Rodbina
Ne plači!
Ne mogu… Marina cvili u sav glas, zakopana u dječju pelenu.
Ne plači, velim ti! Što ti je još rekla? Jelena pretura po ormariću s lijekovima, potiho psujući dok pokušava pronaći valerijanu.
Rekla je da moram otići od Marka. Marina jeca i uzima čašu vode iz ruku svekrve. Otrese kapljice s kućne haljine i zatrese zubima o rub čaše. Da uzmem Leu i živim s njom. Ionako će me ostaviti, a tada neću imati gdje. Nikad me neće prihvatiti.
Zbog toga plačeš? Marina, mislila sam da si pametnija.
I ja sam to mislila. A uopće ne plačem zbog toga. Kako može biti tako okrutna? Pa ona je moja majka! Zašto takva bešćutnost? Nisam je godinama vidjela, a sada ovo!
Ma kakve veze ima zašto? Pitanje je drugo.
Kakvo?
Zašto… Ajde, smiri se! Nemoj se izjedati. Sve će se riješiti!
Kako?
Marina! Zašto si tako nervozna? Jelena sjeda do nje, spušta se na koljena i nježno prima snahu za obraz. Nisi sama! Imaš Marka, imaš mene, imaš i djeda. Imamo za koga stati!
Rekla je da sam vam strana. Da nisam vaša krv…
A što, rodbina se dobiva samo tako? Djevojko, smiri se! Toliko si vremena s nama, zar ništa o nama nisi shvatila?
Marina šmrca i zatvara oči. Kome vjerovati?
Jelena osluškuje i podiže se.
Lejica se probudila. Sjedi! Idem po nju. Pij vodu i budi mirna. Osjeti ona tebe. Počne plakati. Hoćeš li da plače kao ti sad?
Ne!
E, onda se primiri! Nije tako strašno.
Jelena malo laže situacija je puno ozbiljnija nego što pokazuje. Što i kako riješiti, ni sama ne zna. Sin je na poslu na terenu, a za savjet ima samo djeda. Prijateljice još nije stekla otkad se preselila, a kolegicama s posla ne želi otkrivati privatne stvari. Raznijet će sve po selu, a tada nema povratka.
Znala je Jelena koliko tračanja ima među ženama u uredu. A što bi drugo radile kad posla jedva ima? Sjedni, premještaj papire, pij kavu cijeli dan i ogovaraj cijelo selo.
Jelena se pokušava kloniti tih razgovora pa je zato zaradila nadimak ‘Snježna kraljica’ i tako ju skoro svi u selu zovu. Nije ju briga. Dok ne diraju njezinu obitelj, sve drugo može podnijeti. Ipak, netko je već proširio glasine o Marini da je bila u domu za nezbrinutu djecu, i onda su svi pitali kako se Jelena usudila takvu dovesti u kuću.
A kakvu? Dijete kao i svako drugo!
Možda su trač-babe u nečemu bile u pravu. Jelena ju nije odmah prihvatila. Kad je sin došao reći s kim se želi vjenčati, Jelena je zauzela stav:
Sine, jesi li siguran? Marko, pa ti je uopće ne poznaješ! Koliko ste skupa? Mjesec dana?
Četiri. Samo ti nisam htio ranije reći.
Zašto? Jelena se tada skoro zagrcnula kavom. Što je sad? Nikad ništa nisi skrivao od mene. Zašto sada?
Zato. Marko briše stol kuhinjskom krpom. Oprosti, mama, opet sam zaboravio to napraviti ranije. Oprat ću!
Pusti to sad. Znači bojao si se moje reakcije?
Da, bojao sam se da ćeš ovako reagirati. A ona je stvarno dobra, mama. Samo je još ne poznaješ.
Jelena šuti. Što da kaže? Da ne želi znati ništa o toj djevojci koju vidi samo na slici? Tamna kosa, gusta šiška i oči toliko naglašene da i ne vidiš koje su boje, lice ozbiljno, kao da joj je svega dosta. Je li slika loša, ili je stvarno takva? Pogađaj.
Ali Marko je sretan. Jelena ga nije tako vidjela otkad mu je otac umro prošle godine.
Bilo je to teško razdoblje. Marko je patio, jer oca je zapravo poznavao samo te zadnje dvije godine prije toga nije ni bio u kontaktu. Jelena i ne želi misliti na to vrijeme živci, godine prošle u ničemu… i sve zbog jedne osobe majke njenog supruga, Maše.
Jelena se udala vrlo mlada, naivna do neba sa samo sedamnaest, tek što su se upoznali. Godinu dana kasnije već su najavili roditeljima da bi se vjenčali.
Majka joj je tada već bila bolesna, nije se protivila, a za oca još nisu znali.
Oba roditelja su joj umrla u dvije godine. Tada je stigla vijest da čeka dijete i udala se. Otac je dočekao unuka, mama je samo znala da će dobiti dijete tko, što, kako nije dočekala.
Marko je rođen slab, ni čudo Jelena je bila pod stresom, sama se brinula o roditeljima, nije dopustila nikome da pomogne. Igrala je ulogu i brige za dijete i za starce, a muž Igor je uskočio tek na kraju, usprkos protivljenju svoje majke.
To nije tvoja briga, Igore! Oni su ti stranci. Neka se snađu, plaćaju njegovateljicu. Što ti tu imaš raditi nakon posla? majka je grmila.
Mama, ni Jelena nije od čelika.
Moj sin si ti, ne Jelena. Trebam za tebe paziti.
Jelena je to sve slušala svekrva nikad nije imala zadrške istresti svoje mišljenje, a i muž joj je prepričavao sve, iako je poslije žalio zbog toga.
Riječi su takve… kapnu na srce, ostave duboki ožiljak koji pamtiš cijeli život i teško ga je zacijeliti. Ali, nekad osmijeh djeteta izbriše bol, pa bude lakše. Ipak, rane ostaju, podsjećaju na prošlost i ne puštaju oprostiti ni sebi ni drugima.
Bilo je svega, previše.
Jelena je na početku trpjela, krivila svoju neznanost; mislila je da svekrva nije imala prilike upoznati ju. Majka Igora je bila izuzetno pametna, pozicija u firmi, obrazovanje, stav svijet se okreće onako kako ona kaže.
Ne dam vam života! Moj sin zaslužuje bolje. svekrva je znala reći.
Što vam smeta kod mene?
Tko si ti? Nitko i ništa. Nemaš ni škole, ni posla. Sjediš kao miš. Njemu treba druga.
Kakva?
Ona koja će mu pomoći da uspije, pametna, sposobna, koja zna s pravim ljudima.
S kakvim ljudima?
Velim ti, treba mu pametna!
Imamo dijete…
I što? Djeca dođu i prođu, muž isto. Mama je jedna. Alimentaciju ćeš dobivati, za ostalo ne računaj.
Ne planiramo se razvesti.
Za sada. Vrijeme će pokazati. Nemoj previše skakati i nemoj me nervirati. Platit ćeš to.
Jelena se kasnije pitala gdje je pogriješila, gdje je propustila nešto, je li mogla išta promijeniti?
S Igorom se rastala kad je Marko imao tri godine.
Banalan razlog rođendan svekrve, bivša Igorova kolegica s osjećajima iz prošlosti, i tamna kuhinja gdje je svekrva poslala Jelenu po nekakvu sitnicu. U kuhinji samo uplakana žena i muž koji ju tješi. A bila je to bivša kolegica s pogledom koji je Jelenu potpuno zbunio. Godine, naivnost, manjak iskustva Svoje je dodatno napravilo.
Vratila se Jelena iste večeri u roditeljsku kuću. Kad je stavila vrećice s djetetovim stvarima, stanu su se vratile suze, a kad je stigla prva noć, do jutra je čistila, brisala, prala teške mamine zavjese, htjela sve dovesti u red. Nakon nekoliko sati sna otišla je sa sinom na poštu poslati brzojav djedu jedinome koji joj je ostao.
Dida nije mogao odmah doći. Imao je veliku kuću i gospodarstvo koje je trebao prodati, pa je sve potrajalo.
U međuvremenu, Jelena se rastala, dala Marka u vrtić i našla bilo kakav posao prala je stubišta u zgradi. I pitala se što dalje?
Dileme su nestale kad je došao Ivan Miletić, njen dida.
Ideš u školu.
Dide! Od čega ćemo živjeti?
Moja mirovina prvo. Naći ću posao drugo. Imam i nešto novca sa strane. Preživjet ćemo.
Tko će te uzeti u mirovini?
Uvijek treba čuvara i domara. Nisam mekane ruke, Leno, navikao sam raditi. Zajedno ćemo uspjeti. Samo ti reci, što hoćeš biti?
Ići ću na tečaj za knjigovodstvo. Oduvijek volim matematiku.
Tečaj je dobar. Ali fakultet zvuči još bolje. Razmisli.
Jelena je stekla na kraju i fakultetsku diplomu, makar izvanredno. Kad ju je predala didi u ruke, zagrlila ga je toliko jako da se nasmijao:
Zar me se sad želiš riješiti? Prestat ćeš me trebati?
Dide! Gdje bih bila bez tebe?!
Ti si meni kao peti pas. Ajde, dosta toga. Volio bih još koju godinu živjeti s vama, samo da vidim kako ćete ti i Marko uspjeti. Onda mogu mirno otići.
Dide, kakve gluposti! Znam da mi nikad nisi bio viška!
Ivan je skinuo naočale, protrljaj nos, opet ih stavio i promrmljao:
Makar nisi uvijek slušala mudrijaše, Leno. Znam ja odakle vjetar puše. Ljudi sude po sebi. Ne slušaj ih. Čovjek nije prazno mjesto nikad. Od rođenja nešto vrijedi. Tvoj sin je li prazno mjesto? Da ga tako nazovem, što bi rekla? Eto vidiš! Ni ti nisi bila loša. Samo nisi stigla na vrijeme do škole. Ali si majka, i to kakva! Dobar dečko raste, cijeli si bila takva nestvarna, ali velikog srca. Marko isto. Što znači u našim životima? Razmisli. Nemoj nikad dopustiti da te gurnu sa strane. Svatko ima svoju pamet. Neki se brane, neki napadaju. Kod nas u selu za takve kažu ‘nije sve na broju’. Budi takva, po svom. Mene slušaj malo, druge zaboravi. Jesi čula?
Jesam, dide! Bez tebe bih bila izgubljena!
Marko je tada bio šesti razred, kad se dida odlučio vratiti u selo.
Idem! Kuća stoji prazna, ne mogu tako dugo ostaviti. Vi ćete ovdje, dovoljno ste odrasli. Samo, Lena…
Što?
Ako naumiš opet u brak, dobro promisli. Marko je u godinama kad to može krivo shvatiti. Dovedi ga kod mene, porazgovarat ćemo.
Dide, ne mislim ništa mijenjati.
Za sad. Nikad ne znaš kud će život ići.
Jelena je ostala razmišljajući. Igor se nije previše brinuo za sina, čestitao bi za praznike, no alimentaciju je slao uredno. Što joj je često prigovarala bivša svekrva.
On ima obitelj, dvoje djece.
Troje.
Jelena! Nikad nisi bila pametna žena!
Gdje bih do vas! Jeste završili? Dovidjenja!
Odgovarati na provokacije naučila je s vremenom. Stvarno nije razumjela zašto se ljudi svađaju, zašto rasprave, kad se može mirno živjeti.
Lena, ti si čudo! smijao bi se dida Ivan. Nekima je svađa kao kruh nasušni! Ti si predobra, zato patiš.
Ne želim biti takva.
Nitko ti ne brani! Svatko ima svoj put. Netko uzme batinu, netko kruh. Eto ti životne škole. Uči dok sam tu.
Jelena je učila. Na greškama, na tuđoj ljubaznosti ili zloći. Uspjela je život složiti kako je dida uvijek govorio ‘po pameti’.
I onda je stigla najvažnija pouka. Jednog dana na njezina vrata pojavila se niska, okruglasta žena držeći za ruke dvije djevojčice koje su sličile Igoru.
Zdravo, Lena. Ja sam Ivana, Igorova žena. Smijemo li pričati?
Razgovarale su dugo i teško. No nakon toga Marko je opet dobio oca, a i dvije sestre uz njega.
Nemamo što dijeliti, Leno. Imamo djecu s tobom. Glupa sam bila, slušala svekrvu kakva si loša. No shvatila sam ona će isto tako pričati i za moju djecu, ako joj nešto zasmeta. I ne valja, da mojim curama nitko ne ostane ako zatreba. Tako će imati brata. Ako ti dozvoliš. Dobre su, ne govorim jer sam mama, nego jer jesu. U oca. Što kažeš?
Što je Lena mogla reći na to? Pitala je Marka, pa odlučila neka bude što bude.
Godinu nakon umrla je i Igorova majka svi su napokon odahnuli. Ivana je brinula o svekrvi do kraja, a kad je otišla, laknulo joj je.
Lena, ne bih voljela da za mnom isti tako uzdahnu. A ne zaplaču, ni dobrom riječi spomenu, nego da lakše dišu jer sam otišla… Kako živjeti da se to ne dogodi?
Ivana, već tako živiš. Ne brini. Ja ću za tobom plakati sigurno!
Pričalica! smiješi se Ivana vadeći maramicu iz torbe. Ipak mi je žao. Zato i plačem. Pokušavam nešto dobro vratiti u sjećanje.
Uspijeva li?
Voljela je moje cure. Nespretno, ali voljela ih je.
Taj razgovor Jelena posebno pamti.
A kad je sin pričao o Marini, naslonio se na stolicu, gledao u strop s takvim osmijehom da je Lena pomislila da su joj lampe u kuhinji još više zasvijetlile, shvatila je sve što je naučila o životu, sad dolazi na ispit. Kako će se postaviti prema toj nepoznatoj djevojci, puno će toga odrediti. I tko je ona postala, i kakav joj je sin.
Sve je postalo lakše kad je upoznala Marinu izbliza.
Sitan stasom, poput otrešenog vrapčića, stigla je na vrata, skrivajući se iza Marka. Nije mogla ostati ravnodušna.
Uđi, Marina, ne boj se. Ne grizem.
Ne bojim se!
Glas joj podrhti, Jelena se nasmiješi. Jasno, pričaj ti! Drhtiš, ruke ti se tresu, a šal ne možeš odmotati.
Sama plela?
Sama. Teta Kata me naučila. Katarina Andrić. Radila je kao teta u domu kad sam bila mala. Tko je htio naučila je plesti. Bila je dobra. Voljela nas je.
Dakle, odrasla si u domu?
Da! Što?
Vrapčić-Marina raširi perje, naljuti se, ali Jelena umiruje buduću snahu:
Ništa. Svakome život drukčije piše. Pitam te jer me zanima. Sve o tebi želim znati.
Zašto?
Moram upoznati svoju buduću kćer, zar ne? Marko mi je nešto ispričao, ali bolje da sam kažeš, koliko želiš. Može?
Može…
Marina tako nepovjerljivo gleda ispod šiške da se Jelena jedva suzdržava kakva sreća… i što s njom napraviti?
Te večeri nije mnogo saznala. Djevojka se držala po strani, odgovarala samo na izravna pitanja, i to sramežljivo. Jelena gleda kako oprezno jede, boji se posegnuti za kruhom a opet, toliko pristojnosti u djeteta iz doma?
O djetinjstvu Marine doznala je kasnije. Kad su se “djeca” već vjenčala, a Lena shvatila koliko je ulozi svoje nove članice. Dida je Marininu pojavu odmah prihvatio i rekao Jeleni ne hvataj se detalja, pušti djevojku da prođe svoje.
Pokazat će se. Samo joj daj vremena. Sama će ti sve ispričati kad dođe trenutak.
A došao je prije nego što je mislila.
Na povratku s posla, Jelena sklizne s autobusa, slomi nogu i završi u bolnici. Težak lom, ljuta na sebe, ne prima pomoć.
Nema vam tu što raditi, djeco! gunđa gledajući kako Marina slaže voće i posude s jelom na noćni ormarić. I ovdje super hrane i brinu se.
Znam kakva je briga po bolnici.
Otud znaš?
Puno sam vremena tu bila. Bolovala kao mala. Da vas nahranim pa idem. Danas imam dvije vježbe pa se vraćam. Može?
Tada su Jelena i Marina prešle na drugu razinu odnosa. Svakim danom sve se više otvaraju, a Jelena u čudu koliko dobrote je ostalo u toj djevojci i nakon svega što je prošla.
Moju su mamu zatvorili kad sam imala godinu i pol.
Zašto?
Krađa i još nešto. Ne znam. Dobila je šest godina.
A otac?
Njega nikad nisam upoznala. Imala sam baku, ali nije me htjela primiti. Rekla je da ne može.
Bila je stara? Ili bolesna?
Ni jedno. Nisu se slagale s mamom. Možda zato. Odveli su me. Nisam znala kamo, stalno sam plakala. Nisam htjela jesti, igrati se ni s kim. Dugo. Tek kad sam se navikla, malo mi je bilo lakše.
A mama? Je li se javljala?
Pisala je. Nisam znala čitati, ali su mi prenosili. I čekala sam. Sanjala kad će doći i odvesti me. U svakom pismu obećala je da će doći. Sjedila sam na prozoru doma i gledala prema vratima… I tako sam čekala.
Je li došla?
Ne. Prošla su sedam, pa osam, pa šesnaest godina… Nije došla. Pisala je da me voli, da bi me htjela vidjeti…
Nije mi jasno! Zašto te nije uzela?
Imala je drugu obitelj. Marina spušta pogled narezujući jabuku. Imam sestru.
Marina… Ne znam što reći…
Nemoj ništa. Dugo sam joj zamjerala. Nisam joj mogla oprostiti što me ostavila. Njoj je ta druga djevojčica bila kći, a ja tko?
Te riječi zabole Jelenu, kao da se vratila u kuhinju bivše svekrve i opet čula taj podrugljiv glas.
Nemoj to govoriti! Jelenin je glas oštar, Marina se trzne i spusti nož na pod. Oprosti, prepala sam te. Znala sam to reći i sama sebi u najgorem trenutku. Znam koliko boli.
Tko vam je to govorio?
Kasnije ću ti reći. Nastavi…
Ona je ipak došla. Tada sam bila na fakultetu, u domu. Silno sam se obradovala. Mislila sam, sad će sve biti drukčije. Ali ništa od toga. Rekla mi je da ne mogu živjeti s njima. “Neće ti tu biti ugodno”. Nisam pitala što znači, bilo me sram. Nisam je pamtila. Kako dijete ne bi pamtilo mamu?
Imala si godinu i pol! Ne možeš se sjećati.
A ona kaže da joj moram pamtiti. I da ne smijem zaboraviti kako je odlazila u trgovinu krasti da bi me nahranila.
Je li to stvarno učinila zbog tebe? Jelena se trudi skriti bijes.
Ne znam. Ali što onda? Ona mi je jedina mama, nemam nikoga drugog.
Te riječi bole, ali Jelena zašuti. Jadno dijete! Koliko svega, a ipak ni trunke gorčine…
O toj snazi Jelena najviše sazna kad je ta majka, Gabrijela, došla godinu nakon Marinine svadbe i pretvorila njihov život u pakao.
Prvi dolazak je bio kratak, Jelena nije ni shvatila što Gabrijela želi.
Treba upoznati rodbinu. Sad smo kumovi! Idemo, snašo, na čašu!
Jelena samo dotakne čašu. Nije joj se sviđao razgovor, nešto joj nije dalo mira.
Gledaj samo, rodim ja curicu, a ona već udana! I majka uskoro! Bolje tako naučit će što znači roditi dijete, mučiti se, odgajati, a zahvalnosti nikad dočekati! Djeca ne znaju cijeniti što majka napravi!
Jelena šuti. Marina, koja neprestano poslužuje i trči, sve je tmurnija.
Na sreću, Gabrijela uskoro odlazi, šapće nešto Marini, zlobno gleda Marka.
Marina se po povratku zatvore u sobu, oči su joj natekle od suza, lice joj jadno izgleda.
Marina, što je bilo?!
Ništa! Sve je dobro, Jelena. Ne brinite.
Vidim ja dobro! Hajde, pojedi! Nisi ništa jela, sutra imaš ispit! Da padneš svi će umirati od smijeha!
Mogu… Marina se slabo osmjehne i prevrće vilicu. Baš mi se i ne jede.
Moraš! Provlači te vjetar! Jedi i ne raspravljaj! Hoćeš čaj?
Hoću…
Prošlo je vrijeme.
Pred rođenje unučice, Jelena predloži da prodaju stan i dosele u didov dom.
Tamo imaš škola, vrtić, posao će se naći. Dida je već spor, ali želi imati nekog u blizini. Što kažeš?
Posavjetovali su se Marko i Marina pristali.
Dobro je kad je obitelj na okupu.
Na kraju, dida ih nagovori da žive u njegovoj kući, a on prijeđe u pomoćni objekt.
Većinu vremena sam kod pčela. Vi ostanite ovdje. Ako poželite graditi nešto svoje, imam zemljište pokraj sagradite dom.
Tako su odlučili.
Drugi dolazak Gabrijele potrajao je dulje, sukobili su se svi. Marina s Markom, Marko s punicom, a Jelena skoro izbaci iz kuće novopečenu rodbinu kad je dala Leji (od tek mjesec i pol) komadić špeka.
Gabrijela! Što radiš?!
Ma što? Tako sam svojoj djeci davala, ništa im nije bilo!
Uzevši unučicu, Jelena ju je predala mami i vratila se u kuhinju.
To tako ne ide. Prije nego nešto radiš, pitaj njezinu mamu.
Kao da ti pitaš! Gabrijela se nasmije.
Pa naravno.
Daj, Jelena, nemoj glumiti dobrotvorku! Nikad neću vjerovati da pitaš tu malu što želi. Sve ima na gotovskoj kod tebe, što ona ima pravo tu nešto tražiti?
Ne traži ona ništa.
Možda i bi trebala. Jeste ju prijavili? Da je ne izbacite, a ja ispaštam kasnije?
Gabrijela, ne razumijem kamo ciljaš? Zašto si došla?
Došla sam srediti alimentaciju.
Kakvu alimentaciju? Jelena ostane šokirana.
Koju meni zapada od djece. Ja sam rodila Marinu, ona treba meni brinuti sad. Muž mi je invalid, ja bolesna… Ima i mlađe kćeri, sve treba.
I misliš da će te Marina uzdržavati?
Nema kud! Po zakonu ima obvezu! Nisam lišena prava mora mi davati!
A ti njoj? Jelena više ne može izdržati i vrisne, onda stišava glas da ne probudi Leu. Gabrijela, uzmi svoje stvari i idi. Neće ti Marina ništa davati!
Vidjet ćemo! Gabrijela prijekorno suzi oči, stavi ruku pod bradu, blista s noktima. Praviš se majkom! Nikad te ona neće zvati mama! Samo sam joj ja mama. Ti si samo svekrva, i drugačije ne može biti!
E to ćemo vidjeti! Jelena prilično ljuta sklanja posuđe. Idi spavati, Gabrijela.
Dobro! Gabrijela otpuhuje mrvice sa stola i odlazi.
Jelena opere posuđe, popije dvije čaše vode naiskap i odluči da nikad više neće dopustiti da Marina pati zbog te žene.
Jutro počne tako da Gabrijela dugo vuče Marinu u hodnik i nešto joj govori. Kad Jelena ustane, Gabrijele već nema, ostavila je kaos i suze.
Razgovaravši sa snahom, Jelena uzima mobitel i izlazi van.
Dide! Kako si?
Još sam živ.
Nek ti je na jeziku mlijeko!
Radim što je bilo?
Imam priču!
Izvoli
Dide, koliko imamo u kasici?
Tjedan dana kasnije Jelena nestane na dva dana, a kad se vrati, smjesti Marinu za stol.
Otkupila sam te.
Molim? Marinine oči kao dva plava jezera.
Tvoja više neće doći.
Ništa ne razumijem! Zbilja?
U Marininom glasu toliko je nade da Jelena zanemari sve konvencije i prvi put je snažno zagrli, onako kako je znala grliti Marka.
Istina je, Marice. Neće se više vraćati. Sad je mirna, ima sve što je htjela. A mi idemo skupiti papire i s odvjetnikom vidjeti što dalje. Bila sam i u tvom domu doznala sam nešto.
Što? Marina sjedi s glavom na Jeleninom ramenu, pokušava shvatiti nova osjećanja.
Nikad ti nije platila alimentaciju dok si bila u domu. Imamo šanse riješiti te obveza prema njoj.
Zašto ste joj onda sad dali novac? Marina se odmakne i gleda Jelenu.
Jer kod mene, u mom domu, nitko ne smije djecu svađati i povrjeđivati! Ne bi stala, došla bi svaki put, zvala, gnjavila dokle može. Dosta! Sad je njen kraj.
Marina, iz svega, čuje samo dvije riječi, pa tiho pita:
Vašu djecu?
O Marice, kako si još naivna. Pa što si ti meni? Moje dijete, isto kao i Marko! Zar te nisam dovoljno ugrijala da se ne osjećaš više tuđom? Nisam onda vrijedna kao majka…
Nije istina! Vi ste odlična mama! Marina Klimne tako žestoko glavom da se Jelena rasplače kroz smijeh. Najbolja…
E, onda me tako i zovi! Dosta je tog ‘Jelena’, kao na poslu!
Hvala ti… Marina zažmiri, oči joj zaiskre, zaboli je, ali otvori oči i mirno, s osmijehom, izgovori ono što je dugo željela: Mama…
