo riješiti obuću.

Ma, ne mogu… Vi ste mi nepoznati…

Sad me znate, nasmiješi se Ivan razoružavajuće. Uložit ću u vašu budućnost. Jezik vam je posao, zar ne?

Da, ali…

Nema ali. Imate pet minuta za najbolju odluku u životu.

Ivan je takav odlučan, uvijek rješava situaciju. Stvarno ju odveze autom, kupi joj cipele.

Ovo košta bogatstvo, šapne Jasmina.

Vrijede vašeg radnog mjesta, kratko odvrati.

Tog dana dobije i posao. Navečer stiže poruka:

Kako su cipele? Sretno na poslu?

Kako znate broj?

Jasmina, ja sve znam. Smijeh u slušalici. Večera?

Niz večera pretvara se u vezu. Ivan je obasipa cvijećem, izlascima, iznenađenjima.

Otopi pred njegovom brigom.

Mlađa sestra Lana sve to gleda sa skepsom: Ljubav je slijepa zamišljeno mrmlja.

Slijedi upoznavanje Ivanovih roditelja.

Otac, Josip, ozbiljan i zatvoren tip. Gleda je pravo, teško.

Prevoditeljica? pita. To nije ozbiljna karijera. Žena treba obitelj, djecu.

Tata, Ivan uvrće očima. Radimo na tome.

Oni rade. U moje vrijeme se samo živjelo.

Majka, Vesna, topla, smirena, odmah je prigrljuje.

I ja sam skoro vaša kolegica, smiješi se. Cijeli život predavala hrvatski.

Predavali ste? iznenadi se Jasmina. Ivan nije pričao.

A ništa posebno, Josip odmahuje rukom. Skupljala mizeriju kroz školu.

Ja sam voljela svoju struku, mirno otpori Vesna. I kod vas vidim ljubav za riječ.

Večer provodi pričajući s budućom svekrvom o knjigama. Svekar ostaje rezerviran.

Lutka bez sadržaja, čuje poslije Jasmina kad se izvlači iz kuhinje.

Nakon nekog vremena, Ivan zahtijeva da da otkaz.

Jasmina, za bolje si stvorena, miluje joj prste. Bit ćeš ukras doma.

Volim posao

Zavoljet ćeš svoj novi život.

Otkazuje. Postaje uzorna domaćica u vili na Pantovčaku; dočekuje goste, uređuje zabave.

Žele dijete bezuspješno.

Godine pokušaja, pa bolna dijagnoza: sterilitet.

Sve zbog mene, jeca Jasmina.

Gluposti, Ivan ju, bez stvarne nježnosti, grli. Hajde, naći ćemo najbolju kliniku.

Will da rodi dijete postaje strastvenija od svega.

U to vrijeme otac joj teško oboli Dario Petrović, bivši inženjer-biznismen, nije bio bogataš, ali je bio slobodan.

Umre par dana prije svog pedesetog.

Pogreb, papiri, Ivan s planovima oko nasljedstva.

Jasmina još nije obraćala pažnju sada shvaća gdje je pogriješila.

Sada leži, s praznim pogledom, kao stvarno ukras. Svekar je davno bio u pravu.

Nekoliko dana u bolnici prođe u monotoniji. Ivan se ne javlja, informacije dobiva preko liječnika.

Shvati muž je tri godine čekao kad će linija na monitoru postati ravna.

Nakon dva tjedna otpuštaju je.

Stoji ispred bolnice, s malom torbom, koju joj je kriomice spakirala Marija.

Zove Ivana.

Eh, izašla si, zvuči gotovo veselo. Super.

Nemam ničega. Karte su…?

Svašta, tri godine te nema, banke blokirale sve.

Doda hladno:

Sad pripremi papire za rastavu. Ne očekuj ništa od mene. Moj odvjetnik će te zvati. I molim, ne zovi me više.

Veza puca.

Jasmina se sruši na klupu ispred bolnice. Proljeće je. Tri izgubljene godine.

Dolazi Lana, nosi joj traperice i staru majicu.

Kod mene, u studentski dom, tiho predloži.

Jasmina se prvi put osjeća bespomoćno kao dijete.

Soba u domu je mršava dva kreveta, jedan stol pod skicama i tkaninom. Lana studira dizajn.

Jasmina, bijela, blijeda, sjedi i gleda kroz prozor. Sva bivša uloga savršene supruge sad joj djeluje kao trošna scenografija.

Moram raditi, tiho izusti.

Smiješ već raditi? Lana je zabrinuta.

Doktor kaže da nema medicinskih zapreka. Moramo preživjeti, ja znam tri jezika.

Sjeda za Lanin stari laptop, otvara oglasnik. Prelakše razumije tekst.

Vidiš, sve znam, odahne Jasmina.

Otvara editor i pokušava prevesti zamrzne se. Riječi joj slijeću, ali ne može ih sjediniti na hrvatskom jezik joj izmiče.

Što mi je… prepadne se, prebaci se na francuski isto. Razumije sve, ali ne može reći na hrvatskom. Kao zid u glavi.

Sljedeći dan odlazi u bolnicu.

Dr. Boris nakon pregleda kaže:

Ovo su posljedice ozljede. Afazija. Riječi su tu, ali ih ne možete povezati.

Invalida sam? šaptom pita.

Ne, to po svemu nije trajno. Treba vam praksa i strpljenje.

Večer pita Lanu:

Ako ne mogu prevoditi, što još znam?

Vodila si cijeli kućanstvo, šapne sestra. Odlično kuhaš, sve znaš urediti.

I to je nešto.

Sutradan ide u agenciju za kućne pomoćnice.

Službenica je gleda kroz polu-sumnjičavi osmijeh.

Iskustvo?

Održavala sam red i brinula o velikoj kući, govori Jasmina.

Zapisat ćemo… domaćica. Nije baš profesija. Što još?

Vidjevši ožiljak:

Što vam je ovo?

Automobilska nesreća, nedavno na intenzivnoj.

Izgledate loše. Naši klijenti žele energične. Javit ćemo vam.

Molim… Treba mi bilo kakav posao. Znam kuhati, čistiti, s djecom raditi.

Pogled je ipak omekšao.

Imamo nešto, privremeno. Ali izazovno. Kirurg. Dr. Krešimir Grom, traži odgajateljicu za kćer, devet godina. Težak slučaj.

Prihvaćam.

Polako. Zadnje tri su pobjegle. Supruga mu preminula, mala se zatvorila od svijeta. Vidjet ćete sami.

Stan kod Groma, velik, s pogledom na Savu, prekrasan, ali hladan.

Dr. Krešimir visok, ozbiljan, umoran čovjek. Sive oči, lice pregaženo tugom.

Vi ste Jasmina Petrović, bez intonacije. Agencija je javila.

Pokaže hodnik:

Soba desno, to je Ema. Dječja soba. Upoznajte ju.

Nestane u svojoj radnoj sobi.

Jasmina lagano pokuca.

Ema?

Tišina. Oprezno otvara vrata.

Djevojčica, mršava, s dvije pletenice, gleda u tablet. Ne podiže pogled.

Bok, Ema, nježno kaže Jasmina. Ja sam Jasmina. Želim ti pomoći s učenjem.

Ništa ne odgovara, niti se okreće. Samo sjedi.

Teški dani. Dr. Krešimir nestaje iz stana, Ema uporno šuti. Jede, pere se, radi zadaću i bježi u sobu.

Jasmina, prešavši kroz vlastitu bol, snažno osjeća tugu djeteta.

Treću večer ulazi bez kucanja.

Ema, dosta s tim tabletom, tiho ali odlučno.

Djevojčica je pogleda ispod obrva.

Znaš, nastavi Jasmina ja sam kao mala voljela praviti kule iz gline. Imaš tu negdje plastelin?

Na polici kutija s plastelinom. Jasmina uzme komad, sjeda na pod.

Hoćemo, nas dvije, napraviti veliki dvorac s kulama?

Prsti su joj nespretni, ali ručno pamćenje ne vara. Riječi je zbunjuju, no ruke rade.

Ema gleda. Prilazi bliže.

Krivo ti je to, tiho prozbori.

Što?

Kula. Prava mora biti najveća.

Sama stavlja još komada, dižući toranj.

Bez riječi, rade skupa sat.

Kasnije, dok sprema igračke, Jasmina pod krevetom pronalazi stari, debeli album.

Što je ovo? posegne.

Ne dirajte! Ema otrgne album. To je mamino!

Mama ti je crtala?

Klimne, nježno otvara prvu stranicu.

Album pun skica igračke, slagalice, mekane životinje. Prave, žive slike.

Prekrasno… šapne Jasmina iskreno.

Dalje, crteži su više od igračaka: skice za didaktičke igre. Na kraju, logo: let ptice, kocka u kljunu, napis Atelje Elene. Posebne igračke za posebnu djecu.

Posebna?

Mama je htjela otvoriti atelje. Za djecu kao što je bio Luka.

Tko je Luka?

Sin maminih prijatelja. Nije pričao. Mama govorila da im treba drugačija igračka. Tata mislio nije ozbiljno.

Jasmina pomiluje Emina ramena. Albumi pršte talentom, neobičnom toplinom.

Cijelu noć misli na album, Elenu koju ne poznaje i slijedi osjećaj san treba ostvariti.

Kada Krešimir kasno navečer dođe kući, Jasmina sjeda s njim za kuhinjski stol.

Ema spava? pita iz navike.

Da. Moram vam nešto pokazati.

Izvlači album i stavi pred njega.

Ruka doktora zastaje na pola pokreta.

Gdje ste to našli? grubo pita.

Našli smo s Emom. Predivno je…

Vratite to. To je privatno.

Jasmina prvi put uzvrati čvrsto:

Niste u pravu. To je san vaše supruge. I djeteta.

Nemate pravo o Eleni govoriti. Ništa ne znate.

Možda, ali znam vašu kćer. Album joj daje život.

Na vratima se pojavljuje Ema, bosa.

Tata, ne viči na Jasminu.

Krešimir zastane, zatečeno i tužno.

Ema, dušo, spavaj…

To je mamimo, Ema ga zagrli. Mi ćemo praviti igračke.

Tada u njenim očima zaiskri plamen Krešimir ga možda nije dugo vidio.

Pogleda Jasminu, koja mu uzvraća mirno. Odlazi u radnu sobu.

Jasmina ne odustaje.

Večer naziva Lanu:

Lana, trebaš nam dizajn, crteži…

Što konkretno?

Više kasnije. Hitno je.

Započinju zajedno. U sobi za goste donose laptop, tablet, kupuju osnovne materijale zadnjim kunama. Jasmina s osjećajem za sklad i Lana s dizajnerskim okom izrađuju prve prototipe.

Krešimir se pravi slijep.

Jednog dana, čuje ga kako telefonu priča:

Marina, bok. Evo, guvernanta ima čudnu ideju Igračke za posebnu djecu. Ma samo svrati, pogledaj.

Sljedeći dan dolazi žena u četrdesetima. Iza nje se skriva dječačić, ljulja se, šuti.

Dobar dan. Marina, psihologica. Krešo mi je spomenuo igračke.

Luka, kaže, miluje dječaka u spektru.

Jasmina iznosi dorađenu drvenu slagalicu duga. Luka stane, pogleda, prsti posežu, slaže boje.

Marina zadrhti:

Nikad nije tako reagirao… Nikad.

Dijete ne skida pogled, slaže.

Jasmina, nama to treba. I drugim roditeljima.

Za Marinu čudo, Jasmini potvrda.