Moj suprug Stjepan otišao je u mirovinu, a ja… želim se razvesti od njega
Gospodine Stjepane, oprostite, imam sastanak. Nazvat ću Vas kasnije.
Glas bivšeg zamjenika, Marka, preko telefona bio je hladan i poslovan. Nije bilo više onog starog poštovanja, pa čak ni neke topline. Samo pristojno nastojanje da što prije završi razgovor.
Razumijem, Marko, ali vezano uz onaj stari ugovor…
Gospodine Stjepane, stvarno moram ići. Obraćajte se arhivu, kod novog šefa odjela. Doviđenja.
Klik. Kratki tonovi. Stjepan je polako spustio slušalicu. Sjedio je u svojoj radnoj sobi, za onim istim hrastovim stolom na kojem je potpisivao važne ugovore. Sad su tu bile samo neplaćene režije i novine koje je pročitao već nekoliko puta.
Opet si zvao na posao? iz kuhinje je dopirao glas njegove supruge, Anđelke. Bila je to umorna, nježna žalost, zbog koje mu je bilo još teže.
Trebao sam nešto provjeriti, promrmljao je, skrećući pogled.
Došla je iz kuhinje, brišući ruke kuhinjskom krpom. Anđelka je uvijek bila uredna i pribrana žena, i sada, u svojoj šezdesetoj, izgledala je dotjerano. Sijeda kosa bila joj je kratko ošišana, na usnama blaga ružičasta boja. Kao da se još sprema na posao u svoju knjižnicu, gdje su je čekale knjige, čitatelji i kolege. Stjepan ju je gledao i osjećao kako mu se nešto steže u prsima. Imala je cilj. Imala je mjesto kamo ide.
Stipe, čemu se mučiš? Prošla su već tri mjeseca.
Ne mučim se, naglo je ustao od stola, kao da želi pokazati da je sve u redu. Samo sam htio provjeriti nešto.
Anđelka ga je gledala onim pogledom kada sve razumiješ, ali više nemaš snage suosjećati. Zatim se vratila u kuhinju. Stjepan je ostao stajati nasred sobe, slušajući zvuk auta s ulice, daleko zatvaranje ulaznih vrata. Radni dan, jutro. Svi su na poslu. Svi su zaposlena. A on je tu, u četiri zida, kao odbačeni dio nekog starog stroja.
Prvi mjesec u mirovini doživio je kao zasluženi godišnji. Trideset osam godina proveo je u Končaru, zadnjih petnaest kao voditelj nabave. To mu je bio život: pregovori, ugovori, sastanci, telefonski pozivi, odluke za koje je odgovarao sam. Znao je voditi ljude, pregovarati s dobavljačima, izvlačiti najbolje uvjete, upravljati podređenima. Poštovali su ga. Dolazili su po savjet. Stjepan zna, Bez Stjepana ne ide, Stjepan će to srediti. Te su riječi bile poput zraka kojeg dišeš.
Sjećao se svog zadnjeg radnog dana. Oproštaj u dvorani, torta, cvijeće, hvalospjevi o njegovoj nezamjenjivosti. Uvijek ste dobrodošli kod nas, govorio mu je direktor, stežući mu ruku. Smiješio se i zahvaljivao, ali u sebi je osjećao neku prazninu. Kao da prisustvuje vlastitom sprovodu dok je još živ.
Prvi tjedni bili su puni malih zadovoljstava. Spavao je, gledao televiziju, čitao novine od korica do korica. Anđelka se veselila što je konačno doma, što mogu zajedno doručkovati, polako, bez žurbe. Popravio je slavin u kuhinji koji je curio pola godine i zamijenio žarulju u predsoblju. Kći Marina navraćala je s unucima, i on se s njima igrao, pričao im o poslu, o prošlim vremenima kad je sve funkcioniralo.
No svijet je odjednom postao uzak. Stjepan je shvatio kako su dani beskrajno dugi. Anđelka bi otišla u knjižnicu u devet, vratila se u šest. Devet sati. Čime ispuniti devet sati? Pokušao je čitati, ali misli bi mu odlutale. Vijesti su ga nervirale: sve je loše, sve je krivo, ništa mu se nije svidjelo. Otišao bi u šetnju, ali osjećao se čudno u parku usred radnog dana. Oko njega mlade mame s kolicima, starice na klupi, pokoji bezposličar. Ja nisam taj, mislio je i ubrzavao korak. Ja sam radio cijeli život.
Muška kriza srednjih godina u penziji uvukla se neprimjetno. Isprva je bila samo dosada. Onda nervoza. Počeo je zvati u Končar, najprije s razumnim pitanjima, kasnije samo zato da porazgovara. Ti razgovori su bivali sve kraći. Bivše kolege bile su zauzete, kratko mu odgovarale. Marko, njegov bivši zamjenik, sada šef odjela, bio je posebno hladan. Stjepan je shvatio: za njih je on prošlost. Novi šef, nova pravila, drugi život. On je ostao izvan.
Lagano, kao magla, prekrila ga je depresija. Počeo bi se buditi kasno, tek oko deset, katkad jedanaest. Nije imao zašto ustati ranije. Anđelka bi mu u tišini ostavila doručak, ali često ga nije ni taknuo. Nije imao apetit. Lunjati bi po stanu u starom kućnom ogrtaču, sjeo bi za stol u radnoj sobi, premetao stare papire, ugovore i fascikle. Telefon je zvonio samo zbog reklama ili zato što ga je Anđelka pitala što da donese iz trgovine. Nitko ga više nije zvao za savjet, nitko tražio njegovo mišljenje. Osjećaj izgubljenog smisla boljelo je fizički.
Tata, kako si? Marina ga je jednom nazvala usred tjedna. Mama kaže da si baš potišten.
Ma dobro sam, namrgođeno joj je odbrusio. Odmaram.
Tata, ne možeš tako. Pronađi neki hobi, ima svega na internetu ili upiši neki tečaj.
Ne trebaju meni nikakvi tečajevi, povisio je ton. Cijeli život sam bio šef, a sad bi tečajeve.
Opet ti po starome, uzdahnula je. Tata, ne želim te povrijediti. Ali mama je umorna. Znaš li ti kako joj je kad dođe kući, a ti…
Što ja? Višak sam?
Nije to tako. Bože, zašto sve gledaš najgore?
Prekinuo je. Ruke su mu drhtale od bijesa i gorčine. Potišten. Nađi hobi. Lako je njima. Oni ne znaju kako je to probuditi se i shvatiti da više nikome nisi potreban. Da je sve za što si živio trideset osam godina, završilo. Sad si samo još jedan umirovljenik. Bez lica, bez imena, nepotreban.
Obiteljske svađe su se množile. Stjepan je počeo prigovarati za svaku sitnicu. Anđelka je kupila pogrešan kruh, presolila juhu, preglasno razgovarala s kolegicom. Svaku sitnicu je zamijetio; sada, kad više nije imao ništa za voditi, cijela energija išla je na traženje tuđih mana.
Stipe, prestani, jednog se dana Anđelka naljutila dok su pripremali večeru, a on se opet miješao kako reže krumpir. Prekini me kontrolirati. Ne radiš više.
Samo kažem da je ovako brže.
Meni ne treba tvoj savjet kako rezati krumpir! okrenula se prema njemu; u očima joj je vidio umor, i još nešto očaj. Već trideset pet godina kuham i dobro mi ide. Ako ti ne paše, piši povijest pa kuhaj sam.
Anđa, što ti je?
A što je tebi? spustila je nož i obrisala ruke. Postao si gunđalo. Sve ti smeta. Umorna sam, Stipe. Razumiješ? Umorna.
Šutio je, gledajući u stol. Iznutra je gorjelo, ali nije znao što da kaže. Nije mogao objasniti da prigovori i kontrola daju mu još jedini osjećaj da nešto vrijedi, da ima mišljenje.
Oprosti, promucao je.
Anđelka je uzdahnula i nastavila s pripremom.
Idi gledaj televiziju. Zvat ću kad bude večera.
Otišao je, upalio televizor, ali nije slušao ni slova. Vidio je njeno lice, njezine umorne oči. Uništava joj život, to mu je bilo jasno. Ali nije znao kako prestati jer ako ne kontrolira barem nešto, nestat će u toj praznini.
Muška psihologija u mirovini bila je teža nego se nadao. Smatrao se snažnim čovjekom. Pregurao je devedesete, krize u tvornici, snalazio se. A sad se ne znao izboriti sa samim sobom. S prazninom koja je proždirala sve. Nije dobro spavao. Budio bi se noću, slušao Anđelkino mirno disanje. Ona je imala smisao: njoj se posao nije promijenio. Trebali su je, znali zašto dolazi. A on? Tko je on sad?
Jurica, stari prijatelj, nazvao ga je početkom listopada.
Stipe, što je, opet si se zaredio u samostan? Ni zoveš ni pišeš. Ajmo na pecanje u subotu.
Ma ne znam, Jura. Nisam baš raspoložen.
E baš zato moraš ići. Dođem po tebe u osam. Nema odbijanja.
Htio ga je odbiti, ali Jurica je već prekinuo. Došao je u subotu ujutro, stisnuo mu ruku. Anđelka ga je pogurala prema vratima.
Idi, dobro će ti biti.
Otišao je; više zbog nje nego vlastite želje. Jurica je bio veseo, pričljiv, od kada je otišao u mirovinu dvije godine prije. Izgledao je mladoliko, preplanulog lica, u sportskoj jakni, s priborom za pecanje.
Kako si? pitao je dok su vozili prema Savi.
Eh, dobro.
Ma, lažeš. Anđa mi se žalila, kaže da si sav u sebi.
Stjepan nije odgovorio. Žena mu se žali prijatelju prava izdaja.
Znam kako ti je, nastavljao je Jurica. I ja sam ludio prvi godinu dana. Nigdje ne nalaziš svoje mjesto. Po stanu hodaš ko lav u kavezu. Žena mi tad rekla: “Ili se saberi, ili ja odlazim k djeci.” Tek tad sam skužio da moram drugo nešto raditi.
Pa što si napravio?
Prestao sam više zvati na posao. Shvatio da me tamo više nema i neće biti. Treba otpustiti to. Počeo sam tražiti što me ispunjava. Pecanje, vrt, rezbarenje drva. Ruke se još sjećaju kako raditi. Najvažnije, shvatio sam: nisam mrtav. Samo sam prešao u novu fazu. Može biti zanimljiva, ako dopustiš.
Stjepan ga je slušao s nelagodom. Lako je njemu majstor, radio rukama. On, voditelj. Njegov identitet bio je status, odgovornost, poštovanje. Kad to nestane kao da nestane kičma.
Na pecanju su šutjeli, gledali Savu koja je polako tekla. Jurica je pričao viceve, ali Stjepan je više slušao tišinu i osjećao težinu toga da će mu dani biti takvi bez posla, bez cilja, bez smisla. Kako se pomiriti s tom ulogom?
Kad su se vratili, Anđelka ga je dočekala na vratima.
Pa? Jel bilo dobro?
Ma, valjda.
Ona je uzdahnula. Opet to valjda. Gledala ga je kako se izuva, pitajući se kad joj je čovjek njenog života postao tuđinac. Nije ga više mogla dosegnuti.
Tjedan iza toga došla je Marina s mužem Tomislavom i djecom. Anđelka je bila vesela, pripremala ručak, Stjepan je došao, pozdravio, ali bio odsutan. Unuci su ga grlili, pričali o školi, ali nije slušao, tek povremeno klimnuo.
Tata, što ti je, jesi živ? Marina više nije mogla izdržati tijekom ručka.
Marina, tiho je Anđelka pokušala zaustaviti kćer.
Ne, neka čuje! Tata, znaš li koliko mama pati zbog tebe? Sjediš doma, svađaš se sa svima, ništa ne radiš. Ljudi u tvojim godinama planine pomiču, a ti si postao starac!
Marina, dosta, ubacio se Tomislav.
Neka je! Uništava mami život. Cijeli život uz tebe, a ti ni hvala da kažeš. Samo se mrštiš i prigovaraš.
Stjepan je ustao od stola, pogledao kćer, pa onda ženu. Sjela je pognute glave. Sve su rekli. I ona tako misli. Tiho je napustio prostoriju, povukao se u radnu sobu i zatvorio vrata. Sjeo je, naslonio glavu na ruke. Stid, bijes, povrijeđenost. U pravu su. Postao je ono čega se najviše bojao teret.
Slušao je tihe glasove iza zatvorenih vrata. Marina je nešto pričala, Anđelka odgovarala. Onda je sve utihnulo. Nakon sata, vrata su se zalupila, otišli su. Stjepan je još sjedio u sobi, mrak je pao, nije palio svjetlo. Pitao se je li život za njega stvarno završio ne doslovno, ali onaj pravi dio. Ono što je bio i znao nestalo je. Sada je ostala samo praznina i predugi dani.
Anđelka je pokucala na vrata.
Stipe, hoćeš li večerati?
Neću.
Ajde, izađi, razgovarajmo.
Nemamo što.
Stajala je iza vrata, pa otišla. Čuo je njezine korake kroz stan, zatim zvuk televizora iz spavaće. Njoj običan večer, njemu neizdrživ. Potraga za sobom u tim godinama pokazala se težom nego što je mislio. Bez posla, bez odgovornosti, nije znao tko je.
Sljedećih tjedana gotovo da nije izlazio iz radne sobe. Glumio je da je zauzet, prevrtao papire, gledao internet, ali zapravo samo buljio u prazno. Samonametnuta izolacija. Ako ne bude s drugima, neće im više smetati. Anđelka ga je pokušavala izvući u šetnju, odvesti u kino, kod prijatelja, ali bi odbio. Ona je odlazila sama i sve se više udaljavala.
Jednog jutra, kad se spremala na posao, on je ustao ranije nego obično. Iznenadila se.
Ti si budan?
Sjeo je za stol, gledao je u tišini kako priprema doručak. U svojem svijetu, još manje mjesta imala je za njega. Odjednom mu je postalo jasno ako se ne trgne, ona će, makar u srcu, otići.
Anđa.
Da?
Oprosti.
Zastala je s šalicom u ruci.
Za što?
Za sve. Za to što… riječi su mu zapele u grlu. Kako objasniti da ne zna kako dalje, da borba svakog dana nije protiv drugih, nego protiv osjećaja vlastite bezvrijednosti?
Sjela je nasuprot njemu.
Stipe, meni ne trebaju isprike. Trebaš mi ti. Onaj pravi ti, ne sjena.
Ne znam kako… pogledao ju je u oči. Ne znam biti taj kad je ono tko sam bio nestalo.
Položila mu je ruku preko njegove.
Nisi bio samo šef. Bio si muž, tata, prijatelj. I još to jesi. Samo se moraš sjetiti.
Htio joj je vjerovati, ali mu je sve to izgledalo kao nekakav ostatak onoga što je bio. Koja je svrha? Preko interneta je naletio na pitanje “kako prilagoditi starije osobe na mirovinu”. Što to znači, pomogao si si?
Dani su polako prolazili, svaki isti. Studeni je donio kišu i sivilo. Stjepan bi gledao kapljice što su curile niz prozor. Život je bio za tim prozorom: ljudi su žurili, djeca su išla u školu, svijet se vrtio, a on je ostao zaboravljen. Katkad bi zavidio čak i čistaču u dvorištu. On ima smisao, ima cilj. Bio on mali, ali postoji.
Anđelka je prestala pritiskati. Samo je živjela pokraj njega, čekajući hoće li sam naći rješenje. Marina više nije dolazila nakon svađe; tek bi nazvala majku i raspitala se oprezno o njemu. Stjepan je to osjetio i osjećao još veću krivnju. Otuđio je kćer, udaljio ženu, izgubio prijatelje. Što mu je ostalo?
Jedne večeri, dok je Anđelka čitala u krevetu, a on sjedio pred ugašenim televizorom, odjednom se upitao: je li to doista kraj? Ne smrt, nego kraj svega što je vrijedilo. Zastrašujuća praznina pred njim; dvadeset godina bez smisla?
Izašao je na balkon. Studeni vjetar bio je hladan, pogledi na osvijetljeni Zagreb podsjećali su ga da negdje dolje ljudi žive. A on, sam na devetom katu sa svojim pitanjem tko sam sada?
Što radiš? Prehladit ćeš se, Anđelka je izašla i obavila ga jaknom. Hajde, uđi unutra.
Poslušno ju je pratio. Sjedila je uz njega na kauču, upalila stari film. Gledali su šutke. Nije znao radnju. Mislio je samo na to da je Anđelka još uvijek tu. Da ga nije ostavila, iako je imala svako pravo. Zašto? Da li to zaslužuje?
Anđa, okrenuo se prema njoj.
Hm?
Hvala ti što me nisi ostavila.
Gledala ga je, u njezinim očima zaiskrile suze.
Budalo moja, Stipe. Volim te još uvijek. Samo želim da opet budeš živ.
Zagrlio ju je. Nespretno, kao da je zaboravio. Ona se privila uz njega. Tako su ostali do kraja filma. Te noći bolje je spavao. Ne dobro, ali malo bolje. Kao da se u njemu nešto pomaknulo. Malo, ali ipak.
Prosinac je stigao sa snijegom. Stjepan je počeo više izlaziti iz svoje sobe. I dalje nije bilo lako, ali samosažaljenje je bilo manje. Počeo je primjećivati Anđelkine umorne oči, njene teškoće. Jednog dana, kad je došla umorna s posla i počela kuhati, kraj nje je prišao.
Daj da ti pomognem.
Zastala je s povrćem u ruci, iznenađena.
Zaista?
Ma da. Nije takva mudrost guliti krumpir.
Kuhali su zajedno, u tišini, ali to nije bila teška šutnja zadnjih mjeseci, već mirna. Pokazala mu je kako, on se trudio, ruke su mu bile nespretne, ali nije ga ispravljala samo se ponekad nasmijala. Za večerom je rekla:
Lijepo je ovako zajedno kuhati.
Klimnuo je, gledajući u tanjur. Sitnica, a osjetio je kao da mu je dah lakši.
Jurica ga je opet nazvao prije Nove godine.
Stipe, živ si?
Jesam.
Onda, dođi na vikendicu, treba očistiti snijeg. Zajedno ćemo.
Ovoga je puta otišao bez nagovaranja. Na vikendici su cijeli dan lopatali snijeg, nosili drva. Teško je bilo za leđa i ruke, ali osjećao je zadovoljstvo. Fizički umor je bio lakši od duševnog. Uvečer su uz čaj pričali o glupostima: o susjedima, o planovima za proljeće.
Znaš, reče Jurica, točivši si još čaja, cijeli smo život radili da bismo živjeli. Sad, kad napokon imamo vremena za život, ne znamo s njim što bi. Paradoks, jel da?
Stjepan se osmjehnuo.
Pogodio si u sridu.
Ali možeš naučiti. Ja sam naučio. Svako jutro si kažem što ću danas zanimljivo? U šumu, nešto popravit, ili s ženom u kino. I znaš, uživam. Ne moraš se nikome opravdavat, ne brineš o poslu. Slobodan si.
Sloboda. Stjepan je mislio da je mirovina kraj, osuda. Možda je to stvarno sloboda samo što je ne zna koristiti. Cijeli je život živio po pravilima, sada valja naučiti živjeti za sebe.
Nova godina proslavili su u četvero: on, Anđelka, Marina i Tomislav. Unuci su bili kod Tomislavovih roditelja. Sve je bilo mirno, ali Stjepan je primijetio kako ga Marina promatra kao da čeka promjene. Trudio se. Smijao, šalio, raspitivao o unucima. To mu je teško išlo, ali pristajao je. Kad je u ponoć Anđelka nazdravila:
Za novu godinu. I za novi život. Da naučimo biti sretni sada i ovdje.
Stjepan je digao čašu, pogledao Anđelku. U njenim očima vidio je nadu. Kimnuo joj i ona mu se osmjehnula. Prvi put nakon dugo vremena stvarno.
Nakon blagdana život se vratio u kolotečinu, ali nešto se ipak promijenilo. Stjepan je ustajao ranije, doručkovao s Anđelkom, ispratio ju na posao. Onda bi otišao u šetnju. Najprije bez cilja, a onda bi sve češće svratio u knjižnicu gdje je radila Anđelka. Bila je iznenađena.
Što ti tu?
Došao vidjeti. Smijem?
Kako ne.
Šetao bi među policama, listao knjige. Uzeo je nekoliko kriminalističkih romana, kakve prije ne bi ni primijetio. Kod kuće je čitao, i iznenadio se priče su ga odvukle iz vlastitih misli. Anđelka je bila sretna.
Dobro ti to stoji, rekla bi navečer kad bi ga zatekla s knjigom. Mirno izgledaš.
Nije odgovarao, samo kimnuo. I dalje je bilo tjeskobe, ali manje.
U veljači je Jurica predložio: “Upiši se u šahovski klub u domu kulture. Skupi se ekipa, uglavnom penzići. Igraju, druže se dobra je atmosfera.”
Stjepan se premišljao. Treba ponovno ući među ljude, priznati sam sebi status umirovljenika. Anđelka ga je pogurala:
Idi barem jednom. Možda ti bude dobro.
Otišao je. U dvorani petnaestak muškaraca, šaputali su iznad ploča. Jurica ga je predstavio, jedan stariji pozvao ga na partiju. Pristao je. Igrao je još kao mladić, posao ga odvukao, ali nije zaboravio. Prvu je partiju dobio, pa i drugu. Suparnik ga je tapšao po ramenu.
Znaš igrati. Dođi opet.
Otišao je odande s osjećajem zadovoljstva. Ne kao nekad kad bi ugovorio važan posao, ali svejedno. Zna nešto. Može osvojiti partiju i popričati. Možda je to ono o čemu je Jurica govorio.
Kako pomoći mužu da prebrodi krizu umirovljenja Anđelka je tražila odgovor svaki dan. Znala je, treba vremena i strpljenja i da Stjepan mora sam do rješenja. No teško je gledati kako ti se voljena osoba gubi pred očima. Ipak, sad, u ožujku, primjećuje promjene. Stjepan je drukčiji. Još nije isti, ali bolje. Trudi se. To je najvažnije.
Jedne večeri sjedili su u kuhinji, kiša je lupala, a u stanu je bilo toplo. Anđelka je listala časopis, Stjepan gledao kroz prozor.
Znaš, odjednom reče, još uvijek gledajući van mislim… da bismo mogli na proljeće u vikendicu. Jurica kaže da zajedno posadimo vrt. On će me naučiti.
Anđelka je pogledala iznenađeno.
Ti? Vrtlariti?
Pa što? Misliš da ne mogu?
Ne, samo… veseli me. Naravno da ćemo.
Kimnuo je i vratio se pogledu na prozor. Vrt. On, nekadašnji šef nabave, sada bi okopavao krompir. Nekad bi mu to bilo ponižavajuće. Sada više nije važno. Ili skoro. Možda je to prihvaćanje: ne boriti se, nego jednostavno pristati. Da, više nisi šef. Da, umirovljenik si. I što sad? Život ide dalje. Drugačije, ali ide.
Kako provoditi vrijeme u mirovini više mu nije izgledalo beznadno. Vrt, šah, knjige, pomaganje Anđelki oko kuće. Možda se nađe još nešto. Važno je shvatiti ne treba tražiti zamjenu za posao, nego zadovoljstvo. Koliko god malo.
Marina je opet došla krajem ožujka s djecom. Ovaj put sve je prošlo mirno. Stjepan se igrao s unucima, pričao im o Končaru, gotovo bez gorčine. Kći je primijetila promjene, došla kraj njega u kuhinju.
Tata, bolje izgledaš.
Jesam? slegnuo je ramenima. Možda.
Oprosti za ono onda. Nisam htjela.
Nema veze. Bila si u pravu. Skroz sam se raspao.
Ali sad si super. Mama kaže da ideš u šah, na vikendicu.
Eto, trudim se.
Zagrlila ga je, jako, kao mala. Pomilovao ju je po leđima u grudima ga steglo. Kći. Njegova djevojčica, sad odrasla, ali još ga voli.
Kako sačuvati samopoštovanje kad izgubiš status odgovor nije imao. Trebat će vremena. Ali trudio se. To je već nešto.
Kraj travnja donio je toplinu i zelenilo. Stjepan je s Juricom otišao na vikendicu, počeli su raditi u vrtu. Teško, ali tijelo se umara, a duša smiruje. Navečer na trijemu, uz čaj, Jurica reče:
Vidiš, bojao si se.
Čega sam se bojao?
Života bez posla. A eto ga postoji. Drugi, ali postoji.
Stjepan nije ništa rekao. Jurica je bio u pravu. Život ima dalje. Ne jednako važan i velik kao prije, tiši i skromniji. Ali ima. A u njemu ima trenutaka kad je lakše. Kad gledaš zalazak sunca i misliš lijepo je. Kad dobiješ partiju šaha i neko te pogleda s poštovanjem. Kad ti žena zahvali jer si joj pomogao. Malo je. Ali mu je nešto.
U svibnju, kad su se lipa i tulipani rascvali, Stjepan se s povratka iz šetnje vratio ranije. Anđelka još nije bila doma. Skuhao je čaj. Sjedeći u tišini, shvatio je nekada ga je tišina gušila; sad je, jednostavno, tišina.
Kad se Anđelka vratila, pijuckali su čaj. Pričala mu je o poslu, o novoj kolegici, čitaču koji je tražio knjigu koje nema. Stjepan ju je pažljivo slušao, ponekad ubacio koju opasku. Obična večer. Jedna od tisuću što ih ima pred sobom. Više ga ne plaše. Gotovo uopće.
Nakon večere, dok su sjedili svaki sa svojim štivom, Stjepan je odložio novine i pogledao ženu. Sijeda kosa, plitke borice kraj očiju, umorne ruke. Trideset i sedam godina zajedno. Prošli su sve: mladost bez novca, devedesete, njegovu majku, Marinin odgoj. Sada i njegovu krizu. I ostala je nije otišla, nije odustala.
Anđa, tiho je rekao.
Podigla je pogled.
Da?
Htio je reći nešto stvarno važno, ali riječi su se zaglavile. Kako izraziti to što ga drži jedino što ga održava na površini? Šutio je, a ona je čekala.
Ne znam više što s ovim vremenom, napokon reče.
Anđelka je zatvorila knjigu, pažljivo ga promatrala.
A želiš li to riješiti?
