Mala šala
– Mia! Mijo! Daj mi prepišem, molim te!
Šapat Lare prostrujao razredom, a profesorica Marina odvojila je pogled od dnevnika koji je upravo ispunjavala.
– Titović, smiri se, molim te! Piši to sama!
– Profesorice, pa teško je! Lara je ko i uvijek brzo imala odgovor.
– I tko je rekao da mora biti lako? I, Lara, Mia ima drugi zadatak tako da te uzaludno moliš.
– Kako to? Pa sjedi u prvom redu!
– Tako, draga! nasmiješila se profesorica, blago ironizirajući Laru. Dobila je poseban zadatak.
– Super! Nije fer! Lara je na kratko zakopala lice u bilježnicu, pa odmah krenula tražit novu taktiku spasavanja.
Nitko nije primijetio kako se Mia ukočila za klupom, bojeći se podignuti pogled s papira.
Svi su nastavnici znali da je Mia spasiteljica razreda. Kakva joj je samo glava sve imala u malom prstu! Nisu birali način da se okoriste time, a kad bi koja odbila pomoći, uvrijedili bi se.
A Mia nije bila osvetoljubiva. Naravno da je dopuštala prepisivanje, ali, na majčin savjet, pazila je pritom da učitelji ne primijete.
– Mijo, znaš, ti si jako dobra djevojčica. Ali pazi i na svoje interese. Ako želiš u gimnaziju, treba ti odličan uspjeh. I nemoj ga pokvariti zbog onih koji se ne žele ni potruditi oko gradiva.
Mamine su riječi bile točne, ali Mia bi na to samo uzdahnula. Da mama može znati koliko je teško biti odlikašica u razredu gdje nitko zaista ne mari
Mamu je u ovu školu dovela nakon razvoda. Imala je za to mnogo razloga. Mali braco rastao je u očevoj novoj obitelji, a još su joj roditelji tada bili formalno u braku.
Mii nitko ništa nije objasnio odrasli su rješavali svoje probleme, dok je Mia sjedila u kutu dječje sobe s bojankom i crnim flomasterom. List za listom bojala je u crno, pazeći da nigdje ne ostane ni trak svjetla.
Prva je njene crteže primijetila baka.
– Pa što radite djetetu?! Do toga ste ju doveli!
Baka je bila tatina majka, ali je nekako uvijek stala na stranu Mijine mame.
– Sav je na oca! I on je varao, koliko godina smo zajedno proveli Takvog je kova. Samo, moj se uvijek vraćao, i nije donio djecu kući.
– I vi ste mu to opraštali?
– Pa što ću, Olu? Voljela sam ga I znala sam da i on mene voli. Inače se ne bi vraćao.
– Je li bilo teško oprostiti?
– Teško je malo za reći. Nisam ni uspjela, do kraja. Više sam trpjela nego živjela. Sad se pitam, čemu je to služilo Ali, nema povratka. Možda zvuči čudno, ali zahvali sudbini što ti je suprug imao dijete sa strane. Ti si kao ja, Olja Oprostila bi i opet ga primila, zar ne?
– Možda Boli
– Razumijem. I znam samo da je Mia sada između vas. Jadno dijete Moje dijete ne čuje, ali ti si uvijek bila mudra. Žao mi je što se razvodite, stvarno. Ali, razmisli, što god radiš, kako Miji olakšati, jer dijete nije krivo
– Da. U pravu ste. Krivi smo samo mi
Tad je Olja napravila ono što nitko nije očekivao. Sjedila je s Mijom, tada šestogodišnjakinjom, i izravno joj sve ispričala.
– Mia, tata i ja više nećemo živjeti zajedno.
– Ali zašto?
– Razvodimo se. Odsad ćemo nas dvije biti zajedno, a tatu ćeš viđati vikendom ili kada mu to dopusti raspored. Ali, tata ti stalno ostaje tata! Nikamo ne ide! Obećavam!
– A ti?
– Što ću ja ikuda s tobom, ljubavi?
– Ne odlazi
Tada je Olja napokon shvatila čega se njena kći cijelo vrijeme bojala dok je flomasterom ostavljala crnilo po papiru.
Trebalo joj je vremena da sve objasni i makne strah. Bilo je teško, ali, korak po korak, stvari su sjeli. Mia je viđala tatu, iako ne koliko bi htjela. To je bilo dovoljno da shvati nisu napustili nju, već mamu. Tata ju je i dalje razmazio, a s Oljom se dogovorio da Mija ne pati. Mia je išla s tatinom obitelji na more, igrala se s bratom i čak našla način saživjeti se s novom očevom ženom. Ivana nije bila stroga voljela je djecu, Mia je nije smetala, i podjele nisu bile potrebne.
Ipak, što se dogodilo, ostavilo je trag na Miji. Povremeno se pitala je li tata otišao možda zbog nje. S Ivanom je bio miran, odgajali su sina, planirali još djece. Zašto onda nju više nije htio?
Naravno, i mama i baka su joj ponavljale da je to glupost, ali crv sumnje ostao je duboko. Uvijek ju je proganjao, baš kad joj je najviše trebalo sigurnosti u sebe.
U nižim razredima to nije bilo očito. Tek su koljena drhtala kada ju je u prvom razredu povukla učiti pjesmicu za priredbu.
Cijeli je tjedan s mamom marljivo uvježbavala. Pred ogledalom bi izrecitirala stihove s osjećajem, bila uvjerena da zna sve napamet i da može. U vrtiću je dobivala zahtjevne uloge, jer su znali da nikad ne podbaci.
Ali, ovog puta nešto je zapelo. Uzela je mikrofon, tražila pogledom mamu i baku i nestali bi joj svi stihovi iz glave. Suze su navirale, ali riječi nije bilo.
Zamjenica ravnatelja, koja joj je predala mikrofon, spustila se na koljena, obrisala joj suze s vrata i šaptom pitala:
– Hoćeš kasnije recitirati?
Mii nije ostalo ništa, nego kimnuti.
Na sreću, profesorica Marina nije zaboravila svoje pitanje. Nakon nastave čekala je Miju pred školom.
– E, napokon! Hoćeš meni recitirati? Baš bi voljela čuti!
Činilo se, sitnica nego Mia je tada uspjela, ispravila se, pustila maminu ruku i izdeklamirala stihove do kraja, tako da su odrasli zapljeskali.
– Bravo! Znala sam da ti to možeš!
– Ali nisam mogla ponovo suze u očima Mije.
– Kako nisi? Itekako jesi! Vidi koliko nas je! Svi su pljeskali baš tebi! Nije važno kad, nego JESTI! Ti si sjajna! To ti ja kažem kao profa udomaćena u ovoj školi, jasno?
– Mislim da je sada jasno
Taj si je trenutak Mija spremila zauvijek. I kada je u višim razredima profesorica Marina postala njena razrednica, Mija je bila presretna. Znala je to je osoba od povjerenja. Tko će ju poduprijeti i razumjeti.
Profesorica Marina stvarno je pazila na Miju.
– Imate vrlo osjetljivo dijete. Pametno i vrijedno, ali krhko. Jeste li razmišljali o gimnaziji s matematičkim usmjerenjem? Mia ima dara za matematiku, a kod nas jednostavno nije dovoljan izazov. Ovo je klasična škola, a većini je cilj samo proći razred. Mijino društvo tu nije ko njoj potreban okruženje, ona se trudi ne isticati se. A to joj dođe kao da je zamotate u tri deke i stisnete još pojas preko svega, kužite?
Olga je razumjela, ali promjena nije bila laka. Ta škola bila je daleko, druga četvrt, a nitko nije mogao svakodnevno voziti Miju. U tatinoj obitelji uskoro su dobili još jedno dijete. Baka je često bila bolesna, a Olga je radila na dvije smjene, pokušavajući kupiti veću garsonjeru za njih dvije jedinica im je bila tijesna.
– Izdrži još malo, Mijo. Samo da malo dođemo k sebi pa ćemo riješiti tvoju školu, može? Olga bi joj promrmljala, privijajući ju uz sebe na kauču pred televizor.
– Ne brini, mama! Izdržat ću
– Kak ti ide u školi?
– Dobro! odgovarala bi Mia najveselije, premda joj realno baš i nije išlo.
– Ne ide se samo tako! Olja bi je počela golicati. Ajde, pričaj! Sve mi ispričaj!
Mia bi se smijala i na kraju ispričala sve bez filtera.
Otvoreno je nitko nije zadirkivao. Ali, često bi začula iza leđa:
– Opet se Mia pravi pametna! Kako je odgovarala iz povijesti! Sad kad dobije pet, ni mi ne možemo Mogla je reći lošije, barem!
Određeno vrijeme nitko se nije usudio reći to u lice, no to se promijenilo.
– Mijo! Daj još deset minuta! Ništa ne stižem! bijesni šapat Lare naposljetku je natjerao Miju da joj gurne svoj nacrt.
Profesorica Marina je baš tada gledala poruku na mobitelu i nije primijetila Larin pokušaj.
Vedran, njen dugogodišnji susjed u klupi, diskretno je primaknuo svoju bilježnicu da bolje vidi Mijin primjerak zadatka za Larin varijantu.
– Hvala! šapnula mu je i taknula prstom pogrešku.
Nije trebalo ništa objašnjavati. Njih dvoje su od prvog razreda bili kao prst i nokat, razumjeli su se bez riječi. Ili pokoja cifra na papiriću, kratko kimanje, i Vedran bi krenuo ispravljati.
Listić je stigao i do Lare, i do kraja sata bila je tišina.
A iza zvona nastao je pravi pakao.
– Jesi ti normalna?! Sjedne i pravi se kip! Kraj tromjesečja! Ništa nemam, a ti?! Prijateljice, kažeš?! Lara je tuge nabacala, lupa klupom pred Mijom.
– Nisi u pravu, Lara rekla je mirno Mia, unutra ogorčena.
Zašto bi uvijek morala sve?
O frazi Koja ti je sila?, to je bila bakina. Kad se ljutila, zabranila je Miji koristiti grublje riječi.
– Ti si dama! Ne budi ko kakav švercer! Drži se.
– Bako, ali ti isto znaš opsovati!
– Ja sam nepouzdan artikl baka bi se nasmijala. Meni to može, osim toga i inače sam posebna. Ali, djevojci tvoje dobi to ne ide. Vjeruj mi. Nije šarmantno.
– Dečki stalno psuju!
– To ti je druga stvar! I upamti, što je dopušteno jednom, nije drugom. Tako je to, diskriminacija. Ali, ne želiš biti prijatelj svome izabraniku?
– Pa zašto ne.
– Jer normalni dečki za prijateljicu ženu ne uzmu. To je stvarno tako bit ćete frendovi, ali on će ženu birati drugdje, shvaćaš?
– Valjda Bako, je li mama s tatom bila tako?
– Do nekle. Pitanja za mamu. Ali, reći ću što nježnost, kakvu traže u djevojci, je važna. Psujuća cura to nije.
– A što je onda?
– Ne pitaj, nemoj da moram direktno reći!
– Sjetila si se da si dama, bako? Mia bi se hihotala.
– Ponekad i ja! Treba se prisjetiti
I sad je Mia poželjela opsovati kao Lara, ali je znala da nije pravo rješenje.
– Lare, ostavi ju na miru! Vedran je namatao knjige u ruksak, namrgođen.
– Prijatelji se ne ponašaju tako! Lara je još jednom kucnula po Mijinoj klupi. Slažeš? Sam si prepisivao!
– Nije istina! izletjelo je Miji. Što pričaš?! Vedran rješava sam, ja mu tu i tamo pomognem. I dosta! Pomogla sam i tebi, u čemu je problem?
Zgrabila je ruksak, progurala se pored Lare i pobjegla iz razreda, bojeći se zaplakati pred svima.
Lara nije krenula za njom, ali je promrmljala sebi u bradu taman da Mia čuje:
– Jasna stvar, Titović. Doći ćeš ti meni pod ruku Budi skromnija, Mijo, skromnija.
Sljedećih dana uopće nisu govorile. Ni tjedan poslije.
Lara je potpuno prestala komunicirati s Mijom, a razred je čekao kakvu je nevolju spremila sad Larinom maštom obilježenoj žrtvi.
Lara je uvijek znala napraviti pravu zbrku i podmetnuti nekome.
Mia je strepila, ali Lara ju je ipak iznenadila.
– Mijo, dosta šutnje! Dva tjedna šutiš i uzdišeš. Hajde, pomirimo se! Lara se čak nasmiješila, i Mia je na tren popustila.
– Ne šutim.
– Jasno! Ma daj! Ajde, pričaj kako ćete slaviti Novu godinu? Doma ili ideš negdje?
Larin glas bez i najmanje trunke zamjeranja, Mia se čak opustila. Mislila je da je sve prošlo.
Kakva greška! I opustila se bezvezno, jer Lara nije zaboravljala. Ni opraštala.
Kad je Mia našla čudnu poruku u ruksaku, nije ni pomislila da je Larinih prstiju u igri:
Mia! Jako mi se sviđaš! Vedran
Rukopis isti kao njezin susjed u klupi. Ni na kraj pameti joj nije bilo da je moguće da to piše netko drugi.
Otvorila bi oči da je znala kako je Lara danima pomagala profesorici hrvatskog jezika nositi bilježnice do zbornice. Pronašla je jednog dečka iz paralelke čiji je rukopis nalikovao Vedranovome, a onda organizirala malu operaciju, podmitila ili nagovorila i dobila poruku.
– Sad ćeš plakati, Mijo. Nećeš ti biti jedina! Lara s osmijehom gurne papirić Miji u ruksak i zatvori patentić.
U svlačionici kod dvorane baš tada nije bilo nikoga. Mia je trenirala servis na odbojci, a Larine su prijateljice odvraćale joj pažnju.
– Mijo, slabije! Joj, ajmo opet!
Kad je izvukla poruku, ni jedna od cura nije odala ni riječ.
– Mia! Pa što je to? Vedran ti ostavio poruku?! Lara je zgrabila listić i počela njime mahati dvoranom.Moramo razraditi taktiku!
– Daj mi to natrag, Lara!
– Ma daj zapravo, ti si u pravu! Ne treba nikakav plan! Vedrane! Lara je izletila kroz vrata prema svlačionici za dečke.
Mia je problijedila.
Da joj se Vedran sviđa, znala je samo ona sama i možda mama.
– Je li to loše, mama?
– Zašto?
– Prerano je
– Može li ljubav ikad biti prerana?
– Jesam li zaljubljena?
– Mislim da još nisi. To je vjerojatno zaljubljenost.
– Kako to misliš?
– To ti je kao da stojiš na pragu vrata tek ih malo odškrineš i zaviriš u ono što je unutra. Veselje, sreća, bol, čak i pokoja tuga.
– Zašto?
– Ljubav je snažan osjećaj, Mijo. Donosi i sreću i bol, sve u paketu. Bez toga nije život. Svi je tražimo, tražimo nekoga koga ćemo držati za ruku, biti uz njega. To je teško. Pronaći nekog, još teže se otvoriti. Ali, čak i stajati na tom pragu to je čudo! Predosjećaj ljubavi divota! A znaš što?
– Što?
– Ništa ljepše nisam osjetila nego kad sam tebe rodila.
– Znači, dobro je?
– Divno je, Mijo! Samo pametno
– Mama
– Ništa, šutim. Pričaj mi o tom dečku. Znam li ga?
– Znaš
Svoju je tajnu čuvala kao skupi kristal. Bojala se da se izda govorom ili pogledom. I istovremeno bila presretna što ima tajnu za sebe.
Ali sada!
Lara je sve shvatila. Po tome kako je Mia hitro smotala papirić, kad ga je pročitala. Po pogledu prema vratima kad je pomislila kad je Vedran stigao ubaciti tu porukicu. Da nije bilo Larinog vikanja, shvatila bi da Vedran nije stigao, jer su na istom treningu.
Dečki su izletjeli iz svlačionice, umirali od smijeha dok je Lara mahala papirićem, a Mia, blijeda i ukočena, stisnuta u kut.
– Što je ovo? profesorica Marina pojavila se niotkud, i remeti atmosfera. Svi su se primirili, znajući da će biti svima po zasluzi.
– Profesorice, imamo vijest! Lara je prislonila papirić na usne, poljubila ga i ponovo podigla u zrak. Srca srca, zaručnik i zaručnica!
– Lara, što to pričaš? Marinine su oči potamnjele. Što ti je to?
– Poruka! To je Vedran napisao Miji! Priznao joj je da mu se sviđa!
Tihi smijeh je krenuo, ali je profesorica Marina prekinula u korijenu.
– Tišina! Okrene se Miji. Mia?
U taj je čas Mia pomislila na ono jutro u rujnu kad je plakala na priredbi. I pogled profesorice Marine, koja joj je kasnije rekla da recitira stihove samo za nju.
– Nemaš se čega bojati! Znam da možeš!
Sama od sebe, Mia se odmaknula od zida, načini korak, pa još jedan, stane nasuprot profesorice, koja je sad gledala baš kao mama malo zabrinuto, ali toplo.
– Lara je uzela moju poruku. Nisam ju htjela pokazivati nikome.
– Razumijem te. Vedrane? Marina se obrati dečkima, i tada uslijedi iznenađenje.
– Da, ja sam napisao!
Vedran gurne dečke i priđe Lari, izvuče poruku iz njenih ruku.
– Ružno je čitati tuđa pisma, Lara.
– Lažeš! Lara je vrisnula, shvaćajući da je propala njezina podvala.
Nema izrugivanja. Nema terora. A Mia će i dalje koračati školom uzdignute glave.
No Lara nije mogla znati da je Mia cijelo vrijeme samo strahovala. Da ne podbaci pred njima, da je ne osude, ne zamjere.
Odjednom, nešto u njoj se okrenulo. Podigla je bradu, leđa su joj bila prava kao struna, ali ne zbog straha.
Ne.
Nešto ju je škaknulo pod lopaticama. Odmahnula je. Nisu valjda krila?! Glupost ljudi ne lete!
Ali, tijelo joj je bilo tako lagano kao da bi stvarno mogla poletjeti. Ne mariti ni za razred, ni za stare parkete ni za ništa drugo.
– Laro? profesorica Marina se namrštila.
– Što?! Pa samo sam se šalila! On laže
– Daj! Vedran je vratio poruku Miji i šapnuo: Ovo je za tebe. Nemoj pokazivati drugima, okej? Profesorice, hoće li biti sastav danas? Galina nas je upozorila. Nisam spreman!
– Baš si iskren! Bit će, ali temu ću vam dati drugu. Ajde na sat, već kasnite!
Sedmi b je izjurio ne osvrćući se više ni na crvenu Laru ni na sretne Vedrana i Miju, ni na mali papir koji je Mia stisnula u šaci.
Taj papirić zalijepi će kasnije u svoj dnevnik. Čuvat će ga kao svetinju sve dok ga jednog dana, na proslavi svoje svadbe, ne uruči Vedranu.
– Izvoli, mužu!
– Što je ovo, ženo?
– Naš početak
– Toliko mi vjeruješ da mi daješ čitati svoj dnevnik?
– Ti sve znaš!
– Ne sve.
– A što je još tajna? Mia ga nježno zagrli, ne mareći za povike uzvanika.
– Sjećaš se kad si mi objašnjavala zaljubljenost? Prag i vrata?
– Da
– Jesi li prekoračila taj prag?
Mijine će oči zasjati, šaptat će mu Vedranu u uho, unatoč glazbi i smijehu:
– Jesam! I vrata sam zatvorila! Nisam više zaljubljena u tebe.
– Kako to misliš? Vedran iznenađeno.
– Tako to volim te. Razumiješ?
– Sad razumijem! Gorak li je, Mijo?
– Gorak!
