Guljuški
– Sonja, jesi li ti normalna?! Kako si mogla doći na takvu ideju?! Pa niste ni desetljeće zajedno! mama Olgica je skoro gubila živce, ne znajući hoće li radije završiti salate ili staviti meso u pećnicu.
– Devet godina, mama – Sonja je rezala luk i brisala suze, iako nisu su bile od luka.
Nije plakala zbog luka, nego zbog svega. Jesu li stvarno mislili da je još toliko mala da ne može donositi vlastite odluke? Zar će cijeli život moljakati dozvolu od roditelja?
– Slušaj, kćeri, shvati da se ne šalimo! To je ogromna odgovornost! Na cijeli život! Jesi li spremna za to?! Nisi, naravno Ti si uvijek bila zlato od djeteta i visila glavom u oblacima. Spusti se na zemlju, Sonja! Ovo je ozbiljno!
– Mama, jel ti misliš da mi to nismo svjesni?! Sonja je prvi put planula i tresnula nož o stol. Nismo više djeca, mama
Velika, svijetla kuhinja bila je njihovo malo carstvo. Još dok su roditelji dovršavali kuću, Sonja je imala trinaest, ali je s mamom birala boju kuhinje, pločice, aparate i suđe. Već tada je imala fini ukus, a kuhanje je obožavala. Većinu kuhinjskih aparata tata je kupovao upravo radi Sonje. Njezine torte i kolači postali su obožavani u obitelji i među prijateljima. Bez Sonje i njenih slastica nije bilo slavlja.
– Sonjice, molim te, pobrini se za slatki stol! Nitko ne može kao ti!
Niti se postavljalo pitanje gdje će Sonja studirati nakon srednje. Paralelno je učila osnove menadžmenta, navečer radila u francuskoj slastičarnici u centru Zagreba, a roditelji su štedjeli novac za njezin san.
– Vidi, Sonjice! Zar nije baš lijepo? Tata je dugo tražio! Mala slastičarnica, istina, stoji neiskorišteno, ali skoro u centru! Ima čak i malu proizvodnju, možemo probati?
– Idemo, mama! Sonja je oprezno kročila po razbijenom staklu.
Netko se provalio u prostor koji je tata htio otkupiti, napravio nered, no Sonja je već tada zamišljala kako će urediti svoju slastičarnicu. I boje zidova i vitrinu i ponudu sve je već znala unaprijed.
– Počet ćemo skromno, pa korak po korak. Sjećaš li se one male slastičarne kraj naše kuće? Ondje su imali najbolju kartolinu u kvartu.
– I one šiš-rolade! Nisi ih mogla prestati jesti, jela si ih za doručak, ručak i večeru!
– Da! A onda sam se jednom prejela kad mi je tata dopustio da kupim koliko god poželim. Poslije me bolio trbuh kao nikada prije i nisam ih mogla dugo ni gledati. Sve u granicama.
– Upravo tako! Pa, Sonja? Kupujemo?
– Kupujemo! zahvaljivala se nebu što ima obitelj i svoj san, ne sluteći koliko će se trebati truditi da očuva ono što je smatrala neuništivim.
Sonjina slastičarnica ubrzo je postala omiljena. Nakon par godina pokrenula je i drugu radionicu, a s ocem preuredila posao potpuno drukčije nego na početku. Od male, domaće slastičarnice, postala je vlasnica pravog pogona. Putovala je po Zagrebačkoj županiji, tražila dobre mlijeko i maslac i razmišljala bi li otvorila trgovinu gdje svi mogu kupiti svježinu.
A posao je išao, a Sonja je bivala sve tužnija. Samo je mama znala pravi razlog. Vrijeme je prolazilo, a ona nije imala nekoga tko bi dotaknuo njenu dušu i raspjevao je. Živjela je kao na autopilotu. Srce je žudilo za ljubavlju, za obiteljskom radošću, ali nije bilo nikoga.
Sonja nije bila ljepotica, ali svakako ni neugledna. Nije bila srećom blagoslovljena osebujnim izgledom, ali imala je krasne sive oči, zgodnu figuru i dugu kosu koju je vezivala u punđu dok je radila. Sve nove recepte isprobavala je sama, tek kad bi bila sigurna da je nešto posebno, stavljala bi kolač u ponudu.
Jednog dana, dok je radila, a tata je bio na još jednom putovanju u potrazi za domaćim jajima, Sonja je upoznala svog budućeg muža.
– Mladiću, to kod nas ne ide tako! Šefica ne razgovara s gostima! začula je Sonja prigušeni ženski glas iz sale i upitno pogledala vjernu pomoćnicu i najbolju prijateljicu Vitu.
– Što se događa?
– Ne znam, Sonja. Evo idem vidjeti! Vita je skinula rukavice, namjestila pregaču i brzo nestala. Netko pravi zbrku. Ne brini, riješit ćemo!
Vita je vodila slastičarnicu tako spretno da joj je Sonja nakon nekog vremena prepustila cijelo upravljanje. Divila se kako ta visoka, crnooka djevojka rješava komplicirane zadatke i vodi ozbiljne razgovore s dobavljačima bez pardona.
– Joj, Vita! Ja ne znam pregovarati s njima! Uvijek me pokušaju prevariti…
– Zato što si dobra, Sonja, i ljudi to osjete. Pa misle da te mogu iskoristiti. Ali sa mnom se ne usude. Znaš tko je mene odgojio?! Tvoj tata i moj tata su mi rekli uvijek štiti svoje! Ti si meni kao sestra! Ti radi što voliš, a ja ću s dobavljačima. Bez brige!
Sonja nije sumnjala u nju ni sekundu. Vitinu priču su svi znali, svaki detalj. Kako je njezina mama, nakon noćne smjene, nestala pod misterioznim okolnostima. Kako su godinama tražili, uzalud… Sve dok Vitin otac nije preuzeo stvari u svoje ruke, pa uz pomoć prijatelja iz ratnih dana i uz pomoć Sonjina tate pronašli su odgovorne. Pravdu je odlučio uzeti u svoje ruke iz straha da krivci neće biti ni kažnjeni, a onda je prijatelju prepustio brigu o Viti.
Tako je Sonja stekla sestru. Roditelji nisu radili razliku sve su dijelile.
Vitin je tata kasnije izašao iz zatvora nešto ranije, Vita je tada imala dvanaest godina. Odmah ju je upisao na karate.
– Moraš se znati obraniti, kćeri. Možda ti nikad ne zatreba, ali barem ćeš znati. Za mene, molim te…
Vita nije stala dok nije postala prvakinja. Prvo Zagreba, pa cijele županije. Ali, nije željela dalje.
– Tata, treniram jer želim, ali ja sam ipak djevojka! Hoću slatko, hoću da me netko zagrli. I da naučim peći, Sonja me inspirirala! Možda mi ne ispadne odmah super, ali mogu ponoviti kad mi pokažu.
– Kako ti kažeš, srčeko.
Sonja je bila presretna kad je Vita odlučila doći raditi u slastičarnicu.
– Naravno! Ali zar nisi trebala… udati se?
– I? To nije razlog da ne slijedim san! Sonja, znaš, neki ljudi nemaju san. Žive tek-tako Ja ne želim!
– A kakav ti je san?
– Restoran! Pravi restoran s domaćim jelima. Mama tvoja me učila. Prava škola! Svi samo nude sushije i pizzu. A mene smeta što nema pravog hrvatskog restorana. Otvorit ću ga! Da se može pojesti nešto domaće, toplo, i sa slasnim kolačem. Za tvoje kolače svi ću slati. Može?
– Samo naprijed! Pomagat ću ti. San je najvažniji!
No život je Vitu privremeno smirio prvo kći, pa sin.
– Sve u redu! Vita broji robu u slastičarnici dok joj sin spava na rukama. I tata će pomoći, i svekrva, snaći ćemo se!
– Vita, uzmi pauzu, uživaj u djeci.
– Sonja, da sjedim doma ne mogu! Volim djecu, ali i svoj posao! I još moram učiti! Nemam kad stajati. A da vidim s brašnom Zašto su nam baš toliko malo donijeli?! usput zaljulja sina, podvikne upitno i namigne Sonji. A ti pričaš o pauzi…
Sonja je gledala Vitu i željela jednako dijete, sreću, puno srce… A nikako nije išlo. Sve dok nije došao Aleksandar…
– Sonja, traže te! Vita se vratila s nekim muškarcem.
– Je li sve u redu? zabrinula se Sonja. Nije se bojala inspekcija, to je uvijek rješavao tata. Pravila nije kršila.
Pa ipak, ozbiljan odijelo nepoznatog čovjeka unijelo je nervozu.
– Recite, odakle vam recept za ove profiterole?! To je mamina receptura! Samo ona ih je znala tako napraviti! Muškarac je bio zbunjen i gledao Sonju kao da joj iz čela raste grančica.
– Moj je recept, rekla je. Takve profiterole radim od desete godine, naučila me mama. Izvolite, veselimo se što se vama sviđaju!
Pruži mu kutiju, a on nije prihvatio.
– Recite, jeste li udata? ispali on.
– Hej! izjava iznenadi Vitu, ali Sonja je mirno odgovorila.
– Nisam.
– Onda Smijem li vas pozvati na večeru?
Vita je iza leđa gostu na brzinu mahala Sonji da ne pristaje, ali Sonja je već klimnula.
– Može, ja završavam raditi poslije sedam.
– Čekat ću vas!
Naravno, Vita je kasnije izgovorila sve što je imala o brzim poznanstvima i gostima koji umjesto kolača traže pažnju. Sonja je, međutim, samo mislima lutala tko je čovjek koji je gledao kao da vidi nekog poznatog, dragog, iz sna.
– Ni ime mu nisam pitala…
– Vidiš! A već si pristala! Neću te pustiti samu! Idemo i moj muž i ja u isti restoran!
– Ali Sonja je trznula. Čemu to?
– Da te ne povrijedi! Sonja, nećeš ozbiljno ići sama s nepoznatim čovjekom? Nije odavde! Vidi mu odijelo!
– Što mu fali?
– Ne fali ništa možda upravo zato, treba biti na oprezu!
Sonja je popustila.
Sve je ipak prošlo dobro. Nepoznat tip je bio predstavnik velike firme koja je planirala graditi tvornicu PVC stolarije blizu Zagreba. Sonja mu se odmah svidjela, a s djevojkama nije imao previše iskustva, pa je lupio iskreno što je mislio.
– Tražio sam te cijeli život Mislio sam da te nikada neću naći! govorio ju je na svadbi. Moja žena Moja sreća
– Alekse, sramotiš me! smijala se Sonja, grleći ga. I ja sam tebe tražila I našla!
– Ja sam tebe pronašao! Ili barem tvoje profiterole!
– I to! Baš sam sretna!
Brak im je tekao kao iz bajke. Bez svađa, bez tenzija, mirno, pa se i Vita znala šaliti.
– Sonja, nije red da se baš nikad ni oko čega ne posvađate!
– I zašto bi? čudila se Sonja. Takav je odnos bio normalan u njezinoj obitelji.
Roditelji su joj se poštivali, a kad bi se i posvađali, poseban ritual: mama bi kuhala tati omiljeno jelo, a on bi po kući popravljao sitnice i zvao je na pecanje.
– Nismo dugo bili…
Sonja je znala da bi na pecanju sve izgovorili, a onda se ljubili kao zauvijek.
– Vita, ne znam zašto se ne svađamo Nema ni potrebe. Vidimo se prije i poslije posla, vikendima… I jedan i drugi puno radimo. Često je Alekse na putu, pa sam tad sama. Kad da se prepiremo? Oboje želimo isto obitelj, djecu… Prošle su dvije godine, i dalje ništa… Liječnici kažu da ima sitnih prepreka, ništa ozbiljno, a ipak ne uspijeva…
– Sve će doći, Sonja. Daj vremena. Pjevat ćeš malome guluške, kao što sam ja svojoj djeci. Sjećaš se da si naučila od mene uspavanku?
– Eh, Vita, neka tvoje riječi stignu do Boga… Kako bih htjela dijete…
Ali godine su prolazile, a Sonja i Aleksandar nisu imali djece. Ispitivanja, liječenja, sve, ali doktori bi digli ruke:
– Medicinski je kod vas sve u redu. Viša sila. Čekajte svoje rode…
A rode nisu dolazile, pa predloži Alekse:
– Što kažeš da posvojimo? Ako nam naši nisu dani, možda barem možemo nekome dati dom. Ljubavi imamo napretek, nema smisla da ju ne trošimo.
– Slažem se, Alekse. I sama sam o tome mislila, ali nisam imala hrabrosti predložiti.
– Nemoj me se onda bojati, mila. Ne smije strah biti među nama.
– Neću više… Što misliš, hoće li nam dati dijete?
– Zašto ne? Tko ako ne nama?
Nisu im odbili. Završili su školu za posvojitelje, skupili papire i čekali. Nada je opet došla, nježna kao golubica.
Dok su čekali, Sonja je odlučila roditeljima javiti da ih čekaju promjene.
– Ne, Sonja, ne! mama Olgica se bunila. Znaš li ti što to znači? Što ako je dijete bolesno? Što ako je…?
– Mama! Sonja ju je zagrlila. Smiri se! Zašto uvijek misliš samo loše? Nisi me tako učila. Za nas je to šansa. Možda vlastite djece nećemo imati, možda moramo ovako. Ali rastati se, ne! Volim Aleksu, on mene. Imat ćemo snage. Ako bude bolestan, liječit ćemo ga. Možda smo baš mi zadnja šansa za neko dijete.
– Ali
– Mama! prekinula ju je Sonja. Za nas nema ako. Već smo odlučili. Ne tražim tvoje dopuštenje, nego tvoje razumijevanje. Ili prihvaćaš, ili nas gubiš kao dio obitelji.
– Što ti to govoriš?!
– Mama, hoćeš li prihvaćati mene samo ako radim što ti hoćeš?
– Naravno da ne!
– Onda prihvati moju odluku. Već sam je donijela.
– Nisam još spremna… plakala je Olgica. Želim unučad svoju…
– Tko ti je tvoj? pitala je Sonja. Vitu si prihvatila kao kćer, a bila je tuđa. Sada joj spremaš stol kao i meni ili tati, jer je voliš. A dijete koje još nisi ni upoznala već odbacuješ. Zar je to ispravno?
– Ajme, što mi radiš…
– Ništa ti ne radim, mama. Učini kako možeš. Kad odlučiš da nam opet želiš biti blizu, bit ćemo tu. I naš mali će imati baku.
– Razmislit ću…
Razmišljanje nije dugo trajalo. Dva tjedna od Vitinog rođendana pozvali su Sonju i Aleksandra. Prvo su postali staratelji, a uskoro i roditelji ne jednog, već dvoje djece. Brat i sestra, Ivica i mala Leona, ostali su bez roditelja zbog nesretnog slučaja, a bake nisu mogle brinuti o njima. Sonja i Aleksandar su ih odmah primili srcem u svoju obitelj.
Sedam godina kasnije Sonja je rodila sina. Rano proljeće u Zagrebu. Mama Olgica je došla s mužem, zetom i unucima, pa nježno privila unučića.
– Sonjice… Sad vas je troje… To je pravo bogatstvo…
– Da, mama. Hvala ti… Sonja će zagrliti muža, dozvati djecu. Što kažete, djeco, hoćemo li upoznati bracu?
– Hoćemo!
Kasno noću, dok kuća udiše mir i toplinu, Sonja će svom djetetu pjevati onu istu uspavanku:
– Oj, guljuški, guljuški,
Dolete golubići.
Pa guču pred spavaćom,
Pa dječici uspavanku…
