Rasplet poslije godina
Našli smo stvarno savršenu kandidatkinju! zadovoljno je objavio doktor, gledajući uzbuđeni par koji je sjedio nasuprot njega. Očigledno je bio presretan što može podijeliti dobre vijesti: oči su mu blistale, a iz usta mu se nazirao proračun vlastite provizije nakon što ova unosna priča s posredovanjem surrogatnog majčinstva prođe. Zdravlje vrhunsko, ima svoje dijete, dečka od tri godine. Izgled? Baš onakav kakav se vama sviđa: plava kosa, krupne oči, nježne crte lica. Čista petica! Takva se prilika ne propušta! uvjeravao ih je puni entuzijazma, još malo pa ponudio gratis čaj radi dojma.
Kad ćemo je moći upoznati? nestrpljivo je pitao Ivan, toliko uzbuđen da mu je doslovno sve podrhtavalo. Bio je dovoljno nervozan da svako malo protrlja prste o stol i ne bi mu bio problem početi pjevati od sreće. A zašto se ona odlučila na to? Kod nas to baš i nije svakodnevna pojava… dodao je, malo tiše, s kombinacijom znatiželje i oprečne nelagode. Volio bi vjerovati da će sve proći glatko ipak, treba znati s kim imaš posla.
Koliko sam shvatio, djevojka planira preseliti bliže moru, rekao je doktor tonom koji sugerira da ga tuđa motivacija zanima otprilike jednako kao cijena krumpira na placu. Lista je on papire, odbacuje pogled na par, nimalo impresioniran ljudskim sudbinama. Novac od prodaje stana neće joj biti dovoljno za kutak uz more, pa traži način da se pokrije. Nema mjesta panici, sve je pod kontrolom. Možete je upoznati sutra ujutro. Devet sati vam odgovara? završio je s osmijehom, odložio fascikl na stol kao da je sve riješeno i ostavio im do znanja da su preostali samo sitni tehnički detalji.
Naravno! Ivan je izustio s takvim oduševljenjem da bi mu i kućni ljubimac (da ga ima) sigurno aplaudirao. Lice mu se ozarilo, osmijeh do ušiju, čak su mu i ramena živnula kao da je upravo skinuo ogroman teret sa svojih leđa. Toliko čekamo da su nam i dodatna dva sata kao vječnost! Svaki dan muka, a kamoli mjesec pričao je, ne skrivajući euforiju. Okrenuo se ženi, kao da želi ovaj trenutak podijeliti s njom, ali pogled mu je opet odlutao doktoru ne bi propustio ni slovo.
Par se brzo spremio otići. Ivan je živahno nabrajao što sve treba pripremiti za sastanak s potencijalnom surogat mamom, razmišljao kakva pitanja postaviti. Supruga, vedra kao listopadsko jutro, kimala je glavom uz kraće komentare, ali pogled joj je bio nekako dalek.
Nakon njihova odlaska, medicinska sestra je slagala instrumente na stolu i nije se mogla suzdržati od komentara. Jedan trenutak je zastala, zagledala se u vrata i priupitala doktora:
Znate što, doktore Tomislave, čini mi se da to dijete zapravo želi samo jedan od njih dvoje, tiho je rekla, podigavši pogled. Glas joj je bio blag i pun suosjećanja. Pogledajte nju Ugasle oči, pognuta ramena, nosi neku težinu na sebi Kao da se već sad oprašta s nečim važnim. svaku riječ birala je oprezno, skoro šaptom, da ih ne bi netko slučajno čuo.
Doktor je klimnuo glavom, miješajući kemijsku kao da je kava, zamišljeno gledajući prazno ispred sebe. Provirio je kroz sjećanje na pacijenticu i doista, ozračje tuge nije moglo proći nezapaženo.
Je, čuo sam onu dozu prisile u njenom stavu. Kao da nije njena odluka, promrmljao je, namrštio obrve pa odmah zanijekao potrebu za daljnjim analizama. Ali nije na nama, Lucija. Mi donosimo život, a što bude kasnije To je njihova stvar! izgovorio je umirujuće, odmah odbacujući svaku sugestiju da bi se oko toga trebalo brinuti. Sestra je klimnula i vratila se svojim instrumentima ali u oku joj je zaiskrila sjena brige za tu obitelj.
******************
Ivan je uzduž i poprijeko prehodao sobu, baca pogled na sat svakih pet sekundi. Činilo mu se da se kazaljke miču brzinom puža koji je prespavao jutro. Srce lupa kao najsnažniji techno beat u šatoru na Exit festivalu, a dlanovi mu se znoje od uzbuđenja. Danas napokon doznaju dječak ili djevojčica!
U glavi mu već igraju scene budućnosti. Najradije bi bio sin, zamislio mu je i ime, sanja kako ga vodi u Dinamov nogometni kamp, vodi na lignje u Zaton, priča mu o zvijezdama ljeti dok komarci dave Ali ni djevojčica nije loša. Samo da bude zdravo, to je najvažnije.
Marta, njegova supruga, nije baš dijelila entuzijazam. Sjedila je u naslonjaču kraj prozora, koljena uz prsa, žvačući pogled na ulicu. Djeca se valjaju po snijegu niz brdo, parovi šetaju držeći se za ruke, blještavi svijet izgleda joj daleko kao neki film u kojem ona nije glavni lik.
Unutra joj bjesni cijela oluja osjećaja, ali izvana se ne vidi ništa. Stezanje u prsima, uvrijeđenost u grlu, a osjećaj krivnje ne pušta, koliko god ga pokušavala ignorirati. I najgore osjećaj da je “neispravna žena”, što svakih par dana izroni, iako ga pokušava umiriti. Kao da joj stalno netko na čelo lijepi natpis “neuspjela”. Čak i sad, kad svi pričaju o budućem djetetu koje još nije ni začeto, već mu je pripremljena soba i štedna knjižica u banci uredno, s ljubavlju i pragmatikom.
Ivan je sanjao djecu cijeli život. Jedinac, uvijek je zavidio frendovima s bratom ili sestrom oni su imali s kime dijeliti igračke, tajne, probleme. Još u osnovnoj si je zacrtao: imat će barem troje djece! Nacrtao je svoje obiteljsko stablo tri sina, dvije kćeri, svi veseli, smiju se. Tajnica mu je visjela iznad kreveta, svakodnevno ju je gledao prije spavanja, kao da će vizualizacijom naručiti budućnost.
Marta je znala za taj san. I sama je nekad željela veliku obitelj, zamišljala kako ukrašava curice haljinicama, peče kolače s njima, vodi dečke na nogomet i judo. Ali život nije bajka. Godine pokušavanja, liječnici su jednog dana presjekli: nema djece, niti pod razno. Vest hladniji od bure iz Gorskog kotara. Ivan i dalje traži opcije, pokušava, kopa, osvaja svoje, dok se Marta više povukla, pokušavala pregrmiti bol i krivnju.
Ni sama ne zna kako nisu završili u brakorazvodnoj parnici. Bili su blizu mnogo puta, ali uvijek nekako prežive. Ostale su loše noći, plač ispod jastuka, skrivanje od Ivana, očajničko traženje novih rješenja po internetu, telefonski pozivi klinikama, ali ništa.
Što je spasilo situaciju? Novca nije falilo, mogli su razmisliti o surogatstvu. Dugo su razgovarali, važkali, sanjarili ali na kraju prelomili to je njihova prilika. Put nije bio ravan: treća kandidatkinja na pomolu; prethodne su odustale. Neke su se predomislile, drugima je život okrenuo ploču, jedna se preplašila odgovornosti. Svaki put novi stres ali Ivan vrti po svome: “Naći ćemo drugu. Nećemo odustati!”
Napokon, dobre vijesti. Sterilna ordinacija, miris dezinficijensa, žućkasta svjetlost, doktorov osmijeh:
Čestitam, bit će dječak! doktor blista, vidi kune već na računu (e, prešao nam euro, pa su tu i simbolični centi). Pokušava sakriti ushićenje, ali mu osmijeh plazi i do ušiju. Mama se osjeća odlično, nema nikakvih komplikacija, razvoj ide glatko, sve je pod kontrolom.
Divno! Ivan je skoro poskočio od sreće. Oči mu zasjale, glas zadrhtao, ruke igraju, samo što ne zagrli doktora. Lice mu kao djetetu pod borom na Badnjak. Sve je već spremno! Jedva čekam da ga držim. Zamislio sam svaku scenu, i igračke, i sve moguće. Da mogu prespavati devet mjeseci, odmah bih priča niječući osmijeh, brz i apsolutno prepun.
Marta ga sluša, smješka se, kimne, kratko Super, ali iznutra je i dalje ona nevidljiva pukotina. Misli joj lutaju: a što ako krene po zlu? Što ako opet ne uspije? Hoće li biti dobra majka ako ga nije nosila?
Doktor joj na to kaže uz bodrenje:
Eh, malo još izdržite, dobronamjerno se nasmiješio, bilježeći nešto u karton. U njegovoj ordinaciji to nije ništa novo. Sljedeća kontrola za dva tjedna, javit ćemo rezultate. Sve ide po planu, samo ostanite pozitivni.
Ivan upija kao spužva, čisti detalje o analizama, raspituje se sve i svašta. Marta šuti, promatra muža koji sja srećom i odlučuje sebi, duboko u sebi: Pokušat ću. Zbog njega. Zbog nas. Zbog tog malog.
****************************
Da, dobro si shvatio, zlobno se nasmiješila Kristina, gledajući duboko Ivana u oči. Pogleda ledena, usne rastegnute u smješak što nije pripadao njenom licu kombinacija gorčine i bolnog zadovoljstva, nešto što se ne zaboravlja. Ja sam odlučila zadržati dijete. Imam to pravo. Avans sam vratila, novac ti je već na računu, zar ne? rekla je to nonšalantno, gotovo pjevuckajući, pomičući rukav bluze kao da vodi sitni small talk o vremenskoj prognozi.
Nisu mi bitni novci, hoću svog sina! Ivan bi najradije tresnuo šakom po stolu, čak i razbacao cijeli kafić. Kosti mu se bijele od stiska, ruke podrhtavaju od nemoćnog bijesa. Glas mu puca od očaja. Taj hladan Kristinin ton nije ostavljao mjesta zabuni. Rodila je prije dva tjedna, usput u drugome gradu, bez ikakve obavijesti, bez da je on imao pravo biti prisutan. Moj! Sin! Vrati mi dijete! izderao se, toliko iskreno da je i konobar s aparatom za kavu intuitivno bacio pogled, no odmah se pravio kao da polira šalicu.
Neću, hladno je odgovorila Kristina. Zavalila se, prekrižila ruke i uživala u njegovom nemoćnom bijesu, s onim osjećajem žene koja je pobijedila partiju šaha u dva poteza. U očima joj se zrcalila pobjeda. Možeš tužiti, ali ne moraš očekivati ishod po tvojoj volji. I tvoje pare ti neće pomoći, imam ih i ja dovoljno. Kao dijete koje je dočekalo svoj dan osvetnika.
Zašto, pa zašto?! Ivan je bio zbunjen, nemogavši shvatiti kako je sve ovako otišlo po zlu. Prije mjesec dana su sve dogovarali, djelovala je mirno, spremno za suradnju, a sada hladna kao sladoled iz škrinje, kaže da neće dati dijete. U glavi korona misli, ništa nema logike.
Ozbiljno? Još me se ne sjećaš? žena je preokrenula očima, nagnula se bliže. Eto, imam novo lice, nove leće, bolju frizuru, kao iz kataloga. Ime nisam mijenjala! Sjeti se, kome si upropastio život. Glas joj je postao oštar, nestala je ona lažna toplina.
Ivan je shvatio. Iskočilo je iz memorije čisto kao stara daguerotipija. Za vrijeme faksa, upoznao Kristinu. Tada malo deblja, kosa stalno vezana u rep, debele naočale, povučena kao miš. On glavna faca, šarmantan, duhovit, svi ga znaju. Kristini odjednom daje pažnju: komplimenti, serenade na gitari, buket poljskog cvijeća kupljen kod bakica na tržnici. Djevojka odmrznula, vjerovala svakom njegovom pogledu, zapisivala detalje razgovora u dnevnik.
Zapravo ga čak ni nije zanimala. Uz nju bio iz oklade dečki su tvrdili da ne može smotati tu štrebericu. A Ivan ma, može, kladite se! I dobio okladu.
Kulminacija na dočeku Nove godine. Dovede je među ekipu i pred svima traži nagradu objavi da je sve bila samo igrica. Misli da je to duhovito. Tišina. Zatim pada smijeh u valovima, a Kristinu paraju pogledi, upiranja prstom. Nije bilo mjesta gdje nije bila predmet sprdnje. Po hodnicima fakulteta, u menzi, fotke po fejsu i sprdnja. Naivka još i blaga riječ.
Kristina nije izdržala, pokupila papire (peti semestar!) i odselila gdje je nitko ne zna. Posvetila se sebi smršavila, zamijenila naočale lećama, naučila šminkati se, našla stilista. Godine truda. Sve s jednim ciljem: osvetiti se onome tko ju je ponizio. Pomagalo joj je buditi se svakog jutra.
To je bilo davno Ivan je šaputao, osjećajući kako nestaje ispod njega tlo. Shvatio je koliko je teška ta stara šala bila. Više mu nije bilo do prepirka. To je bila glupa dječačka igra Zar stvarno uspoređuješ ruganje s djetetom? Dijete nije krivo, molim te izgovorio je s iskrenom patnjom.
Dijete će imati sjajan život, prekinula ga je Kristina, osmijehom hladnijim od Velebita u siječnju. Već sam mu našla odličnu obitelj, imaju sve, žele dijete kao što si ga ti želio cijeli život. I što misliš, nije li to pravedna ironija? suhi cinizam procureo je kroz svaki slog.
Daj ga meni, ako ga ti ne želiš! Ivan se raspadao, ruke stiskao; osjeća da gubi sve. Napravio korak prema Kristini, ali se odmah povukao znao je da pred sobom ima ženu u čijem su srcu ranije naneseni ožiljci sada isplivali kao tsunami. Osjetio je stvarno, snažnije nego ikad, težinu svojih starih grijeha.
Ma ne treba mi, ionako je tvoje, iscerila se Kristina, svaki slog bio je oštrica. Držala ga je pogledom prikovanog za stolicu. On se trznuo, izgubio riječi.
Večeras letimo. Imam dvojno državljanstvo, pola pravnika radi za mene i znaju zašto ih dobro plaćam, nastavila je sigurna u svaki korak.
Odakle ti pare? Bila si bez ikog svog, siroče pokušao je Ivan još jednom, tonom od kojeg bi i kiša stala u zraku. Nadao se probiti njezinu čvrstinu. Kako si sve ovo uspjela, s pravnicima, preseljenjem, novim identitetom?
Kristina je blago slegnula ramenima, bez trijumfa, samo neumoljiva upornost žene koja je preživjela puno toga.
Dobro sam se udala, rekla je hladno. Tri godine, pa postala udovica, ali to nema veze s ovim, bez problema je platila kavu bačenom novčanicom na stol. Ti si nekad srušio mene, ja sam sada srušila tebe. Našla sam tvoju slabu točku. Mislila sam, bit će slađe ali vidiš, čak i kad pobjediš, nekad ti ostane gorčina.
Okrenula se prema vratima. Zvuk njenih cipela odzvanjao je malim kafićem kao otkucaji sata prije prestanka srca. Ivan je stajao kao zaleđen, ruke su mu drhtale, grlo stezalo, suze gorele iza očiju. Želio je viknuti, moliti, ispričati se ali riječi su ostale negdje na pola puta.
Kristina se zaustavila na vratima, pogledala preko ramena, kao da razmišlja želi li dodati još koji ubod. Pogled joj je na trenutak omekšao nešto nalik žaljenju, ali nestalo je brže od Bure na Trsatu.
Znaš, tiho je izgovorila, sada glasom bez one stare gorčine, mogla sam jednostavno nestati s tvojim novcima. Ali to bi bilo previše jednostavno. Htjela sam da doživiš ono što sam ja proživjela: da ti se sve sruši, da nemaš zraka, da ne vjeruješ više nikome. Ti si meni uništio vjeru u ljude, ja sam tebi uzela očinstvo. Poštena razmjena, zar ne?
Ivan nije odgovorio. Bio je poguren, odjednom stariji deset godina. Ramena spuštena, ruke obješene, a pogled prikovan za vrata. Gledao je kako ona izlazi, kako val hladnog zraka zalupi vrata i odnese jedan komad onoga što je mislio da je on komad koji se više ne može vratiti.
