– Glazba, malo tiše, molim! Tako, hvala! Dragi moji, čestitam nam svima godišnjicu! Deset godina zajedničkog trpljenja, firme koja raste i razvija se. Sve zahvaljujući vama! Želim svakom od vas zdravlja, veselja i čitavih vreća sreće! Živjeli! Miroslav Perković podigao je čašu i mahnuo konobarima.
Torta je izgledala kao iz bajke. Sanja je u sebi bila presretna što nije slušala pametnjakoviće pa tortu nije naručila kod neke susjede, već u najboljoj slastičarnici u Zagrebu. Ne samo da je bila krasna, već je i baš fino šmekala. Jedva je prvi zalogaj progutala kad je čula:
– Sanjice, bolje bi ti bilo da preskočiš kolače! prozborio je Miroslav s osmijehom na licu, ali u očima blaga osuda.
Izgorjela je od srama i gurnula tanjur u stranu. Šef je bio poznat po svom zdravo tijelo, zdravi duh životnom stilu, ali u zadnje vrijeme iz toga se rodila cijela religija. Svi zaposlenici imali su besplatne godišnje članske u teretani koju je firma plaćala, kružile su i glasine da će ubaciti nekakva pravila o zapošljavanju visina, kilaža, tko zna što još.
– Zdrav čovjek je dobar zaposlenik! Kad ne moram brinuti o zdravlju, mogu se posvetiti poslu, a ako si ti zdrav, zdrava je i obitelj ponavljao je. Djeca neće bolovati, manje bolovanja, više produktivnosti.
Sanja je te mantre vremenom nekoliko puta vježbala ignorirati. Svatko ima neku svoju fiksaciju, tko nema, ali ovo cijelo zdravlje počelo joj je ići na živce.
– Krafnice su super, ali bolje na tanjuru, i to jako rijetko. Najbolje nikad. Žena se tim slatkišima samo zezne.
Takvi komentari od šefa sve su češće padali i Sanja se trudila što manje dolaziti mu pod radar, samo da ne mora slušati još jedan suptilni napad. Jer jasno je kome su krafnice upućene.
Sanja je ovu firmu gledala od njenih prvih dana. Tek izašla s Ekonomskog, na razgovoru za posao je naletjela na Miroslava koji je jurcao uredom kao mahnit. Saznalo se da su morali pod hitno dostaviti nešto u Poreznu, glavna računovotkinja slomila je nogu. Ona je za pola sata popunila sve obrasce i spasila stvar.
– Dobro da ste navratili! odahnuo je Miroslav. Sanja je postala stalna.
Brza, praktična, ne srami se pitati, brzo skuplja znanje, pa je kroz vrijeme postala desna ruka šefici, a kasnije, kad je ona otišla saditi ruže i paziti unuke, Sanja je preuzela njezin stol.
– Dosta mi je brojki! Sadi ruže, budi na zraku! Da vidiš ti moje ruže, rekla bi da sam život potrošila na pogrešne račune.
Na početku je Sanju hvatala panika od odgovornosti, ali brzo je našla ritam. Nije bauljala uokolo ako nešto ne zna potražila bi informaciju, donijela rješenje i odradila stvar. Tako je i stalno bila u plusu.
Osim na poslu, stigla se udati i postati mama blizanaca. Gotovo je rodila za radnim stolom, evo me samo sekundu pokupiti izvještaj za kraj godine. Nakon par mjeseci već je prebrojavala papire, a pola godine kasnije bila je u uredu full time. Bake su čuvale dečke, beskrajno sretne što ih konačno imaju, pa je Sanja uspjela uskladiti posao i djecu. Miroslav je bez stresa prihvatio njeno šareno radno vrijeme jer Sanja je svoje uvijek obavljala savjesno i na vrijeme.
Samo je jedno bacalo sjenu na život: kilogrami. Njoj osobno nisu smetali. Cijeli život bila je mršava ko grana. Po ženskoj logici nije baš bila zadovoljna vlastitim odrazom, ali nakon poroda, gle, sviđa si se! Suprug je s osmijehom gledao kako izvija vrat pred ogledalom i šalio se:
– Tak’ si zgodna, moram pazit da te netko ne ukrade!
– A je, kao kozu na sajli Marija se zacrvenila.
Tijelo joj je nekim čudom odlučilo dodati koji kilogram. Doseglo brojku i tu stalo koliko god pokušavala, ni mrdac gore ni dolje. Malo ju je to trzalo, šetala po doktorima, ali svi nalazi pokazivali: savršeno zdrava. Otpustila stare traperice iz upotrebe, promijenila ormar, i prihvatila stanje. Redovno je išla na fitness, plivala na bazenu, ništa ne bi bilo problem da atmosfera na poslu nije krenula smetati.
– Sanjice, vi si baš ne čuvate zdravlje! Sjetite se kakvi ste bili prvi dan. Ovo sad je put prema čitavom nizu bolesti! Koliko vi to imate kila?
Sanja zabezeknuto:
– Sedamdeset šest kilograma.
– Strašno! Na vašu visinu? Mislite na djecu što će s njima biti ako vama nešto bude?
Sanja je pocrvenjela i pobijelila nekoliko puta, a riječi joj nestale. Na što se ovo svelo? Ženu od trideset šest prekoravaju ko dijete!
Oborene glave pobjegla je iz šefova ureda zaboravivši dokumente na potpis. Zaključala se u svoj ured i isplakala do kraja radnog vremena, donijevši odluku da će mršaviti.
Navečer, suprug Tomo, gledajući je s čašom jogurta umjesto večere, podiže obrvu:
– Ti nećeš sa mnom jest?
– Ne, trebam smršavit.
– Zašto, zaboga? Tomo ju gledao u čudu.
– Jer su mi drugi rekli da izgledam grozno. Jer ću biti bolesna.
– Ti ne izgledaš dobro? nasmije se Tomo. Ne znam ljepšu ženu! I zdravlje ti je tip-top pa potrošismo skoro pola državnog proračuna na pretrage, a doktori ništa ne nađoše.
– A što ako su doktori pogriješili? Tomo, podrži me, danas sam cijeli dan bila jadna
Tomo je zagrli i namršti se.
– Čekaj, što imaš biti jadna? Zbog šefa? Što ima on tebi soliti pamet? Nisi ti dijete.
– On brine za moje zdravlje
– Jaka briga. Slušaj mene, ako ćeš nešto mijenjati na sebi, mijenjaj jer TI to želiš, a ne jer netko drugi ima problem. Imaš li išta protiv svojih kila?
Sanja uzdahne:
– Imala sam, sad i nemam.
– Onda radi što ti paše, ne što drugi očekuju.
Međutim, crv sumnje već je zagrizao. Od malena ovisila je o mišljenju drugih, majka joj je objašnjavala da se ne može svidjeti svima, ali sindrom odlične učenice ostao je i dalje. Uvijek je pokušavala biti savršena u svemu, a zadovoljstvo drugih postalo je mjerilo i njenog vlastitog.
Razgovor s Tomom ju je utješio, ali sutradan Miroslav ponovno naleti u ured i tutne joj brošuru.
– Odlična privatna klinika. Preporučujem! Razumite me, briga za vas mi je prioritet.
Nitko navodno nije čuo razgovor, ali već sutra oko Sanje šapat. Debljina je gadna stvar!, Baš je ružno kad se žena zapusti, Šta mislite, kakv je osjećaj gledati takve? Čak ni u bazenu nije mogla uživati, čim bi naišle debljuše, komentari su frcali.
– Fuuuj, ja odmah izlazim kad takve dođu! Od njih još smrdi! cvrkutala je Mirela, službena trač-baba.
– Kad se žena zapusti, prestaje poštivati sebe! zdušno je, glasno, komentirala Ivana, njena desna ruka. Šta njeni muškarci misle!
– Ma treba to… ima muških kojima takve pašu. Samo fali im nešto dometnula je još jedna.
Sve to Sanji već ušlo u kosti, povukla se u ured, sjela uz prozor, gledala kišu izmiješanu sa snijegom. Bilo je hladno, ali barem si je prošle godine kupila auto pa više nije morala razmišljati hoće li stići na sve strane i može li djecu prebjeći sa suhim nogama. Danas je njih dvoje vodila na masažu sami, Tomo kasni s posla.
Blizanci su je, naravno, istog trena oporavili od lošeg raspoloženja. Smijeh, nestašluci, galama. Gleda ona kako Mislav ciči od smijeha dok mu masažerica Lara čačka nožne prste.
– Što ste mi to danas tužni, Sanja? upita Lara.
– Ma nije ništa. Razmišljam o smislu života.
– I baš ste ga sad našli tražit pred spavanje? Pa vi ste najzgodnija žena koju znam!
– Zgodna, ja? Lara, ajde molim te… Trebam smršavjeti, a ništa ne pomaže, već sam sve dijete prošla, teretana i dalje.
Lara se nasmijala, pa pogladila malog Borisa.
– Ma vi ste meni super! Nije sve u tome koliko brojka piše na vagi. Je li vam muž nešto rekao?
– Ne, Tomi paše ovako kako jesam.
– Onda tko vas tjera? Radi koga nervoza?
– Nemam pojma…
– Znači, slušate druge, a ne sebe. Pazi, poznajem te dvije godine uvijek si bila snažna, otresita, samopouzdana, sad si nekako… drugačija. Nikad prije nisi padala na provokacije, a opet, zadnje vrijeme djeluješ iscrpljeno, živčano, kao da svaki tren čekaš eksploziju.
Sanja ostane šokirana. Lara zalijepi zadnju flasterić na Borisa i zagrli je.
– Znaš, žene su često najgore prema same sebi. Ili si sretna i širiš sreću ili kreneš u prokletu misiju kako biti savršena. Samo, one sretne s vremenom budu same sebi najbolje društvo. Ostalima ništa nije dovoljno dobro.
– Ima nešto u tome
– I znaš što? Hajde probaj sebi priuštiti nešto što baš želiš, a nisi stigla. Imaš neostvarenu želju?
– Znaš šta, uvijek sam htjela naučiti plesati tango.
– Pa ajde, ispiši se na probni sat, povedi muža, plešite zajedno!
Sanja je putovala kući pjevušeći s klincima i zaključila da možda Lara ima pravo.
Sutradan je uranila na posao, napravila si kavu u tišini i zaključala se u ured. Pronašla tri plesna kluba u Zagrebu i poslala Tomi linkove.
– Kad počinjemo? dobila je odgovor. Osmijeh joj se odmah vratio.
Tijekom dana sve joj je više dojadilo skrivati se, izbjegavati poglede kolega, opravdavati se. Prvi signal da nešto mora mijenjati.
Drugi je došao kad su već neko vrijeme išli na ples i trenerica ih nagovorila da nastupe na klupskom natjecanju.
– Samo opušteno, to je zabava. Sami ste svoj žiri! bodrila ih je. Ali Sanja, probaj pustiti emociju, pleši ono što osjećaš, nemoj razmišljati o drugim stvarima.
Kad su došli na večeru, Sanja je pogledala drugu publiku bilo je tu tijela raznih veličina, nitko savršen, osim možda trenera. Osjetila je olakšanje.
– Vidiš, sve je to relativno šapnu Tomo.
Kad su izašli na podij, sve što ju je tištilo izašlo je kroz pokret. Preskočila je svu gorčinu i nesigurnost. Glazba je završila, ljudi su pljeskali naglas. Trenerica je došla do nje i rekla:
– Sanja, večeras ste stvarno plesali život to je ono što čini plesača, a ne samo rutina.
Tjedan kasnije spremala se za još jednu firmasku obljetnicu. Pogledala se u ogledalo, nasmiješila Tonomi.
– Spremna?
– Jesam.
– Moja si pametna žena! Toma je poljubio iza uha.
– Samo pametna? podigla je obrvu.
– I najljepša! Ajde, kasnimo!
Ove godine Miroslav je promijenio pravila i svi su došli sa supružnicima. Večer je išla po planu, govor šefa kao i uvijek, upozorenja o zdravlju i dobrom izgledu zaposlenika. Sada, međutim, Sanju ništa nije smetalo. Prvi put nije spustila pogled, gledala je oko sebe s osmijehom. Netko je šapnuo, što joj je sad?
– Sad dajem riječ našoj Sanji Kovačević, glavnoj računovotkinji, bez koje ništa ne bi funkcioniralo.
– Hvala! Sanja ustane. Ja bih prije zdravice, ipak, nešto drugo.
Kimne glazbenicima, Tomo joj pruži ruku, i zaplešu tango nasred sale. Šapat, pa pljesak, pa ovacije. Sanja pokloni, uzme čašu:
– Sada je red na moju zdravicu! Hvala svima vama, Miroslave, svima kroz sve ove godine pogotovo ovu zadnju. Shvatila sam nešto bitno: dođe trenutak kad vidiš da si došao do kraja puta. Vrijeme je da se krene dalje. Cijenite sebe i budite ono što jeste. Mijenjajte se SAMO ako vi to želite. I samo zato što vam srce tako kaže, a ne zato što ste drugome trn u oku. Živjeli! Sreća, zdravlje, i dobro raspoloženje!
Nasmiješila se, nazdravila Miroslavu i sjela. U hodniku je pričekala šefa.
– Moja ostavka je na vašem stolu. Odrađujem rok, uredno predajem poslove, ali molim, bez špekulacija: odlazim zato što SAM želim dalje. Ne zbog vaših normi.
– Sanja, drago mi je što ste poslušali moj savjet Liposukcija? Ili nešto još jače?
Sanja se nasmijala i uhvatila Tomu pod ruku.
– Više od toga.
– Ali mogu vam dati duži godišnji za oporavak.
– Miroslave, meni ne treba ni oporavak ni promjena. Ja sam ovako odlično. Ali kad vaše norme više nisu moje, vrijeme je ići dalje. Evo vizitka trebat ćete knjigovodstvenu pomoć, znate gdje sam.
Nije mu pričala o strahu, ni o registraciji vlastite firme, ni kako ju je Toma gurao, ni kako su dečki skakali po praznom uredu, ni o planovima. No početak je bio tu.
– Šteta – promrmljao je Miroslav. Šteta što se nismo bolje razumjeli.
– Ma, razumijemo se mi odlično. U jednom ste potpuno u pravu zdravlje je najvažnije što imamo. Čuvajte ga i sretno!
Sanja je s osmijehom odskakutala po lokvi do auta, a Miroslav gledao za njom i mislio u sebi:
“Eto ti tvoje krafnice”
