Maja je pogledala ekran mobitela. Katarina je poslala pozivnicu u zajednički chat: „Djevojke, čekam vas u subotu u 18:00 u kavani „Metvica“. Bit će zabavno!”
Maja ima trideset godina. Dvoje djece, kćer Ana i sin Toma. Razvod. Uredska stolica koja pamti njezina leđa bolje nego ijedan muškarac u posljednje dvije godine. I evo te pozivnice, zbog koje se obradovala.
— Toma, ne trči hodnikom! Ana, obuj čarape, hladno je! — viknula je Maja, držeći mobitel ramenom.
Na drugoj strani linije Katarina je brbljala o iznenađenjima i karaokama.
— Majo, hoćeš doći? Obećajem, bit će super, i bez onih tvojih riječi: „imam djecu”.
Maja je frknula.
— Tvoja djeca. Tvoji problemi. Tvoj razvod. Tvoje godine… Razmislit ću, — odgovorila je.
U subotu Marko, bivši muž, zakasnio je dva sata; dolazio je djeci vikendom. Ana je plakala jer je htjela da joj mama isplete kosu „kao princezi”, a Toma je sakrio lijevu cipelu. Dok je Maja napokon zakopčala patentni zatvarač na jedinoj haljini koja još nije izgledala vrećasto, sat je pokazivao gotovo šest navečer.
— Idem. Makar na sat vremena.
U kavani je svirala glazba. Djevojke iz računovodstva već su prismrdile šampanjcu, a Marina iz prodaje pričala je o svom novom mladiću s intonacijom kao da brani diplomski rad na temu „Moja sreća koju svi moraju vidjeti”.
Katarina je ugledala Maju, zacvilila i pojurila je zagrliti.
— Došla si! Kako si lijepa! Sjedni, sad će donijeti tortu.
Maja je sjela za stol, uzela čašu soka. Slušala. Klimanje. Smješkala se na pravim mjestima.
Helena iz susjednog odjela, visoka plavuša vječno nezadovoljna lica, nagnula se k njoj:
— A gdje je tvoj?
— U razvodu. Već godinu dana, — mirno je rekla Maja.
— Joj, oprosti. Nisam znala. Djeci je teško, vjerojatno.
Maja je dopila sok. Zaigrala je spora glazba, poznata. Netko je pozvan na ples. Maja je ostala sjediti. K njoj je sjela Katarina, krivac slavlja, već pomalo pripita i time neuobičajeno ozbiljna.
— Majo, što si tužna?
— Nisam tužna. Umorna sam.
— To je isto kad imaš trideset s dvoje djece i bivšim koji dolazi samo po rasporedu.
Maja se iznenadila točnosti.
— I ti si razvedena, ili?
Katarina se nasmijala:
— Ne. Ali pažljiva sam. Slušaj… Zamolila sam pjevača da otpjeva jednu pjesmu. Za tebe.
Maja nije razumjela, ali je kimnula.
Momak za mikrofonom uzeo je akorde. I odjednom je krenulo nešto staro, što su vrtjeli na radiju dok je Maja studirala. Pjesma pod kojom su se s Markom ljubili na klupi ispred studentskog doma. Glupe riječi o „nikad ne reci zbogom”. Maja je pokrila lice rukama. Ne od srama. Od toga što se netko sjetio kakva je bila. Prije „tvoje djece”.
— Nisam naručila tu pjesmu, — šapnula je.
Katarina je slegnula ramenima:
— Možda je on sam. Možda si mu se svidjela. Pogledaš li se ikad u ogledalo, Majo?
Nije se gledala. Ali sada je podigla oči. Momak za mikrofonom se smiješio. Nepoznat. Mlad. Ništa ne zna o njezinu životu. Maja je obrisala obraze salvetom, uzela čašu šampanjca i nasmiješila mu se. Ne onim službenim uredskim osmijehom, nego pravim.
Zatim je poslala Marku poruku: „Zakasnit ću. Djecu ostavljam kod tebe preko noći. O tome se ne raspravlja.”
I izdahnula. Prvi put nakon dugo vremena punim plućima.
Tortu su donijeli točno u devet. Maja je pojela dva komada i nije izbrojala kalorije. Katarina joj je šapnula na uho:
— Znaš, pozvala sam te jer si jedina koja nije komentirala moje izvješće na sastanku.
— Tvoje izvješće bilo je normalno, — slegnula je ramenima Maja.
— Upravo tako. Ti si jedina koja uopće sluša. A ne glumi.
Kući se Maja vratila oko jedanaest. Prazan stan mirisao je tišinom. Prvo je htjela zaplakati jer Tominih čarapa nije bilo razbacanih hodnikom, a Anina ukosnica nije ležala u kuhinji.
Ali onda je skinula haljinu, skuhala čaj, uključila baš tu pjesmu u slušalicama. I shvatila da dom nije samo buka malih nogu. To je i ova tišina u kojoj napokon možeš čuti sebe.
— Nije bio loš večer, — pomislila je Maja i zaspala s osmijehom.
A ujutro je stigla poruka s nepoznatog broja: „Hoćete li danas biti na prezentaciji? Ja sam onaj pjevač iz kavane – Davor. Mogu li vas počastiti kavom? Samo tako, bez povoda.”
Maja je pogledala mobitel i otipkala: „Bit ću. Crna kava, bez šećera. I hvala za pjesmu.”
Prva dva tjedna sve je bilo kao u filmu. Davor je dočekivao Maju poslije posla s buketom. Pjevao joj je u kavani kad je bilo malo ljudi i gledao je tako kao da je jedina žena na svijetu. Maja se topila. I nestajala.
Prvo jednom tjedno. Onda svaki drugi dan. Onda je majka prestala skrivati nezadovoljstvo.
— Majo, na koga ostavljaš djecu? Ja imam svoje stvari. Ti imaš posao, usput.
— Mama, molim te, Toma već spava, Ana je napravila zadaću. Idem na dva sata.
— Na dva sata ona… Cijeli tjedan na dva sata. Znam ja te „dva sata”. Muškarac? — Maja je šutjela.
— I odakle je? Iz one kavane? — majka je stisnula usne. — Pjevač u kavani… Majo, ti si pametna djevojka, u tridesetoj s dvoje djece hvataš se za svakog tko te slatko pogleda. Samo su svi na istu kopiju. Danas tebi jedan pjeva, sutra drugi.
— Mama, prestani! — Maja je bacila torbu na kauč. — Ti ga ne poznaješ.
— A ti… koliko ga poznaješ… mjesec dana? Dva? Koga god, muškaraca sam u životu nagledala, — zalupila je vratima.
Davor je bio drugačiji. Pamtio je kako se zove Ana i da se Toma boji mraka. Govorio je da nije protiv djece, da će razmisliti kako bi mogli urediti život.
Maja je gotovo povjerovala.
Te večeri odlučila je napraviti iznenađenje. Davor je rekao da će nastupati do deset, a onda je slobodan. Maja je ostavila djecu kod majke, ova je zakolutala očima, ali nije odbila, i otišla u kavanu bez poziva. Ušla je u dvoranu. Nasmiješila se poznatom konobaru. Pogledala na pozornicu.
Davora nije bilo.
Stajao je kraj stupa i plesao. Ne valcer, nego se samo glupirao, ali u ritmu glazbe s lijepom ženom. Visokom. Mršavom. U uskoj haljini koja je koštala koliko Majina mjesečna plaća. Njezina kosa bila je savršeno namještena, smijeh glasan i slobodan.
Davor se smijao također. A onda je uzeo za ruku i nestali su iza vrata s natpisom „Službeni ulaz”.
Maja je stajala nasred dvorane. Netko ju je okrznuo ramenom, ispričao se. Glazba je svirala dalje.
— Svi su na istu kopiju — sjetila se majčinih riječi.
Okrenula se i izašla. Nije zalupila vratima. Nije zaplakala. Samo je sjela u taksi i rekla adresu… Na ulazu je stajao Marko. U staroj jakni, s podočnjacima, ljut i razbarušen.
— Majo! Zašto se ne javljaš? Tvoja majka mi zove već pola sata! Otac je u bolnici. Infarkt. Ostavila je djecu doma, a mene zamolila da dođem k njima.
Maja se uhvatila za srce.
— Što? Kako? Pa on je…
— Ne znam kako. Zovi taksi. Ja ću s djecom.
Tremnim prstima birala je broj majke. Ova je jecala u slušalicu.
— Tata je u reanimaciji. Dođi sad odmah.
— Već idem. Mama, hoće li se izvući?
— Liječnici ništa ne govore.
Cijelu noć su s majkom sjedile u bolničkom hodniku. Do osam ujutro iz vrata je izašao umoran liječnik.
— Kriza je prošla. Vaš muž je čvrst. Još pola sata, ne bih jamčio. Ali sad će sve biti dobro. Mir, dijeta, nikakvog stresa.
Majka je briznula u plač. Maja ju je zagrlila, i tako su stajale dvije žene koje su umalo izgubile glavnog muškarca u životu. Na povratku u taksi Maja je gledala kroz prozor. Jutarnje sunce probijalo se kroz panelne zgrade. Sjetila se kako ju je Davor milovao po obrazu, obećavao more i putovanja. Smiješno. More… A otac je ležao u reanimaciji dok je ona bila u kavani.
— Dosta mi je ludih izlazaka.
Kod kuće je bio Marko, također nije spavao, vidjelo mu se.
— Marko, — tiho je rekla. — Hvala ti što si došao, što si bio s djecom.
Marko je šutio minutu. Onda je progovorio nespretno, kao uvijek kad su osjećaji u pitanju.
— Majo, ja bez tebe… Djeci treba otac. I ne samo vikendom. Ukratko, vratimo se zajedno. Ispočetka, kao prije. Umorna si. Djeca čeznu. I ja čeznem za domom, za tvojim prigovaranjem kad ne skinem cipele.
Maja se nasmijala kroz suze. Prišla je mužu i utisnula se u njegovo rame. Uzela ga za ruku. Hrapav, poznat, topao dlan. Ne onaj koji je uzimao mikrofon i obećavao more. Nego onaj koji je držao kolica, mijenjao gume na njezinu autu.
— Pokušajmo, — rekla je Maja. — Ali ako opet ne opereš šalicu za sobom, ubit ću te jastukom.
— Vrijedi.
Djeca su istrčala iz sobe, Toma se objesio Marku, povikao: „Tata!”. Ana se najprije okrenula, ali onda ipak prišla i tiho rekla:
— Ostaješ? Dugo?
Marko je čučnuo:
— Zauvijek, Anice. Ako me primite.
A navečer, kad su djeca zaspala, Marko je prao suđe, Maja je izvadila mobitel i obrisala prepisku s Davorom. Ni jedna poruka nije stigla.
— Majka je bila u pravu, — pomislila je Maja. — Ali nije u pravu u jednom. Nije stvar u tridesetoj. Ni u djeci. Ni u razvodu. Nego u onome koga biraš. Biral sam lijepe obećanja. A trebale su mi umorne oči i prljava šalica u sudoperu.
Prišla je Marku, zagrlila ga s leđa, utisnula nos u rame.
— Što? — upitao je.
— Ništa. Samo je dobro što si doma, — i to je bilo više od svih pjesama na svijetu.
