Pokvarena djeca
Pokvarila si ga! Samo mu popuštaš, pa ti se zato i penje na glavu! Marina, ne možeš tako! Skroz si pokvarila maloga! Kao što sam i ja tebe u svoje vrijeme! Nema koga kriviti! I sama sam dobro “ispala”! A vi ste pokvarena djeca! I nemoj mi govoriti da si odrasla! Ostala si dijete, baš kao što si oduvijek bila! Uopće ne znaš razmišljati svojom glavom niti donositi ispravne odluke! Đurđa Stjepanović zalupila je vrata hladnjaka, a zatim je podigla obrve kad je magnet s fotografijom Marinine obitelji skliznuo na pod.
Fotografija je snimljena prošlog ljeta na moru, gdje je, iz nekog razloga, ovaj put nisu pozvali. Mnogo je godina odlazila s “djecom” na more. Pazila je na unuke, odmarala se i sklapala korisna poznanstva. Ali ne ovog puta.
Razlozi zbog kojih je nisu pozvali bili su Đurđi sumnjivi.
Mama, ove godine nam je teško s mogućnostima. Idemo sami s djecom. Tebi ćemo platiti aranžman drugi put, pa ćeš i ti moći odmoriti. Razmisli kamo bi voljela ići, dobro?
Ali, Marina! A tko će paziti djecu?
Mama, Luka je već odrastao. Sam će paziti, ako treba. A Nika će biti sa mnom. Ove godine ne možemo si priuštiti hotel u koji smo prije išli. Morat ćemo se nečeg odreći. Niki treba more. Znaš i sama, poslije toga cijele godine zdrava. Ako nema za hotel s animatorima, idemo… Kako se to nekad zvalo? K’o turisti u privatnom smještaju? E, pa iznajmit ćemo stan ili kuću i sami paziti na klince.
Za mene tamo, naravno, nema mjesta!
Đurđa Stjepanović bila je jako nezadovoljna tim razvojem događaja. Ići sama u toplice gdje je jedina zabava ples za one u trećoj dobi?! I društvo tamo nije baš nešto. A najbolji su hoteli oni gdje dolaze i stranci, ali većinom naši, kulturni ljudi! S njezinom naobrazbom i znanjem dvaju jezika mogla je birati. Samo, eto ne ovaj put.
Mamice, sve ti je jasno! Odmor nije samo smještaj. Treba letjeti, jesti, sve plaćati.
Kao da ja vas pojedem! Đurđa se nimalo nije šalila.
Bože, mama! Zar ti to moram objašnjavati?! Nemamo novaca, kužiš?! Rado bih te povela, ali stvarno nije moguće. Renovacija tvog stana, moje zdravlje prošle godine, instrukcije za Luku… Sve to stoji! Sada jedva imamo za osnovno. Što želiš od mene? Da otkažem more? Ili da djeci uskratim? I sama znaš koliko sam izmorena. Sve si vidjela!
Da, naravno! Vidjela sam! I da si loša majka! Djeca tebe ni ne vide! Sve su svodile na mene i Zlatku, tvoju svekrvu. Pokupi Niku iz vrtića, Luku iz škole, nahrani ih, napoji, vozi na aktivnosti…
Mama, molim te, ne pretjeruj! Luka sam ide na treninge. Voziš samo Niku na ples, i to ne svaki put. Mogli bismo i bez toga, ali ti si inzistirala. Rekla si da se dijete treba razvijati.
Sada sam ja kriva? Đurđin glas se povisio, a rukom je stisnula prsa. Nismo zahvalni! Sve dajem, a vama ništa ne valja!
Mama, molim te… Marina je osjetila kako joj se zamračuje pred očima, naslonila čelo na prozor. Zahvalna sam ti što god učinila. Samo mi nemoj to nabijati na nos, može?
Đurđa nije htjela ništa više slušati. Uvukla se u svoju sobu, ostavila usred dnevnog boravka vrećicu s novim badićem i bila uvrijeđena.
Uvrijeđivati se znala i voljela. Jasno bi dala do znanja tko je pogriješio, ne radeći dramu i bez grijeha na dušu. Jednostavno prestala bi odgovarati na pozive, ne reagirala na pokušaje pomirenja, a kad bi se napokon smilovala javiti se, teško bi uzdahnula i slabim glasom pitala:
Marice, ako mi srce stane, jedva kuca, što to znači?
A Marina bi sve ostavila i požurila kod mame na vikendicu, kamo bi se Đurđa povukla smiriti dušu. Vraćala bi se bez snage, bacila ključeve na komodu te zaplakala u svojoj sobi, nesposobna dokučiti zašto joj majka radi to što radi.
Luka bi ušao tiho, pokrio je dekicom i dotaknuo rame:
Mama, nemoj! Ne moraš uvijek tako. Baka će se naljutiti pa će sama doći.
Ah, Luka… Voljela bih da sam toliko sigurna.
Marina je znala o čemu priča. Od malena je pamtila svoju mamu takvu nježnu i osjetljivu, načitanu, izvrsnu poznavateljicu glazbe, ali vrlo osjetljivu na uvrede. Mogla ju je ukoriti na hrvatskom, talijanskom ili engleskom, jednako uvjerljivo. Za malu Marinu nije bilo gore kazne od majčinog tihog, hladnog:
Marice, želim da promisliš o svom ponašanju. Idi u sobu, dijete moje!
Nikad, ni u najljepšem raspoloženju, Marinu nije zvala “dijeto moje” osim kad je bila lošeg raspoloženja.
Uglavnom, dobro raspoloženje bilo je rijetkost. Đurđa je bila od onih kojima je čaša uvijek napola prazna. Svijet joj je bio oblikovan pojmom nesposobnost. Nesposobni su bili njezini kolege, prijatelji, muž, rodbina, susjede i taj je niz bio beskrajan.
Za Marinu to dugo nije vrijedilo. Kao mala, bila je oličenje pameti i ljepote. Gotovo svi su uzdisali gledajući je maleno bi prstom pokazivalo slova s tri godine, a s četiri sje na klavijature i govorilo mazno:
Čujem glazbu!
Đurđa je imala na što biti ponosna. Kći joj je do neke točke samo darivala radost. Redovno je išla na aktivnosti, slušala svaku maminu riječ i vjerovala da nitko nije bolji od njezine mame.
Zaiskrilo je šestom razredu. Najbolja u školi, a onda odjednom jedinica iz diktata. Đurđa je samo odmahivala i hvatala se za prsa, a Marini nije dala ni riječ reći.
Marice, užasno si me razočarala! Kako si mogla?! Nemoguće! U sobu!
Marina se povukla, ne objasnivši što se dogodilo. Problem je riješila baka, koja ju je našla u kupaonici kako plače i pokušava oprati mrlje sa suknje.
Marina, što je bilo?!
Njoj je ispričala o bolu u trbuhu tijekom sata, kako se preplašila jer nije razumjela što se s njom događa. Nitko joj nije objasnio taj prijelaz, koji je svaki ženski život morao proći. Đurđa je mislila da Marina ne treba znati, a pitaati druge nije ni znala da bi trebala. Gotovo nije imala prijateljica, a one koje su bile, bile su prikladne prema Đurđi i o takvim stvarima ne bi ni riječ.
Nakon dugog razgovora s bakom, ništa se nije promijenilo osim Đurđine migrene i njezinog mrzovoljnog komentara:
Marina, o takvim stvarima djevojčice moraju razgovarati samo s majkom!
Ali nisam znala…
Drugi put koristi svoju glavu! Za to služi!
Marina nije razumjela što je točno krivo učinila.
To je bio prvi trenutak kad je pukotina u maminoj slici svijeta pokleknula. Tek kasnije shvatila je ni njezina mama nije sveta. A sve one priče kako majka uvijek stavlja život djeteta iznad svog, ponekad nisu istinite.
Razočaranja su dolazila redom i Đurđa sve manje skrivala nezadovoljstvo kćerju. Sve češće bi Marina zatekla mamu s tankim svilom oko glave, zavezanim čvrsto preko čela, što pomaže kod migrene. Znala bi da će zbog toga biti nervoze.
No, galame nikad nije bilo. Sjedila bi u svom stolcu, pritisnula sljepoočnice prstima, a led u glasu hladio je svaku glavicu.
Marina! Ubijat ćeš me…
Čime nije trebalo objašnjenja. Marina je sama trebala pogoditi što je sad toliko povrijedilo njezinu mamu. Povod je moglo biti bilo što.
Primjerice, njena želja da nastavi obiteljsku tradiciju i postane liječnica, dok je Đurđa smatrala da je to nepotrebno.
Ne razumiješ! Tvoj tata je bio kirurg, pa koliko smo puta bile zajedno? Marice, kirurg nije zanimanje za ženu! Ostavi tu glupost!
Ali baka kaže da pomagati ljudima je časno! I tata je sanjao biti kirurg još kao dijete.
Što baka priča, manje je važno! Bitan je rezultat! Što smo dobile? Ja udovica, ti dijete odraslo bez oca. Tvoj otac sagorio je na poslu! Treba misliti, Marina, i na druge, a ne samo na želje!
Te su svađe trajale dok Marina nije završila školu i upisala medicinu. Nakon toga Đurđa s njom nije razgovarala gotovo pola godine, osim “da” i “ne” u kuhinji.
Sljedeće iskušenje bio je izbor muža. Đurđa nije prihvatila zeta.
Nevjerojatno me razočaraš, Marinice! Nije mogao naći nekog bolji?! I ne mislim na novac! Potpuno ste drukčiji! Tvoj muž ne zna tko su Krleža ili Ujević, a Verdija nije čuo nikad!
Ivan je dobar čovjek, mama… Marina nije htjela svađu, ali ni prešutjeti.
I, najvažnije, voli me.
Samo se od ljubavi ne živi! Shvatit ćeš, ali bit će kasno.
Na vjenčanju je Đurđa dramatično brisala suze, svima objašnjavajući:
Naravno, teško će im biti. Mladi su, neiskusni. Ali tu sam ja, bit ću blizu!
Srećom, na tom je vjenčanju Đurđa upoznala svog drugog muža, slavonskog umirovljenog policajca Antu Ljubića, koji ju je osvojio držanjem, uljudnošću i znanjem talijanskog jezika.
Bože, kakav naglasak! Đurđa je zaboravila bijeli rupčić, zanesena šarmom.
Moja majka je bila kći diplomata, dugo smo živjeli u Italiji.
Divno!
Ante je recitirao talijanske trubadure u izvorniku, volio red i imao uređenu vikendicu blizu grada, gdje se Đurđa privremeno okrenula sebi umjesto da bude iza svake Marinine odluke.
U drugom je braku Đurđa bila istinski sretna. Ante ju je obasipao ljubavlju, procvjetala je, čak se činilo omekšala je. Rodila se unuka i bila presretna.
Marinice! Koliko divna djeca! Luka pravi dečko, sav na djeda! A Nika čudo, ima moj nos! Bit će prava ljepotica!
Marina se nije svađala. Promjena majke ju je obradovala i samo je željela da tako ostane.
Za razliku od Đurđinih crnih prognoza, Marinina obitelj bila je čvrsta. Ivan je vrijedno radio, a Đurđa morala priznati da nije najgori muž na svijetu. Bila je protiv kredita, ali Ivan je bio tvrdoglav.
Bit će bolje. Vaš je stan vaš, a nama treba svoj.
Ali Marina će teško s djecom i sve obaviti. Sam to ne možeš!
Dobro mi ide na poslu. Mogu sam. A Marina želi natrag na posao. Neću joj braniti. Moja mama će pomoći oko djece.
Tvojoj djeci nije samo jedna baka! Đurđa mu je odbrusila Ja ću čuvati djecu!
Marinina želja da se vrati u salu postala je stvarnost. Djeca su rasla, preselili su se i činilo se da je sve došlo na svoje.
Ali onda je Ante obolio, i, unatoč Marininoj i najboljoj liječničkoj pomoći, ostavio Đurđu u suzama i s lomom u duši.
O, Anto! Kako si mogao… bila je utučena. Napokon sam se osjetila ženom! Zar je trebalo to tako brzo završiti?!
Na koga je sada bacila krivnju za udovištvo ostalo je nepoznato.
Kupovala je dva buketića bijelih karanfila, spomenula one koji su joj grijali dane, a prema živima bila sve gora.
Marina se trudila što je mogla. Svi praznici, vikendi, godišnji Đurđa je bila s njima.
Što tu čudno? To je normalno! I ja sam dio obitelji! rekla bi na upit prijateljica.
Da, ali možda Marina želi biti s mužem i djecom nasamo, bez tvog nadzora.
Gluposti! Nikad nisam kontrolirala svoje dijete! branila se.
Problemi su nastali kad je Luka odrastao. Stalni nadzor bake nije ga veselio. Volio ju je, ali beskrajna prigovaranja nisu ga veselila.
Luka! Opet ta tvoja glazba! Rekla sam da ne puštaš tako glasno te užase! ulazila bi bez kucanja i mrštila se. Neizdrživo!
Slijedio je svileni šal, ali Luka nije popuštao kao Marina. Nije se žalio roditeljima, nego je po svom.
Nika! Dođi, pjevamo i plešemo!
Kad bi vidjela unuke kako plešu i pjevaju, Đurđa je bila užasnuta.
Luka, tebe još i nekako, ali Nika! Nemoguće! Zvat ću vašu mamu!
Bolje tati, bako! Mama isključi mobitel kad operira znaš to!
Ivan bi s mirom odgovorio punici, a navečer kod kuće bi pjevao sa sinom.
Lukine glazbene sposobnosti tražile su izlaz, pa je Marina odlučila: kupit će mu gitaru.
Nemoj, Marina! Zar me se želite riješiti?
Mama, što to govoriš?
Ne mogu to podnijeti! Dječak mora učiti, a ne glupirati se!
Luka odlično uči, i to znaš! A što je loše u tome da svira? Ti si rekla da se djeca moraju razvijati na svim poljima!
Nisam to tako mislila i ti to znaš! Oh, Marina, opet…
Nije to trajalo jedan dan. Ivan je držao Marininu stranu, a Đurđa se povukla u tišinu prestala odgovarati na telefone i nije otvorila vrata kad je Marina došla. Ključeve je uzela natrag pod izlikom da je svoje izgubila.
Ovog puta Đurđin potez nije imao utjecaja. Marini je baš puknuo film.
Ne želi druženje u redu! Koliko puta je dosta! Marina je prala suđe, okrenula se i omiljena šalica, poklon od Luke za rođendan, razletjela se u komadiće.
Baš ti šareni komadići su njezin posljednji kap. Mamu je voljela, ali ta ljubav morala je postati drugačija, da više ne dopušta da rani ikog.
Luka! povik odjeknuo je kućom i dječak je poskočio niz stepenice.
Tu sam!
Jesi izabrao gitaru?
Ozbiljno smijem? u očima sina je toliko sjaja da je Marina zatvorila oči.
Naravno! Koju želiš?
Bas-gitaru! Mama, jesi sigurna?
Sto posto! Tako ti kažeš?
Da! A što će baka?
Da smo pokvarena djeca… Ne brini! Spremi se, idemo!
Kamo?
Kamo!? U dućan! Ili gdje već ima gitara?
Odmah! Samo da kažem Niki, pa biramo skupa!
Promatrajući sina, Marina je znala: ima najdobrijeg dječaka na svijetu. Koji bi još tinejdžer naumio povesti šestogodišnju sestru da mu pomogne birati?
Gitaru su kupili. Uskoro je Lukina soba bila kao mala glazbena soba dečki iz benda vježbali su i snimali pjesmice, a kad je video s Nikom koja je pjevala bratu prikupio nevjerojatno puno pregleda na društvenim mrežama, bilo je jasno vrijedilo je.
Marina je bila sretna što se Luka ne buni više bez razloga. Navečer, umorna od posla i briga drugih, grlila je djecu koja su joj puna uzbuđenja iznosila planove, znajući da radi ispravno.
A Đurđa je čekala. Svakog dana pospremala, kuhala i čekala da dođe Marina tražiti oprost, kako je to uvijek bivalo.
Prošao je tjedan, pa drugi Marina nije došla.
Najprije se Đurđa ljutila, klela se da će Hana ovog puta “dobiti svoje”. Onda se zabrinula.
Činilo se, po prvi put, da joj je netko pokazao da nije sve u životu kako ona hoće. Svima bi ona okrenula leđa, ali na Marinu nije mogla. Unatoč svemu, njenu je kći voljela na svoj, poseban način.
Prošao je mjesec, pa drugi.
U nekom je trenutku Đurđa shvatila ovaj put nitko neće doći. Ovaj put ona neće dobiti oprost.
Ogromno shvaćanje došlo joj je sa teškoćom. Nije mogla shvatiti kako joj vlastita kći može biti tako hladna. Dala je život za nju i unuke! Zar jedan nepromišljen izraz može uništiti obitelj?
Prestala je trčkarati po stanu i otišla na vikendicu, vjerujući da će naći mir. Ali ni tamo nije pronašla spokoj. Lutala je praznim kućom i dvorištem, žudeći za društvom, ali nije htjela priznati svoj dio odgovornosti.
Ljeto je zamijenila jesen s kišom i Đurđa je znala da više nema smisla čekati.
Onog dana kada je njeno srce napokon posustalo, sjedila je u kuhinji, držala šalicu omiljenog čaja i gledala dječurliju susjeda kako skaču u šarenim čizmicama po blatnjavom dvorištu. Svojedobno je molila Antu da postavi visoku ogradu, ali on je inzistirao na kovanom zidu umjetničkom djelu svog prijatelja. Tako je Đurđi samo preostalo ljubazno pozdraviti susjede i gledati, htjela-ne htjela, što se oko nje događa.
Susjedi, profesori Sveučilišta u Zagrebu, bili su postignuti ljudi. Pet unuka, pametnih i pristojnih, potvrđuju to. Gledajući najmlađeg kako skače po lokvicama, Đurđa je odlučila: dosta je čekanja. Mogla bi sjediti tako do kraja i grijalicu ego, sve dok ne bude kasno dok Marini ne ostane kupovati bijele karanfile. Kome bi to donijelo sreću?
Šalica je zveckala na tanjuriću, a minutu kasnije Đurđa je vozila iz dvorišta.
Nedjeljom su prometnice prazne i brzo je stigla u naselje gdje su Marina, Ivan i djeca imali kuću.
Sklopivši na ulicu njihove kuće, primijetila je boji se. Prvi puta ona je bila ta koja treba napraviti prvi korak, ostaviti svoje zamjerke po strani. Neobično. Dugo, sjedeći u autu, smišljala je kako započeti razgovor.
No, svi planovi su pali kad je otvorila dvorišna vrata i prošla stazom. Ispred kuće vrata su bila otvorena začuo se jak udarac odozgo.
Bubnjevi su tutnjali, gitare pa vika, a Đurđa začuđena vidje Marinu kako na kuhinji pleše, barata drvenom kuhačom i pjeva iz petnih žila pjesmu o nekoj lutki i čarobnjaku.
Vau! Mama, ajmo i mi snimit video?! Nika pljesne rukama.
Marina ostavi kuhaču, natoči sok u čaše i pruži ih Niki.
Evo, dvije nosi ti, dvije ja. Idemo! Sigurno su žedni.
Marina krene prema stepenicama, zaustavi se kad ugleda Đurđu na vratima.
Kao da je i vrijeme zastalo, čekajući što će reći jedna drugoj.
Nika zastane, otvori usne, ali mama preuzme riječ:
Mama, bok! Pripazi na meso, može? Uskoro ćemo jesti. Kad dečki završe s probom, sjedit ćemo zajedno. Jesi gladna?
Đurđa klimne, skine vjetrovku.
Jesam.
Super nasmije se Marina i namigne kćeri. Nika, otklopi! Ili si zaboravila kako baka izgleda?
Nika se nasmije.
Nisam! Bako, prestala sam s plesom! Mama me upisala u glazbenu! Pjevat ću! Luka kaže da mi super ide!
Đurđa osjeti da će joj suze krenuti, pa se sagne i uzme čaše od unuke.
Ja ću ih odnijeti! Moram vidjeti kakvu gitaru Luka ima. Lijepa?
Baš! Crvena! Ja birala s njim! Idemo, pokazat ću ti!
Nika poskoči po stepenicama, a Marina klimne majci.
Pa što čekaš? Najteži si korak već napravila…
I Đurđa će kimnuti, pa se popne u Lukinu sobu. Luka će ozbiljno pokazati gitaru i nešto se ipak promijeniti.
Ne sve, naravno. Ne može se u trenu promijeniti sebe. Bit će još nesuglasica. Još će Marina uzdahnuti dok mama izlaže stavove. Đurđa će se pitati “gdje je pogriješila”.
Ali nešto će u obitelji ostati jasno ako želiš da te slušaju, moraš znati slušati. Tada će sve sjesti na svoje. Najbliži će ostati uz tebe. A zar to nije ono najvažnije?
