– Čuješ li me? glas mu je bio tih, skoro kao da mu je neugodno. Skoro. Mirjana, pitam te, čuješ li me uopće?
Čula sam ga. Uvijek sam ga čula. Čak i kad je šutio, čak i kad nije zvao tjednima, uvijek sam osjećala neki odjek njegove prisutnosti u zraku svog stana. Kao da je za sobom uvijek ostavljao nešto neuhvatljivo: miris kave, obris šalice na prozorskoj dasci, malo pomaknuta stolica za stolom u kuhinji.
Čujem, Dario.
Pa zašto onda šutiš?
Razmišljam.
Uzdisao je na isti način već godinama. Taj njegov uzdah, težak, kroz stisnuta prsa, bio mi je poznat do zadnjeg detalja. Dario je uvijek tako uzdisao kad je želio da ga netko žali, ali nije znao tražiti sažaljenje.
Nemam više kamo, rekao je. Razumiješ? Nikuda.
Stajala sam na prozoru i gledala van. Ožujak. Prljavi snijeg uz rubnjak, mokre golubice na prozorskoj dasci nasuprot, žena s kolicima koja nikako nije mogla izbjeći lokvu. Sve je bilo isto, gradski, ožujak, ništa posebno. A u meni se nešto polako i nezaustavljivo okretalo. Kao stranica. Kao brava u vratima.
Uđi, rekla sam.
Eto. Tri sloga. I opet sve ispočetka.
Dario je imao pedeset i tri, ja pedeset i jednu. Znali smo se još od onih vremena kad je nosio kariranu košulju i mislio da je to moderno, a ja sam hodala s debelom pletenicom i bila uvjerena da je biti neprimjetan vrlina. Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja, na nekoj kuhinji, slavlju s jeftinim vinom i dugim raspravama o knjigama koje gotovo nitko nije pročitao do kraja. Dario je tada bio glasan, smijao se do hodnika, mahao rukama pa je jednom srušio još nečiji tanjur. Ja sam skupljala krhotine s poda i mislila: evo čovjeka koji popuni svaku prostoriju. Kakav je osjećaj biti takav?
Ja sam bila suprotnost. Tiha. Od onih koje ne primijetiš odmah, ali poslije ih pamtiš. Voljela sam misliti da je tako.
Zaljubio se tada u Anamariju. Što je bilo potpuno očekivano, kao ljetna oluja poslije prevrućeg dana. Anamarija je bila upadljiva, brza, smijala se još glasnije od njega, ulazila u prostoriju kao da je vlasnica prostora, privlačeći poglede. U njezinoj sjeni sam se uvijek osjećala poput akvarela pored ulja na platnu. Ne lošije, samo drukčije.
Bili su skupa naglo i isto tako naglo se svađali. Gledala sam to godinama. Raziđu se, pa se spoje, pa opet isto. Anamarija bi radila scene, Dario bi zalupio vratima, onda se vratio, pa opet otišao. To su bile njihovi konjići, koji se ne zaustavljaju.
A između vožnja bio je i ja. To jest, bila sam ja.
Prvi put je došao k meni nakon njihove prve velike svađe. Imao je oko 35, ja 33. Došao kasno navečer, promukao glas, pitao: mogu li doći? Rekla sam: naravno. Skuhala čaj s kamilicom, postavila nešto za pojesti, i tako smo ostali do dva ujutro. On je govorio, ja slušala. To mi nikad nije bio problem. Znala sam slušati.
Poslije je zaspao na mom kauču. Ujutro je popio kavu, zahvalio i otišao. Dva tjedna kasnije bio je opet s Anamarijom.
Nisam se ljutila. Sklopila sam deku s kauča, oprala je, složila. I nastavila dalje.
Tako je bilo. Još jednom, pa opet. Prestala sam brojati. Dolazio bi nakon svađa, ponekad samo navečer, ponekad na par dana. Pili smo čaj s kamilicom, razgovarali, on bi se smirio, skupljao se, i otišao. Opet Anamariji.
Nikad nisam to nazvala ljubavlju. Bojala sam se toga. Ali svaki put kad je zvonce zazvonilo, nešto u meni bi zadrhtalo i odmah otpustilo. Evo ga. Opet tu. Živ, stvaran, moj. Nakratko, ali moj.
“Letališna kula,” ne bih si rijetko pomislila. Avioni slijeću, natoče gorivo, pa opet lete. A kula stoji. Uvijek je na istom mjestu, spremna primiti.
Ovaj put je došao krajem ožujka s velikom sportskom torbom na ramenu. Plava, izblijedjela, s bijelim natpisom koji je gotovo nestao. Pogledala sam u tu torbu i odmah razumjela. Nije na dan, nije na dva.
Na dugo? pitala sam, dok je skidao jaknu.
Ne znam, iskreno. Možda tjedan dana. Vidjet ćemo.
U redu. Kuhao ću čaj.
Skuhala sam vodu, izvadila kamilicu. Sjeo je na svoje mjesto u kuhinji, ono koje je davno postalo “njegovo”, do prozora, leđima prema frižideru. Postavila sam mu šalicu i pomislila: opet. I ponovno. I nije me preplavila ni radost ni tuga. Nego nešto toplo i pomalo sjetno.
Vrlo je loše? pitala sam.
Gore ne može, rekao je, obuhvatio šalicu objema rukama. Njemu su ruke uvijek bile hladne. Rekla je da je umorna. Da se više tako ne može. Da si kvarimo živote.
I što si joj rekao?
Ništa. Uzeo ovo, klima prema torbi u hodniku, i otišao.
Šutjela sam. Vani je sa prozorske daske kapalo na prozor. Ravne, rijetke kapi, gotovo točan ritam.
Miro, rekao je, prvi put me pogledao u oči toga dana. Nisi sretna?
Jesam, rekla sam. I to je bila istina. Gorka, ali istina.
Prvi dani su bili čudni. Ne loši, nego čudni. Navikla sam na svoj mir, svoj ritam. Ustajala u sedam, kuhala kavu, pola sata čitala na prozoru, išla na posao. Vraćala se u šest, nešto kuhala, gledala što na televiziji ili zvala prijateljicu Tamaru. U krevetu u jedanaest.
Dario je sve poremetio. Ne namjerno, njega je samo drukčiji ritam vodio. Ustajao bi kasnije, volio pričati dok sam ja već razmišljala o poslu. Ostavljao stvari gdje ne treba. Pojačavao televizor preglasno. Zauzimao kupaonicu duže no što sam planirala.
Ali bilo je i lijepih stvari. Navečer smo sjedili za stolom zajedno, dobro, domaće. On bi pričao nešto smiješno, ja se smijala. Pripremila sam mu lazanje po receptu iz starog časopisa, pojeo je dvije porcije, rekao: ovo je najbolji obrok zadnjih godina. Gledali smo stare filmove i svađali se oko krajeva. U nedjelju smo išli na Dolac, on nosio teške cekere, a meni je bilo lijepo i potpuno prirodno stezalo me u grlu od obične sreće.
I tjedan pođe. Drugi. Pa mjesec.
Jedne noći sam ležala budna u mraku, slušala njegovo ravno disanje iz druge sobe i pomislila: možda je ovo prava stvar? Nema više mladosti, ni strasti. Oboje znamo što je samoća, znamo se toliko da ne skrivamo ništa. Možda je to to. Nije eksplozivno, nije kao s Anamarijom, nego tako Tih mir, kao stara kuća u kojoj se živi dugo.
Rekla sam to Tamari. Vidjele smo se u kafiću, pila je svoj latte i slušala, nije prekidala. Onda ništa.
Miro, rekla je oprezno.
Znam što ćeš reći.
Stvarno znaš?
Da je to privremeno. Da će otići. Tako je uvijek bilo.
Tamara je vrtjela žlicu.
Htjela sam pitati nešto drugo. Jesi li sretna sad? Ne kasnije, ne u budućnosti sad.
Ostala sam razmišljati. Stvarno, iskreno.
Jesam, rekla sam napokon. Sad, da.
Onda živi baš sad, rekla je Tamara i otpila kavu. Nemoj uvijek unaprijed strepiti.
Trudila sam se. Ozbiljno.
Proveli smo zajedno četiri mjeseca. Travanj, svibanj, lipanj, srpanj. Četiri mjeseca kojih se mogu sjetiti gotovo dan po dan. Kad je cvjetala jorgovan ispred zgrade pa mi je Dario donio jednu grančicu, kako smo se posvađali zbog neke sitnice i satima šutjeli, a onda je došao i tiho rekao: pogriješio sam. Ili kad smo jednu subotu proveli cijeli dan u stanu, ja sam čitala, on šarafao nešto po balkonu, i ta tišina u dvoje bila mi je najbliža i najugodnija ikad.
Počela sam misliti u “mi”. Ne “idem ja”, nego “idemo mi”. Ne “meni treba”, nego “nama treba”. Samo tako je došlo i nisam stiskala pauzu, nek raste.
I on se počeo mijenjati. Rjeđe je spominjao Anamariju. Povremeno bi me pogledao nekako drukčije. S toplinom koja nije bila ni sažaljenje ni zahvalnost, nego nešto treće, riječ koja mi je dugo izmicala.
Ključevi. Sam je zatražio kopiju ključa mog stana. Bez razmišljanja sam otišla, napravila kopiju, i stavila mu na stol. Ta mala metalna stvar, a u meni toplo.
To je bilo početkom srpnja.
Sredinom srpnja zazvoni telefon.
Bila sam u kuhinji, on u dnevnoj, gledao nešto na laptopu. Njegov mobitel zvoni kao alarm, uvijek preglasno. Nisam se obazirala. Onda je postalo tiho. Još tiše. Ona šutnja kad znaš da će nešto biti, iako još ne znaš što.
Ušla sam unutra. Stajao je po sredini sobe s mobitelom u spuštenoj ruci, gledao ni u što.
Dario? pozvala sam.
Podignuo je pogled prema meni. I sve sam shvatila. Ne razumom. Nego onim unutarnjim što je dublje od logike.
Anamarija, rekao je. Ima problema. Ozbiljnih. Sama je i treba pomoć.
Tako, jednostavno. Jedna riječ: Anamarija.
Shvaćam, rekla sam.
Miro…
Idi.
Samo da objasnim…
Ne treba, tiho sam. Sve znam. Idi.
Još je stajao minutu. Gledao mene. Ja njega. Onda je otišao po torbu. Plava sportska, cijelo vrijeme stajala u kutu, kao da zna da će joj opet doći trenutak.
Nazvat ću te, rekao je s vrata.
U redu, rekla sam.
Vrata su se zatvorila. Brava je kliknula. Ostala sam stajati u toj šutnji, samo što sad više u njoj nije bilo ničeg osim odsutnosti.
Prva tri dana nisam plakala. Čudno: čekala sam suze, bila spremna na bol, a došlo je nešto drugo. Kao kad iz stana izvučeš stari ormar, što je godinama stvarao sjenu na zidu, i ostane svjetla mrlja i praznina. Ne bol. Još ne. Samo praznina sa čvrstom konturom.
Na poslu sam bila ok. Radila sam kao knjigovotkinja za malu građevinsku firmu, moraš paziti, imati točne brojke to mi je pomagalo. Brojke ne pitaju kako si. Samo da se sve slaže.
Četvrti dan sam napravila one lazanje. Valjda iz navike. Istim receptom, isti pladanj, isti sastojci. Nasula si komad, pojela. Bilo je ukusno. Nepodnošljivo ukusno.
I tada su došle suze. Za stolom, sama, za onim istim kuhinjskim stolom. Plakala glasno, naivno kao djeca kad izgube loptu. Onda sam se umila, popila čaj do kraja i legla u krevet.
Tamara se pojavila sutradan bez najave. Samo pozove ispred: “Otvori, ja sam.” Unese vrećicu, kruh i što još. Stavi na kuhinjski stol, zagrli me. I meni opet nije došlo da plačem. Izgleda, sve je završilo na lazanji.
Pričaj, rekla je Tamara.
Nema što. Sve znaš.
Znam, ali reci. To se mora na glas.
Ispričala sam. O srpnju, pozivu, torbi, o “nazvat ću”. Nije zvao. Prošlo tjedan dana.
Čekaš? pitala je Tamara direktno.
Ne, rekla sam. Sama se iznenadila koliko je to bilo lako.
Stvarno?
Ne. Umorna sam od čekanja. Cijeli život čekam. Ni ne znam kad je počelo. Samo sam uvijek čekala. Kad će doći, kad će ostati, kad će odabrati. A on nije birao. Samo bi dolazio kad ne zna kud bi. Znaš kako se to zove?
Kako?
Rezervna pista. Ja sam bila njegova rezerva. Uvijek na svom mjestu, uvijek slobodan prilaz, svjetla gore. A on leti pa se sleti, pa digne, pa opet. Znao je da ima gdje doći.
Tamara me gledala.
Kad si to shvatila?
Odavno sam znala. Sad sam shvatila.
Razlika između “znati” i “shvatiti” je ogromna. Godinama možeš znati, a praviti se kao da ne znaš. A kad shvatiš, više nema prikrivanja.
Kolovoz je prošao u nekoj čudnoj otupjelosti. Ne tamnoj, samo mirnoj. Išla sam na posao, vraćala se, kuhala, čitala. Navečer bih šetala uz Savu ili samo oko kvarta, dugo, dok me noge ne zabole. Gledala sam odsjaje lampi na vodi, ljude oko sebe, parove i samce.
Jednog dana stanem pred izlog, ugledam svoj odraz. I pitam samu sebe: što hoćeš? Ne on, ne Dario, ne vezu. Nego ti. Što hoćeš?
Odgovor nisam našla, ali pitanje je već bilo nešto.
U rujnu premjestim namještaj. Počelo od kauča. Odjednom shvatim: kauč stoji loše, blokira svjetlo. Premjestim ga. Onda policu za knjige, pa sve ostalo. Stan kao novi. Prozračniji, topliji. Stojim po sredini i mislim si: zašto nisam prije?
Valjda sam se bojala da ću nešto poremetiti. Da će jednoga dana navratiti i reći: što si napravila?
Sad više nisam imala koga se bojati.
Kupila sam nove zavjese lanene, svijetlokrem, sitnog uzorka. Priješnje su bile tamnoplave, pojele bi svjetlo. Nove zavjese propuštale su sunce, stan je postao zlatan ujutro. Tih pedeset godina nisam znala da mi je soba zlatna.
U listopadu sam se napokon upisala na tečaj talijanskog. Odlagala sam stalno. Uvijek mi se činilo: nije vrijeme, što će mi to Ipak sam otišla. Grupa je bila zabavna, predavač mlad, šaljiv, tjerao nas pjevati talijanske kancone naglas. Ja sam pjevala, bez srama, ‘Torna a Surriento’, iako nikad nisam bila u Sorrentu.
Talijanski? čudila se Tamara na mobitel.
Talijanski.
Zašto?
Želim u Barcelonu, rekla sam.
Miro, u Barceloni pričaju španjolski!
Znam. Ali nek bude talijanski za početak. Slični su jezici…
Nije mi trebalo baš to opravdanje. Svidjelo mi se raditi nešto samo za sebe.
Barcelona je tako ušla u plan. Vidjela sam neke slike online ništa turističko, obične stvari: jutarnja ulica, tržnica, starac s novinama, riđi mačak na prozoru. Tu. Tamo moram. Ne tjedan-dva, nego živjeti barem kratko: zrak što miriše po moru i narančama.
U notes sam napisala: “Barcelona. Proljeće”. Zalijepila na frižider.
Studeni je donio hladnoću i kraće dane. Uzela sam članarinu za bazen, počela plivati prije posla, pola sata u vodi. Najbolji početak dana koji znam. U vodi razmišljaš samo o kretanju naprijed. Dobar osjećaj.
Rijetko sam pomišljala na Darija. Pitala se: kako je on, je li s Anamarijom, je li im bolje. Iskreno, nisam mu željela loše. Samo povremeno bi mi padao na pamet kao stara slika: znaš lice, pamtiš trenutak, ali već su osjećaji drukčiji.
U prosincu me Tamara pozvala da slavim Novu godinu s njenim društvom. Trudila sam se odbiti, ali ipak otišla. Upoznala sam nove ljude, smijala se, pila pjenušac, i oko ponoći kad su svi grlili jedni druge nešto mi je proletjelo dušom. Ne usamljenost, nego lakoća. Kao da sam spustila neki teški teret pa skužila: oh, mogla sam bez njega prije.
Siječanj, veljača. Nastavila bazen, talijanski, čitala knjige koje sam dugo odgađala. Napokon sam pospremila ormare. Izvukla staru deku onu prvu što je Dario koristio kad je ostao prvi put spavati kod mene prije tko zna koliko. Oprala je tad, spremila. Cijelo vrijeme stajala je u ormaru.
Dirnula sam je, tihom mirisu vune. Ništa posebno. Staviti ću u vreću za donacije. Neka nekome opet grije.
Ožujak, opet nakon godine dana. Prozor, kafa, pogled na prljavi snijeg, mokre golubove. Sve kao prije, a ja potpuno drugačija.
Nazvao je u subotu blizu podneva. Vidim broj, nešto mi preskoči u prsima. Ne radost, ne tuga. Samo refleks.
Javila sam se.
Miro, rekao je. Poznat glas, ali stran. Ja sam.
Vidim.
Kako si?
Dobro. Ti?
Pauza.
Nije bajno. Mogu li te vidjeti?
Zamislila sam se sekundu.
Može. Gdje?
Možda kod tebe?
Ne, rekla sam mirno. Vidimo se pred zgradom za dvadeset minuta.
Stanka. Nije očekivao.
Dobro, rekao je napokon. Pred zgradom.
Popila sam kavu, obukla kaput, šal, čizme. Pogledala se u ogledalo. Žena u svijetlosivom kaputu. Mirna. Spremna.
Stajao je pred ulazom već. Mlađe lice, ali starije oči. Ili sam sad drugačije gledala? Odrastao je čovjek, ali kao da nema više one samouvjerenosti.
Bok, rekao je.
Bok, i ja.
Krenuli smo nogostupom bez cilja, polako.
Miro, počeo je Moram ti nešto reći. Bitno.
Reci.
Bilo mi je grozno ovu godinu. Sa Anamarijom ništa. Otišla je. Nije do mene, do nje. Biznis isto propao. Ostao sam bez svega. Sad sam samo…
Slušala sam. Nije mi trebalo ništa reći.
Puno sam mislio o tebi, nastavio je. Skontao sam da sam bio glup. Imao sam nešto pravo, a nisam cijenio. Ti si Ti jesi jedina prava osoba u mom životu.
Dario, rekla sam.
Ne! Pusti me bar da kažem. Htio bih pokušati opet. Stvarno, bez svega što je bilo prije. Promijenio sam se. Želim šansu.
Prolazili smo pokraj starog kestena, pupovi se tek naziru, uskoro će listovi.
Stala sam.
I on je stao.
Prelijepa si, izletjelo mu. Ljepša nego prije. Kako?
Nasmiješila sam se.
Eto, tako.
Miro, uhvatio me za ruku. Reci nešto.
Pogledala sam njegovu ruku. Topla, poznata. Ruka koju sam dugo željela držati.
Polako sam izmakla svoju.
Dario, želim da me shvatiš. Da se ne uvrijediš, nego baš razumiješ.
Slušam.
Kažeš da si se promijenio. Vjerujem. Godina je duga. Ali nije stvar u tebi. Stvar je u meni.
Što s tobom?
I ja sam se promijenila. Samo drukčije. Ti si nešto izgubio i želiš vratiti. Ja sam našla nešto i više to ne želim pustiti.
Pogledao me s nemirom u očima.
Što si to našla?
Sebe. Zvuči otrcano, ali tako je.
Miro…
Čekaj. Ne ljutim se na tebe. Nema ljutnje, to je izvan svega. Puno godina, sve je jasnije. Samo bi voljela da shvatiš jednu stvar. Cijelo ovo vrijeme bila sam tvoja rezervna pista.
Otvorio je usta, ali nastavila sam.
Slijetao si kad ti je bilo teško. Odmarao, tankao gorivo. Ja sam čekala, bila tu, radovala se. Ti si letio nazad. Uvijek nazad. Jer tamo je bilo šarenije. Anamarija je bila veliki aerodrom, ja mala pista pri kraju mape. Pouzdana, ali ne glavna.
Nije to istina, tiho.
Jest. I ti znaš da jest. Ali stvari su sad druge. Ova pista je zatvorena. Zauvijek. Ne iz zlobe. Nego zato što više ne želim biti rezerva. Ni tebi, ni nikome. Ti si dobar čovjek, Dario. Stvarno si dobar.
Dugo je šutio.
I? Što sad?
Sad imam plan. Idem u Barcelonu na proljeće. Učim talijanski, iako se tamo priča španjolski. Plivam svakog jutra. Živim u stanu s novim zavjesama i pomaknutim namještajem. Čitam knjige koje sam dugo željela. To je moj život. Možda nije sjajan, nije možda ni upadljiv, ali je moj. I tamo nema mjesta za nekog tko je došao samo jer nema druge opcije.
A da sam došao baš k tebi, ne zato što ne znam gdje bih?
Gledala sam dugo u njega. U očima nešto istinito, možda čak i istina.
Možda. Možda je i tako. Ali ja to više ne mogu provjeriti. Ne mogu. Ona stara Mirjana, što je čekala i ostavljala prostor, više je nema. Ova koja sad stoji ispred tebe živi drugačije.
Napravio je korak prema meni.
Daj mi bar pokušaj.
Ne, rekla sam. Tiho, mekano. Ne zato što sam okrutna ili želim vratiti. Nego jer znam kako to ide. Znam predobro.
Stajali smo ispred ulaza. Ista ulica, druga godina, druga žena.
Nećeš me ni na čaj pustiti? pita tiho.
Ne.
Zašto?
Zato što čaj s kamilicom je opet nešto novo. Početak. A početka nema.
Spustio je pogled. Pa ga opet podignuo.
Jesi li sretna? pitao. Samo pitanje, bez ikakve ljutnje.
Razmislila sam. Baš kao kod Tamare u kafiću.
Jesam. Sad, tu jesam.
To je dobro, rekao je. I vidjelo se da misli ozbiljno. Dobro je, Miro.
Mirno šutimo.
Javi se nekad, kaže. Onako, razgovora radi.
Odmahnem glavom.
Nema potrebe. Nek’ svatko ima svoje.
Skoro kao da je pristao. Polako, kao da prihvaća nešto teško.
Barcelonu si rekla?
Da. Barcelona.
Lijep grad.
Znam, iako još nisam bila. Smijem se.
Okrenuo se i otišao. Nije se osvrnuo. Stajala sam i gledala ga kako odlazi. Muškarac kojega znam trideset godina. Muškarac kojeg sam voljela dulje nego sebe. Muškarac kojeg sada ispuštam, ne sa tugom, nego s nekim mirnim olakšanjem.
Pustila sam pticu, koja je davno željela odletjeti.
Ušla sam u zgradu. Popevši se liftom, otvorila vrata svojim ključem. Stan mirisan na kavu i lanene zavjese, s jutrima punim sunca po novom kauču.
Otišla sam u kuhinju. Zakuhala vodu. Ne kamilica, ne, sad menta. Nova navika, moja.
Uzela sam s hladnjaka papirić.
“Barcelona. Proljeće.”
Gledala sam u to. Uzela kemijsku i napisala: “Travanj”.
Travanj dolazi brzo.
Pista zatvorena. Kontrolni toranj ugasio svjetla. Ja napokon sjedam u avion sama.
***
Nije se to sve dogodilo iste sekunde. Prije tog trenutka kod ulaza, prošla je cijela godina. Godina u kojoj sam se mijenjala malo po malo. Mjesec po mjesec.
Kad je Dario otišao s onom sportskom torbom u srpnju, prvo nisam znala što se zapravo događa. Zdrav razum je znao, ali nešto duboko unutra nije vjerovalo opet ista stara priča.
Prvi dani rutina. Ustajem, idem na posao, vraćam se. Kuham za jednu osobu, cijela čudna stvar, jer nakon četiri mjeseca u dvoje moraš se naviknuti. Ostatke bih spremila, maknula njegovu šalicu onu plavu s okrnutim rubom. Zaboravio je ponijeti, možda namjerno.
Nisam je bacila. Samo maknula iz vida.
Peti dan zove mama. Ona živi u Splitu, svaki vikend se čujemo, a sad je srijeda.
Miro, jesi dobro? odmah, bez okolišanja. Moja mama, sve nanjuši.
Samo sam malo umorna, mama.
Posao?
Posao.
Pauza.
Je li otišao?
Mogla sam se nasmijati. Uvijek je znala.
Kako znaš?
Ja sam ti mama, znaš?
Dobro sam, stvarno. Ne baš super, ali dobro.
Hoćeš do nas doći?
Ne, treba mi malo mira.
Dobro, rekla je. Znala je kad treba pustiti. Ako bude baš loše, zovi.
Hoću.
Nisam zvala, jer nije bilo toliko loše. Bila je praznina, umor, ta posebna samoća kad znaš da si sama izabrala i opet je teško. Nije bilo očaja, ni potrebe da ga zovem natrag. Valjda sam duboko k sebi oduvijek znala što je Anamarija za njega.
Poslije toga otišla sam na šišanje. Deset godina kod iste Jasne, mirna i dobra žena. Pogledala me pažljivo.
Što ćemo raditi?
Kraće, rekla sam. Dosta kraće.
Koliko?
Do ramena. Možda i svjetlije. Ajmo nešto novo.
Dva sata kasnije izišla sam drukčija. Nije cijela nova, ali nešto je bilo lakše. Kao da sam zajedno s kosom skinula višak brige.
Pred zgradom me zaustavila susjeda Marija Kovačević, već u sedamdesetoj, uvijek iskrena:
Mira! Pa što si lijepa! Djeluješ kao druga žena.
Malo sam kosu skratila, teta Marija.
Odlično, tako si osvježila lice. Ko nova si.
Hvala, baš ste dragi.
Znaš, svaka žena kad mijenja frizuru, nešto se dešava. I dobro i loše. Tako i treba, samo nemoj stajati na mjestu.
Mudra žena.
Kolovoz vruć, uzela sam godišnji, punih dvadeset dana, prvi put nakon dugo vremena. Nigdje nisam išla. Samo bila doma, upoznavala grad kao turist. Otkrijem mali botanički vrt, nikad nisam bila. Sjedim na klupi, čitam, slušam ptičice, miris zemlje, ništa posebno, istovremeno sve baš živim.
Jednog jutra dođe žena, nešto starija, pita: “Smeta li ako sjedne pokraj, nema više slobodnih klupa?” Ma kakvi, neka sjedne. Za tili čas skupa listamo knjige. Zove se Lidija, bivša profesorica povijesti, sada u mirovini. Djeca vani, živi sama, ali ne kukumavči. Čovjek koji zna biti dobro sa sobom, pomislila sam da bih voljela biti kao ona.
S njom bih povremeno “probrbljala” koju, kad se sretnemo, i to mi je godilo.
Rujan nosi mirise škole, prvi hladni zrak, jabuke u zraku. Ja uvijek volim rujan u njemu je nalet novog početka. Tad sam promijenila namještaj, rekla već kauč, police, sve. Soba je prodisala.
Nekad bi me ulovila misao: gdje je Dario sad? Je li opet našao mir u Anamariji? Jesam mu stvarno oprostila? Valjda jesam, jer zloća uvijek na kraju najviše troši tebe.
Listopad, talijanski. Grupa šarena, odmah kliknem sa Svjetlanom, žena oko mojih godina ona da malo trenira mozak. Nakon sata ode se u kafić, priča o životu. I ona razvedena, prošla je štošta, a osmijeh stalno na licu. “Znaš, Mira, kad sam shvatila da sam sebi dovoljna, sve je bilo lakše”. Razumjela sam.
Kasnije i kino, i galerija. Prva nova prijateljica nakon dugo, dugo.
Studeni, prosinac, siječanj… Sve više živim slobodno. U siječnju pronađem stari notes, zapisi iz dvadesetih. Čitam, žena s onih papira je puna straha, želja, čežnje. U dno upišem: “Sve je dobro. Izdržala si.”
Veljača je krenula blaga, snijeg skoro nestao, sunce grije, Zagreb je miran. Nove male radosti: knjižara koju sam tek otkrila, vlasnik penzioner, miris knjiga, tapkanje kiše po prozoru. Kupila sam tri knjige, jednu baš o Barceloni.
Odluka: vozim u Barcelonu u travnju. Stan sam rezervirala mjesec dana, karte kupljene. Prvo uzbuđenje nakon dugo vremena.
Tamara se zagrlila od sreće.
Moraš ići sama! veli mi. Bit će to tvoja pustolovina.
Pametna Tamara.
Pozovem mamu i njoj ispričam. Prvo nervozna sama? Daleko? ali uskoro popušta. Bit ćeš dobro, kćeri. Samo se javi kad sletiš.
Tako i treba.
Ljubavni odnosi poslije pedesete nisu više potraga da “uhvatiš nekog na zadnji vlak”. Nego da svaki dan biraš sebe. Ne zato jer ti nitko ne treba, nego zato što znaš: bez sebe ništa s nikim.
Dugo sam čekala da mi netko dozvoli da živim. Da dobijem zeleno svjetlo za svoj “polet”. A u stvari, tu ‘dozvolu’ moraš sam uzeti.
Psihologija odnosa nije komplicirana. Ne mijenjaš nikog osim sebe. Samo odlučiš što ćeš i koliko dozvoliti u svom životu.
Svoju sam vrata zatvorila. Bez trzaja, mirno. Ono što se dogodilo te ožujke na ulazu bila je zadnja nota već odsvirane pjesme.
Kad je Dario nazvao te subote, sortirala sam odjeću, spremala “za donaciju”. Vidim broj mirno. Javim se.
Onaj razgovor, šetnja, priznanje, priča o rezervnim pistama… ali ima još nešto.
Dok smo hodali, gledala sam ga i osjećala: dobar je čovjek, stvarno jest. Malo slab na krivim mjestima, ali dobar. I žao mi ga je bilo, iskreno, jadno nekako. Ali imati suosjećanja ne znači opet pozvati ga u život. Sad sam vidjela razliku.
Otišao je, bez osvrtanja. Gledala sam ga, poželjela mu da nađe svoj mir, svejedno gdje to bilo.
Popela sam se hodnikom, četvrti kat, stan. Sunce kroz nove zavjese, kauč na novom mjestu, na hladnjaku papirić sad već s tri riječi.
Kuhinja, menta. Pišem Tamari: “Bio je. Sve je u redu.”
Ona odmah: “Znam. Ponosna sam na tebe.”
Svetlani pišem: “Sutra kino?”
“Napokon! Kad i gdje?” stigne natrag.
Osmjehnem se. Ulijem čaj. S police uzmem vodič Barcelone. Travanj je blizu.
Aerodrom je zatvoren. Ugasiše se svijetla kontrole. Avion koji polijeće u travnju moj je. Samo moj.
I putnica na tom letu napokon stiskne kartu. Nema više čekanja u redu, nema propuštanja drugih. Ona koja je uvijek zvala druge, sada poziva sebe. Zovem se Mirjana. Imam pedeset i jednu godinu. I idem u Barcelonu.
***
Kuhalo za vodu cvrkuće. Menta ide u bijelu šalicu, onu što sam sebi za rođendan kupila, tanka i lagana. Sjednem s čajem na prozor. Vani ožujak: manje blata, više sunca, veseli golubovi na prozoru. Neka žena gura kolica, razdragano priča s prijateljicom.
Pijem čaj i mislim: ovo je obična priča o ljubavi. Zapravo, o tome što dolazi poslije ljubavi. Koliko dugo možeš voljeti “krivo”, i koliko treba da se vratiš sebi, i kako u tom vraćanju ima nečeg neočekivano lijepog.
Kako preboljeti rastanak? Svoje sam pronašla. Premjestiti namještaj. Kupiti zavjese. Upisati tečaj jezika. Plivati. Ući u nepoznatu knjižaru. Dopustiti si da ne čekaš.
Ne čekati.
To je najteže i najjednostavnije. Prestati živjeti u dječjem stavu “možda će doći”. Početi živjeti danas.
Oprostiti ili zaboraviti? Ja nisam zaboravila. Ni ne moram. Oprostiti je lakše. Zloba je teška, a ja želim letjeti s malo prtljage. Oprosti, ne zaboravi. Pamti, ali ne nosi.
Popijem čaj. Stavim šalicu u sudoper. Otvorim laptop. Na ekranu karta travanj, let za Barcelonu.
Sama sebi se smiješim. Za mjesec dana sjedim u avionu. Letim tamo gdje je sunce drugačije, miris naranče u zraku, i mačke sjede na prozorima i nemaju interesa za prolaznike.
Obiteljske vrijednosti? Sad mi je obitelj ja. Dok ne napuniš srž sebe, ne možeš sagraditi ništa izvanjske. Dok ne naučiš biti svoj, uvijek ćeš čekati da te netko potvrdi.
Čekala sam. Dugo. Sad više ne čekam.
Mobitel vibrira. Svetlana šalje: ime filma i vrijeme. Odlično, vidimo se kod ulaza.
Pogledam se u zrcalu. Malo raščupana kosa, na licu mir. Nije to filmska sreća. Samo mir.
Danas kino sa Svetlanom. Sutra talijanski. Prekosutra bazen. Za mjesec dana Barcelona.
Život ide. Moj život ide. Ne između nečijih odlazaka i dolazaka, nego baš sad moj, pravi, živi.
Aerodrom je zatvoren.
Tamo negdje, visoko iznad krovova, iznad ožujskog oblaka, već leti moj avion.
Letim.
Kasnije navečer, nakon kino večeri i smijeha, dođem kući, izujem se, objesim kaput.
Sjetim se plava šalica, ona s okrhlim rubom, i dalje stoji u ormaru. Izvadim je, okrenem u ruci.
Sasvim obična šalica. Plava, okrznuta. Nema u njoj ni prošlosti ni budućnosti.
Postavim je na policu do svoje bijele. Nek stoji. Stvari su samo stvari ne moraju biti simboli.
Odmah legnem, uzmem novu knjigu, onu o promjeni. Stranica po stranica, dan po dan tako se čovjek mijenja.
Zatvorim knjigu, ugasim svjetlo.
Van krošnje kiši ožujak. Mirno, ravno, ne tužno, sinoćnja kiša.
Ležim, slušam. I osjećam mir u sebi. Ne prazninu, ne samoću mir. Kad je sve na svom mjestu.
Sutra talijanski predavač će nas opet natjerati da pjevamo. Opet ću pjevati, glasno.
Prekosutra bazen.
Za mjesec dana Barcelona.
A sad, kiša. I tiha noć. Ja zatvorim oči.
I sasvim jasno pred sobom vidim: mirno dvorište, sunce u travnju, crvena mačka na prozoru. Ja, kava u ruci, ona me gleda, i obje smo zadovoljne.
Rezervna pista je zatvorena.
Otvorena je pista za polet.
