Skupo zadovoljstvo
Ivana, opet? Koliko puta ćeš još?! Samo radim za tvog mačka!
Mačak, kojeg je Ivana pokušavala ugurati u transporter, ipak se vješto izmigoljio, tresnuo o pod, pa pobjegao u kut hodnika i počeo tugaljivo zavijati. Po njegovu izgledu, činilo se da je mačak, kojem je Ivana davno dala romantično ime Bartol, odlučio skupo prodati svoj, po mišljenju Marka Ivaninog muža, bezvrijedni život.
Davnih dana je to bilo, jer Bartol ili Barto kako ga je Ivana nježno zvala bio je kod nje već više od desetljeća. Koliko je točno imao godina, Ivana nikad nije znala. Pronašla ga je na ulici, već odraslog. Čak je i tada bio pravi gospodin, mlad, ali zreo, kako su rekli veterinari njezinoj mami u ambulanti.
Tamo je Marija, Ivanina majka, dotrčala s Ivanom i dobro zamotanim mačkom u staro dječje dekicu.
Spasite ga!
Gdje ste našli ovo čudovište? zgrozila se mlada veterinarka. Pravi uličar!
Kakve to ima veze? Moj je! Pomozite mu, vidite da je loše jadničku! Čemu ovoliko čekanja? Zar su moji novci manje vrijedni samo zato jer dolazimo bez rodovnice?
U tom trenutku Marija je bila toliko odrješita da joj je veterinarka odlučila ne proturječiti. I mudro je učinila.
Marija Kovačević bila je nevjerojatno tvrdoglava žena. Ali takav je život! Probajte sami podizati dijete bez oca i ikakve pomoći, brinući se još za dvoje starih u isto vrijeme. Sve to na plaću tete u vrtiću. Čovjek bi stekao i oštrije zube!
Znala se Marija zauzeti za sebe, ali je u isto vrijeme bila i dobroćudna. Voljela je djecu i mačke, a ponekad čak i pse, premda ih se oduvijek bojala.
Ni pred kim nije posustajala. Niti pred susjedama iz dvorišta, niti pred roditeljima djece s njezine grupe, niti pred neznancima koji bi pomislili da je krhka žena lagan plijen.
Ali sve to znala je napraviti mirno, bez povišenih tonova, svojim posebnim pristupom koji bi nekako uvijek, na koncu, razbio tvrda srca drugih. Nije vikala, nije se ljutila, nego bi našla neku toplu riječ, pravo mjesto, pravi trenutak, i sve bi krenulo drugim tokom. Ljudi bi joj počeli pričati o sebi, žaliti se na život, a ona bi znala slušati, suosjećati, čekati. Na kraju bi joj zahvaljivali i odlazili s osmijehom.
Zašto to može s drugima, ali ne s najbližima, ostalo joj je zauvijek zagonetka. Muž ju je napustio tjedan dana nakon svadbe. Kasnije bi njezina mama znala šaliti: I dugo je izdržao.
Bilo je to gorko, ali Marija je odlučila priznati: možda mama i ima pravo. S njom doista nije bilo lako graditi obitelj ni kuhati mirnu juhu. Kad je muž odlazio, rekao joj je s podsmijehom:
Od tebe nikad prava žena. Kao iz mene balerina!
Razočarana je bila, ali kada je kroz dva mjeseca saznala da je trudna, smirila se. Žena je to se ne može osporiti! Muškarci ne rađaju!
Dolazak kćeri čekala je više nego bilo koji praznik. U tom njezinom neupadljivom životu, posebnih dana nije bilo mnogo. Ovo je bio praznik, najveći od svih!
Ali podršku vlastite majke nije dobila.
Što će ti ovo, Marija? Samo teret! Mlada si, lijepa, imaš kakve-takve mogućnosti. A rodiš li? Sjedit ćeš na samo tjestenini i krumpiru! Sebe, a i svoje dijete, osudit ćeš na isto! Djeca su skupa radost, kćeri! Sad još to ne shvaćaš, ali kasnije ćeš sigurno!
Mama, a zar i mi nismo tako živjeli?
Baš zato, Marija! Razmisli, vrijedi li toga?
Marija se zamislila. Obično je slušala mamu, ali ovog puta nešto u njoj se suprotstavilo toj jednostavnoj istini.
Pomislila bi da ne bude dijete, i osjećala bi se kao da je obavila neku strašnu izdaju. Budućnost bi joj nestala, duša bi se stisnula. Kako? Kako izbrisati ono što je već u meni? I to ne nešto strano, nego dio mene…
Prekinula je razmišljanja baka. Iz vedra neba došla u grad, zamotana u svoj najbolji maramski rubac, i rekla:
Rađaj, Marija! Pomagat ću!
Bako! A djed?
Naš Franjo je još snažan! Snaći će se. A da ne može, uzet ćemo ga u grad!
Na stol je spustila čistu krpu, i Marija prepozna bakin vez na svom starom ručniku: poklon za bakin imendan.
Otvori to, vidi!
Nikada Marija nije držala toliko novca u rukama, ni prije ni poslije.
Djed prodao roditeljsku kuću. Asfalt ide kroz selo, pa su parcele postale skupe. I sve naše ušteđevine su tu. Za stan ćeš imati. Ostalo, sama…
Bako, ne mogu…
Sve možeš, dijete! Ne za sebe, za unuče. Tko će, ako nećeš ti kao majka?
Taj zavežljaj bio je posljednja kap koja je razlila jaz između Marije i njezine majke.
Tako je to… Kad si meni trebala pomoći, mama, rekla si da nema! A sad si došla s tacnom i poklonom? Pa dobro, što više reći…
Baka je tada izbacila Mariju iz sobe i dugo pričala s njezinom mamom.
Ipak, nije je uvjerila. Njezin razlog nisu pomakli ni pomoć, ni stan, ni sigurnost. Bila je uvjerena da Marija ne zaslužuje tako nešto. Ravno dobitku na lutriji!
Što je to bilo pogrešno u njezinom ponašanju, Marija nikad nije shvatila. Nije bila ni buntovnica ni luckasta. Udala se i zatrudnila s mužem, kakav god bio kraj. I baka je rekla: Ako brak ne drži, krivi su oboje. Nema to da jedna vuče, a druga sjedi u kolima.
Pogotovo kad je konj taj muški! Udvostručeno mora vući! Ne žali, Marija, mlada si!
Marija nije htjela slušati, ali baki se stalno zahvaljivala.
Stan su kupili. Četverosobni, da, star i zapušten, ali baki ništa nije promaklo. Našla je radnike, izborila popust, i s malo smijeha i puno upornosti sve dovela u red.
Što me tako gledaš dijete? Zar nisam godinama na placu trgovala? Da poslije dobijem više nego uložen trud! To je teže nego okopati vrt, vjeruj mi!
Baka je pronašla pravi stan. Nakon par mjeseci, Marija je prvi put zakoračila u svoju sobu, gdje je već čekao dječji krevetić, i zaplakala.
Što plačeš, glupačo? Raduj se! baka joj je obrisala nos i rekla Ajde, svladaj novu kuhinju!
Ivana se rodila malo ranije, ali sve je bilo u redu. Djevojčica je rasla zdrava, snažna i nježna. Marija je, nakon majčine gorčine, čvrsto odlučila: svojoj kćeri nikad neće dati gorčinu.
Baka ti je najbliža? Jasno, kupila ti stan, pomaže ti s djetetom! A ja? Meni više ni na vrata ne dopuštaš da dođem!
Mama, kad si? Dođi, samo nemoj vikati, Ivana se plaši.
Plaši! Ovaj je svijet još naopako! Po čemu bi se dijete trebalo bojati? Da glasno pričam?
Mama, ti ne pričaš… vičeš…
Njezin najdraži čovjek nije ju želio čuti. I ona je razmišljala: Neću biti takva mama!
Reći je lako.
Učiniti teže.
Marija nije bila sigurna da postupa ispravno. Ivana nije bila ni razmažena ni tvrdoglava, ali je imala svoj karakter još od malena. Znala je što hoće, i nikad nije odustajala.
Mama, mogu li bombon?
Ivana, poslije ručka!
Baš nikako?
Ne može, sad.
Dobro, mama. Mogu li dva poslije ručka? Obećajem, fino ću jesti!
Marija bi se nasmiješila, i doista joj nakon ručka dala dva bombona.
To su bile sitnice, ali su gradile Ivanin karakter. Brzo je shvatila da se vikanjem ništa ne postiže, pa je i baku znala umiriti:
Bako, ne ljuti se! Tako je ružno. A ti si lijepa! Dođi ovdje…
Nakon toga starica bi zašutjela, sjela u naslonjač, a Ivana bi joj prstićima peglala bore po čelu.
Sve su više zajedno zbližavale. Marija je radila, baka i djed koji je prodao gospodarstvo i preselio se čuvali su Ivanu.
Vremena su se zakomplicirala kad je baka oboljela. Liječnici nisu htjeli davati prognoze, ali Marija ih nije ni trebala. Sve je razumjela.
Bako, možda da idemo u Zagreb?
Nema potrebe, Marija. Proživjela sam svoje. Strah me samo ostaviti vas i djeda, toliko je tužan. Ne ostavljaj ga!
Nemoj tako govoriti!
Gluposti pričam… Ne slušaj me…
U to vrijeme Ivana je donijela u kuću mačka.
Dan kada je Bartol stigao k Mariji bio je i dan kada je skoro izgubila kćer. Ivana je izašla iz škole, krenula putom prema domu i nestala.
Djed, koji je išao po nju, prošao je neka dva minuta kasnije.
Nestanak djeteta na ravnom putu od dvjestotinjak metara prava enigma!
Tražili su je svi: razred, susjedi, Marija, baka, djed. No, Ivana je sama pronašla put kući.
Pojavila se kad je Marija već mislila zvati policiju. Suze su joj tekle, lice joj je bilo prepuno boli i sažaljenja. Marija ništa nije rekla, samo je dohvatila dekicu, pokupila sklupčanog mačka, i pitala:
Jesi li dobro, dušo? Ne boli te ništa?
Ne! Mama, njemu je bolno! Ne meni!
I Marija je potrčala.
Veterinarska ambulanta bila je blizu, ali to je bilo dovoljno vremena da shvati imaju mačka. Ivana ga je dovela, ne misle ga se odreći. To znači, ni ona sama neće imati izbora.
Nije bilo tako strašno. Psi, koje su majstori otjerali, nisu mu stigli previše naštetiti. Mačak je bio samo izmoren, ogreban, ugrizen, ali cjelovit. Veterinari su ga malo zakrpali i uručili Mariji.
Eto, držte! I kad se oporavi, cijepite ga! Jer nema papire, baš kao ponosni uličnik.
Marija je klimnula, ali uzdahnula kad je vidjela račun.
Za to bih mogla dva rodovnika kupiti… promumlala je sebi.
Kod kuće, pregledavši svoj novčanik, skužila je da do kraja mjeseca neće moći pokriti sve troškove. Trebale su još tablete za mačka, za baku, i poklon za Ivanin rođendan.
Mama, mogu li nešto zamoliti? Ivana, već spremna za krevet, ušuljala se u kuhinju.
Što je, ljubavi?
Ne trebam nikakav poklon. Mogu li zadržati njega? On neka mi bude poklon…
Marija je zagrlila djevojčicu, pogledala prema sivom klupku kod svojih nogu. Pokušala ga je nagnati u kutiju, ali mačak je uvijek iznova izlazio i slagao se do nje, naslanjajući njušku uz papuču, predući pokraj starog frižidera.
I naravno, Marija je pristala Barto je ostao.
Zanimljivo, taj izudarani, odbačeni mačak naviknut na podrumsku hladnoću, brzo se naučio na miran život u stanu. Bio je pristojan, nije smetao starijima, obožavao baku i djeda, najviše se motao baš oko bake.
I kao da je svojim dolaskom promijenio sve ukućane.
Marija je platila liječenje i tada joj je došlo: dosta joj je preživljavanja na plaći tete i dvjema penzijama. Do tad se nije usudila promijeniti ništa, ali sad je skupila snagu, dala otkaz i posao potražila kao teta u jednoj dobroj zagrebačkoj obitelji, po preporuci prijateljice.
Od tada, nikad više nije imala problema s poslom. Dobru tetu su prenosili iz ruku u ruku, a i plaća je svaki put rasla. Oni koji ti povjere dijete, znaju što znači dobra teta.
Svake večeri, kad bi se vratila kući, pogladila bi mačka po davno zaliječenom uhu.
Hvala ti, Barto! Da nije tebe…
Barto bi preo i pogladio je šapom, motreći Ivanu. Stariju vlasnicu je volio, ali srcem je bio uz mlađu. Cijelo bi vrijeme bio uz nju, osim kad bi ga baka pozvala u sobu.
Bio je uz Ivanu dok je išla u osnovnu školu, sjedio na stolu, pridržavao joj bilježnicu i pomagao s lekcijama. Bio je kad je plakala pred bakinom sobom, opraštajući se s onom kojoj je dugovala život.
Bio je kad je, ubrzo nakon bake, mirno u snu otišao i djed.
Bio je kad je Marija najednom, neočekivano, srela dobrog čovjeka, i nakon promišljanja se udala. Novi muž, Tomislav, u njoj je prepoznao ono što nije znala ni ona sama; štitio je, volio, čak i svekrvu osvojio darujući joj auto s vozačem.
Njena majka sad bi izlazila iz zgrade sa sandukom presadnica, ponosno najavljivala pred susjedama:
Zete, vozit će me na vikendicu!
Ivana je tada već bila studentica na fakultetu. Sa očuhom se dobro slagala, ali je odlučila ostati u svom stanu.
U taj stan je dovela i svog izabranika.
Vidi! Ivana, ti živiš kao princeza!
Ma reci i ti…
Koliko prostora! Opa, što je ovo?!
Zaglušujuće režanje odvalilo se iz Ivanine sobe i prišuljalo Denisu. On je zapanjen skakao pokušavajući izbjeći Bartola, koji ga je ljutito napadao.
Makni ga! Makni!
Ivana ga je prizvala k redu, ali odnos između Denisa i mačka više nikad nije postao srdačan.
Ivanin dečko nije mogao smisliti Bartola. I svaki bi ga put, kad Ivana ne bi gledala, rastjerao ili zadirkivao.
Prošla je godina, Ivana i Denis vjenčali su se. No nešto među njima polako se hladilo. Denis je Ivani svako toliko prigovarao, čuvši što bi Mariju paraliziralo od čuđenja:
Kakva si ti to žena, Ivana? Ovo ti nazivaš juhom? Ni za svinje nije! Znaš li ti uopće kuhati? Kakva si ti žena?!
Kuhati ju je učila baka, a nije bilo šanse nazvati Ivanu nesposobnom svoju prvu juhu skuhala je s deset!
Denis se nije imao za što uhvatiti, dok mu Bartol nije dao povoda.
Što ga boli? pokazao je račun iz veterinarske ambulante. Ivana, jesi li ti normalna?! Ja za sebe ne potrošim toliko kune! To je samo hrpa dlake!
Denis, Bartol nije hrpa dlake nego član obitelji!
Koje? Moje? Nikad! Ne treba mi takva rodbina!
Što to govoriš?
Jasno još jednom tako, i ja ga izbacujem van!
Ivana, koja je baš tog jutra saznala da je trudna, šutjela je odlučivši razgovarati kasnije.
Međutim, Bartol, sad već starac, nije opet uspio doći do wc-a i trebalo ga je voditi veterinaru. U tom ju je uhvatio Denis, vraćajući se s trčanja jer je zdravlje bilo na prvom mjestu!
Kad je čuo da mačak opet treba liječnika, Denis je bacio tenisicu u zid i zarežao:
Dosta! Treba nam se riješiti te beštije! Neću trošiti novce na beskorisnog mačka! Vani s njim!
Samo zajedno sa mnom! Ivana je ovoga puta pukla. Možda su hormoni krivi, možda živci.
Onda zajedno s tobom. Dosta mi je svega! Zašto ja to moram trpjeti?
Nešto je tada zauvijek promijenilo njihov odnos. Ivana, koja je jučer htjela održati brak i dijete odgojiti u mirnoj obitelji, sad je znala: to nije ono što želi.
Nije mu spomenula da je njezin stan, niti se dala istjerati. Ništa nije rekla.
Uzela je iz džepa muževljeve ključeve, stisnula ih u šaku. Svojima otvorila vrata i rekla Denisu:
Čekam dijete. Ne smijem se živcirati ni svađati. Mačak to shvaća, ti ne. Idi, molim te. Sad idi. Kad se smiriš, možemo razgovarati. Ali živjeti skupa… Oprosti, Denis, ne želim više. Ako tako lako odstranjuješ iz mog života onog tko je sa mnom proživio toliko godina, što će biti sa mnom kad ti dosadim? Moja osjećanja te ne zanimaju zar ne? Dosta je bilo. Imali smo lijepih trenutaka, hvala ti. Ali sad ih je previše ružnih. To mi smeta. I tebi, mislim. Zato idi, molim te. Stvari pokupi kasnije. Sad nemam vremena. Moram voditi Bartola doktoru. Njemu je teško. I ja sam odgovorna za njega. Tako treba.
Denis nije raspravljao. Ubacio je dokumente u sportsku torbu, jaknu, zalupio vratima.
Ivana je točno znala da ga vijest o djetetu nije ni taknula. Misli su mu bile na tome kako da što prije izbaci mačka.
Zato je spustila transporter, pričekala dok se Bartol smjesti, i pitala:
Spreman? Ajmo! Vrijeme je za promjene, krenut ćemo tvojim zdravljem!
Mačak se oporavio. Naravno, godine su činile svoje i Ivana će još mnogo puta vaditi transporter i strpljivo čekati da Bartol uđe, dopuštajući malenoj ručici da ga pogladi po repu. Drugima to nikad nije dopuštao, ali Ivaninoj kćeri apsolutno sve.
Ivani nije bilo bolje dadilje. Mačak bi je za pet minuta uljuljao u san, nježno položene šape na jastuk i smijeh posve sličan onom kakav je imala Marija. Unuka će biti toliko nalik da će Ivana poželjeti dati joj isto ime, ali baka će ju odgovoriti:
Porazgovaraj s Denisom. To vam je zajedničko dijete. Nećete živjeti zajedno, ali ta curica je vaša zauvijek. Dali ste sve od sebe za lijepe odnose, sad treba dati još više. Bit će teško, ali isplati se zbog malene.
Ivana će poslušati, na iznenađenje svog bivšeg muža.
Čudno. Nisam znao da imaš žensku mudrost.
Gle, valjda rastem. I što sad?
Reći ću ti… Hvala ti što nisi dala svoje tvrdoglavosti prednost pred djetetom. Pomagat ću.
I Denis će održati riječ.
Mala Anđela živjet će na dvije adrese, ni ne znajući zašto odrasli tako čudno žive. Imat će dva kreveta i dva omiljena zeca, jednog kod tate, jednog kod mame. Imat će baku Mariju i drugu, tatinu mamu Milu, i ljubav što obuhvaća sve i sama će vjerovati da, ako svi oni žele njezinu sreću, onda nisu ni međusobno toliko udaljeni. I ta mala misao, najvažnija od svih, ući će svima pod kožu, baš kao što je jednog dana spojila sve, kad ih je njezina mama, isto kao dijete, znala zbližiti i natjerati da zaborave sve zamjerke.
Jedino će stari mačak znati istinu o toj djevojčici. Ali nikome je neće otkriti. Ne zato što ne zna pričati, nego jer nema potrebe.
Ionako je svima jasno kad je majka topla, ni mačići ne mogu biti drugačiji.
A mala Anđela s tim nije imala nikakvih problema. I doći će dan kada će ona sama darovati novi život ovom svijetu, nagnuti se nad dječji krevetić, prstom dodirnuti obraščić bebe, baš poput njezine mame, a prije toga bake, i šaptom reći:
Dobrodošao, anđele moj… Tako sam te čekala.
